Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-4396/20 (Radio televizija Federacije Bosne i Hercegovine)
Odluka donesena 06. 07. 2022.
- Nema povrede
- Član 10. EK i član II/3.h) Ustava BiH (Sloboda izražavanja)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Građanski postupak
- Nematerijalna šteta
- Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
- Sloboda izražavanja
- Miješanje
- Kamata
- Kleveta
- Naknada štete
- Legitiman cilj
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o zaštiti od klevete Federacije Bosne i Hercegovine
- Zakon o izmjeni Zakona o obligacionim odnosima
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o zaštiti od klevete Federacije Bosne i Hercegovine
- Odluka kojom se proglašava zakon o zaštiti od klevete Federacije Bosne i Hercegovine.
- Zakon o zaštiti od klevete Federacije Bosne i Hercegovine
- Zakon o izmjenama Zakona o obligacionim odnosima
- Zakon o obligacionim odnosima
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
Predmeti (1)
AP-4396/20
Apelacija
Odluka o meritumu
06. 07. 2022.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 4396/20, rješavajući apelaciju Radio-televizije Federacije Bosne i Hercegovine, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine-prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 94/14), u sastavu:
Mato Tadić, predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Seada Palavrić, sutkinja Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 6. jula 2022. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Radio-televizije Federacije Bosne i Hercegovine podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH broj 63 0 P 029342 18 Rev od 20. jula 2020.
godine.
OBRAZLOŽENJE
I. Uvod
1. Radio-televizija Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Sarajeva, koju zastupa Adina Buzurović, advokat iz Sarajeva, podnijela je 7. decembra 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 63 0 P 029342 18 Rev od 20. jula 2020. godine. Apelantica osporava i Presudu Općinskog suda u Ljubuškom (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 63 0 P 029342 16 P2 od 27. juna 2017. godine.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Općinskog suda i Zdravka Borasa (u daljnjem tekstu: tužitelj) zatraženo je 15. oktobra 2021. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Vrhovni sud je dostavio odgovor 20. oktobra 2021. godine, a Općinski sud 28. oktobra 2021. godine. Tužitelj nije dostavio odgovor na apelaciju.
4. Apelantici su 29. marta 2022. godine, u skladu sa članom 23. Pravila Ustavnog suda i Zaključkom broj SU-02-1056/21 od 17. decembra 2021. godine, dostavljeni odgovori Vrhovnog suda i Općinskog suda na eventualno izjašnjenje.
5. Apelantica nije dostavila izjašnjenje na odgovore.
III. Činjenično stanje
6. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelanticinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:
7. Presudom Općinskog suda broj 63 0 P 029342 16 P2 od 27. juna 2017. godine usvojen je tužbeni zahtjev tužitelja i obavezani apelantica i Gordan Šimunović (u daljnjem tekstu: prvotuženi) da tužitelju na ime naknade nematerijalne štete zbog klevete solidarno isplate iznos od 6.000,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom od 14. marta 2016. godine do konačne isplate, te da mu naknade troškove postupka precizirane u presudi. U preostalom dijelu zahtjev tužitelja za naknadu štete je odbijen kao neosnovan (stav 1). Presudom je odbijen i tužbeni zahtjev tužitelja u dijelu koji je glasio „dužan je tuženi pod 2. Federalna televizija o svom trošku u svom prvom narednom izdanju po pravomoćnosti ove presude, u političkom magazinu 'Mreža' objaviti ovu presudu u cijelosti, pod prijetnjom izvršenja (stav 2)“. U obrazloženju je, između ostalog, navedeno da je na osnovu provedenih dokaza utvrđeno da je prvotuženi dao intervju u političkom magazinu „Mreža“ 24. februara 2016. godine u kojem je spominjao tužitelja kao inspektora MUP-a (kasnije ministra unutrašnjih poslova Zapadnohercegovačkog kantona) koji je bio zadužen za vršenje istražnih radnji u predmetu koji se ticao krivičnog djela teško razbojništvo koje je izvršeno nad prvotuženim i njegovom suprugom. Utvrđeno je da je u navedenom intervjuu prvotuženi, između ostalog, naveo: „Oni su u sprezi sa kriminalom i njih to ne interesira. Ja ne znam tko uopće takve ljude drži, tko je taj čovjek koji takve ljude podržava.“ S tim u vezi, Općinski sud je u odnosu na navedenu izjavu utvrdio da ona predstavlja mišljenje, odnosno vrijednosni sud prvotuženog, potencijalno zasnovan na nespornoj činjenice da od 2002. godine do danas nije pronađen počinitelj navedenog teškog krivičnog djela, te je, prema mišljenju Općinskog suda, evidentno da se time izražava lično uvjerenje prvotuženog o povezanosti policijskih struktura i kriminalnog miljea, pa u tom dijelu ne postoji odgovornost prvotuženog za klevetu, a posljedično ni apelantice u smislu odredaba člana 7. stav 1. tačka a) Zakona o zaštiti od klevete.
8. Općinski sud je, nadalje, obrazložio da preostali dio izjave prvotuženog koji glasi: „ Zdravko Boras, Boro Leko, oni su direktno radili na zataškavanju mog slučaja. Krv su prikrili, ogrlicu oduzeli, dio skupocjene ogrlice i odmah je prodali. Što ja imam više tražiti. Kako vrijeme odmiče, imam gro saznanja, znam da su sudjelovali sto posto u tome“, jeste izražavanje prvotuženog koje predstavlja činjenice. S tim u vezi, Općinski sud je naveo da činjenica kao pojam predstavlja ono što se može neupitno i objektivno ustanoviti putem dokaza, te da taj sud ocjenjuje da je teret dokazivanja da je sporno izražavanje prvotuženog istinito na strani prvotuženog i apelantice. Općinski sud je detaljno interpretirao provedene dokaze, te istakao da je prvotuženi tvrdio da je sve navedene podatke o sudjelovanju tužitelja u zataškavanju počinitelja krivičnog djela dobio od zaposlenika MUP-a, ali da ih prvotuženi nije htio imenovati, niti pozvati kao svjedoke pravdajući se činjenicom da su oni kolege tužitelja. Općinski sud je istakao da ne može prihvatiti kao opravdan razlog da navedene osobe ne budu predložene kao svjedoci. Općinski sud je obrazložio da činjenica da su tužitelj i Boro Leko bili šefovi operativnih timova zaduženih na rasvjetljavanju teškog razbojništva i razbojničke krađe kojoj je prvotuženi bio izložen sama po sebi ne ukazuje na radnje tužitelja kojima bi on zataškavao istragu, sakrivao krv ili prodao izuzeti dio ogrlice, kako je to rekao prvotuženi u navedenom intervjuu i svom iskazu pred sudom. Općinski sud je istakao da je mišljenja da je prvotuženi imao svako pravo biti ogorčen zbog činjenice da počinitelj krivičnog djela na njegovu štetu do danas nije otkriven, a jasan je i motiv njegove sporne izjave u apelanticinoj emisiji, ali da način na koji je to iskazao nije ispravan je je prilikom davanja intervjua morao biti siguran da ima dokaze kojima će potvrditi svoje činjenične tvrdnje, odnosno da su činjenične tvrdnje nesporno usmjerene na pravu osobu. S tim u vezi, Općinski sud je zaključio da iznošenje klevetničkih navoda od prvotuženog ne može biti smatrano postupanjem prvotuženog u dobroj vjeri.
9. Općinski sud je, nadalje, obrazložio da je na osnovu iskaza novinarke Nerminke Emrić, koja je radila navedeni intervju, utvrđeno da je ona sačinila sporni dio priloga emisije bez kritičke analize iskaza prvotuženog u kontekstu dostupnih dokaza. Obrazloženo je da je navedena novinarka tvrdila da je tužitelj odbio da joj da intervju, dok tužitelj tvrdi sasvim suprotno, ali što nije od bitnog utjecaja na donošenje odluke u ovom predmetu, jer je davanje intervjua u slobodnoj volji tužitelja. Navedeno je i da novinarka nije dokazala ni svoju tvrdnju da je prvotuženi dao sličan iskaz i novinaru Amarildu Gutiću 2003. godine, te da njena tvrdnja da je na navedenom prilogu radila oko mjesec dana uz druge stvari vezane za MUP nije bitna s obzirom na to da nije bitan vremenski period koji je proveden na radu na prilogu, već sama kritička analiza izjave prvotuženog u kontekstu dostupnih dokaza, a što je izostalo.
10. Imajući uvidu navedeno, Općinski sud je obrazložio da je mišljenja da je navedenim dijelom iskaza prvotuženi odgovoran za klevetu u smislu odredbe člana 6. stav 1. Zakona o zaštiti od klevete i odredaba člana 154. stav 1. i člana 158. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO). Ovo stoga s obzirom na to da je spornom izjavom prvotuženi kao činjenice iznio tvrdnje koje nemaju uporište u provedenim dokazima, pa se imaju smatrati neistinitim. Općinski sud je istakao da je objavljivanjem takve izjave također i apelantica odgovorna za klevetu. Obrazloženo je da sud prihvata činjenicu da je tužitelj u vrijeme objavljivanja spornog priloga bio javni službenik i da je sporni prilog rađen u javnom interesu, ali da je isto tako apelantica objavom sporne izjave prvotuženog, zbog nedostatka kritičke analize u kontekstu dostupnih dokaza, izašla iz okvira zaštite slobode izražavanja zajamčenog članom 10. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i članom 2. Zakona o zaštiti od klevete, čime je narušen standard odgovornosti iz člana 6. st. 4. i 5. Zakona o zaštiti od klevete. Pored toga, navedeno je i da je tužitelj provedenim dokazima dokazao posljedice koje je trpio objavljivanjem spornog priloga a koje su precizirane u presudi, te je Općinski sud obavezao apelanticu i prvotuženog da tužitelju naknade nematerijalnu štetu preciziranu u presudi. Međutim, u odnosu na dio tužbenog zahtjeva kojim je traženo da se apelantica obaveže da objavi presudu u cijelosti u magazinu „Mreža“ po pravosnažnosti presude Općinski sud je istakao da je on neosnovan s obzirom na to da je apelantica već objavila dio tužiteljevog zahtjeva za ispravku spornog sadržaja koji je on uputio apelantici u smislu člana 8. Zakona o zaštiti od klevete. Prema obrazloženju Općinskog suda, navedeni zahtjev je neosnovan i zbog razloga što u toku postupka nisu provedeni dokazi iz kojih bi bilo vidljivo o kojem se dijelu predmetnog zahtjeva u konkretnom slučaju radi zbog čega sud nije ni bio u mogućnosti da ocijeni opravdanost zahtjeva da se ova presuda objavi. Obrazloženo je i da taj sud smatra da se objavom cjelovite presude ne bi postigao željeni učinak nenovčane satisfakcije tužitelja, već upravo suprotno, jer bi se ponovo evociralo sjećanje gledatelja na spornu izjavu prvotuženog. Obrazloženo je i da je s obzirom na obimnost presude upitan i njen ispravan učinak na javno mnijenje, te Općinski sud smatra da bi se, ustvari, objavom presude postigao bumerang učinak u odnosu na tužitelja.
11. Protiv navedene presude apelantica, prvotuženi i tužitelj su podnijeli žalbe Kantonalnom sudu, koji je Presudom broj 63 0 P 029342 17 Gž od 13. jula 2018. godine žalbu prvotuženog i apelantice u odnosu na stav 1. presude uvažio, prvostepenu presudu u tom dijelu preinačio, te odbio tužbeni zahtjev u cijelosti. Presudom je obavezan tužitelj da apelantici naknadi troškove postupka u iznosu preciziranom u presudi (stav 1). Presudom je žalba tužitelja u odnosu na stav 2. prvostepene presude odbijena i prvostepena presuda u tom dijelu potvrđena. U obrazloženju su, između ostalog, citirane odredbe čl. 4, 6. i 9. Zakona o zaštiti od klevete, te je istaknuto da se, prema mišljenju tog suda, u konkretnom slučaju u radnjama prvotuženog i apelantice nisu ispunili uvjeti za naknadu štete, jer se ne radi o iznošenju ili prenošenju izražavanja neistinite činjenice i pored identifikacije tužitelja trećim osobama. Kantonalni sud je obrazložio da iz spisa jasno proizlazi da je prvotuženi u spornoj emisiji dao izjavu ne sa namjerom da povrijedi čast i ugled osoba koje su navedene u emisiji (tužitelja), nego kako bi na taj način pokušao inicirati rad na otkrivanju počinitelja teškog krivičnog djela počinjenog na štetu prvotuženog i njegove supruge, koje se i nakon 14 godina vodi po nepoznatim počiniteljima, a tužitelj je dokazano, kao rukovoditelj tima za rasvjetljivanje predmetnog krivičnog djela, bio involviran u cijeli slučaj. Pored toga, obrazloženo je i da su u spornom prilogu objavljene informacije radi zadovoljavanja interesa javnosti o pitanjima značajnim za javnost, bez apelanticine namjere da okleveta tužitelja, a koje se dovodi u vezu sa osiguranjem principa slobode izražavanja kao jednog od bitnih uvjeta demokratskog društva. Kantonalni sud je obrazložio i da je tužitelj, kao visoki policijski dužnosnik, odnosno kao ministar Ministarstva unutrašnjih poslova Zapadnohercegovačkog kantona, kao javna osoba dobrovoljno izložen pojačanom kriticizmu javnosti za svoje riječi i djela, te stoga mora pokazati veći stepen tolerancije. Kantonalni sud je istakao da zbog navedenog smatra da se u konkretnom slučaju radi o vrijednosnom sudu, a ne o kleveti, zbog čega tužitelju ne pripada pravo na naknadu nematerijalne štete pa je donio presudu kao u dispozitivu.
12. Protiv navedene presude tužitelj je izjavio reviziju Vrhovnom sudu, koji je Presudom broj 63 0 P 029342 18 Rev od 20. jula 2020. godine reviziju djelimično usvojio i preinačio obje nižestepene presude, tako da je tužitelju dosudio naknadu štete u iznosu od 3.000,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom počev od 14. marta 2016. godine pa do isplate, dok je u preostalom dijelu revizija odbijena. Presudom su obavezani apelantica i prvotuženi da tužitelju naknade troškove revizije u iznosu preciziranom u presudi, a odbijen je zahtjev prvotuženog za naknadu troškova za sastavljanje odgovora na reviziju. U obrazloženju su navedene činjenice predmeta i pravni stavovi nižestepenih sudova, te istaknuto da se taj sud slaže sa ocjenom prvostepenog suda da prvi dio citirane izjave prvotuženog, koji je objavila apelantica u političkom magazinu „Mreža“, predstavlja mišljenje prvotuženog u kojem ne navodi ličnost tužitelja u vezi sa iznijetim tvrdnjama, već samo uopćeno i neodređeno iznosi činjenične tvrdnje koje se odnose na neimenovana lica („Oni su u sprezi sa kriminalom i njih to ne interesuje. Ja ne znam ko uopće takve ljude drži, ko je taj čovjek koji takve ljude podržava“). Prema mišljenju Vrhovnog suda, drugi dio izjave prvotuženog („Zdravko Boras (tužitelj), Boro Leko oni su direktno radili na zataškavanju mog slučaja. Krv su prikrili, ogrlicu oduzeli, dio skupocjene ogrlice, i odmah je prodali. Šta ja imam više tražiti. Kako vrijeme odmiče imam gro saznanja da su sudjelovali stoposto u tome“) predstavlja iznošenje negativnih činjenica o ličnosti tužitelja, koje prvotuženi, ni po ocjeni Vrhovnog suda, nije dokazao predloženim dokazima izvedenim na glavnoj raspravi. Vrhovni sud je obrazložio da se na strani apelantice i prvotuženog nalazio teret dokazivanja iznijetih činjenica da je izražavanje istinito i tek tada se ne bi radilo o kleveti (član 7. stav 1. tačka a. Zakona o zaštiti od klevete). Vrhovni sud je obrazložio da je, shodno izloženom, prvotuženi iznio neistinite činjenice o ličnosti tužitelja, koji je tada bio ministar unutrašnjih poslova Zapadnohercegovačkog kantona, dok je apelantica objavila neistinite činjenice sa kojima je upoznala javno mnijenje, pa je taj sud donio presudu kao u dispozitivu.
IV. Apelacija
I.Navodi iz apelacije
13. Apelantica smatra da joj je osporenim presudama Općinskog suda i Vrhovnog suda prekršena sloboda izražavanja iz člana II/3.h) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 10. Evropske konvencije, pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav
1. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju. Kršenje navedenih prava apelantica vidi u proizvoljnoj primjeni prava i pogrešno utvrđenim činjenicama. Navodi da su u spornoj emisiji objavljene informacije koje zadovoljavaju interes javnosti o pitanjima od javnog značaja, odnosno o radu kantonalnog MUP-a, posebno o dugogodišnjem radu na rasvjetljavanju teškog razbojničkog napada na prvotuženog i njegovu obitelj koji se desio 2002. godine. Navodi da je sporni prilog pripreman duži vremenski period i da je baziran kako na materijalnim dokazima, tako i na izjavi prvotuženog, kao sagovornika koji je neposredno u novinarskom prilogu iznio svoja saznanja i mišljenja o vođenju istrage od nadležnih policijskih organa, koja je u trenutku objave priloga trajala nevjerovatnih 14 godina. Apelantica smatra da je drugostepeni sud decidirano obrazložio zaključak da su u navedenom prilogu izneseni vrijednosni sudovi, dok su Općinski sud i Vrhovni sud propustili da naprave jasnu distinkciju između vrijednosnih sudova i činjenica. Apelantica smatra da je Vrhovni sud potpuno zanemario status tužitelja u vrijeme objavljivanja spornog priloga, kao ministra na čelu Ministarstva unutrašnjih poslova Zapadnohercegovačkog kantona, kao ni kontekst u kojem je sporna izjava objavljena a što je ignorirao i prvostepeni sud. Apelantica smatra i da je pogrešno primijenjeno pravo u dijelu u kojem su zatezne kamate dosuđene od dana podnošenja tužbe s obzirom na to da se one dosuđuju od dana donošenja prvostepene presude jer postojanje nematerijalne štete nije poznato u vrijeme podnošenja tužbe, već tek nakon zaključenja glavne rasprave, shodno odredbama člana 176. ZPP.
II.Odgovor na apelaciju
14. Vrhovni sud je naveo da ostaje kod obrazloženja svoje odluke, te da nije bilo kršenja prava na koja se apelantica poziva.
15. Općinski sud je naveo da nije bilo kršenja prava na koja se apelantica poziva, te da je apelacija neosnovana.
V. Relevantni propisi
16. Zakon o zaštiti od klevete („Službene novine FBiH“ br. 59/02, 19/03 i 73/05) Za potrebe ove odluke koristi se tekst propisa kako je objavljen u službenim glasilima jer nije objavljen na svim službenim jezicima i pismima, u kojem relevantne odredbe glase: Član 6.
(1) Svako lice koje prouzrokuje štetu ugledu fizičkog ili pravnog lica iznošenjem ili pronošenjem izražavanja neistinite činjenice, identificirajući to pravno odnosno fizičko lice trećem licu, odgovorno je za klevetu (2) Za klevetu iznesenu u sredstvima javnog informiranja odgovorni su autor, odgovorni urednik, izdavač, kao i lice koje je na drugi način vršilo nadzor nad sadržajem tog izražavanja.
(3) Lice iz stavova 1. i 2. ovog člana (u daljem tekstu: štetnik) odgovorno je za štetu ako je namjerno ili iz nepažnje iznijelo ili pronijelo izražavanje neistinite činjenice. (4) Kada se izražavanje neistinite činjenice odnosi na pitanja od političkog ili javnog interesa, štetnik je odgovoran za štetu izazvanu iznošenjem ili pronošenjem tog izražavanja ako je znao da je izražavanje neistinito ili je nepažnjom zanemario neistinitost izražavanja.
(5) Standard odgovornosti iz stava 4. ovog člana primjenjuje se i ako je oštećeni javni službenik ili je bio javni službenik ili je kandidat za funkciju u javnom organu i ako, prema općem shvatanju javnosti, vrši značajan uticaj na pitanja od političkog ili javnog interesa.
(6) Kada se izražavanje neistinite činjenice odnosi na umrlo lice, nasljednik prvog reda tog lica može podnijeti zahtjev, u smislu ovog zakona, pod uslovom da je takvo zražavanje nanijelo štetu ugledu nasljednika.
Izuzeci od odgovornosti Član 7.
(1)Ne postoji odgovornost za klevetu:
a) ako je izražavanjem izneseno mišljenje ili ako je to izražavanje u suštini istinito, a netačno samo u nebitnim elementima;
b) ako je štetnik po zakonu obavezan da iznosi ili pronosi izražavanje ili je iznosio odnosno pronosio izražavanje u toku zakonodavnog, sudskog ili upravnog postupka; (c) ako je iznošenje odnosno pronošenje izražavanja bilo razumno.
(2) Prilikom donošenja odluke iz razloga predviđenih u tački c) stava 1. ovog člana sud uzima u obzir sve okolnosti slučaja, a naročito:
način, oblik i vrijeme iznošenja ili pronošenja izražavanja, prirodu i stepen prouzrokovane štete, dobronamjernost i pridržavanje štetnika opće prihvaćenih profesionalnih standarda, pristanak oštećenog, vjerovatnost nastanka štete i u slučaju da izražavanje nije izneseno ili proneseno, činjenicu da li izražavanje predstavlja objektivnu i tačnu informaciju o izražavanju drugih lica, te da li se odnosi na pitanja iz privatnog života oštećenog ili na pitanja od političkog ili javnog značaja.
Obaveza ublažavanja štete Član 8.
Oštećeni je dužan da poduzme sve potrebne mjere da ublaži štetu uzrokovanu izražavanjem neistinite činjenice, a naročito da štetniku podnese zahtjev za ispravku tog izražavanja.
Član 10. stav 1.
(1)Obeštećenje treba da bude u srazmjeri sa nanesenom štetom ugledu oštećenog i određuje se isključivo radi naknade štete. Prilikom određivanja obeštećenja sud je dužan da cijeni sve okolnosti slučaja, a naročito sve mjere koje je poduzeo štetnik radi ublažavanja štete, kao što su:
objavljivanje ispravke i opozivanje izražavanja neistinite činjenice ili izvinjenje; činjenicu da je štetnik stekao novčanu korist iznošenjem ili pronošenjem tog izražavanja, kao i činjenicu da li bi iznos dodjeljene štete mogao dovesti do velikih materijalnih poteškoća ili stečaja štetnika.
17. Zakon o obligacionim odnosima ("Službeni list SFRJ" br. 29/78, 39/85, 45/89, 57/89, "Službeni list RBiH" br. 2/92, 13/93, 13/94 i "Službene novine FBiH" br. 29/03 i 42/11) Za potrebe ove odluke koristi se tekst propisa kako je objavljen u službenim glasilima jer nije objavljen na svim službenim jezicima i pismima, čije relevantne odredbe glase:
Član 200.
(1) Za pretrpljene fizičke bolove, za pretrpljene duševne bolove zbog umanjenja životne aktivnosti, naruženosti, povrede ugleda, časti, slobode ili prava ličnosti, smrti bliskog lica kao i za strah sud će, ako nađe da okolnosti slučaja, a naročito jačina bolova i straha i njihovo trajanje to opravdava, dosuditi pravičnu novčanu naknadu, nezavisno od naknade materijalne štete kao i u njenom odsustvu.
(2) Prilikom odlučivanja o zahtjevu za naknadu nematerijalne štete, kao i o visini njene naknade, sud će voditi računa o značaju povrijeđenog dobra i cilju kome služi ta naknada, ali i o tome da se njome ne pogoduje težnjama koje nisu spojive sa njenom prirodom i društvenom svrhom.
VI. Dopustivost
18. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
19. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
20. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 63 0 P 029342 18 Rev od 20. jula 2020. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelantica je primila 12. oktobra 2020. godine a apelacija je podnesena 7. decembra 2020. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
21. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII. Meritum
22. Apelantica pobija navedene presude, tvrdeći da su tim presudama prekršena njena prava iz člana II/3.h), e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 10. i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
Sloboda izražavanja
23. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
h) Slobodu izražavanja.
24. Član 10. Evropske konvencije glasi:
1. Svako ima pravo na slobodu izražavanja. Ovo pravo obuhvaća slobodu vlastitog mišljenja, primanja i saopćavanja informacija i ideja bez miješanja javne vlasti i bez obzira na granice. Ovaj član ne sprečava države da zahtijevaju dozvole za rad radio, televizijskih i kinematografskih preduzeća.
2. Ostvarivanje ovih sloboda, budući da uključuje obaveze i odgovornosti, može podlijegati takvim formalnostima, uvjetima, ograničenjima ili sankcijama predviđenim zakonom i koje su neophodne u demokratskom društvu u interesu nacionalne sigurnosti, teritorijalnog integriteta ili javne sigurnosti, sprječavanja nereda ili zločina, zaštite zdravlja i morala, ugleda ili prava drugih, sprječavanja širenja povjerljivih informacija ili u interesu očuvanja autoriteta i nepristrasnosti sudstva.
25. Ustavni sud podsjeća da sloboda izražavanja iz člana 10. Evropske konvencije spada u grupu tzv. kvalificiranih prava za koja je karakteristično da prvim stavom definiraju samo pravo, a drugim stavom definiraju dozvoljena miješanja i ograničenja tih prava, pod uvjetima propisanim drugim stavom. Ova sloboda se, uz ograničenja iz člana 10. stav 2. Evropske konvencije, ne odnosi samo na „informacije“ ili „ideje“ koje su primljene pozitivno ili se smatraju neuvredljivim ili prema njima nema stava, već i na one koje vrijeđaju, šokiraju i uznemiravaju (vidi, Evropski sud, Handzhiyski protiv Bugarske, presuda od 6. aprila 2021. godine, aplikacija broj 10783/14, stav 58, Gîrleanu protiv Rumunije, presuda od 26. juna 2018. godine, aplikacija broj 50376/09, stav 83, i Selistö protiv Finske, presuda od 16. novembra 2004. godine, aplikacija broj 56767/00, stav 46, i Odluka broj AP 1203/05 od 27. juna 2006. godine, tačka 42). Ova sloboda, ipak, nije apsolutna i može biti ograničena zbog okolnosti i pod uvjetima navedenim u članu 10. stav 2. Evropske konvencije, pod kojima se javna vlast može miješati u uživanje slobode izražavanja. Stoga je ključna uloga i zadatak nezavisnog sudstva da u svakom pojedinačnom slučaju jasno utvrdi granicu između opravdanih i potrebnih, te neopravdanih i nepotrebnih ograničenja, koja neki princip potvrđuju kao pravilo ili ga negiraju kao puku deklaraciju.
26. Kada se radi o ograničenjima iz člana 10. stav 2. Evropske konvencije, Evropski sud je ukazao da kod odlučivanja u slučajevima klevete treba voditi računa o sljedećem: da li postoji miješanje u pravo na slobodu izražavanja, da li je miješanje propisano zakonom, teži li ostvarenju legitimnog cilja i, na kraju, da li je miješanje „nužno u demokratskom društvu“ (vidi, između ostalih, Evropski sud, Medžlis Islamske zajednice Brčko i drugi protiv Bosne i Hercegovine, presuda od 27. juna 2017. godine, st. 66. i 67).
27. U vezi sa pitanjem da li je došlo do miješanja u pravo apelantice na slobodu izražavanja, Ustavni sud smatra da je odgovor na ovo pitanje potvrdan, budući da su osporenim presudama apelantica i prvotuženi obavezani da tužitelju solidarno naknade štetu zbog sporne emisije koju su emitirali, odnosno spominjali tužitelja u kontekstu nezakonitog rada, što predstavlja miješanje u pravo zajamčeno članom 10. stav 1. Evropske konvencije.
28. Ustavni sud, također, nema dilemu da je navedeno miješanje „propisano zakonom“, jer se temeljilo na relevantnim odredbama Zakona o zaštiti od klevete i ZOO i da je miješanje imalo legitiman cilj jer je bilo namijenjeno zaštiti ugleda ili prava drugih, konkretno tužitelja. Utvrdivši da je uplitanje u slobodu izražavanja apelantice u ovom predmetu bilo zakonito i da je slijedilo legitiman cilj, pitanje koje Ustavni sud, također, treba ispitati jeste da li je to miješanje bilo „nužno u demokratskom društvu“.
29. Ustavni sud zapaža da predmetna apelacija pokreće pitanje zaštite prava apelantice kao javnog medija RTV servisa na slobodu izražavanja u smislu člana 10. Evropske konvencije u vezi sa zaštitom prava tužitelja na njegov ugled, kao osobe koje obavlja poslove od javnog interesa (tužitelj je bio policijski službenik i ministar unutrašnjih poslova) a u smislu člana 8. Evropske konvencije. Shodno navedenom, Ustavni sud će ispitati da li su redovni sudovi osporenim odlukama postigli pravičan balans između ta dva prava iste važnosti. Ustavni sud podsjeća da su relevantni kriteriji za test proporcionalnosti u takvim slučajevima utvrđeni u praksi Evropskog suda u predmetu Von Hannover protiv Njemačke (vidi, Evropski sud, Von Hannover protiv Njemačke (broj 2) (GC), broj 40660/08 i 60641/08, st. 109-113, ECHR 2012, te noviji predmet Hájovský protiv Slovačke, presuda od 1. jula 2021. godine, aplikacija broj 7796/16, stav 30). Ti kriteriji su: doprinos raspravi od javnog interesa, koliko je poznata ličnost o kojoj je riječ i šta je predmet izvještavanja, ponašanje lica o kojem je riječ prije objavljivanja, sadržaj, oblik i posljedice objavljivanja i, gdje je primjenjivo, ozbiljnost sankcije. Ustavni sud podsjeća i na stav Evropskog suda da su granice prihvatljivosti kriticizma šire u pogledu političara, odnosno javnih ličnosti nego u pogledu privatnih lica, te da pošto su one neizbježno i svjesno izložene ispitivanju javnosti i zbog toga moraju da pokažu posebno visok nivo tolerancije ( vidi npr. noviju presudu Evropskog suda u predmetu Monica Macovei protiv Rumunije, aplikacija broj 53028/14, presuda od 28. jula 2020. godine ili presudu istog suda u predmetu Milisavljević protiv Srbije, aplikacija broj 50123/06, presuda od 4. aprila 2017. godine).
30. Analizirajući obrazloženja osporenih odluka, Ustavni sud zapaža da su Vrhovni sud i Općinski sud, suprotno apelanticinim navodima, sporno izražavanje okarakterizirali dijelom kao vrijednosni sud („Oni su u sprezi sa kriminalom i njih to ne interesu, Ja ne znam ko uopće takve ljude drži, ko je taj čovjek koji takve ljude podržava“) a dijelom kao iznošenje činjenica („Zdravko Boras (tužitelj), Boro Leko oni su direktno radili na zataškavanju mog slučaja. Krv su prikrili, ogrlicu oduzeli, dio skupocjene ogrlice, i odmah je prodali. Šta ja imam više tražiti. Kako vrijeme odmiče imam gro saznanja da su sudjelovali stoposto u tome“), koje apelantica i prvotuženi nisu dokazali kao istinite, niti su izvršili provjeru njihove istinitosti, zbog čega njihovo pronošenje ima karakter klevete. Pri tome je u postupku jasno utvrđeno da je prvotužitelj, iako je tvrdio da poznaje osobe koje će potvrditi ono što govori, odbio da te osobe identificira sudu i da ih pozove kao svjedoke iz razloga što su, kako je istakao, „kolege tužitelja“, a što je Općinski sud odbio kao neosnovan razlog.
31. U vezi sa navedenim, Ustavni sud zapaža da je nesporno da je odredbom člana 5. stav 1. Zakona o zaštiti od klevete propisano da postoji odgovornost za klevetu i kada se radi o pronošenju izražavanja nečeg neistinitog, te da su mediji u suštini dužni provjeriti informacije do kojih su došli. U suprotnom radi se o postupanju u „lošoj namjeri“, odnosno postupanje nije u skladu sa standardom bona fide. Također, ono na šta Ustavni sud, s tim u vezi, podsjeća jeste bitan kriterij koji se uzima u obzir prilikom ocjene da li su mediji postupali bona fide a to je način na koji su pribavljene informacije. Navedeno podrazumijeva da se jasno utvrdi je li novinar (ili onaj koji je objavio određenu informaciju) proveo vlastito nezavisno istraživanje pridržavajući se određenih profesionalnih standarda ili nije, da li je to istraživanje utemeljeno na određenoj činjeničnoj osnovi u relevantnom periodu, da li se izvor putem kojega je pribavljena informacija može smatrati pouzdanim u odnosu na sporne navode u relevantno vrijeme (ne u vrijeme naknadnih saznanja), te je li osobi koja je u pitanju omogućeno da odgovori na iznesene navode.
32. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da su, vezano za izražavanje prvotuženog u spornom intervjuu, redovni sudovi napravili jasnu distinkciju između vrijednosnih sudova i činjeničnih tvrdnji, kako je to navedeno u prethodnim tačkama ove odluke. Ustavni sud se slaže sa procjenom redovnih sudova da je u jednom dijelu intervjua prvotuženi iznio činjenične tvrdnje za koje u toku postupka nije dokazano da su istinite („Zdravko Boras (tužitelj), Boro Leko oni su direktno radili na zataškavanju mog slučaja. Krv su prikrili, ogrlicu oduzeli, dio skupocjene ogrlice, i odmah je prodali. Šta ja imam više tražiti. Kako vrijeme odmiče imam gro saznanja da su sudjelovali stoposto u tome“). Navedeno (i) po procjeni Ustavnog suda predstavlja iznošenje činjenica koje se mogu dokazati, a ne vrijednosnih sudova koji se ne dokazuju. Nesporno je da je apelantica emitirala sporni intervju i tako sporne činjenice učinila dostupnim javnosti. U daljem dijelu obrazloženja Ustavni sud će ispitati da li je sporne informacije (koje je iznio prvotuženi) apelantica podvrgla kritičkoj analizi, tj. da li je postupala u dobroj vjeri, što je bila u obavezi da učini u smislu navedenih standarda Evropskog suda.
33. Ustavni sud podsjeća da novinar ili emiter ima pravo da istražuje teme bitne od interesa za javnost, kao i da ukazuju na eventualno postojanje kriminala ili nepravilnosti čak i ako su nadležni organi gonjenja prestali da vode postupak, ili ne vode postupak. Međutim, suprotno apelanticinim navodima, sloboda izražavanja nije neograničena i mediji su dužni da utvrde istinitost činjenica ako ih pronose ili iskazuju, kao i da s tim u vezi emitiraju ono što može biti kritika nekoga ili nečega, ali i sve ono što im može ići u korist.
34. Ustavni sud ukazuje da se, u konkretnom slučaju, radilo o temi koja je od interesa za javnost. To je rad javne institucije ili organa, u ovom slučaju policije, čiji je pripadnik i ministar bio tužitelj. Činjenica je da je tužitelj bio visoko pozicioniran dužnosnik MUP-a i da je samim tim izložen većem stepenu kritike javnosti nego privatne osobe. Međutim, bez obzira što je tužitelj javna ličnost, to ne znači da je dužan da trpi iznošenje i pronošenje neistinitih činjenica o sebi i svom radu. Napominje se da je davanje intervjua poseban način informiranja javnosti, a spada u standardne djelatnosti kojim se bave mediji, odnosno apelantica. Kod intervjua medij omogućava drugome da iznese činjenice o nečemu ili nekome, svoje stavove itd. Medij, u principu, niti može, niti smije utjecati na sadržaj izražavanja koje će iznijeti osoba koja daje intervju. Medij se čak ne mora ni slagati sa onim što je rečeno u intervjuu. Međutim, ukoliko se tokom intervjua iznesu neistinite činjenice kojima se prouzrokuje šteta ugledu drugog, medij je, ipak, odgovoran za takvo izražavanje s obzirom na to da je omogućio njegovo pronošenje, tj. učinio ga dostupnim javnosti. Da bi se oslobodio odgovornosti, medij treba da dokaže da je, u takvim slučajevima, postupao u dobroj vjeri (bona fide). U konkretnom slučaju apelantica je, kao medij, omogućila prvotuženom da iznese vrlo ozbiljne činjenične tvrdnje u odnosu na rad tužitelja (da je opstruirao istragu, da je skrivao dokaze, da je prodavao oduzete predmete) za koje se tokom postupka ispostavilo da su neistinite. Tokom postupka apelantica nije dokazala, a niti tako nešto uočava Ustavni sud iz navoda apelacije, da je (apelantica) izražavanje prvotuženog podvrgla vlastitoj nezavisnoj kritičkoj analizi u smislu navedenih standarda Evropskog suda. Stoga (i) Ustavni sud smatra da apelantica nije postupala u dobroj vjeri, te se ne može osloboditi odgovornosti za „pronošenje“ neistinitih činjenica koje je tokom intervjua iznio prvotuženi, a koje su prouzrokovale štetu ugledu tužitelja.
35. Imajući u vidu sve navedeno, u kontekstu svih relevantnih okolnosti konkretnog slučaja, kao i obrazloženja osporenih presuda, Ustavni sud smatra da su Vrhovni sud i Općinski sud obavezivanjem apelantice (i prvotuženog) na naknadu nematerijalne štete tužitelju postigli pravičan balans između dva konkurentska prava, odnosno prava tužitelja na ugled i prava apelantice na slobodu izražavanja. Zbog navedenog, Ustavni sud smatra neosnovanim navode apelantice o kršenju slobode izražavanja.
36. Što se tiče navoda o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu, Ustavni sud zapaža da su ti navodi izneseni kao „proizvoljna primjena prava i pogrešno utvrđene činjenice“, te da je Ustavni sud analizom člana 10. Evropske konvencije već odgovorio na ta pitanja. Pri tome Ustavni sud ističe da je, suprotno apelanticinim navodima, zakonska zatezna kamata dosuđena od dana podnošenja tužbe a što je u skladu sa stavovima i Ustavnog suda koji je npr. u Odluci broj AP 4935/19 (vidi Odluku Ustavnog suda broj AP 4935/19 od 9. juna 2021. godine, dostupna na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba) istakao: „konačno, u vezi sa apelacionim navodima prvoapelanta koji se odnose na dosuđenu zakonsku zateznu kamatu, Ustavni sud zapaža da se Vrhovni sud bavio i ovim pitanjem, te da iz obrazloženja osporene presude proizlazi da dospijeće nematerijalne štete nastaje danom podnošenja tužbe, jer oštećena osoba tada potpuno opredjeljuje kako način, tako i visinu novčane naknade kao satisfakcije, pa nema nikakvog pravnog opravdanja da joj od tog momenta ne teku i zatezne kamate, a posebno imajući u vidu i da odredba člana 186. ZOO ne izdvaja dospijeće nematerijalne štete, pri čemu je ukazao na stav tog suda objavljen u Biltenu sudske prakse Vrhovnog suda broj 1/2005.“ Imajući u vidu navedeno, te budući da apelantica ne iznosi da je tokom postupka pred redovnim sudovima na bilo koji način bio uskraćena za neku procesnu garanciju iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije ili da ima argumenata da joj je prekršeno to pravo zbog proizvoljne primjene prava, ili da su činjenice pogrešno utvrđene, Ustavni sud smatra da su i navodi o kršenju prava na pravično suđenje neosnovani. Sve isto se može reći i u odnosu na pozivanje na kršenje prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
37. Na osnovu svega navedenog, Ustavni sud zaključuje da u okolnostima konkretnog slučaja nije prekršena apelanticina sloboda izražavanja iz člana II/3.h) Ustava Bosne i Hercegovine i člana
10. Evropske konvencije, kao ni pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
VIII. Zaključak
38. Nema kršenja apelanticine slobode izražavanja iz člana II/3.h) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 10. Evropske konvencije kada je miješanje u to pravo bilo zakonito i imalo legitiman cilj, kada je bilo „neophodno u demokratskom društvu“ zato što apelantica izražavanje prvotuženog nije podvrgla vlastitoj nezavisnoj kritičkoj analizi, da bi dokazala da je postupala u dobroj vjeri (bona fide) kada je objavila intervju sa prvotuženim, koji je tokom intervjua iznio vrlo ozbiljne činjenične tvrdnje u odnosu na rad tužitelja, za koje se u toku postupka ispostavilo da su neistinite, navodeći da je tužitelj, kao javni djelatnik, opstruirao istragu za izvršeno krivično djelo, da je skrivao dokaze i prodavao oduzete predmete, što je kao posljedicu imalo uzrokovanje štete ugledu tužitelja.
39. Također, nema ni kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, niti prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju zato što nema proizvoljnosti redovnih sudova u dosuđenju zakonskih zateznih kamata od dana podnošenja tužbe s obzirom na to da je takvo postupanje u skladu sa stavovima Vrhovnog suda i Ustavnog suda.
40. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
41. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić