Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1156/22 (N.B.)

Odluka donesena 06. 07. 2022.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Radni spor
  • Prava iz radnog odnosa
  • Građanski postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1156/22

Apelacija

Odluka o dopustivosti

06. 07. 2022.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mato Tadić, potpredsjednici Miodrag Simović i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Seada Palavrić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 6. jula 2022. godine, u predmetu broj AP-1156/22, rješavajući apelaciju koju je podnijela N. B., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnijela N. B.

protiv Presude Kantonalnog suda u Širokom Brijegu broj 63 0 Rs 035623 21 Rsž od 11. februara 2022. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. N. B. (u daljnjem tekstu: apelantkinja) iz Ljubuškog, koju zastupa Jerko Čilić advokat iz Ljubuškog, podnijela je 3. aprila 2022. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Širokom Brijegu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 63 0 Rs 035623 21 Rsž od 11. februara 2022. godine i Presude Općinskog suda u Ljubuškom (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 63 0 Rs 035623 18 Rs od 21. januara 2021. godine.

2. U predmetnom postupku, koji je okončan osporenom presudom Kantonalnog suda, obavezan je tuženi (Hotel „Hum“ d.o.o. Ljubuški) da apelantkinji, na ime razlike manje isplaćenih i neisplaćenih plata, prekovremenog rada, rada subotom i nedjeljom i rada praznicima, rada na dane sedmičnog odmora, rada u drugoj smjeni i uvećanja plate na ime godina radnog staža, isplati ukupno 468,20 KM sa zakonskim zateznim kamatama (sve kako je precizirano izrekom prvostepene presude), da za apelantkinju uplati pripadajuće doprinose i da joj naknadi troškove predmetnog postupka u određenom novčanom iznosu, dok je apelantkinja odbijena sa viškom tužbenog zahtjeva na ime razlike plata i doprinosa na platu, kao i troškova postupka, preko dosuđenog.

3. U obrazloženju osporene presude Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud svoju presudu donio na pravilan i zakonit način, u skladu sa nalazom i mišljenjem vještaka finansijske struke od 8. maja 2019. godine i dopunama nalaza od 23. decembra 2019. godine i 23. oktobra 2020. godine, te iskazom vještaka datim na glavnoj raspravi. Naime, Kantonalni sud je naveo da ukupan iznos obračunate i ukupan iznos isplaćene plate, te razlika neisplaćene plate, kako to pravilno zaključuje i prvostepeni sud, proizlaze iz nalaza i mišljenja navedenog vještaka. U vezi s tim, Kantonalni sud je naveo da, kako je vještak finansijske struke na osnovu službene dokumentacije u spisu (šiht listi, evidencija o korišćenju radnog vremena i sl.), u skladu sa prijedlogom punomoćnika apelantkinje sa pripremnog ročišta, utvrdio razliku neuplaćenih plata i doprinosa, to su neosnovani žalbeni navodi apelantkinje prema kojima je nalaz vještaka ostao nejasan i kontradiktoran. Naime, Kantonalni sud je naveo da jedino službena evidencija, ovjerena i potpisana od strane ovlašćene osobe može biti vjerodostojna i adekvatna za izradu nalaza i mišljenja vještaka, pa da su stoga neosnovani žalbeni navodi da je predmeti nalaz i mišljenje nejasan jer nije zasnovan, između ostalog, na ručno vođenoj evidenciji sati provedenih na radu i iskazu apelantkinje. Nadalje, Kantonalni sud je naveo da su neosnovane i tvrdnje apelantkinje da joj je uskraćeno pravo na izvođenje dokaza i pravo na pravično suđenje (time što je prvostepeni sud odbio prijedlog za treću dopunu nalaza i mišljenja navedenog vještaka, kao i novo vještačenje), jer je vještak na glavnoj raspravi odgovorio na sva sporna pitanja, a samo neslaganje apelantkinje sa nalazom vještaka ne dovodi u pitanje valjanost nalaza. Takođe, Kantonalni sud je naveo da su neosnovani navodi žalbe prema kojima je sud odbijanjem prijedloga za saslušanje M.B. kao svjedoka (na pripremnom ročištu predložena kao zakonski zastupnik tuženog), počinio povrede postupka, cijeneći da je punomoćnik apelantkinje predmetni prijedlog stavio na glavnoj raspravi i nije dokazao da navedeni prijedlog nije mogao predložiti na pripremnom ročištu. Konačno, Kantonalni sud je naveo da, kako je prvostepeni sud odluku o troškovima postupka (kako po vrsti, tako i visini) donio srazmjerno uspjehu apelantkinje u postupku, te u skladu sa relevantnim odredbama Zakona o parničnom postupku i Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad advokata, a apelantkinja je žalbom samo paušalno pobijala odluku u tom pravcu, to je i te žalbene navode valjalo odbiti kao neosnovane.

Apelacioni navodi

4. U predmetnoj apelaciji apelantkinja se pozvala na povredu prava na pravično suđenje, te prava na pristup sudu, kao element prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelantkinja, između ostalog, navodi da su u konkretnom slučaju redovni sudovi apelantkinju „doveli u neravnopravan položaj u odnosu na tužioca jer je jasno da nisu poštovali pravo na procesnu ravnopravnost“. Apelantkinja osporava nalaz i mišljenje vještaka finansijske struke, ističe da je navedeni nalaz nejasan i kontradiktoran, pa da je „sud morao odrediti dopunu istog nalaza“, te navodi da joj nije data mogućnost sa sasluša M.B. (zakonsku zastupnicu tuženog), a da je to saslušanje bilo nužno za pravilno utvrđivanje činjeničnog stanja. Takođe osporava i odluku o troškovima postupka.

5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

6. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), koju Ustavni sud cijeni prilikom ispitivanja ustavnih prava (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu AP 992/15 od 25. oktobra 2017. godine, tačka 35), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Khundunts protiv Azerbejdžana, Odluka od 26. februara 2019. godine, stav 32. te Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02 i Dumlu protiv Turske, Odluka od 20. aprila 2021. godine, stav 27), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelantkinja pozvala u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili procesno pravo. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, koju Ustavni sud slijedi prilikom ispitivanja ustavnih prava (vidi Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP 992/15 od 25. oktobra 2017. godine, tačka 35) zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01 i Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, stav 23). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02 i Radomilja i drugi protiv Hrvatske, presuda od 20. marta 2018. godine, stav 150). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima.

8. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Ovo posebno imajući u vidu da apelantkinja u apelaciji ponavlja navode koje je isticala u žalbi protiv prvostepene presude, koje navode je Kantonalni sud razmotrio prilikom donošenja odluke o žalbi, te jasno i detaljno objasnio zašto ne može uticati na drugačije odlučenje u predmetnom slučaju. U odnosu na apelantkinjine navode kojima ukazuje na to da je u predmetnom postupku došlo do povrede načela ravnopravnosti stranaka u postupku, Ustavni sud zapaža da apelantkinja nije bila onemogućena da izloži svoj predmet, odnosno da iznese dokaznu građu, pa se stoga, nasuprot njenim tvrdnjama, ne može zaključiti da je na bilo koji način dovedeno u pitanje načelo ravnopravnosti parničnih stranaka u predmetnom postupku. Osim toga, nesporno je da je apelantkinji omogućeno da na dvije sudske instance ravnopravno učestvuje pred sudovima pune jurisdikcije u kojima su donesene dvije meritorne presude, te su, stoga, neosnovani njeni navodi da joj je povrijeđeno pravo na pristup sudu. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelantkinje u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvala, odnosno ništa što ukazuje da apelantkinja ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

9. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

10. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1156/22 (N.B.) | Sudska praksa | Aktio