Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1201/22 (S.H.)
Odluka donesena 06. 07. 2022.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Građanski postupak
- Izdržavanje
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Vanbračna zajednica
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1201/22
Apelacija
Odluka o dopustivosti
06. 07. 2022.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mato Tadić, potpredsjednici Miodrag Simović i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Seada Palavrić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 6. jula 2022. godine, u predmetu broj AP-1201/22, rješavajući apelaciju koju je podnio S. H., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio S. H.
protiv Presude Kantonalnog suda u Zenici broj 41 0 P 088058 22 Gž od 24. februara 2022. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. S. H. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Podlugova, kojeg zastupa Zahid Hadžić advokat iz Visokog, podnio je 5. aprila 2022. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 41 0 P 088058 22 Gž od 24. februara 2022. godine.
2. U predmetnom postupku, koji je okončan osporenom presudom Kantonalnog suda, utvrđeno je da je apelant, prirodni otac mldb. prvotužiteljice (Š.S.), koju je 2. juna 2016. godine u Sarajevu rodila drugotužiteljica (A.S.), te je određeno da će prvotužiteljica živjeti sa majkom, a da će neposredne kontakte sa apelantom ostvarivati u skladu sa dogovorom njenih roditelja, te je obavezan apelant da na ime svog doprinosa za izdržavanje prvotužiteljice, plaća mjesečno iznos od 150,00 KM, počev od dana podnošenja tužbe, pa sve dok za to budu postojali zakonski uslovi, na račun drugotužiteljice, kao i da im nadoknadi troškove postupka u iznosu od 1.769,04 KM.
3. U obrazloženju osporene odluke Kantonalni sud je naveo da iz stanja spisa proizlazi da su drugotužiteljica i apelant živjeli u vanbračnoj zajednici od 1. januara 2015. do juna 2015. godine, koja je faktički prestala postojati u junu 2015. godine, te da se u vanbračnoj zajednici 6. februara 2016. godine rodila prvotužiteljica. Također, da je apelant u odgovoru na tužbu izričito izjavio da priznaje da je otac prvotužiteljice, ali da je iznos od 150,00 KM koji drugotužiteljica potražuje na ime alimentacije previsoko postavljen, zbog toga što se nalazi u teškoj materijalnoj i finansijskoj situaciji, smatrajući da je realno da doprinosi izdržavanju malodobne kćerke u iznosu od 100,00 ili 120,00 KM. Nadalje, da je prvostepeni sud utvrdio da je drugotužiteljica zaposlena i da ostvaruje mjesečnu zaradu u iznosu od 650,00 do 680,00 KM, te da ista nakon faktičkog prekida vanbračne zajednice sa apelantom živi sa prvotužiteljicom u porodičnoj kući svojih roditelja, gdje žive i njeni roditelji, koristeći sprat porodične kuće na kojem živi i njen polubrat sa mldb. sinom, dok je apelant zaposlen i da ostvaruje primanja od 540,00 do 600,00 KM, i da živi sa suprugom i djetetom u kući njegove majke, kao i da plaća ratu kredita od 120,00 KM i vrtić za dijete u iznosu od 180,00 KM, te da mu je supruga zaposlena, ostvarujući zaradu od oko 500,00 KM. Konačno, da iz saopćenja Federalnog ministarstva rada i socijalne politike o prosječnim potrebama osobe koja zahtijeva izdržavanje s obzirom na troškove života („Službene novine F BiH“, br. 20/21), proizlazi da one iznose 30% od prosječne isplaćene neto plaće u F BiH u 2020. godini, odnosno 286,80 KM. U vezi sa navedenim je Kantonalni sud naveo da je pravilno prvostepeni sud postupio kada je obavezao apelanta da na ime doprinosa za izdržavanje prvotužiteljice plaća mjesečni iznos od po 150,00 KM, počevši od dana podnošenja tužbe pa ubuduće, na način kako je to pobliže naznačeno u izreci, shodno članu 44. stav (1) tačka b) i članu 244. Porodičnog zakona F BiH, cijeneći ne samo potrebe za izdržavanje prvotužiteljice, već i mogućnosti apelanta da stiče zaradu, jer apelant u izdržavanju svoje malodobne djece mora iskoristiti sve svoje mogućnosti, kako je to propisano odredbom člana
215. Porodičnog zakona F BiH. Također, da je je prvostepeni sud pravilno postupio i kada je donio odluku o troškovima spora, shodno odredbi člana 280. Porodičnog zakona u vezi sa čl. 386. stav (1) i 387. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), i čl. 13. stav (7), 27. i 31. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad advokata F BiH, vodeći računa o okolnostima slučaja i ishodu postupka, zbog čega se ne mogu prihvatiti kao osnovani ni žalbeni navodi u pogledu osporavanja dosuđenih troškova postupka i visine za svaku poduzetu radnju putem punomoćnika, jer je tužba podnijeta i za utvrđivanje očinstva, za koje se ne može utvrditi vrijednost spora po odredbama ZPP-a i za izdržavanje.
Apelacioni navodi
4. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant, u suštini, navodi da su redovni sudovi proizvoljno primijenili odredbe pozitivno-pravnih propisa kada su ga obavezali na naknadu troškova u iznosu od 1.769,04 KM, pa u vezi s tim ukazuje da su tužiteljice označile vrijednost spora u iznosu od 150,00 KM, kao i da je priznao tužbeni zahtjev koji se odnosio na utvrđivanje očinstva, odnosno da je ponudi iznos od 100,00 KM do 125,00 KM, iz čega proizlazi da je ostalo sporno samo 25,00 KM.
Relevantni propisi
5. Porodični zakon Federacije Bosne i Hercegovine (“Službene novine Federacije BiH", br. 35/05, 41/05 - ispravka, 31/14, 32/19 - OUS FBiH i 94/20 - Rješenje US F BiH). U konkretnom slučaju primjenjuje se Porodični zakon Federacije Bosne i Hercegovine (“Službene novine Federacije BiH", br. 35/05, 41/05 - ispravka i 31/14) u relevantnom dijelu glasi: Član 215.
Roditelji su dužni izdržavati maloljetno dijete i u izvršavanju te obaveze moraju iskoristiti sve svoje mogućnosti i sposobnosti.
Član 244.
Osobu koja je dužna davati izdržavanje sud će obavezati na plaćanje budućih mjesečnih iznosa izdržavanja u određenom novčanom iznosu.
Član 280.
(1) O troškovima postupka u statusnim stvarima sud će odlučiti slobodno, vodeći računa o okolnostima slučaja i o ishodu postupka.
(2) Stranka je dužna po nalogu suda unaprijed položiti iznos potreban za podmirenje troškova izvođenja dokaza kojeg je ona predložila. Izuzetno, ako sud u postupku u sporu za utvrđivanje i osporavanje materinstva ili očinstva odredi izvođenje dokaza analizom DNK, a stranke ne polože određeni iznos, troškovi određeni za njegovo izvođenje isplatit će se iz sredstava suda.
(3) Predujmljene troškove iz stava 2. ovog člana snosit će konačno stranka koja je izgubila parnicu.
6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
7. Nadalje, Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), koju Ustavni sud cijeni prilikom ispitivanja ustavnih prava (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu AP 992/15 od 25. oktobra 2017. godine, tačka 35), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Khundunts protiv Azerbejdžana, Odluka od 26. februara 2019. godine, stav 32. te Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02 i Dumlu protiv Turske, Odluka od 20. aprila 2021. godine, stav 27), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
8. U vezi sa navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu koji se zasnivaju isključivo na tvrdnji o proizvoljnoj primjeni procesnog prava, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, koju Ustavni sud slijedi prilikom ispitivanja ustavnih prava (vidi Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP 992/15 od 25. oktobra 2017. godine, tačka 35) zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01 i Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, stav 23). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02 i Radomilja i drugi protiv Hrvatske, presuda od 20. marta 2018. godine, stav 150). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima.
9. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom, pozivajući se na relevantne odredbe pozitivno-pravnih propisa, dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
10. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
11. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić