Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-538/21 (K. Č.)
Odluka donesena 06. 07. 2022.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
- Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
- Upravni spor
- Član 14. EK – zabrana diskriminacije
- Upravni postupak
- Invalidnina
- Invalid
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-538/21
Apelacija
Odluka o dopustivosti
06. 07. 2022.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mato Tadić, potpredsjednici Miodrag Simović i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Seada Palavrić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 6. jula 2022. godine, u predmetu broj AP-538/21, rješavajući apelaciju Koviljke Čarapina, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Koviljke Čarapina podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 70 0 U 004213 19 U 2 od 16. novembra 2020.
godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Koviljka Čarapina (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Mostara, koju zastupa Zajednički odvjetnički ured Paponja-Bunoza iz Mostara, podnijela je 16. februara 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 70 0 U 004213 19 U 2 od 16. novembra 2020. godine.
2. Rješenjem Sektora za pitanja branilaca (HVO, MUP), Uprave za pitanja branilaca Mostara (u daljnjem tekstu: Uprava za pitanja branilaca) broj 14-43-1-1837/07 od 31. jula 2007. godine, S. Č. (suprug apelantice) je priznato svojstvo ratnog vojnog invalida IV grupe sa 80% vojnog invaliditeta, trajno, po osnovu zarobljavanja i oboljenja počev od 1. avgusta 2005. godine pa dok postoje Zakonom o pravima branilaca i članova njihovih porodica (u daljnjem tekstu: Zakon o pravima branilaca) propisani uslovi za korištenje prava i pravo na ličnu invalidninu u određenom mjesečnom novčanom iznosu.
3. Rješenjem Federalnog ministarstva za pitanja boraca i invalida obrambeno-oslobodilačkog rata (u daljnjem tekstu: Federalno ministarstvo) broj UP-I-03-41-ZKZ-4255/12-1 od 28. marta 2019. godine, ukinuto je konačno rješenje Uprave za pitanja branilaca od 31. jula 2007. godine i upravna stvar riješena tako što je suprugu apelantice priznato svojstvo ratnog vojnog invalida VI grupe sa 60 % vojnog invaliditeta po osnovu oboljenja koje se pogoršalo za vrijeme vojne dužnosti u Oružanim snagama (HVO), te kao takav ima pravo na ličnu invalidninu u određenom mjesečnom iznosu i ostala prava propisana Zakonom o pravima branilaca. Istim rješenjem određeno je da suprugu apelantice priznata prava pripadaju od 28. marta 2019. godine i traju dok postoje Zakonom o pravima branilaca propisani uslovi za korištenje priznatih prava.
4. U obrazloženju rješenja Federalno ministarstvo je navelo da je postupajući po Presudi Vrhovnog suda broj 70 0 U 004213 13 U od 10. novembra 2016. godine uputilo predmet lične invalidnine ljekarskoj komisiji kantonalnog odjela Instituta za medicinsko vještačenje zdravstvenog stanja u Mostaru radi revizije nalaza i mišljenja ljekarskih komisija izdatih u postupku priznavanja statusa ratnog vojnog invalida po Zakonu o pravima branilaca, koja je nalazom i mišljenjem od 16. aprila 2018. godine utvrdila da invaliditet supruga apelantice u visini od 60% VI grupe, trajno. Dalje, navedeno je da je suprug apelantice, u skladu sa članom 4. Pravilnika o izmjenama i dopunama Pravilnika o radu ljekarskih komisija, izjavio prigovor na nalaz i mišljenje ljekarske komisije od 16. aprila 2018. godine. Zatim, navedeno je da je ljekarska komisija za medicinsko vještačenje u postupku po Zakonu o provođenju kontrole zakonitosti korištenja prava iz oblasti braniteljsko-invalidske zaštite (u daljnjem tekstu: Zakon o provođenju kontrole) po prigovoru donijela novi nalaz i mišljenje od 20. septembra 2018. godine kojim je potvrđen postotak invaliditeta u visini od 60% (utvrđen nalazom i mišljenjem ljekarske komisije od 16. aprila 2018. godine), te da je na nalaz stavljena klauzula da je konačan. S tim u vezi, istaknuto je da je nalaz i mišljenje dat na osnovu postojeće medicinske dokumentacije o liječenju, kao i na osnovu neposrednog pregleda supruga apelantice koji se odazvao na poziv ljekarske komisije za pregled, te je na taj način učestvovao u postupku utvrđivanja procenta invaliditeta.
5. Federalno ministarstvo je ukazalo na odredbe člana 3. Zakona o pravima branilaca kojima je propisano da je ratni vojni invalid lice koje je, vršeći vojne dužnosti u Oružanim snagama pod uslovima i okolnostima iz člana 2. stav 1. Zakona, zadobilo ranu, povredu, bolest ili pogoršanje bolesti zbog čega je nastupilo oštećenje njegovog organizma najmanje za 20%. Federalno ministarstvo je navelo da je nadležna ljekarska komisija dala ocjenu vojnog invaliditeta u skladu sa odredbama Pravilnika o radu ljekarskih komisija i Pravilnika o utvrđivanju postotka vojnog invaliditeta sa Listom postotaka, kao i na osnovu medicinske dokumentacije, te neposrednog pregleda (na koji je način suprug apelantice učestvovao u postupku) i utvrdila da je invaliditet 60% VI grupe – trajno. Federalno ministarstvo je ukazalo da su ispunjeni uslovi iz člana 7. tačka 3. Zakona o provođenju kontrole i čl. 3. i 10. Zakona o pravima branilaca za dalje priznavanje statusa ratnog vojnog invalida. Također, navedeno je da je nalaz i mišljenje ljekarske komisije od 20. septembra 2018. godine potpun, jasan i dovoljno obrazložen, te sadrži sve činjenice i okolnosti koje su sa medicinskog stanovišta od značaja za donošenje pravilnog i zakonitog rješenja.
6. Presudom Vrhovnog suda broj 70 0 U 004213 19 U 2 od 16. novembra 2020. godine odbijena je apelantičina tužba podnesena protiv rješenja Federalnog ministarstva od 28. marta 2019. godine.
7. U obrazloženju presude, Vrhovni sud je naveo da je suprug apelantice tužbom pokrenuo upravni spor, te da je u toku postupka suprug apelantice umro, pa je predmetni postupak prekinut Rješenjem broj 70 0 U 004213 19 U 2 od 20. februara 2020. godine i koji je nastavljen nakon što je apelantica kao zakonski nasljednik umrlog preuzela postupak i zatražila nastavak postupka. Dalje je navedeno da je u izvršenju presude Vrhovnog suda od 10. novembra 2016. godine tuženi organ uprave na osnovu čl. 14. i 7. stav 3. Zakona o provođenju kontrole zakonitosti donio rješenje kojim je ukinuo konačno rješenje prvostepenog organa od 31. jula 2007. godine i upravnu stvar riješio na način kako je to bliže navedeno u izreci rješenja. Zatim je istakao da kako je nadležna ljekarska komisija, po blagovremeno izjavljenom prigovoru, na osnovu uvida u kompletnu medicinsku dokumentaciju i neposrednog pregleda donijela nalaz i mišljenje od 20. septembra 2018. godine koji je potpun, jasan i dovoljno obrazložen i sadrži sve činjenice i okolnosti koje su sa medicinskog stanovišta od značaja za donošenje pravilnog rješenja u skladu da članom 8. stav 2. Pravilnika o radu ljekarskih komisija, a dat je na osnovu neposrednog pregleda supruga apelantice, to se ukazuju neosnovanim navodi iz tužbe da su povrijeđene navedene odredbe Pravilnika o radu ljekarskih komisija i Zakona o upravnom postupku. Također je naveo da je i ostale prigovore iz tužbe ocijenio neosnovanim, jer nemaju uticaja na drugačije odlučivanje u ovoj upravnoj stvari.
8. Apelantica se poziva na povredu pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te zabranu diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. Apelantica je navela da su nalazi i mišljenja ljekarskih komisija doneseni primjenom člana 45. Zakona o pravima branilaca koji je Presudom Ustavnog suda Federacije BiH broj U-8/13 od 3. jula 2014. godine proglašen neustavnim. Zatim je navela da u osporenoj presudi Vrhovnog suda uopće se ne navodi da je apelantica navedeno isticala niti obrazlaže zbog čega ne uzima u obzir navode apelantice vezane za član 45. Zakona o pravima branilaca. Osim toga, apelantica smatra da je Vrhovni sud po službenoj dužnosti bio u obavezi da pazi na primjenu odredbi koje su proglašene neustavnim, i samim tim poništi rješenja koja su donesena na osnovu primjene istih.
9. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije, Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
10. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), koju Ustavni sud cijeni prilikom ispitivanja ustavnih prava (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu AP 992/15 od 25. oktobra 2017. godine, tačka 35), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Khundunts protiv Azerbejdžana, Odluka od 26. februara 2019. godine, stav 32. te Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02 i Dumlu protiv Turske, Odluka od 20. aprila 2021. godine, stav 27), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
11. U vezi sa navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu, te zabranu diskriminacije koji se zasnivaju isključivo na tvrdnji o proizvoljno proizvoljnoj primjeni pozitivno-pravnih propisa, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, koju Ustavni sud slijedi prilikom ispitivanja ustavnih prava (vidi Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP 992/15 od 25. oktobra 2017. godine, tačka 35) zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01 i Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, stav 23). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02 i Radomilja i drugi protiv Hrvatske, presuda od 20. marta 2018. godine, stav 150). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima.
12. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud u obrazloženju svoje odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna. U odnosu na navod o arbitrarnoj primjeni člana 45. Zakona o pravima branilaca („Službene novine Federacije BiH“ broj 70/07) koji je proglašen neustavnim, Ustavni sud zapaža da je navedenom odredbom propisano da se utvrđivanje da je bolest nastupila pod okolnostima iz člana 3. ovog Zakona vrši samo na osnovu medicinske dokumentacije koja potječe iz vremena službe u Oružanim snagama ili iz perioda od 90 dana od dana otpuštanja iz Oružanih snaga. Presudom Ustavnog suda FBiH broj U 8/13 od 3. juna 2014. godine (objavljena u „Službenim novinama Federacije BiH“ broj 95/13) je utvrđeno da citirana odredba nije u skladu sa Ustavom Federacije Bosne i Hercegovine. Nadalje, Ustavni sud nalazi da je članom 45. Zakona o pravima branilaca ("Službene novine Federacije BiH" br. 33/04, 56/05 - ispravka, 70/07, 9/10, 95/13 - OUSFBiH i 90/17) propisano da utvrđivanje da je bolest nastupila ili se pogoršala pod okolnostima iz člana 3. ovog zakona vrši Institut za medicinsko vještačenje zdravstvenog stanja na osnovu pregleda i na osnovu medicinske dokumentacije o liječenju iz ratnog perioda ili iz perioda od 90 dana od dana otpuštanja iz Oružanih snaga. S tim u vezi, Ustavni sud primjećuje da iz obrazloženja rješenja Federalnog ministarstva i presude Vrhovnog suda slijedi da su nalazi i mišljenja dati od Instituta za medicinsko vještačenje zdravstvenog stanja, na osnovu uvida u postojeću medicinsku dokumentaciju i neposrednog pregleda supruga apelanta, odnosno da je konačni nalaz i mišljenje potpun, jasan i dovoljno obrazložen i sadrži sve činjenice i okolnosti koje su sa medicinskog stanovišta od značaja za donošenje pravilnog rješenja u skladu da članom 8. stav 2. Pravilnika o radu ljekarskih komisija. Imajući u vidu navedeno Ustavni sud ocjenjuje ove apelantičine navode neosnovanim (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 4418/20 od 12. januara 2022. godine, tačka 36. dostupna na www.ustavnisud.ba).
13. Dakle, Ustavni sud ukazuje da apelantica nije ponudila relevantne argumente koji bi opravdali njene tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvala. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelantice u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvala, odnosno ništa što ukazuje da apelantica ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
14. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
15. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić