Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-4760/20 (D. M.)

Odluka donesena 06. 07. 2022.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
Član 10. EK i član II/3.h) Ustava BiH (Sloboda izražavanja)
  • Građanski postupak
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Ograničenja prava iz čl. 10.
  • Kleveta
  • Proporcionalnost u kontekstu člana 8. EK
  • Naknada štete
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-4760/20

Apelacija

Odluka o meritumu

06. 07. 2022.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 4760/20, rješavajući apelaciju Draška Milinovića, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b), člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne – prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 94/14), u sastavu: Mato Tadić, predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Seada Palavrić, sudija Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 6. jula 2022. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Draška Milinovića podnesena protiv Presuda Okružnog sud u Banjoj Luci broj 71 0 P 271172 20 Gž od 10. novembra 2020. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Draško Milinović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banje Luka, kojeg zastupa Saša Grabež, advokat iz Banje Luke, podnio je 29. decembra 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 71 0 P 271172 20 Gž od 10. novembra 2020. godine.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, od Okružnog suda, Osnovnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) i tuženih BN televizija Bijeljina (u daljnjem tekstu: prvotužena) i Srpske demokratske stranke Istočno Sarajevo (u daljnjem tekstu: drugotužena ili zajedno tužene) zatraženo je 2. marta 2022. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Okružni sud je dostavio odgovor na apelaciju 14. marta 2022. godine, Osnovni sud 16. marta 2022. godine i prvotužena 14. marta 2022. godine, dok drugotužena nije dostavila odgovor na apelaciju.

4. Na osnovu odredbe člana 23 Pravila Ustavnog suda i Zaključka broj SU-02-1056/21 od 16. decembra 2021. godine, odgovori na apelaciju su dostavljeni punomoćniku apelanta 31. marta 2022. godine.

5. Pravni zastupnik apelanta nije dostavio izjašnjenje na odgovore na apelaciju. III.Činjenično stanje

6. Činjenice predmeta koje proizilaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:

7. Presudom Osnovnog suda broj 71 0 P 271172 17 P od 24. juna 2020. godine usvojen je tužbeni zahtjev apelanta, te su tužene obavezane da apelantu na ime naknade nematerijalne štete, zbog povrede časti i ugleda učinjene klevetom, solidarno isplate iznos od 1.000, 00 KM, sve sa zakonskom zateznom kamatom, dok je zahtjev apelanta preko dosuđenog iznosa od 7.000,00 KM odbijen kao neosnovan.

8. U obrazloženju presude Osnovni sud je naveo da je iz sprovedenih dokaza utvrđeno sljedeće činjenično stanje:

Da je 3. avgusta 2017. godine na internet-portalu www.rtvbn.com u rubrici Vijesti objavljen članak pod naslovom „SDS traži odgovore od RTRS-a“ kojim je preneseno saopštenje drugotužene [SDS] u kojem, između ostalog, navode: [da su generalni direktor RTRS [apelant] i njegova partija i njemu lojalni urednici uzurpirali javni servis, pretvarajući ga u partijski megafon SNSD, umjesto da budu korektor vlasti i zastupaju interes javnosti, po nalogu svojih mentora iz SNSD vode najprljaviji medijski rat protiv opozicije, istovremeno beskrupulozno finansijski uništavaju RTRS, te da smatraju da im generalni direktor treba dati odgovore na 10 pitanja koja su mu upućena (sporna su pitanja pod rednim br. 3 i 4) a koja su citirana u navedenom članku i tiču se poslovanja javnog servisa].

Na istom portalu 6. septembra 2017. godine pod naslovom „Direktor priznao RTRS je u rasulu“ preneseno je saopštenje generalnog direktora RTRS [apelanta], dato na konferenciji za novinare, u kojem navodi: [da je javni RTV sistem u BiH pred raspadom zbog problema u naplati RTV takse, da neće promijeniti stav u vezi sa ustupanjem imovine trećem licu bez naknade, da je oprema RTRS za digitalizaciju donacija Savjeta ministara BiH, odnosno Ministarstva transporta i komunikacija, da je vrijednost donirane opreme tri miliona KM i da je uknjižena na RTRS, te da je RTRS u finansijskim problemima zbog kojih nisu mogli da otkupe prava prenosa Evropskog prvenstva u košarci i drugih važnih sportskih događaja. U dugom dijelu članka navodi se da je RTRS u teškom finansijskom stanju, što proizilazi iz revizijskog izvještaja u kojem je navedeno da su 31. 12. 2016. godine kratkoročne obaveze veće od tekuće imovine za 22,7 miliona KM, te da ta činjenica ukazuje na postojanje značajne neizvjesnosti koja može da izazove sumnju u odnosu na sposobnost preduzeća da posluje po načelu stalnosti poslovanja].

Prvog januara 2017. godine prvotužena je na svom portalu u istoj rubrici pod naslovom „Draško Milinović uništio RTRS“ prenio saopštenje SDS u kojem tvrde: [da je generalni direktor RTRS Draško Milinović u potpunosti i ekonomski i programski uništio ovu kuću i da treba da ode sa te funkcije, da je pretvorio Javni servis u najprimitivniji megafon SNSD kome pripada, da rejtinzi gledanosti dnevnika potvrđuju da je ugled RTRS srozao na najniži mogući nivo, da smatraju da je odgovoran što je svojim menadžerskim sposobnostima RTRS doveo do stanja stečaja, da zaposleni nemaju plaćene doprinose, dok miljenici uživaju kao bubrezi u loju, da direktor pretplatnicima treba da da odgovore da li je tačno da ima 12 savjetnika, o čemu ga savjetuju i kolike su im plate, zbog kojih je referenci supruga Staše Košarca, osim što je njegova supruga, unaprijeđena na poziciju savjetnika direktora, da li je tačno da je sa 50 honorarnih radnika RTRS zaključio ugovore na 40 radnih sati mjesečno dok su u praksi oni primorani da rade osam sati dnevno, tj. 40 radnih sati sedmično i da li se stidi što nema odgovore ni na 10 pitanja koja su mu ranije postavljena, iako ga plaćaju građani čijim se novcem bahato rasipa dok uništava servis koji bi trebalo da bude stub i glas naroda].

9. Osnovni sud je na temelju izvedenih dokaza, između ostalih uvidom u Rješenje Ministarstva finansija Republike Srpske (u daljnjem tekstu: RS) od 6. septembra 2016. godine utvrdio da je odgođeno plaćanje poreskog duga po osnovu javnih prihoda poreskom obvezniku JP RTRS na period od 36 mjeseci u ukupnom iznosu od 2.089.228,52 KM, dok je rješenjem od 5. decembra 2017. godine Ministarstvo odobrilo odgodu plaćanja poreskog duga po osnovu javnih prihoda RTRS u iznosu od 5.137.108,04 KM i to do 4. decembra 2018. godine. Rješenjem od 13. decembra 2018. godine ponovo je odobreno jednokratno odgađanje plaćanja duga po osnovu javnih prihoda RTRS u iznosu od 5.556.703,42 KM do 4. decembra 2019. godine. Dalje je utvrđeno da iz zaključka poslovnog odbora RTRS od 17. jula 2018. godine proizilazi da je on usvojio izvještaj direktora sektora programa TV o gledanosti za period od 2014. do 2017. godine, izvještaj šefa Odjeljenja marketinga o kontinuiranom povećanju GRP za isti izvještajni period, te je konstatovano da, prema podacima koje dostavlja AM, Obavještajna agencija za mjerenje gledanosti u BiH, došlo je do kontinuiranog rasta gledanosti, a što se pozitivno odrazilo i na povećanje vrijednosti zakupa poslovnog prostora za oglašavanje u programu RTRS. Takođe, na osnovu poreskog uvjerenja od 25. oktobra 2019. godine utvrđeno je da je poreski obveznik JP RTRS prijavio i izmirio sve dospjele poreske obaveze i sporedna poreska davanja kojima podliježe prema poreskim zakonima.

10. Imajući u vidu navedeno Osnovni sud je ukazao da među parničnim strankama nije sporno da su predmetni članci objavljeni na web-adresi koja u svom nazivu sadrži skraćeni naziv, odnosno logo prvotužene [BN] i da prvotužena ne spori da se na predmetnoj web-adresi objavljuju vijesti, koje emituje u svom programu, što proizilazi iz ugovora o poslovnoj saradnji od 10. jula 2014. godine, gdje je u članu 2 stav 2, između ostalog, ugovoreno da prvotužena dozvoljava Aleksandru Kamenjaševiću preuzimanje vijesti iz programa RTVBN. Iz ugovora o zakupu internet-adrese od 1. jula 2014. godine proizilazi da je predmetno izražavanje koje je objavljeno na web-portalu svojim grafičkim izgledom upućuje da je izvor informacija RTVBN, odnosno registrovana televizija BN, da je vlasnik domena RTV BN.COM Drago Stajić, a da je urednik stranice www.rtvbn.com Aleksandar Kamenjašević, a da je izvor informacija na ovoj stranici privatna televizija BN. Sve zajedno upućuje na zaključak da je prvotužena „kontrolisala“ predmetno izražavanje na internet-stranici www.rtvbn.com u tri navrata tokom 2017. godine, da je kao registrovani javni emiter imala legitiman interes da prati i provjerava koje se informacije objavljuju pod njenim zaštićenim znacima, odnosno da kontroliše sadržaj objavljenih informacija. Dakle, odnos između prvotužene i urednika internet-stranice je uređen navedenim ugovorima, što po ocjeni suda nije sporno, međutim, navedena činjenica ne isključuje odgovornost prvotužene na čijoj stranici je objavljeno sporno izražavanje. Ovo osim navedenog zbog toga što prvotužena ima svojstvo lica koje je na drugi način u mogućnosti da efikasno kontroliše sadržaj tog izražavanja (član 5 Zakona o zaštiti od klevete, u daljnjem tekstu: ZZK). Svako drugo tumačenje, po ocjeni suda, u smislu legitimacije prvotužene za iznošenje i prenošenje nečeg neistinitog bi dovelo do izigravanja samog smisla i cilja koji se, po ocjeni suda, postiže odredbama ZZK. U vezi sa navedenim, Osnovni sud je ukazao na sadržaj odredbe člana 1 stav 1 ZZK i člana 2 i člana 5 stav 1 citiranog zakona. Takođe, Osnovni sud je naveo da ZZK pravi razliku između informacija (činjenica) i mišljenja (vrijednosne ocjene), jer se postojanje činjenica može dokazati, dok se za istinu na osnovu vrijednosne ocjene ne može dati dokaz, jer oni ne sadrže minimum činjenica koje bi se mogle provjeriti objektivnim dokazima. Dakle, u pravilu kleveta postoji kada sadržaj onoga što je izneseno nije istinito.

11. Dakle, Osnovni sud smatra da je u prvom članku pod naslovom „SDS traži odgovore od RTRS-a“ preneseno saopštenje drugotužene [SDS], u to vrijeme najveće opozicione stranke u RS, koja je bila na vlasti na državnom nivou, što predstavlja iznošenje mišljenja i kritika na rad apelanta kao direktora Javnog servisa RTRS, što smatra da predstavlja vrijednosnu ocjenu, a ne činjenicu koja se može dokazati. Takođe, u istom članku drugotužena se obraća apelantu postavljajući mu 10 pitanja koja se odnose na rad RTRS od kojih, prema navodima apelanta, u pitanjima pod brojem 3. „osjećate li se odgovornim zbog neplaćenih doprinosa za zaposlene radnike“ i pod brojem 4. „osjećate li se odgovornim jer ste RTRS finansijski urušili i doveli u stanje stečaja, da su njene kratkoročne obaveze danas veće skoro pet miliona KM od vrijednosti imovine“, sadržano klevetničko izražavanje. Međutim, Osnovni sud smatra da samo pitanje ne može biti kleveta, jer ono u pravilu ne sadrži tvrdnje o nekim činjenicama, već se u upitnom obliku izražava o određenim činjenicama. S obzirom da su mu navedena pitanja upućena putem medija, navodi da je apelant na njih takođe mogao odgovoriti putem medija i na takav način demantovati mišljenje tuženih. Takođe, kada se uzme u obzir iskaz apelanta da se radi nasljeđenih dugovanja obraćao Vladi RS za finansijsku pomoć, koja mu je odobrena u vidu grantova, navedeno izražavanje takođe, po ocjeni suda, ne predstavlja klevetničko izražavanje, jer se radi o istinitom izražavanju, što je i sam apelant potvrdio. Takođe, u pogledu reprogramiranja poreskog duga apelant je potvrdio kada je izjavio da su prethodno nastala dugovanja reprogramirana 2014. godine, koji dio iskaza apelanta je sud prihvatio kao objektivan i u skladu sa materijalnim dokazima, odnosno rješenjima Ministarstva finansija od 6. septembra 2016. godine, 5. decembra 2017. godine i 13. decembra 2018. godine, iz čega proizilazi da je navedeni dio članka koji se odnosi na sporna pitanja u suštini istinit.

12. Što se tiče teksta pod naslovom „Direktor priznao RTRS je u rasulu“, koje apelant karakteriše kao klevetničko izražavanje, usmjereno na narušavanje njegovog ugleda, Osnovni sud smatra da se nesporno radi o „bombastičnom“ naslovu, međutim, ocjenjujući članak u cjelini, radi se o istinitom izražavanju. Navedeno jer je prvotužena, po mišljenju suda, pravilno prenijela saopštenje apelanta da je Javni RTV sistem u BiH pred raspadom, zbog problema u naplati RTV takse, te da je RTRS u finansijskim problemima, koja se ogledaju u tome što nisu u mogućnosti otkupiti prava prenosa Evropskog prvenstva u košarci, kao i drugih važnih sportskih događaja. Stoga je Osnovni sud ocijenio da je prvotužena u navedenom članku prenijela u suštini istinite informacije i činjenice u pogledu nefunkcionisanja Javnog RTV sistema, pa i ovaj članak smatra da ne sadrži klevetničko izražavanje u skladu sa odredbama ZZK.

13. Međutim, u odnosu na treći članak, objavljen 1. oktobra 2017. godine, Osnovni sud smatra da se navedeno ne može reći da se radi o prenošenju istinitih činjenica. Dakle, članak objavljen pod naslovom „Draško Milinović uništio RTRS“ kojim je prvotužena prenijela saopštenje SDS u kojem se tvrdi da je apelant, kao generalni direktor RTRS, u potpunosti, ekonomski i programski uništio ovu kuću i da treba da ode sa te funkcije, da je taj Javni servis pretvorio u najprimitivniji megafon SNSD kome pripada, da rejtinzi gledanosti dnevnika potvrđuju da je ugled RTRS srozao na najniži mogući nivo, što je svojim menadžerskim sposobnostima RTRS doveo do stanja stečaja, da zaposleni nemaju plaćene doprinose, dok miljenici uživaju kao bubrezi u loju, da direktor pretplatnicima treba da da odgovore da li je tačno da ima 12 savjetnika. Navedeno posebno što se, kako navodi apelant, punim imenom i prezimenom označava kao lice koje uništava RTRS, a što se u daljnjem dijelu teksta razrađuje na koji način apelant uništava RTRS. Osnovni sud u vezi s tim smatra da je apelant dokazao da su tužene u navedenom članku iznijele neistine, koje se odnose na poslovanje RTRS u periodu dok je bio na poziciji generalnog direktora od 2014. do 2019. godine, jer iz izvedenih dokaza bilansa stanja i uspjeha poslovanja u navedenom periodu proizilazi da je RTRS ostvario pozitivan poslovni rezultat u periodu kada je apelant bio na funkciji generalnog direktora RTRS, jer je neto-dobit za 2014. godinu iznosila 29.398,00 KM, nakon čega je svaka naredna godina bilježila pozitivan rezultat, tako da je u 2019. godini neto-dobit iznosila 96.058,00 KM, a koje činjenice ni tužene nisu osporavale.

14. Takođe, iz zaključka od 17. jula 2018. godine proizilazi da je Poslovodni odbor RTRS usvojio izvještaj o TV gledanosti njihovog programa za period od 2014. do 2017. godine, sve na bazi podataka ovlaštene agencije za mjerenje gledanosti u BiH, Instituta za mjeriteljstvo (Audience Measurment), iz kojeg proizilazi da je gledanost programa RTRS iz godine u godinu u porastu, zbog čega se izražavanje tuženih u navedenom članku, po ocjeni Osnovnog suda, ne može prihvatiti kao istinito. Takođe, ostatak navedenog članka se svodi na pitanja, što za taj sud ne predstavlja klevetu. Dakle, po ocjeni Osnovnog suda, ne postoji niti jedan razlog iz člana 6 ZZK koji bi u navedenom dijelu isključio odgovornost tuženih za klevetu. Ovo iz razloga jer su tuženi prije objavljivanja teksta o gledanosti TV programa, te o finansijskom stanju RTRS, jer se radi o javno dostupnim informacijama, imali dostupne informacije, pa Osnovni sud smatra da je predmetni članak bio usmjeren na narušavanje ugleda apelanta, da su tužene u svom radu zaobišle pravila etike i struke, jer zadatak medija nije da prenosi neprovjerene informacije. Takođe, ukazuje da je nesporno da je apelant javna ličnost i da mora trpjeti određenu kritiku, jer kada se radi o javnim ličnostima granice dopuštene kritike su znatno šire u odnosu na ostale građane. Ovo posebno što je apelant u vrijeme spornog izražavanja bio direktor Javnog servisa, međutim, navedeno ne znači da mu se bez osnova mogu pripisati činjenice da je svojim (ne)činjenjem uništio RTRS. Imajući u vidu navedeno, Osnovni sud smatra da iznošenjem neistinitog izražavanja od 1. oktobra 2017. godine je nesporno škodilo ugledu apelanta, zbog čega je zaključio da je djelimično osnovan zahtjev apelanta za naknadu štete, imajući u vidu izneseni sadržaj u vezi sa usvojenim društvenim normama i sredini u kojoj apelant živi, da je apelant porodični čovjek, zbog čega mu je dosuđena naknada štete u iznosu od 1.000,00 KM koja je, po ocjeni suda, proporcionalna prouzrokovanoj šteti u smislu odredbe člana 11 ZZK, čl. 154, 155 i 200 Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO).

15. Odlučujući o žalbama prvotužene i drugotužene Okružni sud je Presudom broj 71 0 P 271172 20 Gž od 10. novembra 2020. godine (stav I izreke) žalbu prvotužene uvažio i presuda Osnovnog suda od 24. juna 2020. godine u pobijanom dosuđujućem dijelu odluke o glavnoj stvari u odnosu na navedenu tuženu je preinačena, tako što je odbijen tužbeni zahtjev apelanta kojim je tražio da mu prvotužena na ime naknade nematerijalne štete zbog povrede časti i ugleda učinjene klevetom isplati iznos od 1.000,00 KM, sa zakonskom zateznom kamatom i troškovima postupka. Stavom II izreke žalba drugotužene je odbijena i prvostepena presuda u dosuđujućem dijelu odluke o glavnoj stvari u odnosu na navedenu tuženu potvrđena. St. III i IV izreke presude apelant je obavezan da prvotuženoj na ime troškova postupka isplati iznos od 2.104,00 KM, dok je zahtjev drugotužene za naknadu troškova sastavljanja žalbe u iznosu kao u izreci presude odbijen.

16. Okružni sud je naveo da prvotužena žalbom ukazuje da nije vlasnik navedenog internet-portala i da stoga nije pasivno legitimisana u predmetnoj pravnoj stvari, dok drugotužena žalbom navodi da apelant nije izvodio dokaz u pogledu intenziteta i dužine trajanja duševnih bolova, da je u navedenim člancima izneseno mišljenje o apelantu, zbog čega smatra da nije odgovorna za pričinjenu nematerijalnu štetu. Okružni sud je odbio kao neosnovane žalbene navode prvotužene da nije vlasnik navedenog potrala i da stoga nema kontrolu nad medijskim sadržajem objavljenim na navedenom portalu, za što smatra da je prvostepeni sud dao jasno i razložno obrazloženje koje prihvata i taj sud. Međutim, Okružni sud smatra da je žalba prvotužene osnovana u dijelu kojim ukazuje da bi bilo suprotno demokratskim i novinarskim principima da mediji ne prenesu navode, saopštenja jednog političkog subjekta. Dakle, prvotužena nije autor spornih članaka, već je samo na navedenom portalu preneseno saopštenje drugotužene, smatra da iz navedenog slijedi da nema ništa što ukazuje da je prvotužena postupala zlonamjerno. U vezi s tim je ukazano na stav Ustavnog suda u Odluci broj AP 5204/15 „kako mediji imaju zadatak da prenose informacije i ideje koje su od javnog interesa, a javnost ima pravo da dobije te informacije“, zbog čega „ovaj sud ocjenjuje da na strani prvotužene, shodno navedenoj odredbi člana 5 [ZZK], nema odgovornosti za naknadu štete [apelantu] po ovom osnovu“. Iz navedenog razloga ocjenjuje da je presuda prvostepenog suda u odnosu na prvotuženu zasnovana na pogrešnoj primjeni materijalnog prava, jer je prvotužena obavezana apelantu naknaditi nematerijalnu štetu iako za to nisu bili ispunjeni uslovi, pa je primjenom odredbe člana 229 stav 1 tačka 4 ZPP odlučio kao u izreci presude.

17. Okružni sud je žalbu drugotužene odbio kao neosnovanu, ocijenivši da nije sporno da je na internet-portalu www.rtvbn.com 1. oktobra 2017. godine preneseno saopštenje drugotužene pod naslovom „Draško Milinović uništio RTRS“, dakle, u kojem članku je preneseno da je apelant kao generalni direktor RTRS u potpunosti ekonomski i programski uništio ovu kuću, da treba da ode sa funkcije, smatrajući da je odgovoran što je svojim menadžerskim sposobnostima RTRS doveo do stanja stečaja, da zaposleni nemaju plaćene doprinose, budući da je na temelju izvedenih materijalnih dokaza utvrđeno da je JP RTRS u vrijeme kada je navedeno saopštenje izdato, to javno preduzeće ostvarilo pozitivan poslovni rezultat. Dakle, od drugotužene su, po ocjeni suda, u pogledu apelanta iznesene neistinite činjenice, što predstavlja radnju klevete kojom je apelantu nanesena šteta u vidu duševne boli i patnje. Osim navedenog je navedeno da, iako obavještavanje javnosti o eventualnim zloupotrebama javnih ličnosti jeste opravdan cilj novinara, u predmetnom slučaju smatra da nije postojala iskrena namjera drugotužene i da nisu uloženi razumni napori za potvrđivanje činjenica koje su iznesene na račun apelanta, kao ni za naknadno ublažavanje štetnih posljedica. Stoga, Okružni sud je odbio žalbene navode drugotužene da je u navedenim člancima izneseno mišljenje kao vrijednosni sud o apelantu. Osim navedenog, smatra neosnovanim navode drugotužene da apelant nije izvodio dokaze u pogledu intenziteta i dužine trajanja duševnih bolova, jer smatra da je u predmetnom slučaju bilo moguće ustanoviti postojanje i stepen nastale nematerijalne štete u iznosu od 1.000,00 KM, koliko je prvostepeni sud i dosudio apelantu. Iz navedenih razloga Okružni sud je žalbu drugotužene odbio i potvrdio presudu prvostepenog suda u odnosu na drugotuženu. Kako je preinačio presudu prvostepenog suda u pogledu glavne stvari u odnosu na prvotuženu, to je u odnosu na istu takođe preinačio odluku u pogledu troškova postupka shodno članu 397 stav 2 ZPP. U pogledu odluke o troškovima postupka u odnosu na prvotuženu odlučeno je primjenom člana 235 tačka 3 ZPP.

IV.Apelacija I.Navodi iz apelacije

18. Apelant navodi da mu je osporenom odlukom prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na privatni i porodični život, dom i prepisku iz člana II/3f) Ustava BiH i člana 8 Evropske konvencije. U navodima se u cijelosti osporava stav drugostepenog suda koji je, po ocjeni apelanta, utemeljen na pogrešnoj primjeni materijalnog prava. U vezi s tim, ističe da je drugostepeni sud na potpuno identično činjenično stanje „u odsustvu bilo kakvog logičkog ili činjeničnog osnova zaključio da nema ništa što ukazuje da je prvotužena pri tome postupala zlonamjerno“. Osim navedenog, ističe da Okružni sud nije obrazložio svoj stav na temelju kojeg je prvotuženu oslobodio odgovornosti za štetu koja mu je pričinjena nanošenjem duševne boli iznošenjem neistinitih činjenica.

b) Odgovor na apelaciju

19. Okružni sud smatra neosnovanim navode apelanta koje ističe u apelaciji, zbog čega predlaže da se apelacija odbije kao neosnovana.

20. Osnovni sud navodi da u cijelosti ostaje kod pravnog stava datog u obrazloženju presude toga suda.

21. Prvotužena smatra da je apelacija apelanta neosnovana, zbog čega predlaže da se apelacija odbije kao neosnovana.

V.Relevantni propisi

22. Zakon o parničnom postupku („Službeni glasnik RS“ br. 58/03, 85/03, 74/05, 63/07, 105/08, 45/09, 49/09 i 61/13) glasi:

Član 8.

Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud na osnovu slobodne ocjene dokaza. Sud će savjesno i brižljivo ocijeniti svaki dokaz zasebno i sve dokaze zajedno.

23. Zakon o zaštiti od klevete („Službeni glasnik RS“ broj 37/01) u relevantnom dijelu glasi:

ODGOVORNOST ZA KLEVETU

Član 5.

1. Svako poslovno sposobno lice koje prouzrokuje štetu ugledu fizičkog ili pravnog lica iznošenjem ili pronošenjem izražavanja nečeg neistinitog, identifikujući to lice trećem licu, odgovorno je za klevetu, ako je to lice prouzrokovalo štetu u svojstvu autora, urednika ili izdavača izražavanja, ili u svojstvu lica koje je na neki drugi način efikasno kontrolisalo sadržaj tog izražavanja, kao i pravno lice koje je objavilo izražavanje.

2. Lice iz stava 1. ovog člana je odgovorno za izazvanu štetu ako je namerno ili usled nepažnje iznelo ili pronelo izražavanje.

3. Kada se izražavanje odnosi na pitanja od političkog ili javnog interesa, lice iz stava 1. ovog člana je odgovorno za izazvanu štetu iznošenjem ili pronošenjem izražavanja ako je to lice znalo da je izražavanje neistinito ili je nepažnjom zanemarilo neistinitost izražavanja. Isti standard odgovornosti primenjuje se ako je oštećeni bio ili je javni službenik ili je kandidat za funkciju u javnom organu i ako vrši, prema opštem shvatanju javnosti, značajan uticaj na pitanja od političkog ili javnog interesa.

[…]

IZUZECI OD ODGOVORNOSTI

Član 6.

U sledećim slučajevima neće se odgovarati za klevetu:

a)ako se radi o izražavanju mišljenja ili kada je izražavanje u suštini istinito;

b)ako je lice koje je navodno prouzrokovalo štetu bilo po zakonu obavezno iznositi ili pronositi izražavanje, ili iznositi ili pronositi izražavanje u toku zakonodavnog, sudskog ili upravnog postupka;

v) ako je iznošenje ili pronošenje izražavanja bilo razumno.

Kada sud donosi ovakvu odluku, uzima u obzir sve okolnosti slučaja, naročito uključujući: način, oblik i vreme iznošenja ili pronošenja izražavanja, prirodu i stepen prouzrokovane štete, dobronamernosti i pridržavanje opšte prihvaćenih profesionalnih standarda od strane štetnika, verovatnost da bi šteta nastala da izražavanje nije izneseno ili proneseno, podatak da li izražavanje sadrži objektivnu i tačnu informaciju o izražavanju drugih lica i da li se odnosi na pitanja iz privatnog života oštećenog ili pitanja od političkog ili javnog značaja.

Obaveza ublažavanja Član 8.

Tužilac u smislu ovog zakona preduzima sve potrebne mjere da ublaži svu štetu uzrokovanu navodnim klevetničkim izražavanjem, a naročito uključujući zahtjev za ispravku koju upućuje tuženom.

NAKNADA ŠTETE

Član 11.

1. Naknada štete vrši se isključivo sa namerom nadoknade štete nanesene ugledu oštećenog, a ta nadoknada mora biti proporcionalna prouzrokovanoj šteti. Pri utvrđivanju naknade štete, sud uzima u obzir sve okolnosti slučaja, naročito uključujući sve poduzete mere da bi se ublažila prouzrokovana šteta, kao što su: objavljivanje ispravke, opozivanje izjave ili izvinjenje, činjenicu da li je štetnik stekao novčanu korist učinjenim iznošenjem ili pronošenjem izražavanja, ili činjenicu da bi iznos dodeljene štete mogao imati za posledicu velike materijalne poteškoće ili bankrot štetnika.

2. Sud ne može doneti mere o zabrani ili ograničavanju iznošenja i pronošenja izražavanja pre prvog objavljivanja tog izražavanja.

3. Privremene sudske mere o zabrani pronošenja izražavanja ili zabrani daljnjeg pronošenja mogu biti određene samo kada oštećeni može učiniti sasvim verovatnim da je izražavanje izazvalo štetu oštećenom i da će oštećeni trpeti nepopravljivu štetu kao rezultat pronošenja ili daljnjeg pronošenja izražavanja. Stalna sudska mera o zabrani pronošenja izražavanja ili zabrani daljnjeg pronošenja može se primenjivati samo na posebno izražavanje/izražavanja, odnosno izražavanja za koja je utvrđeno da su nezakonita, kao i na posebno lice/lica za koje je utvrđeno da je odgovorno za iznošenje ili pronošenje izražavanja.

24. Zakon o obligacionim odnosima ("Službeni list SFRJ" br. 29/78, 39/85, 45/89, 57/89 i «Službeni glasnik RS» br. 17/93, 3/96, 39/03, 74/04) Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst navednog zakona sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji u relevantnom dijelu glasi:

Novčana naknada Član 200.

(1) Za pretrpljene fizičke bolove, za pretrpljene duševne bolove zbog umanjenja životne aktivnosti, naruženosti, povrede ugleda, časti, slobode ili prava ličnosti, smrti bliskog lica kao i za strah sud će, ako nađe da okolnosti slučaja, a naročito jačina bolova i straha i njihovo trajanje to opravdava, dosuditi pravičnu novčanu naknadu, nezavisno od naknade materijalne štete kao i u njenom odsustvu.

(2) Prilikom odlučivanja o zahtevu za naknadu nematerijalne štete, kao i o visini njene naknade, sud će voditi računa o značaju povređenog dobra i cilju kome služi ta naknada, ali i o tome da se njome ne pogoduje težnjama koje nisu spojive sa njenom prirodom i društvenom svrhom.

VI.Dopustivost

25. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

26. U skladu sa članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

27. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Okružnog suda broj 71 0 P 271172 20 Gž od 10. novembra 2020. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 1. decembra 2020. godine a apelacija je podnesena 29. decembra 2020. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

28. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

29. Apelant smatra da mu je osporenom odlukom prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije i pravo na privatni i porodični život, dom i prepisku iz člana II/3f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8 Evropske konvencije zbog povrede časti i ugleda.

30. Ustavni sud u vezi sa navodima apelanta, prvenstveno, ima u vidu da je u predmetnom parničnom postupku okončanom osporenom odlukom odlučivano o tužbenom zahtjevu apelanta usmjerenom na naknade nematerijalne štete zbog duševnih bolova prouzrokovanih klevetom i nanošenja štete ugledu apelanta, objavljivanjem članaka tuženih na internet-portalu www.rtvbn.com u rubrici Vijesti, pod naslovom „SDS traži odgovore od RTRS-a“, „Direktor priznao RTRS je u rasulu“ i „Draško Milanović uništio RTRS“. Ustavni sud zapaža da je Okružni sud žalbu prvotužene usvojio i preinačio presudu prvostepenog suda na način što je tužbeni zahtjev apelanta odbio u odnosu na prvotuženu dok je žalbu drugotužene odbio i prvostepenu presudu u dosuđujućem dijelu odluke o glavnoj stvari u odnosu na navedenu tuženu potvrdio.

31. Shodno tome, kako se suština apelantovog zahtjeva odnosi na zaštitu „prava na ugled“ koje je zaštićeno članom 8 Evropske konvencije, Ustavni sud će, slijedeći praksu Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), u konkretnom slučaju, prije svega, ispitati da li je sud osporenom presudom dao dovoljne i relevantne razloge za uskraćivanje zaštite po tom članu (vidi, mutatis mutandis, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 2043/12 od 22. decembra 2015. godine, tačka 22, dostupna na www.ustavnisud.ba), odnosno da li je osporenom odlukom Okružnog suda postignuta pravična ravnoteža između dva suprotstavljena prava, prava na ugled i prava na slobodu izražavanja, a zatim ispitati navode u vezi s pravom na pravično suđenje. Pravo na privatni i porodični život, dom i prepisku

32. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:

f) Pravo na privatni i porodični život, dom i prepisku.

33. Član 8 Evropske konvencije glasi:

1. Svako ima pravo na poštovanje svog privatnog i porodičnog života, doma i prepiske.

2. Javne vlasti se ne smiju miješati u ostvarivanje ovog prava osim ako to nije u skladu sa zakonom i neophodno u demokratskom društvu u interesima nacionalne bezbjednosti, javne bezbjednosti ili ekonomske dobrobiti zemlje, radi sprečavanja nereda ili kriminala, radi zaštite zdravlja ili morala, ili radi zaštite prava i sloboda drugih.

34. Apelant smatra da je presuda Okružnog suda utemeljena na pogrešnoj primjeni materijalnog prava. U vezi sa navedenim, apelant je istakao da je taj sud na potpuno identično činjenično stanje „u odsustvu bilo kakvog logičkog ili činjeničnog osnova zaključio da nema ništa što ukazuje da je prvotužena pri tome postupala zlonamjerno“. Takođe, smatra da Okružni sud nije obrazložio svoj stav na temelju kojeg je prvotuženu oslobodio odgovornosti za štetu koja mu je pričinjena nanošenjem duševne boli iznošenjem neistinitih činjenica.

35. Imajući u vidu da predmetni slučaj pokreće pitanje zaštite prava na ugled, Ustavni sud podsjeća da je Evropski sud u svojoj dosadašnjoj praksi u svojim brojnim odlukama zauzeo stav da se „privatni život“ odnosi na aspekte koji se vežu sa lični identitet i ugled (vidi, između ostalih, Evropski sud, Pfeifer protiv Austrije, broj 12556/03, stav 35, 15. novembar 2007. godine, i Petrina protiv Rumunije, broj 78060/01, st. 27-29, 14. oktobar 2008. godine). Štaviše, da bi član 8 Evropske konvencije uopšte bio primjenjiv, napad na čast i ugled mora doseći određen stepen težine koji bi mogao prouzrokovati štetu ličnom uživanju prava na poštivanje privatnog života (vidi, Yarushkevych protiv Rumunije, broj 38320/05, st. 22-26, 31. maj 2016. godine). Imajući u vidu sadržaj spornog izražavanja u osporenim člancima, Ustavni sud smatra da izneseni navodi imaju dovoljnu težinu da pokrenu pitanje zaštite prava iz člana 8 Evropske konvencije.

36. Sljedeće pitanje na koje Ustavni sud treba odgovoriti jeste da li je osporenom presudom došlo do „miješanja“ u pravo apelanta na ugled iz člana 8 Evropske konvencije. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da je osporenom presudom žalba prvotuženog uvažena i presuda Osnovnog suda u dijelu odluke o glavnoj stvari preinačena, tako što je odbijen zahtjev apelanta u odnosu na prvotuženu, dok je žalba drugotužene odbijena u dosuđujućem dijelu i potvrđena presudu prvostepenog suda u odnosu na nju. Stoga, Ustavni sud smatra da osporena odluka Okružnog suda nesumnjivo predstavlja „miješanje“ u pravo apelanta na ugled iz člana 8 Evropske konvencije.

37. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zapaža da su u konkretnom slučaju ispunjeni uslovi za razmatranje da li je miješanje u pravo apelanta na ugled bilo opravdano. Da bi miješanje u pravo na ugled iz člana 8 Evropske konvencije bilo opravdano, ono mora: (a) biti predviđeno zakonom, (b) imati legitiman cilj od javnog ili opšteg interesa i (c) biti u skladu sa principom proporcionalnosti.

38. Ustavni sud zapaža da je nesporno da je navedeno miješanje bilo „propisano zakonom“ jer se zasnivalo na relevantnim odredbama ZZK i ZPP koje su objavljene i javnosti dostupne, te da je miješanje imalo legitiman cilj jer je bilo namijenjeno zaštiti prava tuženih na slobodu izražavanja iz člana 10 Evropske konvencije.

39. Ustavni sud zapaža da apelant problematizuje presudu drugostepenog suda isključivo u dijelu kojim je Okružni sud uvažio žalbu prvotužene i preinačio prvostepenu presudu u odnosu na nju na način da je u odnosu na prvotuženu odbijen tužbeni zahtjev apelanta za naknadu nematerijalne štete. Suprotno tome, žalba drugotužene je odbijena i prvostepena presuda potvrđena u odnosu na tu tuženu. S obzirom na navedeno zadatak Ustavnog suda u daljnjem ispitivanju apelacionih navoda je da ispita da li je osporenom odlukom redovnih sudova postignuta pravična ravnoteža između dva suprotstavljena prava, prava apelanta na ugled i prava prvotužene na slobodu izražavanja. U vezi s tim, Ustavni sud naglašava da su relevantni kriterijumi za test proporcionalnosti u takvim slučajevima utvrđeni u praksi Evropskog suda i sumirani u predmetu Von Hannover protiv Njemačke (br. 2). Ti kriterijumi su: doprinos raspravi od javnog interesa, koliko je poznato lice o kojem je riječ i šta je predmet izvještavanja, ponašanje lica o kojem je riječ prije objavljivanja članka, način pribavljanja informacija i njihova istinitost, sadržaj, forma i posljedice objavljivanja i, gdje je primjenljivo, ozbiljnost izrečene sankcije (vidi, Evropski sud, Von Hannover protiv Njemačke (br. 2), presuda od 7. februara 2012. godine, apelacije br. 40660/08 i 60641/08, tač. 108–113). Ustavni sud smatra da su ovi kriterijumi, mutatis mutandis, primjenjivi i na konkretni predmet.

40. Primjenjujući navedene kriterijume na konkretan slučaj, Ustavni sud prije svega konstatuje da apelant protiv prvostepene presude nije izjavljivao žalbu, te da stoga proizilazi da je saglasan sa stavom prvostepenog suda da prva dva članka „SDS traži odgovore od RTRS-a“ i „Direktor priznao RTRS je u rasulu“ ne predstavljaju klevetu. S druge strane, Ustavni sud zapaža da su i prvostepeni i drugostepeni sud bili saglasni da sporni članak (treći) „Draško Milinović uništio RTRS“, koji je objavljen na internet-portalu www.rtvbn.com 1. oktobra 2017. godine, u kojem je preneseno saopštenje drugotužene, predstavlja klevetu, pri čemu je prvostepeni sud ocijenio da su za klevetu odgovorne obje tužene, a drugostepeni sud da je odgovorna isključivo drugotužena. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da se sporni članak ticao pitanja rada RTRS, njegovog finansijskog stanja i gledanosti, te položaja i postupanja apelanta za vrijeme trajanja mandata kao generalnog direktora u navedenom javnom servisu RTRS. Stoga, Ustavni sud smatra da je objavljivanjem spornog članka o navedenoj temi i u vezi s tim informisanje javnosti o toj temi predstavljalo „temu“ od opšteg interesa, te je kao takav sporni članak predstavljao doprinos „temi“, odnosno debati od opšteg interesa. Pri tome Ustavni sud ponavlja da ne samo da štampa ima zadatak saopštavati informacije o svim pitanjima od javnog interesa već i da javnost ima pravo da ih dobija.

41. U pogledu navoda apelanta da je presuda drugostepenog suda utemeljena na pogrešnoj primjeni materijalnog prava, jer taj sud nije obrazložio svoj stav na temelju kojeg je prvotuženu oslobodio odgovornosti za štetu koja mu je pričinjena nanošenjem duševne boli iznošenjem neistinitih činjenica, Ustavni sud smatra da je Okružni sud u pogledu trećeg članka objavljenog pod naslovom „Draško Milinović uništio RTRS“ konstatovao da prvotužena nije autor spornog članka, da se radi o prenošenju saopštenja drugotužene. Pri tome je Okružni sud eksplicitno obrazložio da nema ništa što ukazuje da je prvotužena postupala zlonamjerno, te je u vezi s tim ukazao na stav Ustavnog suda da je zadatak medija da prenesu informacije i ideje od javnog interesa, a javnost ima pravo da ih dobije. Stoga je zaključeno da u predmetnom slučaju postoji isključiva odgovornost drugotužene za klevetu pričinjenu apelantu jer je drugotužena iznijela neistinite činjenice o apelantu, pa izjava drugotužene predstavlja radnju klevete kojom je apelantu nanesena šteta u vidu duševne boli i patnje. S obzirom na navedeno Okružni sud je odbio žalbu drugotužene i potvrdio prvostepenu presudu u dijelu u kojem je drugotužena obavezana da apelantu na ime naknade nematerijalne štete zbog povrede časti i ugleda isplati precizirani iznos. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud smatra da je Okružni sud u datim okolnostima konkretnog slučaja u dovoljnoj mjeri izbalansirao pravo apelanta na zaštitu njegovog prava na ugled, u smislu člana 8 Evropske konvencije i pravo prvotužene na slobodu izražavanja, u smislu člana 10 Evropske konvencije.

42. Na osnovu navedenog, Ustavni sud zaključuje da u okolnostima konkretnog slučaja nije došlo do kršenja prava apelanta na ugled kao segmenta prava na privatni život iz člana II/3f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8 Evropske konvencije Pravo na pravično suđenje

43. Apelant je takođe ukazao da mu je osporenom odlukom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije. Međutim, apelant nije posebno obrazložio kršenje tog prava iz čega proizilazi da povredu navedenog prava apelant dovodi u vezu sa navodima o povredi prava na privatni i porodični život, dom i prepisku. S obzirom na zaključak u vezi sa pravom na privatni i porodični život, dom i prepisku, kao i okolnost da je Okružni sud, prilikom preinačenja prvostepene presude dao jasno i argumentovanoo obrazloženje zašto je u skladu sa odredbama ZZK preinačio prvostepenu presudu u odnosu na prvotuženu, Ustavni sud smatra da su i navodi apelanta o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije, takođe, neosnovani.

VIII.Zaključak

44. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava iz člana II/3f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8 Evropske konvencije kada je Okružni sud u osporenoj odluci izvršio odgovarajuću analizu relevantnih kriterijuma u kontekstu specifičnih okolnosti konkretnog slučaja onako kako to zahtijevaju standardi Evropskog suda uspostavljeni praksom tog suda u pogledu postizanja pravične ravnoteže između prava apelanta na privatni život garantovanog članom 8 Evropske konvencije i prava prvotužene na slobodu izražavanja iz člana 10 Evropske konvencije.

45. Takođe, Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3e) i Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno člana 6 stav 1 Evropske konvencije kada apelant kršenje tog prava zasniva na istim argumentima zbog kojih smatra da mu je povrijeđeno pravo na privatni, porodični život, dom i prepisku, te zaključuje da su navodi o povredi tih prava takođe neosnovani.

46. Na osnovu člana 59 st. (1). i (3). Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

47. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić

Odluka o meritumu u predmetu AP-4760/20 (D. M.) | Sudska praksa | Aktio