Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-3741/21 (M. M.)
Odluka donesena 06. 07. 2022.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Prava iz radnog odnosa
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
- Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
- Djelotvoran pravni lijek
- Otkaz
- Propisano zakonom
- Građanski postupak
- Radni spor
- Pravično suđenje - nepristrasan sud
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Naknada štete
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3741/21
Apelacija
Odluka o meritumu
06. 07. 2022.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 3741/21, rješavajući apelaciju Milenka Mihaljčića, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b) i člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:
Mato Tadić, predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Seada Palavrić, sudija Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 6. jula 2022. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Milenka Mihaljčića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 71 0 Rs 239578 20 Rev od 18. avgusta 2021. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Milenko Mihaljčić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banje Luke, kojeg zastupa Radmila Plavšić, advokat iz Banje Luke, podnio je 29. oktobra 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 71 0 Rs 239578 20 Rev od 18. avgusta 2021. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23 st. (2) i (3) Pravila Ustavnog suda, od tuženog „Čistoća“ a.d. Banja Luka (u daljnjem tekstu: tuženi), kojeg zastupaju advokati Branislav Kosić i Sanjin Kosić, zatraženo je 28. januara 2022. godine, a od Vrhovnog suda zatraženo je 15. juna 20202. godine da dostave odgovor na apelaciju.
3. Tuženi i Vrhovni sud odgovore na apelaciju dostavili su 8. februara i 17. juna 2022. godine.
4. Apelantu su 15. februara i 20. juna 2022. godine, u skladu sa članom 23 Pravila Ustavnog suda i Zaključkom Ustavnog suda broj SU-02-1056/21 od 17. decembra 2021. godine, dostavljeni pristigli odgovori na eventualno izjašnjenje. Apelant nije dostavio traženo izjašnjenje.
III.Činjenično stanje
5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sažeti na sljedeći način.
6. Presudom Osnovnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 71 0 Rs 239578 18 Rs 2 od 26. aprila 2019. godine usvojen je apelantov tužbeni zahtjev i poništeno je kao nezakonito rješenje tuženog od 18. novembra 2015. godine, kao i odgovor tuženog od 8. februara 2016. godine, pa je na osnovu toga utvrđeno da ostaje na snazi ugovor o radu na neodređeno vrijeme 1. oktobra 2012. godine. Tuženom je naloženo da apelanta vrati u radni odnos i da ga rasporedi na radno mjesto u skladu sa ugovorom o radu ili na drugo radno mjesto koje odgovara njegovoj stručnoj spremi i radnim sposobnostima stečenim radom. Takođe, navedenom presudom naloženo je tuženom da apelantu na ime naknade materijalne štete u vidu izgubljene zarade – plata, zbog nezakonitog prestanka radnog odnosa (otkaza ugovora o radu) za period od 19. novembra 2015. do 31. januara 2019. isplati određene iznose detaljnije navedene u izreci presude, te da mu uplati doprinose i druge zakonske obaveze iz radnog odnosa.
7. Osnovni sud je u obrazloženju presude pobrojao svjedoke koje je saslušao, naveo okolnosti na koje su svjedočili te materijalne dokaze koje je sproveo na glavnoj raspravi. Osnovni sud je naveo da iz sprovedenih dokaza proizlazi da je apelant 30. juna 1980. godine stekao zvanje saobraćajnog tehničara (SSS); da je 21. decembra 1998. godine stekao zvanje ekonomiste (VŠS – diploma Više poslovne škole u Beogradu), te da je 14. juna 2007. godine stekao zvanje diplomiranog menadžera za preduzetnički menadžment (VSS). Apelant je kod tuženog bio zaposlen na neodređeno vrijeme počev od 4. oktobra 2006. godine. Na osnovu ugovora o radu od 1. oktobra 2012. godine bio je raspoređen na radnom mjestu upravnik u Službi voznog parka. Zatim, Osnovni sud je naveo da iz sprovedenih dokaza proizlazi da je tuženi obavještenjem od 11. decembra 2014. godine upoznao zaposlenike da je Upravni odbor na sjednici od 1. decembra 2014. godine donio Pravilnik o unutrašnjoj organizaciji i sistematizaciji radnih mjesta (u daljnjem tekstu: Pravilnik) kojim je smanjen broj izvršilaca za 14, što je imalo za posljedicu višak radnika. Tim pravilnikom su bila sistematizovana ukupno 64 radna mjesta i 199 izvršilaca, a njime je između ostalog ukinuto radno mjesto upravnik u službi voznog parka, odnosno apelantovo radno mjesto. Tuženi je u Pravilniku (Tabelarni pregled sistematizacije) odredio stepen stručne spreme koja se zahtijeva za svako pojedino radno mjesto, ali nije odredio (precizirao) i potreban smjer stručne spreme radnih mjesta, osim kod radnih mjesta vozača. Nakon toga, tuženi je 24. marta i 1. decembra 2015. godine donio odluke o izmjenama i dopunama Pravilnika, kojim je povećao broj izvršilaca, čime je broj zaposlenih ukupno iznosio 201 (i dalje su ostala 64 radna mjesta).
8. Osnovni sud je dalje naveo da je tuženi 22. juna 2015. godine donio Odluku broj 92/15 o otkazu ugovora o radu zbog tehnološke, organizacione i ekonomske promjene (višak radnika) kojom je apelantu otkazao ugovor o radu od 1. oktobra 2012. godine, te je određeno da apelantu radni odnos prestaje istekom otkaznog roka od 90 dana i istekom godišnjeg odmora za 2014. i 2015. godinu (član 2 dispozitiva Odluke). U navedenoj odluci je obrazloženo da se zbog negativnog finansijskog poslovanja u protekle dvije godine tuženi kao poslodavac nalazi u finansijskim poteškoćama, što je prouzrokovalo smanjenje obima posla i reorganizaciju radnih mjesta, pa i ukidanje pojedinih radnih mjesta, među kojima je i apelantovo radno mjesto, što je imalo za posljedicu i prestanak potrebe za njegovim radom. Nakon toga, tuženi je 18. novembra 2015. godine donio rješenje (broj 92-1/15) kojim je utvrdio da apelantu s tim datumom prestaje radni odnos, a o čemu je apelant imao saznanja neposredno nakon donošenja rješenja. Apelant je 20. januara 2016. godine podnio tuženom zahtjev za poništenje rješenja, kojim je obavijestio tuženog da je duže vrijeme odsustvovao sa posla zbog liječenja koje je nastalo kao posljedica povrede na radu, da ima stambeni kredit koji mora vraćati još osam godina i u kojem je tražio da ga tuženi vrati na poslove upravnika voznog parka ili na druge poslove koji odgovaraju njegovim stručnim ili radnim sposobnostima. Tuženi je o tom zahtjevu odlučio u odgovoru Upravnog odbora od 8. februara 2016. godine, koji je uputio apelantu preporučeno putem poštanske službe 22. februara 2016. godine. U tom odgovoru tuženi je obavijestio apelanta da je njegovo radno mjesto ukinuto i da mu je pravilnom primjenom odredbe člana 126 stav 1 tačka 2 Zakona o radu (u daljnjem tekstu: ZOR) otkazan ugovor o radu.
9. Nadalje, Osnovni sud je naveo da iz Spiska prijema radnika za period od 1. decembra 2014. do 14. oktobra 2016. godine proizlazi da je tuženi nakon donošenja novog pravilnika o sistematizaciji u radni odnos na određeno vrijeme primio ukupno 34 nova radnika. Tako je tuženi, između ostalog, jedan mjesec prije otkazivanja ugovora o radu apelantu primio tri nova radnika, i to 5. i 12. oktobra 2015. godine dva vozača i jednog pomoćnog radnika. Zatim, tuženi je dva mjeseca nakon otkazivanja ugovora o radu apelantu 12. januara 2016. godine primio dva pomoćna radnika; a 13. januara 2016. godine jednog pomoćnog radnika, te je 15. januara 2016. godine primio vozača. Takođe, tuženi je 19. aprila 2016. godine u radni odnos primio dva inkasanta, jednog izvršioca na određeno vrijeme na radno mjesto kontrola izvještaja inkasanata, jednog izvršioca na radno mjesto računovodstveni tehničar i referent plana, te je jedna izvršiteljica (D. M.) primljena na radno mjesto računovodstveni tehničar. Iz Pregleda zaposlenih o zasnivanju radnog odnosa od 1. decembra 2014. do 14. oktobra 2016. godine takođe proizlazi da je tuženi nakon donošenja novog pravilnika u radni odnos na određeno i neodređeno vrijeme primio ukupno 34 nova radnika, te da su ti radnici u trenutku sačinjavanja Pregleda i dalje bili u radnom odnosu kod tuženog. Zatim, Osnovni sud je detaljno naveo ugovore i lica koja su ih zaključila, te naveo njihovo završeno obrazovanje za određena radna mjesta (str. 10 i 11). Osim toga, Osnovni sud je naveo da iz sprovedenih dokaza proizlazi da je tuženi 14. aprila i 4. maja 2016. godine (četiri i pet mjeseci nakon otkazivanja ugovora o radu apelantu) sa Tržnicom a.d. Banja Luka zaključio veći broj sporazuma o preuzimanju radnika, kojim je u radni odnos na neodređeno vrijeme preuzeo više radnika. Pri tome, veći broj preuzetih radnika posjeduje samo završenu osnovnu školu ili PK, ali da jedan broj radnika ima zvanja koja odgovaraju ili su slična jednom od stepena stručne spreme koje posjeduje apelant (zvanje saobraćajnog tehničara – SSS).
10. Imajući u vidu navedena činjenična utvrđenja, Osnovni sud je naveo da nisu osnovane apelantove tvrdnje da se tužbeni zahtjev ima smatrati usvojenim primjenom odredbe člana 117 ZOR-a jer tuženi nije u roku od 30 dana odlučio o apelantovom zahtjevu za poništenje rješenja od 18. novembra 2015. godine. Naime, u konkretnom slučaju, iz stanja spisa proizlazi da je apelantu sa 18. novembrom 2015. godine prestao radni odnos kod tuženog, odnosno da je apelant o tome imao saznanja neposredno nakon toga. S tim datumom je apelantu zaključeno trajanje radnog odnosa u radnoj knjižici i izvršena odjava osiguranja. Međutim, apelant je predmetni zahtjev za poništenje tog rješenja tuženom podnio 20. januara 2016. godine, dakle 50 dana od dana saznanja za povredu prava, a ne 30 dana, kako je to propisano odredbom člana 117 stav 2 ZOR-a. Imajući to u vidu, Osnovni sud je naveo da proizlazi da zahtjev za zaštitu prava nije bio blagovremeno podnesen, pa činjenica da li je tuženi u roku odlučio o ovom zahtjevu nije od uticaja na ostvarivanje apelantovih prava, niti prekoračenje roka od tuženog može imati za posljedicu prihvaćanje zahtjeva u smislu člana 117 stav 5 ZOR-a.
11. Zatim, Osnovni sud je naveo da je apelantu ugovor o radu otkazan iz ekonomskih, organizacionih i tehnoloških razloga, pa se apelantove tvrdnje o nezakonitosti odluke trebaju ispitati sa stanovišta pravilne primjene odredbi člana 126 stav 1 tačka 2 i stav 2, te čl. 127, od 138 do 140 ZOR-a.
12. U tom pogledu, Osnovni sud je naveo da nisu osnovane apelantove tvrdnje da mu je ugovor o radu otkazan suprotno odredbi čl. 138 i 140 ZOR-a jer se te zakonske odredbe odnose na situaciju zabrane zapošljavanja novih radnika unutar jedne godine, pod uslovom da je uslijed smanjenja obima posla otpušteno više od 10% radnika. Naime, u konkretnom slučaju izvedeni dokazi upućuju na zaključak da je tuženi, koji je po novom pravilniku zapošljavao 199 radnika, tehnološkim viškom proglasio ukupno 14 radnika, što ne odgovara postotku smanjenja najmanje od 10%.
13. Zatim, Osnovni sud je citirao odredbe čl. 126 i 127 ZOR-a te je istakao da je s ciljem donošenja pravilne odluke suda i utvrđivanja da li je odluka o otkazu ugovora o radu osnovana na pravilnoj primjeni navedenih odredaba u svakom pojedinačnom slučaju potrebno ispitati osnovanost tvrdnji da je u odnosu na konkretnog radnika došlo do stvarne nemogućnosti njegovog rasporeda na poslove i radne zadatke koji odgovaraju njegovim stručnim i radnim sposobnostima. Teret osporavanja pravilnosti otkaza ugovora o radu iz ovih razloga, kao i dokazivanje činjenice da nije došlo do stvarne nemogućnosti rasporeda radnika je na tužiocu, odnosno radniku. U vezi s navedenim, Osnovni sud je istakao da je nesporno da je apelantovo radno mjesto ukinuto. Međutim, izvedeni dokazi ne pružaju osnov za zaključak da je došlo i do stvarne nemogućnosti apelantovog rasporeda na druge poslove i radne zadatke koji odgovaraju njegovim stručnim i radnim sposobnostima. Naime, u smislu odredbe člana 126 stav 2 ZOR-a, radniku se ugovor o radu može otkazati samo pod uslovom da poslodavac, s obzirom na svoje ekonomsko stanje, proizvodne i druge radne kapacitete i organizaciju rada, kao i radne sposobnosti radnika ne može radniku obezbijediti drugi odgovarajući posao. To znači da poslodavac ne može otkazati ugovor o radu radniku kojem je ukinuto radno mjesto ako raspolaže slobodnim radnim mjestima koja odgovaraju radnim sposobnostima radnika, pa u takvoj situaciji (prije otkazivanja ugovora o radu) radniku mora učiniti ponudu obavljanja rada na tim drugim poslovima. Pri tome poslodavac je dužan voditi računa o svim slobodnim radnim mjestima kojima raspolaže (koja odgovaraju radnim sposobnostima radnika), a ne samo o radnim mjestima u određenoj organizacionoj jedinici ili pak samo o radnim mjestima koja odgovaraju stepenu stručne spreme ukinutog radnog mjesta. Stoga, činjenica što je apelant kod tuženog bio zaposlen na radnom mjestu sa VSS ne oslobađa tuženog obaveze da učini ponudu apelantu za rad na bilo kojem drugom slobodnom radnom mjestu, koje odgovara njegovim stručnim i radnim sposobnostima. U vezi s tim, Osnovni sud je naveo da je apelant tuženom i podnio takav zahtjev u zahtjevu za poništenje rješenja od 21. januara 2016. godine, u kojem je tražio da ga tuženi vrati na poslove upravnika voznog parka ili na druge poslove koji odgovaraju njegovim stručnim ili radnim sposobnostima.
14. Nadalje, Osnovni sud je naveo da je tuženi u konkretnom slučaju otkazao ugovor o radu vodeći računa o nemogućnosti raspoređivanja na radno mjesto na kojem je apelant do tada radio, ali da pri tome nije stvarno ni razmotrio rješavanje apelantovog radnopravnog statusa na nekom drugom radnom mjestu, koja obaveza je propisana članom 126 stav 2 ZOR-a. Naime, izvedeni dokazi upućuju na zaključak da apelant nema kvalifikacije za radno mjesto vozača traktora i kamiona s obzirom na to da je Pravilnikom za ta radna mjesta propisano posjedovanje C i E kategorije, a apelant se u svojoj izjavi u svojstvu parnične stranke izjasnio da posjeduje vozačku dozvolu B kategorije, pa sud nalazi da tuženi apelantov radnopravni status nije mogao razmatrati u okviru popunjavanja tog radnog mjesta. Međutim, iz sprovedenih dokaza takođe proizlazi da je tuženi neposredno prije i nakon otkazivanja ugovora o radu zaposlio nove radnike na radna mjesta koja bi odgovarala apelantovim radnim sposobnostima (tačka 9 ove odluke). Dakle, iako se radi o radnom odnosu na određeno vrijeme i poslovima sa nižom stručnom spremom od one na kojoj je apelant bio zaposlen, tuženi je s ciljem pravilne primjene odredbe člana 126 stav 2 ZOR-a bio dužan da omogući apelantu zapošljavanje na takvim radnim mjestima, odnosno učiniti mu ponudu, pa makar i za kraće trajanje. Prema ocjeni Osnovnog suda, tuženi nije bio ovlašćen u radni odnos primati nove radnike dok ne riješi radnopravni status/raspoređivanje radnika na neodređeno vrijeme, kojima je ukinuto radno mjesto, što je u konkretnom slučaju bio apelant. Osim toga, Osnovni sud je ukazao da iz izvedenih dokaza proizlazi da je tuženi 14. aprila i 4. maja 2016. godine sa Tržnicom a.d. Banja Luka zaključio veći broj sporazuma o preuzimanju radnika, kojim je u radni odnos na neodređeno preuzeo više radnika, od kojih većinu poslova je mogao obavljati apelant prema svojim radnim i stručnim sposobnostima. Naime, Osnovni sud smatra da iako veći dio ovih preuzetih radnika posjeduje samo završenu osnovnu školu ili PK, a manji dio radnika ima zvanja koja odgovaraju ili su slična jednom od stepena stručne spreme koje posjeduje apelant (zvanje saobraćajnog tehničara – SSS), prijem tih radnika u radni odnos upućuje na nespornu činjenicu da je kod tuženog bio faktički manjak radnika pet mjeseci nakon otkazivanja ugovora o radu apelantu. Takođe, Osnovni sud je istakao da izvedeni dokazi upućuju na zaključak da je tuženi počev od 19. aprila 2016. godine (četiri mjeseca nakon otkazivanja ugovora o radu apelantu) u radni odnos na neodređeno vrijeme primio ukupno tri radnika (dva radnika sa VSS, jedan sa VŠS i jedan sa SSS), i to na radna mjesta inkasant, računovodstveni tehničar, računovodstveni tehničar i referent plana, te je na određeno vrijeme primio radnika na radno mjesto kontrolor izvještaja inkasanata (zastalno je tog radnika primio počev od 1. juna 2016. godine). Imajući to u vidu, Osnovni sud je zaključio da s obzirom na to da apelant posjeduje ekonomski smjer obrazovanja (VŠS i VSS), to se tužbom osnovano ukazuje da se radi o radnim mjestima koja odgovaraju apelantovim radnim i stručnim sposobnostima.
15. Osnovni sud je takođe istakao da tuženi tokom postupka nije ni osporavao navedene apelantove tvrdnje, niti je pojašnjavao kako i na koji način je došlo do velikog manjka radnika, odnosno do potrebe popunjavanja tih radnih mjesta i prijema novih radnika u tako velikom broju. Međutim, nesporno je da je u vrijeme prijema prvog pomoćnog radnika 5. oktobra 2015. godine tuženi imao saznanja o tome da apelant predstavlja tehnološki višak, te je njegov radnopravni status mogao riješiti na način da mu ponudi zaposlenje na poslovima bar pomoćnog radnika, a od 19. aprila 2016. godine očigledno se otvorila mogućnost popunjavanja i radnih mjesta inkasant, računovodstveni tehničar, računovodstveni tehničar i referent plan i kontrolor izvještaja inkasanata, što su poslovi koji po smjeru, stepenu stručne spreme i radnim sposobnostima odgovaraju apelantu. U tom pogledu, Osnovni sud je naveo da tokom postupka tuženi nije ponudio argumentovano obrazloženje prijema tih radnika, što dovodeći u vezu s navodima tuženog i svjedoka Z. M. koji ukazuju da apelantov radnopravni status nije razmatran mimo VSS, ukazuje da su osporene odluke zasnovane na povredi odredbe člana 126 stav 2 ZOR-a, te su kao takve nezakonite.
16. Presudom Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 71 0 Rs 239578 19 Rsž 2 od 30. septembra 2019. godine odbijena je žalba tuženog i potvrđena je prvostepena presuda.
17. Okružni sud je ponovio činjenične i pravne zaključke prvostepenog suda, te je istakao da je prvostepeni sud odlučujući o osnovanosti tužbenog zahtjeva pravilno utvrdio sve relevantne činjenice za odlučivanje na koje je primijenio odgovarajuće odredbe materijalnog prava. Razlozi za osnovanost tužbenog zahtjeva dati su jasno i argumentovano, a obrazloženje pobijane odluke nije u suprotnosti s izrekom, pa su stoga neosnovani svi žalbeni navodi kojim se pobija pravilnost i zakonitost osporene presude. Okružni sud je takođe istakao da bi tuženi trebao imati u vidu da je u postupku otkaza ugovora o radu poslodavac dužan dokazati opravdanost razloga za otkaz. Kako je tokom postupka pravilno utvrđeno da je tuženi u toku otkaznog perioda apelantu, te neposredno nakon otkaza primao nove radnike i aktom o sistematizaciji povećavao broj izvršilaca, što ukazuje da je bilo potrebe za radnicima, a apelantu nije ponudio nijedno od tih radnih mjesta, pravilan je zaključak prvostepenog suda da tuženi kao poslodavac nije dokazao opravdanost razloga za otkaz, a što je bio dužan u smislu člana 187 Zakona o radu („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 1/16 i 66/18).
18. Presudom Vrhovnog suda broj 71 0 Rs 239578 20 Rev od 18. avgusta 2021. godine usvojena je revizija tuženog, presuda Okružnog suda od 30. septembra 2019. godine je preinačena na način da je žalba tuženog usvojena i presuda Osnovnog suda od 26. aprila 2019. godine preinačena tako što je apelantov tužbeni zahtjev u cijelosti odbijen.
19. Vrhovni sud je u obrazloženju prvenstveno ponovio sadržaj odredbi čl. 126, 138 i 140 ZOR-a. Zatim je istakao da kako je tuženi, od ukupno 199 zaposlenih radnika, otkazao ugovor o radu 14 radnika, što je manje od 10% od ukupnog broja zaposlenih, pravilan je zaključak nižestepenih sudova da se odredbe čl. 138 i 140 ZOR-a ne mogu primijeniti u predmetnom slučaju.
20. Vrhovni sud je zatim istakao da je za pravilnu odluku o apelantovom zahtjevu bilo bitno dokazati da li je tuženi u trenutku otkaza ugovora o radu, u junu i novembru 2015. godine, bio u mogućnosti apelanta rasporediti na drugo radno mjesto koje odgovara njegovoj stručnoj spremi i radnim sposobnostima, tj. radno mjesto VSS koje odgovara njegovom zvanju i radnim sposobnostima. Ovo tim prije što je u zahtjevu za poništenje rješenja tuženog apelant zahtijevao da ga tuženi vrati na rad, tj. radno mjesto koje odgovara njegovoj stručnoj spremi i radnim sposobnostima. S obzirom na to, Vrhovni sud je naveo da je neprihvatljiv stav nižestepenih sudova da tuženi kao poslodavac nije dokazao opravdanost razloga za otkazivanje ugovora o radu po osnovu člana 126 ZOR-a jer je u periodu od 1. decembra 2014. godine do 14. oktobra 2016. godine primio druge radnike različitih profila, koje poslove je mogao obavljati i apelant, bez obzira na to što se radi o radnim mjestima s daleko nižom stručnom spremom u odnosu na onu koju ima apelant. U tom smislu, Vrhovni sud je istakao da iz stanja spisa proizlazi da je u periodu od 1. decembra 2014. godine do 14. oktobra 2016. godine tuženi primio u radni odnos 34 radnika niže stručne spreme u odnosu na apelanta, da je na osnovu sporazuma sa Tržnicom (četiri-pet mjeseci nakon otkazivanja ugovora o radu apelantu) preuzeo veći broj radnika uglavnom sa završenom osnovnom školom, odnosno da nijedan od tih radnika nije imao visoku stručnu spremu, te da je tokom 2016. godine tuženi zaposlio nekoliko radnika sa visokom, višom i srednjom stručnom spremom. S obzirom na to, Vrhovni sud je ukazao da se nameće zaključak da u vrijeme otkaza ugovora o radu apelantu, u junu 2015 godine, odnosno novembru 2015. godine, iz razloga što je ukinuto njegovo radno mjesto upravnika u službi voznog parka, tuženi nije bio u mogućnosti apelanta rasporediti na drugo radno mjesto koje odgovara njegovim radnim sposobnostima. Imajući to u vidu, Vrhovni sud je naveo da su zakonite pobijane odluke tuženog, i to rješenje tuženog od 18. novembra 2015. godine i odgovor tuženog od 8. februara 2016. godine, kojima je apelantu izrečen prestanak radnog odnosa. Stoga, Vrhovni sud je zaključio da je odlukom drugostepenog suda pogrešno primijenjeno materijalno pravo, odnosno odredba člana 126 ZOR-a.
IV.Apelacija I.Navodi iz apelacije
21. Apelant smatra da mu je osporenom odlukom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13 Evropske konvencije.
22. Apelant navodi da je tokom postupka tvrdio da prestanak njegovog radnog odnosa nije posljedica stvarnog prestanka potrebe za njegovim radom, već da iz svih pravnih i faktičkih radnji koje je tuženi preduzeo neposredno pred otkazivanje ugovora o radu apelantu kao i u periodu od godinu dana nakon otkaza ugovora o radu očigledno proizlazi da je njegovo postupanje bilo u suprotnosti sa zakonskim obavezama iz čl. 126 i 140 ZOR-a. Na to upućuje činjenica da je tuženi u vrijeme ugovora o radu apelantu kao i u periodu od godinu dana od prestanka radnog odnosa apelantu zaključio niz novih ugovora o radu i zaposlio veliki broj drugih lica na poslovima koje je apelant, u skladu sa svojom stručnom spremom i radnim iskustvom, mogao uspješno obavljati, ali povodom tih poslova apelantu nije ponudio zaposlenje, što je u suprotnosti sa članom 140 ZOR-a. U tom pogledu, apelant smatra da je Vrhovni sud propustio obrazložiti zbog čega apelant koji ima završenu višu i visoku stručnu spremu ekonomskog smjera nije mogao biti raspoređen na radno mjesto računovodstveni tehničar, kontrolor izvještaja inkasanta, inkasanta, šefa plana i analize, kod nesporne činjenice da je apelant nesporno kvalifikovan za obavljanje navedenih poslova za koje je naknadno vršen prijem zaposlenika. Pri tome, apelant smatra da u odluci Vrhovnog suda nije sadržana ocjena apelantovog iskaza koji se nedvosmisleno izjasnio da je spreman obavljati i poslove fizičkog radnika samo da ostane na poslu. Takođe, u osporenoj odluci je propuštena dati ocjena i o ostalim apelantovim kvalifikacijama koje ga čine kvalifikovanim za obavljanje drugih poslova za koje se zahtijeva niža stručna sprema. S obzirom na to da je iskazao spremnost da obavlja te poslove, apelant smatra da je Vrhovni sud to morao cijeniti i konstatovati postojanje poslova kod tuženog na koje se apelant mogao rasporediti i time izbjeći otkazivanje ugovora o radu, što takođe upućuje na očigledno pogrešan i proizvoljan stav osporene presude da tuženi nije mogao apelanta rasporediti na drugo radno mjesto koje odgovara njegovoj stručnoj spremi. Dalje, apelant tvrdi da povodom njegovih navoda koje je isticao tokom postupka u vezi sa činjenicom da tuženi u roku od 30 dana nije odlučio o prigovoru na prvostepeno rješenje o otkazu ugovora o radu, čime su nastupile pravne posljedice iz člana 117 ZOR-a, odnosno da se prigovor smatra prihvaćenim, osporena odluka ne zauzima stav niti tu činjenicu obrazlaže iako se radi o primjeni prava na što je sud trebao paziti po službenoj dužnosti.
23. Imajući u vidu navedeno, apelant smatra da se Vrhovni sud donoseći osporenu odluku svrstao na stranu tuženog i na taj način povrijedio njegovo pravo na suđenje pred nepristrasnim sudom. Takođe, apelant smatra da mu je povrijeđeno pravo na obrazloženu odluku jer Vrhovni sud nije dao valjano obrazloženje koje bi svojim sadržajem opravdalo donošenje takve odluke. Pored toga, apelant smatra da je sud donio presudu bez kvalitetnog obrazloženja jer je propustio cijeniti sve dokaze i nije dao obrazloženje za svoju odluku, čime je uskratio apelantu mogućnost da prouči razloge sudske odluke i da u pravnom lijeku iznese svoje argumente. Na kraju, apelant smatra da mu je povrijeđeno pravo na imovinu jer mu je nezakonito uskraćeno pravo na naknadu štete zbog nezakonitog otkaza ugovora o radu, ali i pravo na sticanje imovine vlastitim radom.
b) Odgovori na apelaciju
24. Vrhovni sud je naveo da se apelacionim navodima ne dovodi u pitanje zakonitost osporene odluke i da samim time nisu povrijeđena apelantova prava na koja se pozvao u apelaciji.
25. Tuženi je naveo da je neargumentovano i pogrešno apelantovo pozivanje na navodnu povredu prava na pravično suđenje i pravo na imovinu jer te povrede ničim nisu dokazane. Takođe, tuženi je naveo da je Vrhovni sud naveo jasno činjenično i pravno obrazloženje spornog pravnog odnosa između parničnih stranaka, te pravilnom primjenom materijalnog i procesnog prava donio zakonitu i pravilnu presudu koju apelant svojom apelacijom nije doveo u pitanje.
V.Relevantni propisi
26. Zakon o parničnom postupku („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 58/03, 85/03, 74/05, 63/07, 105/08, 45/09, 49/09, 61/13 i 109/21). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst relevantnih odredbi Zakona o parničnom postupku („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 58/03, 85/03, 74/05, 63/07, 105/08 – odluka US, 45/09 – odluka US, 49/09, 61/13), sačinjen u Ustavnom sudu, koji glasi:
Član 2. stav (3) Sud u postupku primjenjuje materijalno pravo po vlastitoj ocjeni i nije vezan za navode stranaka u pogledu materijalnog prava.
Član 57. stav (2) Sudija može da bude izuzet ako postoje okolnosti koje dovode u sumnju njegovu nepristrasnost (izuzeće), kao što je bliski odnos sa nekom od stranaka ili postoje bilo koji drugi razlozi koji mogu dovesti u pitanje njegovu nepristrasnost.
Član 123.
Svaka stranka dužna je da dokaže činjenice na kojima zasniva svoj zahtjev.
Sud će slobodnom ocjenom dokaza utvrditi činjenice na osnovu kojih će donijeti odluku.
Član 231.
U obrazloženju presude odnosno rješenja drugostepeni sud će ocijeniti žalbene navode koji su od odlučnog značaja.
Član 253.
Ako u čl. 237. do 252. ovog zakona nije što drugo određeno, u postupku povodom revizije shodno će se primjenjivati odredbe ovog zakona o žalbi protiv presude, osim odredbi o održavanju rasprave pred drugostepenim sudom.
27. Zakon o radu („Službeni glasnik RS“ broj 55/07) koji je primijenjen u konkretnom slučaju, u relevantnom dijelu glasi:
Član 117.
Radnik koji smatra da mu je poslodavac povrijedio pravo iz radnog odnosa, može podnijeti zahtjev poslodavcu da mu obezbijedi ostvarivanje tog prava.
Zahtjev iz stava 1. ovog člana može se podnijeti u roku od 30 dana od dana saznanja za povredu prava, a najdalje u roku od tri mjeseca od dana učinjene povrede.
Podnošenje zahtjeva za zaštitu prava u smislu stava 1. ovog člana ne odlaže izvršenje rješenja ili radnje protiv kojih je radnik podnio zahtjev za zaštitu prava, osim ako se radi o odbijanju radnika da radi na poslovima pri čijem obavljanju postoji neposredna opasnost po život ili teže narušavanje zdravlja radnika ili trećih lica.
Zahtjev za zaštitu prava radnik može podnijeti poslodavcu u pismenom obliku ili usmeno.
Poslodavac je dužan da odluči po zahtjevu radnika u roku od 30 dana od dana postavljanja zahtjeva, a ako u tom roku ne odluči, smatraće se da je zahtjev prihvaćen.
2. Otkaz ugovora o radu od strane poslodavca Član 126. stav (1) tačka 2. i stav (2) Poslodavac može otkazati ugovor o radu radniku:
2. ako se iz ekonomskih, organizacionih i tehnoloških razloga ukaže potreba za prestankom rada radnika, Otkaz ugovora o radu u slučajevima iz t. 2. i 3. stava 1. ovog člana poslodavac može dati ako, s obzirom na svoje ekonomsko stanje, proizvodne i druge radne kapacitete i organizaciju rada, kao i radne sposobnosti radnika, ne može radniku obezbijediti drugi odgovarajući posao.
Član 127.
Otkaz ugovora o radu poslodavac daje u pismenom obliku, uz navođenje razloga zbog kojih otkazuje ugovor.
Primjerak akta kojim otkazuje ugovor o radu poslodavac je dužan da dostavi radniku.
7. Program zbrinjavanja viška radnika Član 138.
Poslodavac koji zapošljava više od 15 radnika, a koji u periodu od tri naredna mjeseca ima namjeru da, zbog smanjenja obima posla i drugih ekonomskih, tehnoloških i organizacionih razloga, otkaže ugovor o radu najmanje 10% od ukupnog broja zaposlenih, ali ne manje od pet radnika, dužan je da se o tome konsultuje sa savjetom radnika, ili ako kod poslodavca nije uspostavljen savjet radnika, sa sindikatima koji predstavljaju najmanje 10% zaposlenih radnika.
Član 140.
Ako poslodavac u roku od jedne godine od dana prestanka radnog odnosa radnika u smislu člana 138. ovog zakona namjerava da zaposli određeni broj radnika sa istim stručnim kvalifikacijama koje imaju radnici kojima je prestao radni odnos, dužan je da, prije zasnivanja radnog odnosa sa drugim licima, ponudi zaposlenje radnicima kojima je otkazan ugovor o radu.
VI.Dopustivost
28. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
29. U skladu sa članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
30. U konkretnom slučaju apelant osporava Presudu Vrhovnog suda broj 71 0 Rs 239578 20 Rev od 18. avgusta 2021. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova. Imajući u vidu da je osporena presuda Vrhovnog suda dostavljena apelantovom punomoćniku 8. septembra 2020. godine, a da je apelacija podnesena 29. oktobra 2021. godine, proizlazi da je apelacija podnesena u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
31. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
32. Apelant smatra da mu je osporenom presudom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije, pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13 Evropske konvencije.
1. Pravo na pravično suđenje
33. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:
e) Pravo na pravičan postupak u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi s krivičnim postupkom.
34. Član 6 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1) Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]
35. Ustavni sud podsjeća da se, prema ustaljenoj praksi Ustavnog suda i Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), član 6 stav 1 Evropske konvencije primjenjuje na postupke čiji je ishod odlučujući za utvrđivanje građanskih prava i obaveza. Pored toga, uslov za primjenjivost člana 6 stav 1 Evropske konvencije je da u konkretnom postupku postoji spor oko utvrđivanja građanskih prava i obaveza. U konkretnom slučaju, predmetni parnični postupak se vodio radi zaštite apelantovih prava iz radnog odnosa, odnosno radi poništenja odluka o otkazu ugovora o radu, povrata na posao i isplate naknade štete, te stoga proizlazi da je član 6 stav 1 Evropske konvencije primjenjiv na konkretan slučaj. Prema tome, Ustavni sud će ispitati da li je postupak pred sudom bio pravičan onako kako to zahtijeva član II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6 stav 1 Evropske konvencije.
36. Apelantovi navodi o kršenju prava na pravično suđenje zasnivaju se na tvrdnjama da je Vrhovni sud postupao pristrasno prilikom donošenja osporene odluke, da je proizvoljno primijenio materijalno pravo, te da mu je povrijedio pravo na obrazloženu odluku.
37. Razmatrajući apelantove navode da mu je povrijeđeno pravo na nepristrasan sud, Ustavni sud naglašava da nepristrasnost podrazumijeva da sud ne smije biti opterećen predrasudama u vezi sa odlukom koju donosi. Sud ne smije biti pod uticajem vanjskih informacija ili pod bilo kojim drugim pritiskom, već svoje mišljenje mora zasnivati isključivo na onom što je iznijeto na suđenju. Prilikom odlučivanja da li je neki sud bio pristrasan mora se napraviti distinkcija između subjektivnog i objektivnog pristupa pristrasnosti. Subjektivni pristup se odnosi na ličnu nepristrasnost članova vijeća i ona se pretpostavlja dok se ne dokaže suprotno (vidi Evropski sud, Hauschildt protiv Danske od 24. maja 1989. godine, stav 47). S druge strane, u okviru objektivnog testa mora se odrediti da li je, potpuno odvojeno od ličnog ponašanja suca, bilo dokazivih činjenica koje mogu dovesti do sumnje u njegovu nepristrasnost. Dovodeći u vezu navedeno s apelantovim tvrdnjama da se Vrhovni sud donoseći osporenu odluku svrstao na stranu tuženog i na taj način povrijedio njegovo pravo na suđenje pred nepristrasnim sudom, Ustavni sud zapaža da iz navoda apelacije ne proizlazi u čemu se ogleda pristrasnost suda prilikom donošenja osporene odluke, niti se to može utvrditi iz stanja u spisu. Prema tome, Ustavni sud smatra da se ne može zaključiti da su postupajuće sudije revizionog vijeća na bilo koji način postupale pristrasno i da su uslijed toga tuženog stavili u povlašćen položaj, zbog čega su te apelantove tvrdnje neosnovane.
38. Razmatrajući apelantove tvrdnje kojima ukazuje na proizvoljnost u postupanju, Ustavni sud prvenstveno podsjeća da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01 i Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, stav 23). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, generalno, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02 i Radomilja i drugi protiv Hrvatske, presuda od 20. marta 2018. godine, stav 150). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila eventualno proizvoljna ili diskriminaciona.
39. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi primijenili pozitivnopravne propise kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda kako u postupku utvrđivanja činjenica, ocjene dokaza, tako i primjene relevantnih pozitivno pravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26; Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, aplikacija broj 1401/08, tačke 24–27). U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i na to da je u više svojih odluka istakao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25 i dalje, i, mutatis mutandis, Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, tačka 24). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja koja apelant problematizuje, ispitati da li je tokom parničnog postupka došlo do proizvoljnog postupanja Vrhovnog suda.
40. Razmatrajući apelacione navode, Ustavni sud primjećuje da iz obrazloženja presude Vrhovnog suda proizlazi da je taj sud u osporenoj odluci kojom je preinačio prvostepenu i drugostepenu presudu i odbio apelantov tužbeni zahtjev dao jasno i argumentovano obrazloženje za zaključak o neosnovanosti apelantovih navoda na kojima je zasnivao svoj tužbeni zahtjev. U tom pogledu, najprije razmatrajući apelantove tvrdnje da prestanak njegovog radnog odnosa nije posljedica stvarnog prestanka potrebe za njegovim radom jer je tuženi naknadno zapošljavao nove radnike, Ustavni sud zapaža da apelant tim tvrdnjama osporava postojanje razloga za otkaz u smislu člana 126 stav 1 tačka 1) ZOR-a. U tom pogledu, Ustavni sud primjećuje da iz činjeničnog stanja predmeta proizlazi da je apelantu ugovor o radu otkazan zbog negativnog finansijskog poslovanja u protekle dvije godine, što je dovelo do toga da se tuženi kao poslodavac nalazi u finansijskim poteškoćama. Međutim, Ustavni sud zapaža da se ne može isključiti da je rješavanje eventualnih finansijskih poteškoća tuženog moglo podrazumijevati i drugačiju organizaciju rada pa i potrebu za naknadnim dodatnim zapošljavanjem. Te okolnosti upućuju da bi za utvrđivanje proizvoljnosti u zaključcima redovnih sudova zbog naknadnog zapošljavanja drugih radnika zahtijevalo detaljniju analizu poslovanja tuženog, za što u konkretnom slučaju nisu sprovođeni dokazi. Stoga, Ustavni sud zapaža da okolnost da je tuženi naknadno zapošljavao nove radnike sama za sebe ne može ukazivati da je apelantu radni odnos otkazan nezakonito, odnosno upućivati na proizvoljnost u zaključcima iz osporene odluke.
41. Ustavni sud dalje zapaža da se apelant i u apelaciji poziva na odredbu člana 140 ZOR-a kojom je utvrđena obaveza poslodavca koji u roku od jedne godine od dana prestanka radnog odnosa radnika namjerava zaposliti određeni broj radnika s istim stručnim kvalifikacijama koje imaju radnici kojima je prestao radni odnos da ponudi zaposlenje radnicima kojima je otkazan ugovor o radu. Međutim, Ustavni sud zapaža da iz odredbe člana 138 ZOR-a na koju upućuje odredba člana 140 ZOR-a proizlazi da se ta odredba primjenjuje samo u slučaju kada dolazi do prestanka radnog odnosa najmanje 10% od ukupnog broja zaposlenih. U tom pogledu, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi saglasno zaključili da se ta odredba ne može primijeniti u konkretnom slučaju, za što su dali jasno i detaljno obrazloženje zasnovano na jasnom sadržaju navedene odredbe pa takvo obrazloženje ne može ukazivati na postojanje proizvoljnosti u odlučivanju redovnih sudova.
42. Kada su u pitanju apelantove tvrdnje kojima osporava zaključke Vrhovnog suda da tuženi nije bio u mogućnosti apelanta rasporediti na drugo radno mjesto koje odgovara njegovim radnim sposobnostima, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud dao jasno i argumentovano obrazloženje u pogledu primjene odredbi člana 126 stav 2 ZOR-a na okolnosti konkretnog slučaja. Naime, Ustavni sud zapaža da je odredbom člana 126 stav 2 ZOR-a propisano da se otkaz ugovora o radu može dati ako poslodavac „…s obzirom na svoje ekonomsko stanje, proizvodne i druge radne kapacitete i organizaciju rada, kao i radne sposobnosti radnika ne može radniku obezbijediti drugi odgovarajući posao…“. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da se sintagma „drugi odgovarajući posao“ ne može razumjeti na način kako to apelant smatra, odnosno da se njome stvara toliko široka obaveza za poslodavca, da radniku kojem otkazuje ugovor o radu prije otkaza nudi zaposlenje na radnim mjestima za koje je potrebna niža kvalifikacija od one koju taj radnik ima. Prema tome, Ustavni sud smatra da na proizvoljnost u primjeni odredbe člana 126 stav 2 ZOR-a ne mogu ukazivati apelantove tvrdnje da mu je tuženi trebao ponuditi zaposlenje na radna mjesta za koja se zahtijeva završena viša stručna sprema, odnosno srednja ili osnovna škola (pomoćni radnici, smetlari, vozači i sl.). Takođe, Ustavni sud zapaža da su neosnovane i apelantove tvrdnje da je Vrhovni sud propustio obrazložiti zbog čega apelant koji ima završenu višu i visoku stručnu spremu ekonomskog smjera nije mogao biti raspoređen na radno mjesto računovodstveni tehničar, kontrolor izvještaja inkasanta, inkasanta, šefa plana i analize kod nesporne činjenice da je apelant nesporno kvalifikovan za obavljanje navedenih poslova za koje je naknadno vršen prijem zaposlenika. U tom pogledu, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud dao jasno obrazloženje ukazujući da činjenica da je tuženi tokom 2016. godine zaposlio nekoliko radnika sa visokom, višom i srednjom stručnom spremom, upućuje na zaključak da u vrijeme otkaza ugovora o radu apelantu, u junu 2015. godine, odnosno novembru 2015. godine, iz razloga što je ukinuto apelantovo radno mjesto, tuženi nije bio u mogućnosti apelanta rasporediti na drugo radno mjesto koje odgovara njegovim radnim sposobnostima. Pri tome, Ustavni sud zapaža da se ne može smatrati da je odredbom člana 127 stav 2 ZOR-a (na jednak način kao i odredbom člana 140 ZOR-a) uspostavljena obaveza za poslodavca da radniku kojem je ranije otkazao ugovor o radu ponudi novo zaposlenje u slučaju naknadnog zapošljavanja radnika sa istim ili sličnim stručnim kvalifikacijama.
43. Prema tome, u nedostatku drugih argumenata kojima bi apelant doveo u pitanje razloge koje su naveli redovni sudovi u obrazloženjima osporenih odluka, Ustavni sud smatra da se ne mogu prihvatiti apelantovi navodi da su zaključci Vrhovnog suda iz osporene odluke proizvoljni, posebno ne u mjeri u kojoj bi Ustavni sud svojim tumačenjem spornih odredaba i činjenica konkretnog predmeta zamijenio te zaključke, zbog čega su neosnovani apelantovi navodi o povredi prava na pravično suđenje.
44. Na kraju, u odnosu na apelantove navode da Vrhovni sud nije dao obrazloženje njegovih argumenata u odnosu na primjenu člana 117 ZOR-a, Ustavni sud podsjeća na praksu Evropskog suda iz koje proizlazi da su domaći sudovi dužni obrazložiti svoje presude, pri čemu ne moraju dati detaljne odgovore na svaki navod, ali ako je podnesak suštinski važan za ishod predmeta, sud se u tom slučaju u svojoj presudi mora njime posebno pozabaviti. Dakle, sudska odluka mora imati razloge na kojima je zasnovana i mora imati obrazloženje, pogotovo na podnesak koji je suštinski važan za ishod spora. U suprotnom, postoji povreda člana 6 stav 1 Evropske konvencije (vidi Evropski sud, Van der Hurk protiv Holandije, presuda od 19. aprila 1994. godine, stav 61). Takođe, Ustavni sud napominje da konačne odluke žalbenih sudova ne moraju imati iscrpna obrazloženja (vidi Evropska komisija za ljudska prava, Odluka o dopustivosti broj 8769/97 od 16. jula 1981, OI 25) već obrazloženja koja se tiču relevantnih žalbenih navoda, koje takvima ocijeni. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da iz prvostepene odluke jasno proizlazi da je apelant zahtjev za poništenje tog rješenja u smislu člana 117 ZOR-a tuženom podnio nakon 50 dana od saznanja za povredu prava, a ne 30 dana kako je to propisano odredbom člana 117 stav 2 ZOR-a. Na osnovu toga, Osnovni sud je zaključio da činjenica da li je tuženi u roku odlučio o ovom zahtjevu nije od uticaja na ostvarivanje apelantovih prava, niti prekoračenje roka od tuženog može imati za posljedicu prihvatanja zahtjeva u smislu člana 117 stav 5 ZOR-a. Ustavni sud dalje zapaža da je zaključke Osnovnog suda u cijelosti prihvatio Okružni sud, te da je Vrhovni sud jasno naveo u kojem dijelu ne prihvata zaključke iz prvostepene i drugostepene odluke. S obzirom na navedeno, Ustavni sud zapaža da činjenica da se Vrhovni sud nije posebno bavio tim apelantovim argumentom ne ukazuje na povredu prava na obrazloženu odluku s obzirom na to da sama činjenica proteka prekluzivnog roka za odlučivanje u smislu člana 117 ZOR-a upućuje na zaključak da ti argumenti nisu mogli biti suštinski važni za ishod predmeta i da se Vrhovni sud u osporenoj odluci njime morao posebno pozabaviti, pa Ustavni sud i te prigovore smatra neosnovanim.
45. S obzirom na navedeno, Ustavni sud zaključuje da osporenom presudom Vrhovnog suda nije prekršeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.
2. Ostali navodi
46. Apelant smatra da mu je u predmetnom postupku povrijeđeno pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13 Evropske konvencije koje apelant dovodi u vezu s pravom na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije, te pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da je apelant tvrdnje o kršenju tih prava, u suštini, zasnivao na istim navodima koje je istakao u vezi s pravom na pravično suđenje, a koje je Ustavni sud već elaborirao u prethodnim tačkama ove odluke i zaključio da su neosnovani. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13 Evropske konvencije u vezi s pravom na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije, te pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, takođe, neosnovani.
VIII.Zaključak
47. Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije kada je Vrhovni sud dao jasno i argumentovano obrazloženje o neosnovanosti apelantovog tužbenog zahtjeva, a koji zaključci se ne čine proizvoljnim u segmentima koje je apelant osporavao, niti upućuju na zaključak o povredi principa nepristrasnosti i prava na obrazloženu odluku.
48. Takođe, Ustavni sud zaključuje da nema kršenja ni prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13 Evropske konvencije u vezi s pravom na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije, te prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju jer apelant kršenje tih prava zasniva na istim navodima koje je istakao u vezi s pravom na pravično suđenje, a Ustavni sud je već zaključio da nije bilo proizvoljnosti u tom pogledu.
49. Na osnovu člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
50. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić