Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1153/22 (A. Č.)
Odluka donesena 06. 07. 2022.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Prava iz radnog odnosa
- Građanski postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Kolektivni ugovor
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1153/22
Apelacija
Odluka o dopustivosti
06. 07. 2022.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mato Tadić, potpredsjednici Miodrag Simović i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Seada Palavrić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 6. jula 2022. godine, u predmetu broj AP-1153/22, rješavajući apelaciju koju je podnijela Amra Čaršimanović, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnijela Amra Čaršimanović protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH broj 65 0 Rs 444760 21 Rev od 11. januara 2022. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Amra Čaršimanović (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Zenice, koju zastupa Asif Plećan advokat iz Sarajeva, podnijela je 1. aprila 2022. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 65 0 Rs 444760 21 Rev od 11. januara 2022. godine.
2. Presudom Općinskog suda u Sarajevu broj 65 0 Rs 444760 14 Rs od 19. oktobra 2015. godine odbijen je tužbeni zahtjev apelantice kojim je tražila da se tužena („Raiffeisen Bank“ d.d. BiH, Sarajevo) obaveže da apelantici isplati razliku plate za minuli rad za period od juna 2011. do 17. aprila 2014. godine u pojedinačnim iznosima sa zakonskim zateznim kamatama bliže naznačenim u izreci, razliku naknade za godišnji odmor u iznosu od 593,98 KM sa zakonskom zateznom kamatom, razliku naknada za odvojeni život, za period od 1. juna 2011. do 31. maja 2014. godine, te da za apelanticu uplati razliku obaveznih doprinosa za PIO za period od 1. juna 2011. do 17. aprila 2014. godine u ukupnom iznos od 8.642,49 KM. Istom presudom je obavezana apelantica da tuženoj naknadi troškove postupka u određenom novčanom iznosu, te je primljeno povlačenje tužbenog zahtjeva koji se odnosi na isplatu jubilarne nagrade.
3. Odlučujući o žalbi apelantice izjavljenoj protiv prvostepene presude, Kantonalni sud je Presudom broj 65 0 Rs 444760 16 Rsž od 9. decembra 2020. godine djelimično uvažio žalbu apelantice i prvostepenu presudu preinačio tako da se obavezuje tužena da apelantici isplati razliku naknade za godišnji odmor u iznosu od 593,98 KM sa zakonskom zateznom kamatom, dok je u preostalom dijelu žalba odbijena i prvostepena presuda presuđena.
4. Odlučujući o reviziji apelantice izjavljenoj protiv drugostepene presude, Vrhovni sud je Presudom broj 65 0 Rs 444760 21 Rev od 11. januara 2022. godine predmetnu reviziju odbio.
5. U obrazloženju osporene odluke Vrhovni sud je naveo da je u revizijskoj fazi postupka sporno da li apelantici za period od 1. juna 2011. do 17. aprila 2014. godine pripada razlika plate između one koja je propisana članom 26. Kolektivnog ugovora za granu finansija (u daljnjem tekstu: GKU) za ostalu grupu poslova za koji je potreban VII stepen školske spreme (VSS) i plate koju je primila za poslove koje je obavljala kod tužene po ugovoru o radu sa srednjom stručnom spremom. U vezi s tim je Vrhovni sud ukazao da je postupku pred nižestepenim sudovima utvrđeno da je apelantica, po zanimanju diplomirani ekonomista, u utuženom periodu bila zaposlenica tužene po ugovorima o radu na neodređeno vrijeme od 23. januara 2012. godine i 13. februara 2014. godine i da je obavljala poslove radnog mjesta saradnik za procesiranje aplikacija. Nadalje, da je u rubrici pod oznakom kvalifikacije u prvom ugovoru naznačeno: SSS; sa ili bez radnog iskustva; poznavanje rada na računaru; brzina i prilagodljivost novim radnim zadacima, dok drugi ugovor ne sadrži rubriku o kvalifikaciji, iako su ugovori sadržajno isti. Također, da je članom 4. ugovora određeno da zaposlenik može od strane nadležnog lica/organa poslodavca biti raspoređen na drugo radno mjesto i druge poslove, kao i u drugo mjesto rada pod uslovom da se za obavljanje poslova tog radnog mjesta zahtijeva najviši stepen stručne osposobljenosti i vještine, koje zaposlenik posjeduje. Vrhovni sud je dalje naveo da apelantica i u reviziji tvrdi da joj, s obzirom da ima VSS pripada plata radnog mjesta sa koeficijentom 4, te navodi da obavlja poslove VI grupe, pa onda poslove ostale grupe poslova, za koje je potreban VII stepen školske spreme. U vezi sa navedenim je Vrhovni sud ukazao da su nižestepeni sudovi odbili tužbeni zahtjev uz stav da se na apelanticu ne mogu primijeniti navedeni koeficijent iz GKU-a, te da uprkos tome što ima VSS, apelantica nije dokazala da njeno radno mjesto obuhvata najsloženije poslove, već da te poslove mogu obavljati i zaposlenici sa srednjom i višom stručnom spremom, a sto je naznačeno u ugovoru o radu kojeg je potpisala apelantica. Vrhovni sud je istakao da je ovaka pravni zaključak, i po ocjeni tog suda, pravilan. S tim u vezi je Vrhovni sud naveo da, polazeći od pojma plate koja se definiše kao novčani iznos, koji je poslodavac dužan isplatiti zaposleniku u skladu sa pravnim propisom — kolektivnim ugovorom, pravilnikom o radu i ugovorom o radu — član 68. Zakona o radu, za rad koji je zaposlenik lično obavio za poslodavca prema prethodno utvrđenim osnovama i mjerilima, taj sud prihvata pravni stav nižestepenih sudova da se zaposleniku plata isplaćuje nakon obavljenog rada i za obavljeni rad. Nadalje, da se pod obavljenim radom podrazumijevaju oni poslovi koje je apelantica izvršavala, a u okviru stručne spreme potrebne za tu vrstu posla, te da samo zbog toga što su apelantica i tužena zaključili ugovor o radu za poslove za koje je predviđena i srednja stručna sprema, a apelantica posjeduje VSS, ne znači da apelantica ima pravo na platu za poslove za koje se traži VSS, jer ona te poslove nije ni obavljala. Pored toga, da poslovi koje je apelantica obavljala — saradnik za procesiranje aplikacija, i po ocjeni tog suda, u cijelosti odgovaraju opisu, vrsti i obimu poslova radnog mjesta sa srednjom stručnom spremom, na koje radno mjesto je apelantica i raspoređena. Vrhovni sud je istakao i da apelantica nije izvodila dokaze da je obavljala poslove VI grupe složenosti, niti ostale grupe složenosti sa koeficijentima 4, odnosno 3 — 3,5, izuzev što po stečenoj stručnoj spremi (VSS) smatra da pripada tim grupama složenosti poslova. Nadalje, da apelantica u postupku nije dokazivala kojoj grupi složenosti poslova po članu 26. stav (2) GKU-a pripadaju poslovi koje je obavljala sa srednjom stručnom spremom, da bi se eventualno utvrdilo da li postoji razlika između plate koja joj pripada za tu grupu složenosti i one koju je primila po ugovoru, a u izostajanju dokazivanja ovih činjenica, materijalno pravo je pravilno primijenjeno kada je odbijen tužbeni zahtjev u onom obimu i sadržaju kakvog je apelantica postavila. Vrhovni sud je ukazao da su zbog toga neosnovani revizijski navodi da su nižestepeni sudovi povrijedili princip najpovoljnijeg prava iz člana 3. stav (3) Općeg kolektivnog ugovora. Konačno, da nema povrede ni člana 26. st. (3) i (6) GKU-a, jer je apelantica potpisivanjem ugovora o radu dala pismenu saglasnost da obavlja poslove radnog mjesta za koje se traži i srednja stručna sprema, te je samim tim znala da obavlja poslove koji po složenosti odgovaraju toj stručnoj spremi. Apelacioni navodi
6. U predmetnoj apelaciji apelantica se pozvala na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelantica, između ostalog, navodi da su redovni sudovi proizvoljno primijenili materijalno pravo jer nisu primijenili načelo in favorem laboratories iz člana 3. stav (3) Općeg kolektivnog ugovora i utvrdili da je za apelanticu povoljniji koeficijent 4. Također, da apelantica nije dala pismenu saglasnost da bude raspoređena na radno mjesto za koje se traži niža stručna sprema od one koju ima. Nadalje, da su se trebali primijeniti koeficijenti složenosti iz GKU, jer tužena pravilnikom o radu nije utvrdila povećanje i smanjenje koeficijenata složenosti poslova. Konačno, da apelantica ima VSS i da shodno tome spada u VI grupu složenosti poslova iz člana 26. GKU, zbog čega nisu potrebni drugi dokazi koji bi potvrdili da radno mjesto na koje je bila raspoređena tokom utuženog perioda spada u ovu grupu poslova.
7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
8. Nadalje, Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), koju Ustavni sud cijeni prilikom ispitivanja ustavnih prava (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu AP 992/15 od 25. oktobra 2017. godine, tačka 35), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Khundunts protiv Azerbejdžana, Odluka od 26. februara 2019. godine, stav 32. te Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02 i Dumlu protiv Turske, Odluka od 20. aprila 2021. godine, stav 27), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
9. U vezi sa navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu koji se zasnivaju isključivo na tvrdnji o proizvoljno utvrđenom činjeničnom stanju i proizvoljnoj primjeni prava, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, koju Ustavni sud slijedi prilikom ispitivanja ustavnih prava (vidi Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP 992/15 od 25. oktobra 2017. godine, tačka 35) zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01 i Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, stav 23). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02 i Radomilja i drugi protiv Hrvatske, presuda od 20. marta 2018. godine, stav 150). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima.
10. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom, pozivajući se na relevantne odredbe pozitivno-pravnih propisa, dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Ovo osobito imajući u vidu da apelantica u apelaciji ponavlja navode koje je isticala u reviziji protiv drugostepene presude, a koje navode je razmotrio Vrhovni sud prilikom donošenja odluke o reviziji, te dao jasne razloge u pogledu neosnovanosti tih navoda. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelantice u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvala, odnosno ništa što ukazuje da apelantica ima "opravdan zahtjev" u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
11. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
12. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić