Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1169/22 (R.S.)
Odluka donesena 06. 07. 2022.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Građanski postupak
- Prava iz radnog odnosa
- Radni spor
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1169/22
Apelacija
Odluka o dopustivosti
06. 07. 2022.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mato Tadić, potpredsjednici Miodrag Simović i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Seada Palavrić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 6. jula 2022. godine, u predmetu broj AP-1169/22, rješavajući apelaciju koju je podnio R. S., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio R. S.
protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH broj 56 0 Rs 050750 21 Rev od 20. januara 2022. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. R. S. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Jablanice, kojeg zastupa Advokatska kancelarija Kebo & Guzin iz Mostara, podnio je 1. aprila 2022. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 56 0 Rs 050750 21 Rev od 20. januara 2022. godine.
2. U predmetnom postupku, koji je okončan osporenom presudom Vrhovnog suda, odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtjev apelanta da se poništi kao nezakonita odluka tuženog (JP „Elektroprivreda BiH“ d.d. Sarajevo, podružnica „Hidroelektrane na Neretvi“ Jablanica) od 7. oktobra 2014. godine kojom je utvrđeno da je apelantu prestao ugovor o radu sa 31. oktobrom 2014. godine, pa da se obaveže tuženi da apelanta vrati na radno mjesto (precizirano izrekom prvostepene presude) i da mu isplati, na ime naknade plate i jubilarne nagrade, određene novčane iznose (sve kako je naznačeno izrekom prvostepene presude), te da za njega uplati pripadajuće doprinose.
3. U obrazloženju osporene presude Vrhovni sud je naveo da je u postupku pred nižestepenim sudovima utvrđeno da je apelant bio u radnom odnosu kod tuženog od 1. februara 1985. godine do 31. oktobra 2014. godine, te da je tuženi donio odluku od 7. oktobra 2014. godine (kojom je utvrđeno da je apelantu prestao ugovor o radu sa 31. oktobrom 2014. godine) jer je apelant navršio 40 godina penzijskog staža. Nadalje, da je rješenjem ratnog predsjedništva Opštine Jablanica od 30. novembra 1992. godine apelant bio raspoređen na radnu obavezu od navedenog datuma, do 15. marta 1993. godine, te da su apelantu „nakon rata“ uplaćeni doprinosi za navedeni period. Takođe, da je apelant 24. novembra 2014. godine podnio zahtjev Federalnom zavodu za penzijsko i invalidsko osiguranje (u daljnjem tekstu: FZ PIO) za starosnu penziju, te da ukupan penzijski staž, odnosno staž osiguranja apelanta, zaključno sa 1. novembrom 2014. godine, iznosi 40 godina. Vrhovni sud je ukazao da je odredbama člana 86. stav (1) tačka 3) Zakona o radu propisao da ugovor o radu prestaje kada uposlenik navrši 40 godina staža osiguranja. Takođe, da je odredbama člana 82. Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranje (u daljnjem tekstu: Zakon o PIO) definisan penzijski staž tako da isti obuhvata vrijeme provedeno u osiguranju koje se računa u staž osiguranja po odredbama navedenog zakona. Nadalje, Vrhovni sud je naveo da iz relevantnih odredbi Zakona o PIO jasno proizlazi da staž osiguranja obuhvata cjelokupan vremenski period proveden u radnom odnosu kod poslodavca, a ne samo onaj period za koji je uplaćen doprinos, te da se, dakle, radi o stažu osiguranja koji predstavlja pretpostavku za prestanak radnog odnosa u smislu naprijed navedenih odredbi člana 86. stav (1) tačka 3) Zakona o radu. Vrhovni sud je dalje naveo da je, suprotno tvrdnjama apelanta, pravilan zaključak nižestepenih sudova da je apelant, u vrijeme za koje je bio raspoređen na radnu obavezu (od 30. novembra 1992. godine do 15. marta 1993. godine), bio u radnom odnosu kod tuženog, te da mu taj period ulazi u staž osiguranja, a time i u penzijski staž. Takođe, da je pravilan zaključak nižestepenih sudova da je apelant i u periodu od 24. decembra 1995. godine do 9. marta 1996. godine bio uposlenik tuženog, radi čega je tuženi bio u obavezi da apelantu uplaćuje redovne doprinose za navedeni period. Prema tome, Vrhovni sud je naveo da, kako je apelant ispunio uslove za odlazak u penziju, samim tim mu je prestao radni odnos, pa nema uslova da se on vrati na posao, niti ima osnova da mu tuženi, nakon odlaska u penziju, isplati plate i doprinose.
Apelacioni navodi
4. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant, između ostalog, navodi da su sporna dva perioda uplate doprinosa od strane tuženog, i to od 30. novembra 1992. godine do 15. marta 1993. godine (kada je bio u radnoj obavezi) i od 24. decembra 1995. godine do 9. marta 1996. godine (kada je bio pripadnik Armije BiH). Naime, apelant smatra da za navedene periode tuženi nije mogao da mu uplaćuje doprinose, pa da onda on zapravo nema 40 godina staža osiguranja.
5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
6. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), koju Ustavni sud cijeni prilikom ispitivanja ustavnih prava (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu AP 992/15 od 25. oktobra 2017. godine, tačka 35), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Khundunts protiv Azerbejdžana, Odluka od 26. februara 2019. godine, stav 32. te Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02 i Dumlu protiv Turske, Odluka od 20. aprila 2021. godine, stav 27), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili pozitivno-pravne propise. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, koju Ustavni sud slijedi prilikom ispitivanja ustavnih prava (vidi Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP 992/15 od 25. oktobra 2017. godine, tačka 35) zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01 i Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, stav 23). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02 i Radomilja i drugi protiv Hrvatske, presuda od 20. marta 2018. godine, stav 150). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima.
8. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud, pozivajući se na relevantne odredbe Zakona o radu i Zakona o PIO, u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Ovo posebno imajući u vidu da apelant u apelaciji ponavlja navode koje je isticao u reviziji protiv drugostepene presude, koje navode je Vrhovni sud razmotrio prilikom donošenja odluke o žalbi, te jasno i detaljno objasnio zašto ne može uticati na drugačije odlučenje u predmetnom slučaju. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
9. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
10. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić