Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1155/22 (D. M., vl. „Tin Tours“ obrt za prijevoz)

Odluka donesena 06. 07. 2022.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Građanski postupak
  • Isplata duga
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1155/22

Apelacija

Odluka o dopustivosti

06. 07. 2022.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mato Tadić, potpredsjednici Miodrag Simović i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Seada Palavrić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 6. jula 2022. godine, u predmetu broj AP-1155/22, rješavajući apelaciju koju je podnio D. M., vl. „Tin Tours“ obrt za prijevoz, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio D. M., vl. „Tin Tours“ obrt za prijevoz protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 Ps 372113 21 Pž 2 od 19. januara 2022. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. D. M., vl. „Tin Tours“ obrt za prijevoz (u daljnjem tekstu: apelant) iz Republike Hrvatske, kojeg zastupa Jerko Čilić advokat iz Ljubuškog, podnio je 3. aprila 2022. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 Ps 372113 21 Pž 2 od 19. januara 2022. godine i Presude Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 65 0 P 372113 20 od 17. juna 2021. godine.

2. Presudom Općinskog suda broj 65 0 P 372113 20 od 17. juna 2021. godine obavezan je tuženi („Euroherc osiguranje“ d.d. Sarajevo) da apelantu isplati iznos od 13.146,49 KM sa zakonskim zateznim kamatama, dok je sa preostalim dijelom tužbenog zahtjeva preko dosuđenog apelant odbijen, te je obavezan apelant da tuženom nadoknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 1.721.18 KM.

3. U obrazloženju presude Općinski sud je naveo da iz zapisnika o uviđaju Ministarstva unutrašnjih poslova Republike Srpske od 17. marta 2013. godine proizlazi da se 16. marta 2013. godine, na magistralnom putu M-17, u mjestu Brda, dogodila saobraćajna nezgoda u kojoj su učestvovali apelant (koji je upravljao autobusom) i Ž.M. (koji je upravljao teretnim vozilom sa ralicom za snijeg), te da je predmetna saobraćajna nezgoda za posljedicu imala veću materijalnu štetu (pa apelant od tuženog potražuje određeni novčani iznos, smatrajući da je na njegovom vozilu nastupila šteta krivnjom osiguranika tuženog Ž.M.). Općinski sud je dalje naveo da iz nalaza i mišljenja vještaka saobraćajne struke M.B. od 10. aprila 2014. godine proizlazi da se predmetna saobraćajna nezgoda dogodila kao posljedica nepropisnog mimoilaženja vozila na dijelu kolovoza u krivini, jer su na mjesto kontakta oba vozila stigla krećući se bliže središnjoj razdjelnoj liniji kolovoza. U vezi s tim, Općinski sud je naveo da je cijenio neosnovanim prijedlog apelanta da se navedenom vještaku naloži dopuna nalaza ili da sud odredi drugog vještaka jer je ovaj vještak već sačinio dopunu nalaza po nalogu suda, a po prijedlogu apelanta, te jer je iscrpno odgovorio na sva pitanja koja mu je punomoćnik apelanta postavio. Osim toga, Općinski sud je naveo da nalaz vještaka nije bio protivriječan sam sebi, niti je bio u suprotnosti sa drugim izvedenim dokazima, a posebno sa vještačenjima izvedenim u krivičnom postupku (koji se protiv parničnih stranaka, povodom predmetne saobraćajne nezgode, vodio pred Osnovnim sudom u Mrkonjić Gradu). Nadalje, Općinski sud je naveo da je prihvatio da je iznos štete na vozilu apelanta 26.292,97 KM, pa, s obzirom da postoji doprinos apelanta nastanku štete od 50%, to je obaveza tuženog da, shodno odredbama člana 929. stav (1) Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), apelantu nadoknadi dosuđeni iznos. Konačno, Općinski sud je naveo da je odluku o troškovima postupka donio primjenom odredbi čl. 383., 386. i 387. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), imajući u vidu i zakonski limit u pogledu visine nagrade za pojedine preduzete radnje, te primjenjujući pri tome usaglašeno pravno shvaćanje zauzeto na Panelu za ujednačavanje sudske prakse iz građanske oblasti održanom 30. januara 2014. godine, odnosno, uzimajući u obzir konačan uspjeh apelanta u predmetnoj parnici u odnosu na označenu vrijednost predmeta spora (60.000,00 KM).

4. Odlučujući o žalbama parničnih stranaka izjavljenim protiv presude Općinskog suda od 17. juna 2021. godine, Kantonalni sud je Presudom broj 65 0 Ps 372113 21 Pž 2 od 19. januara 2022. godine predmetne žalbe odbio kao neosnovane i potvrdio prvostepenu presudu.

5. U obrazloženju osporene presude Kantonalni sud je naveo da činjenično utvrđenje pouzdano ukazuje na pravilnost zaključka prvostepenog suda o propustu oba vozača koji su profesionalna lica i koji su postupali u izvršenju radnih obaveza, jer je vozač autobusa dijelom vozila prešao djelimično u saobraćajnu traku namijenjenu za kretanje vozila iz suprotnog smjera (vozeći pri tome brzinom većom od dozvoljene u krivini gdje je vidljivost smanjena), dok vozač teretnog motornog vozila, koji je vozio pod dejstvom alkohola (što je uticalo na njegove reakcije) nije držao vozilo što bliže desnoj ivici kolovoza već bliže središnjoj razdjelnoj liniji, iako je znao da je vozilo skupa sa ralicom šire nego što je to dozvoljeno prema propisima u BiH. Prema tome, Kantonalni sud je naveo da, kako činjenično stanje ukazuje na obostrane propuste vozača koji su doveli do nastanka saobraćajne nezgode, u konkretnom slučaju nije dovedena u pitanje ocjena prvostepenog suda o njihovom doprinosu predmetnoj saobraćajnoj nezgodi u jednakom procentu, shodno odredbama člana 192. ZOO. Konačno, Kantonalni sud je naveo da ostale žalbene navode, cijeneći da isti nisu od odlučnog značaja u smislu odredbi člana 231. ZPP, nije posebno obrazlagao.

Apelacioni navodi

6. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant, između ostalog, navodi da u konkretnom slučaju redovni sudovi nisu poštovali pravo na procesnu ravnopravnost jer „nisu na jednak način cijenili dokaze obje strane“, te su „nekritički prihvaćali navode tužioca u odnosu na dokaze i izjave apelanta“. Apelant osporava nalaz i mišljenje vještaka saobraćajne struke, smatrajući da je Općinski sud „morao dozvoliti novo vještačenje“. Takođe osporava i odluku o troškovima postupka.

7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

8. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), koju Ustavni sud cijeni prilikom ispitivanja ustavnih prava (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu AP 992/15 od 25. oktobra 2017. godine, tačka 35), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Khundunts protiv Azerbejdžana, Odluka od 26. februara 2019. godine, stav 32. te Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02 i Dumlu protiv Turske, Odluka od 20. aprila 2021. godine, stav 27), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava..

9. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili procesno pravo. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, koju Ustavni sud slijedi prilikom ispitivanja ustavnih prava (vidi Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP 992/15 od 25. oktobra 2017. godine, tačka 35) zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01 i Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, stav 23). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02 i Radomilja i drugi protiv Hrvatske, presuda od 20. marta 2018. godine, stav 150). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima.

10. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi, pozivajući se na relevantne odredbe ZPP i ZOO, u obrazloženju odluka osporenih predmetnom apelacijom dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. U odnosu na apelantove navode kojima ukazuje na to da je u predmetnom postupku došlo do povrede načela ravnopravnosti stranaka u postupku, Ustavni sud zapaža da apelant nije bila onemogućen da izloži svoj predmet, odnosno da iznese dokaznu građu, pa se stoga, nasuprot njegovim tvrdnjama, ne može zaključiti da je na bilo koji način dovedeno u pitanje načelo ravnopravnosti parničnih stranaka u predmetnom postupku. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

11. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

12. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1155/22 (D. M., vl. „Tin Tours“ obrt za… | Sudska praksa | Aktio