Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1197/22 (M. M.)

Odluka donesena 06. 07. 2022.

Nema povrede
Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Penzija
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Upravni postupak
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1197/22

Apelacija

Odluka o dopustivosti

06. 07. 2022.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mato Tadić, potpredsjednici Miodrag Simović i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Seada Palavrić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 6. jula 2022. godine, u predmetu broj AP-1197/22, rješavajući apelaciju koju je podnijela Mirjana Milinović, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnijela Mirjana Milinović protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 11 0 U 026000 20 Uvp od 2. marta 2022. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Mirjana Milinović (u daljnjem tekstu: apelantkinja) iz Gornjih Podgradaca, koju zastupa Desimir Jošić advokat iz Gradiške, podnijela je 5. aprila 2022. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 11 0 U 026000 20 Uvp od 2. marta 2022. godine.

2. Rješenjem Fonda za penzijsko i invalidsko osiguranje Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Fond PIO), filijala Banjaluka od 30. oktobra 2019. godine odbijen je kao neosnovan apelantkinjin zahtjev za ostvarivanje prava na porodičnu penziju iza umrlog supruga apelantkinje (B.M.).

3. Odlučujući o žalbi apelantkinje izjavljenoj protiv rješenja Fonda PIO, filijala Banjaluka od 30. oktobra 2019. godine, Fond PIO je rješenjem od 17. decembra 2019. godine predmetnu žalbu odbio kao neosnovanu.

4. Presudom Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 11 0 U 026000 20 U od 3. novembra 2020. godine odbijena je tužba apelantkinje podnesena protiv rješenja Fonda PIO od 17. decembra 2019. godine.

5. Odlučujući o zahtjevu apelantkinje za vanredno preispitivanje presude Okružnog suda od 3. novembra 2020. godine, Vrhovni sud je Presudom broj 11 0 U 026000 20 Uvp od 2. marta 2022. godine predmetni zahtjev odbio.

6. U obrazloženju osporene presude Vrhovni sud je naveo da je odredbama člana 71. stav (1) Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju (u daljnjem tekstu: Zakon o PIO) („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 134/11, 82/13 i 103/15) propisano da udovica ima pravo na porodičnu penziju, ako je na dan smrti supruga navršila 50 godina života, ako je na dan smrti supruga bila potpuno nesposobna za privređivanje, odnosno ako je takva nesposobnost nastala u roku jedne godine od dana smrti supruga i ako je poslije smrti supruga ostalo jedno ili više djece koji imaju pravo na porodičnu penziju, a ona obavlja roditeljske dužnosti prema toj djeci. Takođe, da je stavom (7) navedenog člana Zakona o PIO propisano da udovica koja do smrti supruga nije navršila 50 godina, ali je imala navršenih 45 godina života, ima pravo na porodičnu penziju kad navrši 50 godina života. U vezi s tim, Vrhovni sud je najprije ukazao da je za rješavanje predmetnog slučaja relevantan upravo Zakon o PIO (dakle, zakon koji je bio na snazi u vrijeme podnošenja zahtjeva apelantkinje za ostvarivanje prava na porodičnu penziju od 21. oktobra 2019. godine), a ne Zakon o penzijskom i invalidskom osiguranju koji je bio na snazi u vrijeme smrti njenog supruga (2007. godine) („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 32/00, 40/00, 37/01, 32/02, 40/02, 47/02, 110/03, 67/05, 20/07, 33/08, 1/09, 71/09, 109/09 i 118/09). Naime, Vrhovni sud je ukazao da je Zakon o penzijskom i invalidskom osiguranju na koji se apelantkinja poziva, shodno odredbama člana 184. Zakona o PIO, prestao da važi 1. januara 2012. godine, a da je predmetni zahtjev apelantkinja podnijela 21. oktobra 2019. godine. Prema tome, Vrhovni sud je naveo da, s obzirom da iz podataka predmetnog spisa proizlazi da apelantkinja u vrijeme smrti supruga nije imala navršenih 45 godina života, odnosno da je imala navršenih 40 godina života (da kod nje nije postojala, niti je nastupila potpuna nesposobnost za privređivanje, te da sa pokojnim suprugom nije stekla djecu nad kojom je vršila roditeljske dužnosti), pravilan je zaključak upravnih organa i nižesetepenog suda da apelanktinja ne ispunjava uslove za ostvarivanje prava na porodičnu penziju, u smislu naprijed navedenih odredbi Zakona o PIO.

Apelacioni navodi

7. U predmetnoj apelaciji apelantkinja se pozvala na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te ističe da je u predmetnom postupku došlo do kršenja zabrane diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. Apelantkinja, između ostalog, navodi da su u konkretnom slučaju pogrešno primijenjene odredbe Zakona o PIO, te da je na konkretan slučaj trebalo zapravo primijeniti odredbe člana 145. Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju koji je bio na snazi u vrijeme smrti njenog supruga (2007. godine) („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 32/00, 40/00, 37/01, 32/02, 40/02, 47/02, 110/03, 67/05, 20/07, 33/08, 1/09, 71/09, 109/09 i 118/09), a ne Zakon o PIO. Naime, navedenim odredbama Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju propisano je da udovica, koja do smrti supruga nije navršila 45 godina života, ali je imala navršenih 40 godina života, stiče pravo na porodičnu penziju kada navrši 45 godina života.

8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

9. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), koju Ustavni sud cijeni prilikom ispitivanja ustavnih prava (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu AP 992/15 od 25. oktobra 2017. godine, tačka 35), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Khundunts protiv Azerbejdžana, Odluka od 26. februara 2019. godine, stav 32. te Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02 i Dumlu protiv Turske, Odluka od 20. aprila 2021. godine, stav 27), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

10. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelantkinja pozvala u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji su sudovi primijenili pozitivno-pravne propise. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, koju Ustavni sud slijedi prilikom ispitivanja ustavnih prava (vidi Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP 992/15 od 25. oktobra 2017. godine, tačka 35) zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01 i Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, stav 23). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02 i Radomilja i drugi protiv Hrvatske, presuda od 20. marta 2018. godine, stav 150). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima.

11. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Ovo posebno imajući u vidu da apelantkinja u apelaciji ponavlja navode koje je isticala u zahtjevu za vanredno preispitivanje presude Okružnog suda od 3. novembra 2020. godine, koje navode je Vrhovni sud razmotrio prilikom donošenja odluke o predmetnom zahtjevu, te jasno i detaljno objasnio zašto ne može uticati na drugačije odlučenje u predmetnom slučaju. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelantkinje u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvala, odnosno ništa što ukazuje da apelantkinja ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

12. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

13. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1197/22 (M. M.) | Sudska praksa | Aktio