Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-54/21 ("Elta Mt" d.o.o. Tuzla)
Odluka donesena 06. 07. 2022.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Građanski postupak
- Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Naknada štete
- Pravično suđenje - razuman rok
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-54/21
Apelacija
Odluka o dopustivosti
06. 07. 2022.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mato Tadić, potpredsjednici Miodrag Simović i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Seada Palavrić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 6. jula 2022. godine, u predmetu broj AP-54/21, rješavajući apelaciju koju je podnio "Elta-Mt" d.o.o. Tuzla, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio "Elta- Mt" d.o.o. Tuzla protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 32 0 Ps 190549 20 Pž 2 od 16. novembra 2020. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. "Elta Mt" d.o.o. Tuzla (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Mirza Telalović, advokat iz Tuzle, podnio je 6. januara 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 32 0 Ps 190549 20 Pž 2 od 16. novembra 2020. godine i Presude Općinskog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 32 0 Ps 190549 14 Ps od 25. maja 2017. godine.
2. Apelant je 10. januara 2014. godine podnio tužbu protiv tuženog "BHB Cable TV" d.o.o. Lukavac (u daljnjem tekstu: tuženi), radi naknade štete zbog kršenja ugovora.
3. Presudom Općinskog suda broj 32 0 Ps 190549 14 Ps od 25. maja 2017. godine, stavom 1. izreke presude, odbijen je apelantov tužbeni zahtjev da se obaveže tuženi da apelantu na ime naknade štete zbog suvlasničkih prava na mreži kablovske televizije u gradu Lukavcu za novembar 2013. godine isplati određeni novčani iznos bliže označen u izreci presude sa zakonskom zateznom kamatom (od čega određeni iznos za neosnovano zadržanu pretplatu, te određeni iznos zbog preuzimanja novih pretplatnika nastalih širenjem mreže). Stavom 2. izreke presude obavezan je apelant da tuženom naknadi troškove parničnog postupka u iznosu bliže označenom u izreci presude, a stavom 3. izreke odbijen je tuženi sa ostatkom zahtjeva za naknadu troškova postupka.
4. Općinski sud je naveo da su 10. februara 2003. godine „Telefonkomerc“ d.o.o. Tuzla i apelant zaključili ugovor o zajedničkoj izgradnji i investiranju mreže kablovske televizije Lukavac kojim su ugovorili finansiranje izgradnje TV kablovske mreže u omjeru 50% : 50 %, te odredili da će po završenoj izgradnji kablovska mreža ostati u zajedničkom vlasništvu. Nadalje je naveo da je ugovorom od 15. decembra 2004. godine „Telefonkomerc“ d.o.o. Tuzla prenio na tuženog svoj suvlasnički udio od 50 % na predmetnoj kablovskoj mreži i sva prava po tom osnovu. Zatim je navedeno da su apelant i tuženi 2005. godine zaključili ugovor o zajedničkom upravljanju mreže kablovske televizije u Lukavcu broj 003/05 (u daljnjem tekstu: predmetni ugovor) u kojem su ugovorne stranke konstatovale da imaju idealan suvlasnički dio u omjeru 50% : 50% kablovske mreže Lukavac. Predmetnim ugovorom je članom 4. tačka e), između ostalog, ugovoreno da vršenje usluge kablovske televizije u zajedničkoj mreži kod parnih korisnika vrši apelanta, a kod neparnih korisnika tuženi, te da svaka strana za svog korisnika snosi troškove autorskih prava i plaća dozvole za kablovsku distribuciju i šalje izvješća Regulatornoj agenciji za komunikaciju, te naplaćuje pretplatu od svojih korisnika. Nadalje je navedeno da su na dan zaključenja predmetnog ugovora obje ugovorne strane imale jednak broj korisnika odnosno imale su po 1178 korisnika.
5. Zatim je istaknuto da su aneksom od 1. februara 2007. godine apelant i tuženi izmijenili pojedine odredbe predmetnog ugovora na način da će od dana potpisivanja ovog aneksa kablovskim sistemom upravljati tuženi, koji će vršiti poslove potrebne za održavanje, rad i unaprjeđenje sistema, a da će troškovi upravljanja dokazani potrebnom dokumentacijom u jednakom dijelu opteretiti obje ugovorne strane. Također, da će se zaključno sa 1. februarom 2007. godine imenom i prezimenom konstatovati konačan broj pretplatnika koji su odnedavno pretplatnici tuženog (pretplatnici koji su insistirali da uz izjavu prestanu biti apelantovi pretplatnici i potpisali su nove ugovore sa tuženim, te novi pretplatnici koji su uz izjavu odbili da potpišu ugovor sa apelantom), te da će se na osnovu razlike u broju ugovora vršiti i raspodjela troškova između apelanta i tuženog. Općinski sud je ukazao da iz navedenog slijedi da su apelant i tuženi zaključivanjem navedenog aneksa ugovora izmijenili odredbe predmetnog ugovora, te na drugačiji način uredili svoje odnose po pitanju broja pretplatnika, pa time i po pitanju naplate pretplate od pretplatnika i raspodjele troškova. Dakle, zaključivanjem navedenog aneksa apelant i tuženi su odstupili od načina raspodjele pretplatnika koji je određen u članu 4. tačka e) predmetnog ugovora (da svaka ugovorna strana ima jednak broj pretplatnika i da su pretplatnici sa parnim brojem ugovora pretplatnici apelanta, a pretplatnici sa neparnim brojem ugovora pretplatnici tuženog). Općinski sud je istakao da apelant konačno opredijeljenim tužbenim zahtjevom tražio isplatu utvrđenih iznosa na ime izgubljene pretplate (utvrđeni iznosi iz nalaza vještaka ekonomske struke). Dalje je navedeno da se ovaj zahtjev apelanta zasniva na činjenici da je tuženi preuzimao pretplatnike apelanta tako što je od istih tražio da postanu korisnici tuženog i dodjeljivao im neparni broj ugovora, te je sve nove korisnike evidentirao kao nove pretplatnike, čime je postupao suprotno ugovoru i zbog čega apelant i traži da se tuženi obaveže da mu zbog povrede suvlasničkih prava u mjesecu novembru 2013. godine plati određeni iznos.
6. Općinski sud je ponovio da iz provedenih dokaza proizilazi da su parnične stranke aneksom od 1. februara 2007. godine izmijenile odredbe predmetnog ugovora, te na drugačiji način uredili svoje odnose po pitanju broja pretplatnika, pa time i po pitanju naplate pretplate od pretplatnika. Dalje je navedeno da kako je aneksom data mogućnost da svaki pretplatnik raskine ugovor sa apelantom i postane pretplatnik tuženog, to se tužbeni zahtjev apelanta zasnovan na predmetnog ugovoru nije mogao prihvatiti osnovanim kako za potraživanu pretplatu za pretplatnike apelanta koji su zaključili ugovore sa tuženim, tako ni za nove pretplatnike za koje apelant smatra da su po principu parnog i neparnog broja trebali biti pretplatnici apelanta. Osim toga, ukazano je pravosnažnom presudom Kantonalnog suda od 16. marta 2015. godine utvrđeno da je raskinut predmetni ugovor između parničnih stranaka jednostranom izjavom volje sa 25. septembrom 2009. godine i time je na osnovu odredbi čl. 357. i 358. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) prestao trajni ugovorni odnos između parničnih stranaka kao ugovornih strana. Općinski sud je istakao da apelant predloženim i izvedenim dokazima nije dokazao osnovanost tužbenog zahtjeva kako za potraživanje naknade štete po osnovu pretplata za pretplatnike koji su bili pretplatnici apelanta, a nakon toga postali pretplatnici tuženog tako ni za potraživanja po osnovu naknade štete kao izgubljene dobiti za nove pretplatnike za koje smatra da su po principu parnog i neparnog broja trebali biti njegovi pretplatnici. Stoga je Općinski sud primjenom pravila o teretu dokazivanja u smislu odredaba čl. 123. i 126. Zakona o parničnom postupku tužbeni zahtjev odbio kao neosnovan.
7. Presudom Kantonalnog suda broj 32 0 Ps 190549 20 Pž 2 od 16. novembra 2020. godine odbijena je apelantova žalba i prvostepena presuda je potvrđena u dijelu odluke u kojem je odbijen apelantov tužbeni zahtjev (stav 1. izreke), te u dijelu odluke o troškovima postupka (stav 2. izreke). Istovremeno presudom odbijeni su zahtjevi apelanta i tuženog za naknadu troškova žalbenog postupka.
8. Kantonalni sud je naveo da žalba zanemaruje da je prvostepeni sud odluku o odbijanju tužbenog zahtjeva zasnovala i na sadržaju presude Kantonalnog suda od 16. marta 2015. godine, kojom je utvrđeno da je sa 25. septembrom 2009. godine raskinut predmetni ugovor i aneksi ugovora, pa s tim u vezi na osnovu čl. 357. i 358. ZOO-a prestao je trajni ugovorni odnos između parničnih stranaka kao ugovornih strana. Dalje je naveo da s obzirom da je donošenjem navedene presude "otpao" osnov za bilo kakvo potraživanje apelanta po osnovu predmetnog ugovora nastalo nakon 25. septembra 2009. godine, kao utvrđenog datuma raskida predmetnog ugovora, to se kod takvog stanja stvari ni tužbeni zahtjev apelanta, a koji se ticao potraživanje štete za koju je apelant tvrdio da ju je pretrpio u novembru 2013. godine zbog preuzetih pretplatnika od strane tuženog i gubitka novih pretplatnika, nije mogao prihvatiti osnovanim. Dalje je naveo da u situaciji kada su predmetni ugovor i aneksi, stavljeni van snage ni nalaz vještaka ekonomske struke ne može biti osnov za donošenje odluke u predmetnoj pravnoj stvari (konkretno za utvrđivanje visine naknade štete zbog povrede suvlasničkih odnosa kako za zadržanu pretplatu tako i zbog preuzimanja novih pretplatnika nastalih širenjem mreže u novembru 2013. godine). Dakle, naveo je da nije egzistirao pravno valjan osnov koji bi obavezivao parnične stranke na dijeljenje prihoda u omjeru 50% : 50%, kao i evidentiranje pretplatnika kod parničnih stranaka po principu „par-nepar“. Kantonalni sud je ukazao da se u ovom slučaju radi o postojanju ugovora između suvlasnika stvari koji ima i elemente ugovora u privredi u smislu člana 25. stav 2. u vezi s članom 26. ZOO-a, te da se predmetni spor rješava primjenom odredaba ZOO-a odnosno da je prvostepeni sud u ovom sporu pravilno primijenio materijalno pravo. Kantonalni sud je istakao da apelant kao tužitelj u postupku nije dokazao da je došlo do povrede njegovih prava iz ugovora, te slijedom toga mu ne pripada pravo na naknadu potraživane štete. Također je naveo da ni ostali žalbeni navodi apelanta nisu od značaja za pitanje osnovanosti tužbenog zahtjeva, te da ih kao takve nije ni cijenio.
9. Apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant, u suštini, smatra da je u predmetnom postupku pogrešno utvrđeno činjenično stanje i pogrešno primijenjeno materijalno i procesno pravo. Također, apelant navodi da mu je povrijeđeno i „pravo na pravično suđenje i u aspektu dužine trajanja postupka pred redovnim sudovima“.
10. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije, Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
11. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), koju Ustavni sud cijeni prilikom ispitivanja ustavnih prava (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu AP 992/15 od 25. oktobra 2017. godine, tačka 35), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Khundunts protiv Azerbejdžana, Odluka od 26. februara 2019. godine, stav 32. te Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02 i Dumlu protiv Turske, Odluka od 20. aprila 2021. godine, stav 27), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
12. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji je u predmetnom postupku utvrđeno činjenično stanje i primijenjeno materijalno i procesno pravo. Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, koju Ustavni sud slijedi prilikom ispitivanja ustavnih prava (vidi Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP 992/15 od 25. oktobra 2017. godine, tačka 35) zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01 i Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, stav 23). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02 i Radomilja i drugi protiv Hrvatske, presuda od 20. marta 2018. godine, stav 150). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima.
13. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud koji je donio konačnu odluku u predmetnom postupku u obrazloženju svoje odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna. Pri tomu, Ustavni sud podsjeća da je u svojoj praksi, u više navrata u proteklom periodu, odlučujući o identičnim navodima apelanta, kako u odnosu na apelantove prigovore o proizvoljno utvrđenom činjeničnom stanju i proizvoljnoj primjeni prava tako i u odnosu na navode koji se tiču povrede prava na suđenje u razumnom roku, nalazio da su ti navodi očigledno (prima facie) neosnovani (vidi Ustavni sud, odluke o dopustivosti br. AP-1745/20 od 3. februara 2021. godine, AP-3820/19 od 13. novembra 2019. godine i AP-3435/19 od 30. oktobra 2019. godine, odluke dostupne na web-stranici Ustavnoga suda, www.ustavnisud.ba).
14. Ustavni sud naročito ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
15. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
16. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić