Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-747/21 (Z. S.)

Odluka donesena 06. 07. 2022.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Pravo na odbranu
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Načelo slobodne ocjene dokaza
  • Krivični postupak
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Dokazni postupak
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-747/21

Apelacija

Odluka o meritumu

06. 07. 2022.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 747/21, rješavajući apelaciju Zorana Selaka, na temelju članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 57. stavak (2) točka b) i članka 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:

Mato Tadić, predsjednik Miodrag Simović, dopredsjednik Mirsad Ćeman, dopredsjednik Valerija Galić, sutkinja Seada Palavrić, sutkinja Zlatko M. Knežević, sudac na sjednici održanoj 6. srpnja 2022. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neutemeljena apelacija Zorana Selaka podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Livnu broj 68 0 K 050151 20 Kž od 18. siječnja 2021. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Zoran Selak (u daljnjem tekstu: apelant) iz Ljubuškog, kojeg zastupa Markotić & Partneri d.o.o. Mostar, odvjetničko društvo iz Mostara, podnio je 4. ožujka 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presuda Kantonalnog suda u Livnu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 68 0 K 050151 20 Kž od 18. siječnja 2021. godine i Općinskog suda u Livnu ( u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 68 0 K 050151 19 K od 16. prosinca 2019. godine.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na temelju članka 23. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda, Općinskog suda i Kantonalnog tužiteljstva Kantona 10 Livno (u daljnjem tekstu: Tužiteljstvo) zatraženo je da dostave odgovor na apelaciju. Pozvani su dostavili odgovor koji je poslan apelantu radi eventualnog izjašnjenja (10. lipnja 2022. godine, nije se izjasnio).

III.Činjenično stanje

3. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

4. Općinski sud donio je Presudu broj 68 0 K 050151 19 K od 16. prosinca 2019. godine kojom je apelanta proglasio krivim da je na način, u vrijeme i mjestu, opisano u presudi, ugrozio sigurnost više osoba ozbiljnom prijetnjom da će napasti na život ili tijelo tih osoba (konkretno M. H. i And. H., u daljnjem tekstu: oštećeni) i izazvao uznemirenje i strah kod njih, čime je počinio kazneno djelo ugrožavanja sigurnosti iz članka 183. stavak 2. u svezi sa stavkom 1. Kaznenog zakona Federacije BiH (u daljnjem tekstu: KZ), pa ga je sud osudio na kaznu zatvora u trajanju od deset mjeseci. Apelant je oslobođen optužbi da je počinio kazneno djelo nedopuštenog držanja oružja i ili eksplozivnih tvari iz članka 371. stavak 1 KZ-a.

5. U obrazloženju presude Općinski sud je naveo da je podignuta optužnica protiv apelanta, koja je potvrđena, pa je proveden dokazni postupak nakon kojeg je došlo do izmjene optužnice (točka 1.) koja je prilagođena izvedenim dokazima. Dalje je navedeno kako je glasila precizirana optužnica. Nakon provedenog dokaznog postupka, cijeneći svaki dokaz pojedinačno i u međusobnoj vezi, Općinski sud je odlučio kao u izreci, za što je dao sljedeće razloge.

6. Općinski sud je naveo iskaz oštećenog And. H., koji je detaljno opisao kako se apelant ponašao u razdoblju od 25. lipnja do 3. srpnja 2018. godine, te ugrozio sigurnost njega i njegovog brata (M. H.). Iskaz And. H. je u cijelosti potvrđen iskazom oštećenog M. H. (koji kao postupajući tužitelj u jednom predmetu nije dao dozvolu apelantu da posjeti pritvorenika), a koji je opisao apelantovo ponašanje u odnosu na njega, te njegovu majku i brata, a što je potvrđeno i iskazom svjedoka Ank. H. (majke oštećenih).

7. Općinski sud je našao da su iskazi oštećenih And. H. i M. H. i svjedoka Ank. H. u cijelosti suglasni i međusobno potvrđeni, a iz njih proizlazi da je apelant prijetio oštećenim (navedeno kako), i to M. H. preko njegovog brata i majke, kojeg su prijetnje uznemirile i uplašile, te se osjećao ugroženo, nespokojno, nesigurno i bilo ga je strah za svoju sigurnost i sigurnost obitelji. Oštećenom And. H. apelant je prijetio tako što mu je pokazao sliku registarskih tablica njegovog vozila koje je ranije uslikao, te je rekao da će to dati nekim ćelavim i nabildanim likovima koji su spremni svašta učiniti, što je oštećenog And. H. uplašilo i uznemirilo, te se osjetio ugroženim za svoju sigurnost.

8. Dakle, na temelju suglasnih i međusobno potvrđenih iskaza svjedoka i oštećenih, Općinski sud je utvrdio da je apelant uputio ozbiljne prijetnje da će napasti na život ili tijelo oštećenih, čime je kod njih izazvao uznemirenje i strah, te osjećaj ugroženosti za vlastitu sigurnost i sigurnost svoje obitelji. Iskazi oštećenih i saslušanog svjedoka su bili neposredno uvjerljivi na glavnoj raspravi, a apelant ih ni u jednom dijelu nije osporio ili doveo u pitanje.

9. Općinski sud je naveo da je prihvatio prijedlog obrane da se oštećeni i svjedok saslušaju u svojstvu svjedoka obrane, s obzirom na to da je apelant tvrdio da postoje određene razlike između njihovih iskaza koje su dali u policiji i iskaza s glavne rasprave, te je apelantov branitelj tom prilikom koristio njihove iskaze koje su dali u istrazi. Međutim, Općinski sud je naveo da su oni na identičan način ponovo jasno i uvjerljivo opisali prijetnje, te je uvidom u njihove iskaze utvrđeno da nema razlike. Isto se odnosi na iskaze koje su dali kao svjedoci obrane (And. H. i M. H.). Na strani

10. Općinski sud je naveo da ovakvo ispitivanje svjedoka i oštećenih predstavlja zlouporabu prava na obranu, te je njihove iskaze cijenio kao vjerodostojne i uvjerljive. Također, Općinski sud je dao razloge zašto smatra da oštećeni i svjedok nisu imali razloga neopravdano teretiti apelanta. Općinski sud je naveo da nije cijenio iskaz i nalaz i mišljenje vještaka. Kako je naveo Općinski sud, vještak svojim iskazom i nalazom nije izravno niti neizravno teretio apelanta. Naime, sam apelant tijekom postupka nije osporavao da je komunicirao s oštećenim And. H. i svjedokom Ank. H., tako da ta činjenica nije bila sporna. Ni iz iskaza ni iz nalaza vještaka ne proizlazi da je apelant slao bilo kakve prijeteće poruke. Na strani 10. i 11. Općinski sud je naveo da je izmijenio točku 1. optužnice (i naveo kako) i da na taj način nije mijenjao objektivni identitet optužbe i nije se stavio na stranu Tužiteljstva.

10. Kantonalni sud je donio Presudu broj 68 0 K 050151 20 Kž od 18. siječnja 2021. godine kojom je tužiteljeva žalba odbijena kao neutemeljena, a apelantova žalba djelomično uvažena i u odluci o kazni preinačena presuda Općinskog suda na način da je apelant za kazneno djelo ugrožavanja sigurnosti iz članka 183. stavak 2. u svezi sa stavkom 1. KZ-a osuđen na kaznu zatvora u trajanju od šest mjeseci.

11. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo da se apelant žalio zbog prekoračenja optužnice jer je sud promijenio vremensko razdoblje optuženja, kao i da izreka presude ne sadrži način izvršenja djela (suprotno optužnici), čime je izmijenio tijek događaja i povrijedio načelo identiteta optužnice.

12. Kantonalni sud je utvrdio da iz obrazloženja prvostupanjske presude jasno proizlazi da je prvostupanjski sud nakon okončane glavne rasprave i izvedenih dokaza izvršio djelomičnu izmjenu točke 1. optužnice s obzirom na stvarni događaj i dokazane činjenice. Kantonalni sud je naveo da je obrana pogrešno smatrala da sud nije ovlašten izvršiti naprijed navedenu izmjenu u činjeničnom opisu djela i da je time počinio bitnu povredu odredbi kaznenog postupka u vidu prekoračenja optužbe. Kantonalni sud je naveo da se o prekoračenju optužbe radi samo onda kada se presuda odnosi na drugo djelo od onoga koje je predmet optužbe, dakle kada je izmijenjen objektivni identitet djela. Činjeničnom izmjenom u pobijanoj presudi ostao je nenarušen identitet stvarnog događaja i nisu mijenjane činjenice koje predstavljaju bitna obilježja inkriminiranog djela, a apelant je proglašen krivim zbog istog kaznenog djela koje mu je optužnicom stavljeno na teret. Dakle, postoje i određene mogućnosti da i prvostupanjski sud izvrši određene izmjene u činjeničnom opisu djela, ali samo onda ako se time ne povređuje objektivni identitet presude i optužbe, te ako za tako nešto ima uporišta u utvrđenom činjeničnom stanju. Prema tome, kriterij kojim treba da se rukovodi sud pri ocjeni je li izmjena optužnice dozvoljena ili nedozvoljena je onaj koji odgovara na pitanje postoji li istovjetnost u osnovnom događaju između potvrđene i izmijenjene optužnice, a ne je li izmijenjenom optužnicom povećana kriminalna količina radnje optuženog (kako je smatrala apelantova obrana). Zbog navedenog, sud je ove apelantove navode smatrao neutemeljenim, jer je iz obrazloženja presude jasno da je prvostupanjski sud te navode iz optužnice izmijenio u opisu djela (u izreci presude) jer ih je našao dokazanim.

13. Dalje se Kantonalni sud izjasnio na navode iz žalbe da se presuda temelji na iskazima iz istrage, kao i da je presuda nerazumljiva, proturječna sama sebi i razlozima presude, te nisu dani razlozi o odlučnim činjenicama. I ove žalbene navode Kantonalni sud je cijenio neutemeljenim. Kantonalni sud je naveo da je prvostupanjski sud u obrazloženju presude dao jasnu ocjenu dokaza (iskaza saslušanih svjedoka i drugih), u skladu sa člankom 296. stavak 2. ZKP-a, a zaključak prvostupanjskog suda koji se odnosi na utvrđene odlučne činjenice je kao pravilan prihvatio i Kantonalni sud. U obrazloženju prvostupanjske presude naveden je relevantan sadržaj izvedenih dokaza, kao i razlozi o tome zašto je prvostupanjski sud prihvatio dokazanim da je apelant počinio kazneno djelu ugrožavanja sigurnosti iz članka 183. stavak 2. u svezi sa stavkom 1. KZ-a, dajući pri tome ocjenu proturječnih iskaza, koje razloge je prihvatio i Kantonalni sud. Kantonalni sud je naveo da provedeni dokazi, kako objektivne tako i subjektivne prirode, potvrđuju na siguran način da je apelant počinio kazneno djelo. U skladu sa člankom 305. stavak 7. ZKP-a prvostupanjska presuda je dala razloge glede odlučnih činjenica.

14. Drugostupanjski sud je dalje odgovorio na navode obrane da je činjenično stanje nepotpuno i pogrešno utvrđeno, da apelant nije počinio kazneno djelo i da Tužiteljstvo nije pružilo niti jedan dokaz kako bi dokazalo počinjenje djela (pri tome ukazujući na nalaz i mišljenje vještaka koji nije teretio apelanta, kao i na paušalno parafraziranje iskaza svjedoka i razliku u iskazu svjedoka). Kantonalni sud je ukazao da se prvostupanjska presuda temelji prvenstveno na iskazima svjedoka – oštećenih, kao i svjedoka Ank. H., kao i materijalnim dokazima, na koje se sud pozvao i čiju je analizu izveo u smislu odredbe članka 296. stavak 2 ZKP-a. Dalje je sud jasno naveo što prihvaća i zašto, te zašto nije cijenio nalaz i mišljenje vještaka. Dane razloge prihvatio je i Kantonalni sud, te suprotne tvrdnje iz žalbe nisu mogle biti uvažene.

15. Kantonalni sud je našao da je prvostupanjski sud pravilno zaključio da se u opisanim apelantovim radnjama stječu sva bitna obilježja kaznenog djela za koje je proglašen krivim i osuđen, pa se suprotni žalbeni prigovori ukazuju kao neutemeljeni. Kantonalni sud je zaključio da je prvostupanjski sud pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje, da su pred tim sudom izvedeni svi potrebni dokazi predloženi kako od strane optužbe tako i od strane obrane. Na tako utvrđeno činjenično stanje prvostupanjski sud je pravilno primijenio kazneni zakon kada je apelantove radnje izvršenja pravno ocijenio kao u izreci pobijane presude, a za koju pravnu ocjenu je prvostupanjski sud naveo sasvim valjane i uvjerljive razloge, pravilno naglašavajući da je apelant kritične prilike ugrozio sigurnost oštećenih M. H. i And. H. ozbiljnom prijetnjom da će napasti na njihov život, svjestan svog djela i htijući njegovo izvršenje. Kantonalni sud je naveo da se prijetnje najčešće upućuju izravno, ali prema stajalištu sudske prakse i teorije o ovom kaznenom djelu će se raditi i u slučaju prijetnje indirektnim putem, kao što je u konkretnom slučaju. Ovo kazneno djelo za posljedicu ima ugrožavanje osjećaja sigurnosti, ugrožavanje prava na nesmetan i miran život, osjećaj uznemirenosti, izazivanje straha, a u ovom konkretnom slučaju postojalo je ugrožavanje sigurnosti više osoba, čime je apelant očigledno iskazao svoju namjeru da će napasti na život ili tijelo oštećenih.

16. Konačno, u odnosu na apelantovu žalbu, Kantonalni sud je naveo zašto je preinačio prvostupanjsku presudu glede odluke o kazni.

IV.Apelacija I.Navodi iz apelacije

17. Apelant u apelaciji ukazuje na povredu prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija), povredu članka 13. Europske konvencije, povredu članka

1. Protokola broj 12 uz Europsku konvenciju i povredu prava iz članka 2. Protokola broj 7 uz Europsku konvenciju. Apelant navodi da je sud prekoračio optužnicu. U tom pravcu najprije se ukazuje na vrijeme inkriminacije, koje je prošireno za pet dana (u odnosu na optužnicu), čime je povrijeđeno apelantovo pravo na obranu. Apelant detaljno opisuje u čemu se povreda sastoji, pa ukazuje da, ako tužitelj ne izmijeni optužni akt, sud mora donijeti oslobađajuću presudu jer radnje počinjenja navodnog djela, u vrijeme kada to Tužiteljstvo tvrdi da se desilo, nije bilo. U suprotnom, sud preuzima ulogu tužitelja, a time i onemogućuje iznošenje obrane za određeno vremensko razdoblje. Također, apelant navodi da sud nije riješio pitanje glede izmjene optužnice na glavnom pretresu, na koje je obrana dostavila svoje očitovanje. Apelant dalje navodi da drugostupanjski sud nije dao odgovor na ova suštinska pitanja. Nadalje, apelant navodi da je tijekom postupka pred redovnim sudovima apelant osporavao zakonitost dokaza (da se zapisnik s glavnog pretresa pred prvostupanjskim sudom koristi kao dokaz na kojem se temelji presuda, jer je obuhvaćen bitnim povredama i jer je osporena njegova vjerodostojnost i autentičnost), a redovni sudovi nisu dali odgovor na ovaj prigovor. Nadalje, apelant ukazuje da nije vršeno snimanje (u skladu sa člankom

169. ZKP-a), što dovodi u vezu s činjenicom da zapisnik od 21. veljače 2019. godine, a na kojem pretresu apelant nije imao branitelja, apelant nije potpisao (i nije postupljeno po odredbi članka 168. stavak 5. ZKP-a), što ga čini nezakonitim u smislu članka 11. ZKP-a. Apelant, dalje, ukazuje da se o ovom prigovoru sudovi nisu izjasnili, čime su izostali razlozi o suštinskom pitanju (zakonitosti dokaza na kojem se temelji presuda), čime je došlo do povrede prava na pravično suđenje i prava na pravni lijek iz članka 2. Protokola broj 7 uz Europsku konvenciju i prava iz članka I/2. Ustava Bosne i Hercegovine. Apelant navodi da pretres nije počeo čitanjem optužnice, suprotno članku 275. stavak 1. ZKP-a (apelant navodi: samo je u zapisnik s glavnog pretresa konstatirano da tužitelj čita optužnicu), te tvrdi da apelant nije upoznat s činjeničnim supstratom optužnice. I pored žalbenih navoda, drugostupanjski sud se o ovome nije izjasnio. Nadalje, apelant ukazuje na proizvoljnu primjenu materijalnog prava, članka 183. stavak 2. KZ-a, ukazuje na iskaz And. H., pa postavlja pitanje kada je ovaj svjedok osjetio strah. Nadalje, apelant tumači riječi ozbiljna prijetnja kojom se ugrožava sigurnost više osoba, dok je u konkretnom slučaju riječ o dvije različite prijetnje prema dvije osobe, s različitim posljedicama djela, u različitim vremenskim intervalima, koji nisu povezani (te se može raditi o dva djela iz članka 183. stavak 1. KZ-a). Apelant navodi da sudovi nisu dali odgovor ni na ovo pitanje. Također, u odnosu na bitno obilježje kaznenog djela apelant ukazuje da prijetnja mora imati kvalificirani oblik, koja mora biti unijeta u činjenični supstrat optužnice, a da prijetnja (na način kako je opisao sud) to ne predstavlja. Ni ovaj prigovor, kako ističe apelant, drugostupanjski sud nije razmotrio. Konačno, apelant navodi da je diskriminiran jer dosadašnja praksa sudova u Federaciji BiH pokazuje da su za ovakva djela izricane uvjetne osude. II.Odgovori na apelaciju

18. U odgovoru na apelaciju Kantonalni sud navodi da je apelacija neutemeljena.

19. Isto je odgovorio Općinski sud koji je naveo da je postupao u skladu sa zakonom, što je potvrđeno drugostupanjskom odlukom, i da nisu povrijeđena apelantova prava koja štiti Ustav Bosne i Hercegovine i Europska konvencija.

20. U odgovoru na apelaciju Tužiteljstvo navodi da sud ničim nije povrijedio apelantova prava jer je postupao u skladu sa ZKP-om.

V.Relevantni propisi

21. Zakon o kaznenom postupku Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine Federacije BiH“ br. 35/03, 37/03 – ispravka, 56/03 – ispravka, 78/04, 28/05, 55/06, 27/07, 53/07, 9/09, 12/10, 8/13, 59/14 i 74/20) u relevantnom dijelu glasi:

Članak 296.

Dokazi na kojima se temelji presuda (1)Sud temelji presudu samo na činjenicama i dokazima koji su izneseni na glavnoj raspravi.

(2)Sud je dužan savjesno ocijeniti svaki dokaz pojedinačno i u svezi s ostalim dokazima te na temelju takve ocjene izvesti zaključak je li neka činjenica dokazana.

Članak 305. stavak (7) Sadržaj presude (7) Sud će određeno i potpuno iznijeti koje činjenice i iz kojih razloga smatra dokazanima ili nedokazanima, dajući osobito ocjenu vjerodostojnosti proturječnih dokaza, iz kojih razloga nije uvažio pojedine prijedloge stranaka, iz kojih je razloga odlučio ne ispitati izravno svjedoka ili vještaka čiji je iskaz pročitan, kojim se razlozima upravljao pri rješavanju pravnih pitanja, a osobito pri utvrđivanju postoji li kazneno djelo i kaznena odgovornost optuženika i pri primjeni određenih odredaba Kaznenog zakona na optuženika i njegovo djelo.

22. Kazneni zakon Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine FBiH” br. 36/03, 37/03 – ispravka, 21/04 – ispravka, 69/04, 18/05, 42/10, 42/11, 59/14, 76/14, 46/16 i 75/17) u relevantnom dijelu glasi:

Članak 183. st. (1) i (2) Ugrožavanje sigurnosti (1) Tko ugrozi sigurnost neke osobe ozbiljnom prijetnjom da će napasti na život ili tijelo te osobe ili na taj način izazove uznemirenje građana, kaznit će se kaznom zatvora do šest mjeseci.

(2) Tko ugrozi sigurnost više osoba ozbiljnom prijetnjom da će napasti na život ili tijelo tih osoba ili taj način izazove uznemirenje građana, kaznit će se kaznom zatvora od tri mjeseca do pet godina VI.Dopustivost

23. U skladu sa člankom VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacijsku nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu kada ona postanu predmetom spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

24. U skladu sa člankom 18. stavak (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi učinkoviti pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem učinkovitom pravnom lijeku koji je koristio.

25. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je presuda Kantonalnog suda protiv koje nema drugih učinkovitih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Potom, osporenu presudu apelant je primio 3. veljače 2021. godine, a apelacija je podnesena 4. ožujka 2021. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano člankom 18. stavak (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz članka 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neutemeljena.

26. Imajući u vidu odredbe članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete glede dopustivosti.

VII.Meritum

27. Apelant pobija navedene presude tvrdeći da su tim presudama povrijeđena njegova prava iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije, kao i prava iz članka

13. Europske konvencije, članka 2. Protokola broj 7 uz Europsku konvenciju i članka 1. Protokola broj 12 uz Europsku konvenciju.

Pravo na pravično suđenje

28. Članak II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i temeljne slobode iz ovog članka, stavak 2 što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima, i druga prava vezana za krivične postupke.

29. Članak 6. Europske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obveza ili kaznene optužbe protiv njega, svatko ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred neovisnim i nepristranim sudom ustanovljenim zakonom. [...]

30. U konkretnom slučaju radi se o kaznenom postupku u kojem je apelant proglašen krivim, te je osuđen na kaznu zatvora. Prema tome, Ustavni sud mora preispitati je li postupak pred redovnim sudovima bio pravičan onako kako to zahtijeva članak 6. Europske konvencije.

31. Ustavni sud, prije svega, podsjeća na to da je u svojim ranijim odlukama, oslanjajući se na jurisprudenciju Europskog suda, zaključio da se pitanje je li optuženi imao pravičan postupak mora riješiti na temelju cjelokupnog postupka (vidi Europski sud, Monnel i Morris protiv Ujedinjenog Kraljevstva, odluka od 2. ožujka 1987. godine, serija A, broj 115, str. 21, stavak 54.). Apelant, u biti, tvrdi da mu je pravo na pravično suđenje povrijeđeno zbog načina na koji je sud cijenio dokaze, da osporena presuda ne sadrži razloge i obrazloženja o odlučnim činjenicama u svezi s kaznenim djelom, s bitnim elementima kaznenog djela, da je sud koristio nezakonite dokaze, kao i da je izmijenjena optužnica i apelantu onemogućeno spremanje obrane, a drugostupanjski sud nije dao odgovor na iznijete žalbene navode/prigovore. Sve navedeno, prema apelantovom mišljenju, upućuje na zaključak da mu nisu bile osigurane garancije pravičnog postupka.

32. Ustavni sud podsjeća da, kada je u pitanju kazneni postupak, opća garancija „pravičnog suđenja“ iz stavka 1. članka 6. Europske konvencije ima elemente koji dopunjuju specifične garancije utvrđene st. 2. i 3. članka 6. (vidi Europski sud, Artico protiv Italije, A 37 (1980)). Kada se radi o slučaju koji potpada pod neku od specifičnih garancija ustanovljenih st. 2. i 3. članka 6., on može biti razmatran ili u okviru tih garancija (vidi Europski sud, Luedicke protiv FRG, A 29 (1978), 2 EHRR 149) ili u svezi sa stavkom 1. članka 6. (vidi Europski sud, Benham protiv Ujedinjenog Kraljevstva, 1996-III, 22 EHRR 293 GC). Međutim, ako se aplikacija suštinski odnosi na tvrdnju da je postupak u cjelini, uključujući i žalbeni postupak, bio nepravičan, navodi se ispituju u smislu stavka 1. članka 6. (vidi Europski sud, Edwards protiv Ujedinjenog Kraljevstva, A 247-B (1992), 15 EHRR 417, st. 33.–34.).

33. Rukovodeći se navedenim stajalištima, te imajući u vidu da apelant smatra da postupak u cjelini nije bio pravičan i zbog nepoštovanja garancija ustanovljenih člankom 6. st. 1., 2. i 3. Europske konvencije, Ustavni sud će apelantove navode ispitati u smislu članka 6. stavak 1. Europske konvencije.

34. Imajući u vidu apelacijske navode, Ustavni sud zapaža da apelant, prije svega, osporava način na koji je sud cijenio dokaze koji su provedeni tijekom postupka, naročito iskaze oštećene i svjedoka, te zaključke koje je u svezi s tim izveo i shodno tome utvrdio činjenično stanje, pa i izmijenio optužnicu, zbog čega mu je, kako tvrdi, povrijeđeno pravo na obranu. Apelant navodi da se presuda temelji na nezakonitim dokazima, konkretno zapisniku s glavne rasprave od 21. veljače 2018. godine. Nadalje, apelant se žali na način na koji je redovni sud primijenio materijalno pravo, a sve navedeno dovodi u vezu s činjenicom da je o apelantovoj žalbi odlučeno samo formalno.

35. Ustavni sud najprije podsjeća da je izvan njegove nadležnosti procjenjivanje kvalitete zaključaka sudova glede ocjene dokaza ako se ova ocjena ne doima očigledno proizvoljnom. Isto tako, Ustavni sud se neće miješati u način na koji su redovni sudovi usvojili dokaze kao dokaznu građu. Ustavni sud se neće miješati u situaciju kada redovni sudovi povjeruju dokazima jedne strane u postupku na temelju slobodne sudačke ocjene. To je isključivo uloga redovnih sudova, čak i kada su izjave svjedoka na javnoj raspravi i pod zakletvom suprotne jedna drugoj (vidi Europski sud, Doorson protiv Holandije, presuda od 6. ožujka 1996. godine, objavljena u Izvješćima broj 1996-II, stavak 78.).

36. Ustavni sud podsjeća i da je u svojoj praksi usvojio stajalište da „slobodna ocjena svakog dokaza pojedinačno i u svezi s ostalim dokazima čini neodvojiv element prava na pravično suđenje“ u Bosni i Hercegovini. Međutim, Ustavni sud je također naveo i da ova slobodna ocjena dokaza zahtijeva obrazloženje kako svakog dokaza pojedinačno tako i svih dokaza zajedno, te dovođenje svih provedenih dokaza u uzajamnu logičnu vezu (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 661/04 od 22. travnja 2005. godine, točka 35., dostupna na www.ustavnisud.ba). Dakle, načelo slobodne procjene dokaza ne predstavlja apsolutnu slobodu, već je ona ograničena općim pravilima i zakonitostima ljudskog mišljenja i iskustva. Zbog toga je Ustavni sud zaključio da je obveza redovnog suda da se u obrazloženju presude „opiše proces pojedinačne ocjene dokaza, dovođenja svakog ocijenjenog dokaza u vezu s drugim dokazima i izvođenja zaključka o dokazanosti određene činjenice“ kako bi se zadovoljili standardi prava na pravično suđenje, a najprije prava na obrazloženu odluku kao jednog elementa prava na pravično suđenje (vidi AP 661/04, op. cit., točka 30.).

37. U svezi s ovim dijelom apelacijskih navoda Ustavni sud podsjeća da je apelant prigovore koje je istaknuo u apelaciji prethodno isticao pred redovnim sudovima. Ustavni sud primjećuje da je prvostupanjski sud dao prikaz iskaza svjedoka, te je jasno naveo zbog čega je i kojim svjedocima poklonio vjeru (svjedoci – oštećeni i svjedok Ank. H.), koje je cijenio kao suglasne i međusobno potvrđene, kao i da su cijelo vrijeme opisivali događaj na identičan način, u više navrata ispitivanja svjedoka. U odnosu na nalaz i mišljenje vještaka, Općinski sud je naveo da vještak nije ni izravno niti neizravno teretio apelanta, ali sam apelant nije osporavao da je komunicirao sa svjedocima – oštećenim i svjedokom Ank. H., tako da ta činjenica za sud nije bila sporna.

38. Nadalje, ocjenom provedenih dokaza sud je zaključio da se u apelantovim radnjama stječu sva bitna obilježja kaznenog djela jer je ozbiljnim prijetnjama da će napasti na život ili tijelo ugrozio sigurnost oštećenih. Apelant, u biti, u apelaciji daje vlastito viđenje situacije i tumači primjenu članka 183. stavak 1. i stavak 2. KZ-a. Međutim, suprotno apelantovim navodima, Općinski sud je utvrdio da je apelant svojim radnjama (zbog činjenice da je M. H. odbio posjetu pritvoreniku), u namjeri da na njega djeluje u jednom ograničenom vremenskom razdoblju, prijetio M. H., ali i And. H., te ugrozio njihovu sigurnost i kod njih izazvao uznemirenje, pri čemu dano obrazloženje redovnog suda nije proizvoljno.

39. Također, u odnosu na apelantov navod da je sud prekoračio optužnicu što je utjecalo na njegovo pravo na obranu iz razloga što ju je vremenski (za pet dana) proširio, Ustavni sud primjećuje da je prvostupanjski sud jasno odgovorio na ove apelantove navode ukazujući da je izmjena posljedica dokaznog postupka, kao i da nije izmijenjen identitet optužnice, dok je Kantonalni sud naveo da sud treba da se rukovodi pitanjem postoji li istovjetnost u osnovnom događaju između potvrđene i izmijenjene optužnice. Ustavni sud ukazuje da je činjenični opis optužnice nešto u što svakako ulazi vremensko određenje, koje jeste veoma važno i bitno s aspekta pripreme obrane. Međutim, u okolnostima konkretnog predmeta, kada se sagleda inkriminirani događaj u cjelini, te kada nije sporno da apelant jeste komunicirao sa svjedocima (pri čemu apelant ne osporava sadržaj rečenog – ali nalazi da u odnosu na And. H. nije izrečena prijetnja na život i tijelo), onda doista i nije bitno za obranu kada se to desilo (izmjena optužnice za pet dana).

40. Ustavni sud je imao u vidu i ostale apelantove navode iznijete u apelaciji, ali nije našao za potrebno da ih dodatno analizira jer je na temelju svega navedenog jasno da apelantu tijekom postupka nije povrijeđeno pravo na pravično suđenje.

41. Također, kada je u pitanju apelantovo ukazivanje na proizvoljnost u postupanju više sudske instance, u konkretnom slučaju Kantonalnog suda prilikom odlučivanja o njegovoj žalbi, Ustavni sud, prije svega, podsjeća da pravo na žalbu u kazneno-pravnim stvarima kao takvo samostalno nije garantirano člankom 6. Europske konvencije, već člankom 2. Protokola broj 7 uz Europsku konvenciju (na koje pravo i apelant ukazuje u apelaciji). Međutim, ako je žalba propisana domaćim pravom u svezi s odlukama donijetim u kaznenim postupcima, garancije prava iz članka 6. primjenjuju se i na žalbeni postupak budući da ono tada čini dio cjeline postupka u svezi s kaznenom optužbom. Ustavni sud opet podsjeća na zaključak da se pitanje je li optuženi imao pravičan postupak mora riješiti na temelju cjelokupnog postupka.

42. Nadalje, Ustavni sud opet ukazuje da, prema ustaljenoj praksi Europskog suda za ljudska prava i Ustavnog suda, članak 6 stavak 1. Europske konvencije obvezuje sudove, između ostalog, da obrazlože svoje presude. Ova obveza, međutim, ne može biti shvaćena kao obveza da se u presudi iznesu svi detalji i daju odgovori na sva postavljena pitanja i iznesene argumente (vidi Ustavni sud, odluke br. U 62/01 od 5. travnja 2002. godine i AP 352/04 od 23. ožujka 2005. godine). Mjera u kojoj ova obveza postoji ovisi o prirodi odluke (vidi Europski sud za ljudska prava, Ruiz Torija protiv Španjolske, presuda od 9. prosinca 1994. godine, serija A, broj 303-A, stavak 29.). Kada je u pitanju odluka višeg suda dovoljno je da obrazloženje odluke sadrži slaganje s utvrđenjem nižestupanjskog ili suda koji sudi tako što će viši sud u obrazloženje svoje odluke inkorporirati ili uputiti na razloge i obrazloženja nižestupanjskog suda ili na drugi način ukazati da se slaže s njima (vidi Europski sud, Garcia Ruiz protiv Španjolske, 1999-I, 31 EHRR589 GC). Kada se radi o odluci višeg suda suštinski zahtjev je da viši sud ukaže da je razmotrio pitanja istaknuta u žalbi koja su bila od suštinskog značaja; da je, u slučaju neslaganja s odlukom nižestupanjskog suda, neslaganja utemeljio na njezinoj procjeni (vidi Europski sud, Helle protiv Finske, 1997-VIII, 26 EHRR 159) i da žalbu nije odbio, a da je prethodno nije razmotrio (vidi Europski sud, Lindner i Hammermayer protiv Rumunjske, HUDOC, 2002.).

43. U svjetlu navedenih načela, Ustavni sud primjećuje da je osporena drugostupanjska odluka Kantonalnog suda pozornost posvetila svim navodima apelantove obrane od suštinskog značaja, kojim su osporavana stajališta Općinskog suda iz prvostupanjske presude i koje navode je apelant ponovio u postupku pred Ustavnim sudom. Ustavni sud opet ukazuje da ne ulazi u način na koji sudovi koncipiraju svoje presude. Iz dostavljene presude Kantonalnog suda jasno je da je Kantonalni sud naveo sve apelantove navode. Način na koji je ukratko iznio svoja stajališta, potvrđujući zaključke prvostupanjske presude, nije ugrozio poštovanje garancija prava na obrazloženu sudsku odluku na apelantovu štetu, s obzirom na prethodno zauzeto stajalište Ustavnog suda da nema proizvoljnosti u načinu na koji je Općinski sud cijenio dokaze i izveo zaključak o apelantovoj kaznenoj odgovornosti. Pri tome, Ustavni sud podsjeća da suštinsko potvrđivanje određenog pravnog shvaćanja iz nižestupanjske sudske odluke od strane više sudske instance, čak i bez detaljnog obrazlaganja žalbenih navoda, ne dovodi per se u pitanje pravičnost postupka sagledanog u cjelini kada obrazloženje nižestupanjske odluke zadovoljava standarde prava na pravično suđenje iz članka 6. stavak 1. Europske konvencije (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 4779/14 od 10. svibnja 2017. godine, stavak 40.).

44. Imajući u vidu sve naprijed navedeno, Ustavni sud smatra da su neutemeljeni navodi apelacije kojima je ukazano na uskraćivanje prava na obranu, nedostatke glede činjeničnog stanja u svezi s ocjenom dokaza i utvrđenih odlučnih činjenica, prekoračenja optužnice i drugo, a kako je apelant naveo. Ustavni sud smatra da, u smislu naprijed navedenih stajališta Europskog suda i Ustavnog suda, u okolnostima konkretnog slučaja nema ništa što bi uputilo na zaključak da kazneni postupak koji se vodio protiv apelanta, sagledan u cjelini, nije bio nepravičan. Ostali navodi

45. Ustavni sud primjećuje da je apelant ukazao i na povredu članka 13. i članka 1. Protokola broj 12 uz Europsku konvenciju. Navode o povredi članka 1. Protokola broj 12 uz Europsku konvenciju apelant vidi zbog izrečene kazne zatvora (suprotno praksi kada se za ovakva kaznena djela izriču uvjetne osude). Međutim, Ustavni sud primjećuje da se ne radi o dovoljno potkrijepljenim apelantovim navodima koje bi Ustavni sud u konkretnom predmetu trebao i mogao ispitati. Također, navod o povredi članka 13. ničim nije obrazložen i suštinski se odnosi na povredu prava na pravično suđenje (o čemu se Ustavni sud već izjasnio). Stoga, Ustavni sud nalazi da ove navode nije potrebno dodatno ispitivati.

VIII.Zaključak

46. Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na pravičan postupak iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije kada su sudovi zaključak o apelantovoj krivnji za počinjeno kazneno djelo donijeli nakon provedenog dokaznog postupka i primjenom relevantnih zakonskih odredbi, pri čemu su poštovane garancije pravičnog suđenja.

47. Na temelju članka 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

48. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić

Odluka o meritumu u predmetu AP-747/21 (Z. S.) | Sudska praksa | Aktio