Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1200/22 (P. S.)

Odluka donesena 06. 07. 2022.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Izvršni postupak
  • Invalidnina
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1200/22

Apelacija

Odluka o dopustivosti

06. 07. 2022.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mato Tadić, potpredsjednici Miodrag Simović i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Seada Palavrić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 6. jula 2022. godine, u predmetu broj AP-1200/22, rješavajući apelaciju koju je podnio Pero Stanić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Pero Stanić protiv Rješenja Kantonalnog suda u Novom Travniku broj 49 0 I 053408 21 Gži od 18. januara 2022. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Pero Stanić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Fojnice, kojeg zastupa Miro Blaž advokat iz Viteza, podnio je 4. aprila 2022. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Kantonalnog suda u Novom Travniku (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 49 0 I 053408 21 Gži od 18. januara 2022. godine.

2. Rješenjem Općinskog suda u Kiseljaku (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 49 0 I 053408 20 I od 26. maja 2021. godine usvojen je prigovor izvršenika (Bosna i Hercegovina, Federacija BiH, Federalno ministarstvo rada i socijalne politike) izjavljen protiv rješenja o izvršenju Općinskog suda od 22. februara 2021. godine, te je navedeno rješenje o izvršenju stavljeno van snage i obustavljen predmetni izvršni postupak (stav I izreke rješenja). Obavezan je apelant da izvršeniku na ime troškova sastava prigovora isplati iznos od 240,00 KM (stav II izreke rješenja).

3. Odlučujući o žalbi apelanta (kao tražioca izvršenja u predmetnom izvršnom postupku) izjavljenoj protiv rješenja Općinskog suda od 26. maja 2021. godine, Kantonalni sud je Rješenjem broj 49 0 I 053408 21 Gži od 18. januara 2022. godine predmetnu žalbu odbio kao neosnovanu i potvrdio prvostepeno rješenje.

4. U obrazloženju osporenog rješenja Kantonalni sud je naveo da iz stanja predmetnog spisa proizlazi da je rješenjem Službe za opću upravu, društvene djelatnosti, izbjeglice i socijalnu politiku Fojnica (u daljnjem tekstu: Služba) od 6. jula 2006. godine apelantu priznato pravo na ličnu invalidninu I grupe, dodatak za njegu i pomoć od strane druge osobe i ortopedski dodatak u mjesečnom iznosu od 330,15 KM, počev od 1. aprila 2006. godine, te da je rješenjem Federalnog ministarstva rada i socijalne politike (u daljnjem tekstu: Federalno ministarstvo) od 24. januara 2008. godine prvostepeno rješenje ukinuto. Nadalje, da je u upravnom sporu koji se vodio povodom rješenja Federalnog ministarstva od 24. januara 2008. godine navedeno rješenje poništeno, pa je Federalno ministarstvo 8. maja 2019. godine apelantu isplatilo iznos od 13.300,00 KM na ime neisplaćenih invalidnina. Takođe, da je apelant (smatrajući da isplaćeni iznos zapravo predstavlja zakonske zatezne kamate na mjesečne iznose od 330,15 KM do 8. oktobra 2013. godine) predmetnim prijedlogom za izvršenje tražio isplatu predmetnog iznosa na ime mjesečnih invalidnina, te određeni novčani iznos na ime zateznih kamata za period od 8. oktobra 2013. godine do podnošenja prijedloga za izvršenje. U vezi s tim, Kantonalni sud je ukazao da je pravilno prvostepeni sud utvrdio da rješenjem Službe od 6. jula 2006. godine, kao izvršnom ispravom, izvršenik nije obavezan na plaćanje zakonskih zateznih kamata na pojedinačne iznose od dana njihovog dospijeća do konačne isplate. Prema tome, Kantonalni sud je naveo da je pravilno prvostepeni sud, shodno odredbama člana 47. stav (1) tačka 6) Zakona o izvršnom postupku (u daljnjem tekstu: ZIP), stavio van snage rješenje o izvršenju od 22. februara 2021. godine i obustavio predmetni izvršni postupak jer sud u izvršnom postupku nema tzv. kogniciona ovlašćenja, odnosno ne može preuzimati ovlašćenja upravnog organa i odlučivati o postojanju i visini određenog prava o kojem nije odlučeno izvršnom ispravom. Naime, Kantonalni sud je ukazao da se izvršenje na zakonskim zateznim kamatama može provesti samo ukoliko je takav zahtjev dosuđen u izvršnoj ispravi, što u konkretnom predmetu nije bio slučaj. Konačno, Kantonalni sud je zaključio da je, kako su i troškovi izvršnog postupka pravilno odmjereni shodno odredbama člana 395. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) u vezi sa članom 21. ZIP, odlučio kao u izreci osporenog rješenja.

Apelacioni navodi

5. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant, između ostalog, navodi da je tačno da predmetnom izvršnom ispravom nisu određene zakonske zatezne kamate na sukcesivna potraživanja, ali da je izvršenik u konkretnom slučaju bio u docnji, pa da je stoga bio dužan da apelantu, osim glavnog duga, isplati i kamatu. Takođe navodi da Kantonalni sud nije odlučio o njegovim žalbenim navodima u vezi sa troškovima izvršnog postupka.

6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

7. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), koju Ustavni sud cijeni prilikom ispitivanja ustavnih prava (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu AP 992/15 od 25. oktobra 2017. godine, tačka 35), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Khundunts protiv Azerbejdžana, Odluka od 26. februara 2019. godine, stav 32. te Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02 i Dumlu protiv Turske, Odluka od 20. aprila 2021. godine, stav 27), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

8. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji su sudovi primijenili pozitivno-pravne propise. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, koju Ustavni sud slijedi prilikom ispitivanja ustavnih prava (vidi Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP 992/15 od 25. oktobra 2017. godine, tačka 35) zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01 i Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, stav 23). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02 i Radomilja i drugi protiv Hrvatske, presuda od 20. marta 2018. godine, stav 150). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima.

9. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Naime, Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud, pozivajući se na relevantne odredbe ZIP, dao jasno obrazloženje za svoj zaključak da je pravilno prvostepeni sud obustavio predmetni izvršni postupak, kao i da je jasno ukazao na to da su u konkretnom slučaju pravilno odmjereni troškovi predmetnog izvršnog postupka, shodno relevantnim odredbama ZPP, a Ustavni sud ne vidi proizvoljnost u takvom obrazloženju Kantonalnog suda. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

10. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

11. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1200/22 (P. S.) | Sudska praksa | Aktio