Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1202/22 (M. D.)
Odluka donesena 06. 07. 2022.
- Nema povrede
- Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Upravni postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1202/22
Apelacija
Odluka o dopustivosti
06. 07. 2022.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mato Tadić, potpredsjednici Miodrag Simović i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Seada Palavrić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 6. jula 2022. godine, u predmetu broj AP-1202/22, rješavajući apelaciju koju je podnio Mehmed Didić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
– Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Mehmed Didić protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH broj 01 0 U 013689 20 Uvp od 2. decembra 2021. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Mehmed Didić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Bihaća, podnio je 5. aprila 2022. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 01 0 U 013689 20 Uvp od 2. decembra 2021. godine i Presude Kantonalnog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 01 0 U 013689 18 U od 5. novembra 2019. godine.
2. Rješenjem Službe za društvene djelatnosti Grada Bihać (u daljnjem tekstu: Služba) od 5. marta 2018. godine određeno je da apelantu prestaje status i prava iz statusa raseljenog lica.
3. Odlučujući o žalbi apelanta izjavljenoj protiv rješenja Službe od 5. marta 2018. godine, Federalno ministarstvo raseljenih lica i izbjeglica (u daljnjem tekstu: Federalno ministarstvo) je rješenjem od 9. aprila 2018. godine predmetnu žalbu odbilo kao neosnovanu.
4. Presudom Kantonalnog suda broj 01 0 U 013689 18 U od 5. novembra 2019. godine odbijena je kao neosnovana tužba apelanta podnesena protiv rješenja Federalnog ministarstva od 9. aprila 2018. godine.
5. Odlučujući o zahtjevu apelanta za vanredno preispitivanje presude Kantonalnog suda od 5. novembra 2019. godine, Vrhovni sud je Presudom broj 01 0 U 013689 20 Uvp od 2. decembra 2021. godine odbio predmetni zahtjev.
6. U obrazloženju osporene presude Vrhovni sud je naveo da iz stanja predmetnog spisa proizlazi da je apelantu rješenjem Službe od 16. maja 2012. godine bio priznat status raseljenog lica, te da je u postupku pokrenutom po službenoj dužnosti izvršena provjera okolnosti za promjenu navedenog statusa u kojem je utvrđeno da se apelant dobrovoljno opredijelio za novo mjesto življenja, a to je Bihać (apelant je ranije imao mjesto prebivališta u Doboju). Nadalje, da je rješenjem Službe od 5. marta 2018. godine određeno da apelantu prestaje status i prava iz statusa raseljenog lica. U vezi s tim, Vrhovni sud je naveo da je odredbama člana 10. Zakona o raseljenim licima i povratnicima u Federaciji BiH i izbjeglicama iz Bosne i Hercegovine propisano da status raseljene osobe prestaje, između ostalog, kada je raseljena osoba dobrovoljno odlučila da se stalno nastani na drugom mjestu na teritoriji Federacije BiH. Prema tome, Vrhovni sud je naveo da, kako apelant tokom cijelog upravnog postupka i upravnog spora nije osporavao odlučnu činjenicu, a to je da je na zapisnik o uzimanju izjave od 10. marta 2017. godine eksplicitno naveo da se ne želi vratiti u mjesto prijeratnog prebivališta (Doboj), što implicira da se dobrovoljno odlučio stalno nastaniti na drugom mjesto na teritoriji Federacije BiH, u Bihaću, ostali navodi apelanta nisu mogli uticati na drugačije odlučenje u predmetnom postupku. Vrhovni sud je navode apelanta da nije cijenjena činjenica da je 16 mjeseci proveo u logoru i da se liječi na neuropsihijatriji, pa da zbog toga nije mogao da se vrati u mjesto u kojem je živio prije rata, cijenio neosnovanim. Naime, Vrhovni sud je naveo da nije sporno da je apelant bio u logoru, kao i da je medicinski tretiran, ali da apelant zapravo ne nudi niti jedan konkretan i relevantan dokaz da povratak u ranije mjesto prebivališta nije moguć na dostojanstven i siguran način, naročito ako se ima u vidu da je apelant ostvario pravo na povrat svoje imovine u Doboju, te da je, kako to proizlazi iz dopisa Odjeljenja za izgradnju, obnovu i razvoj Grada Doboj od 24. oktobra 2014. godine, sanirao svoju kuću.
Apelacioni navodi
7. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na efikasan pravni lijek iz člana
13. Evropske konvencije. Apelant, između ostalog, navodi da je u logoru proveo 16 mjeseci, te da se po izlasku iz logora nastanio u Bihaću. Navodi da je protjeran iz svoje kuće u Doboju, te da mu je Grad Bihać priznao status raseljenog lica i da je od istog dobijao 200,00 KM mjesečno kako bi plaćao zakupninu (jer je podstanar), a da mu je osporenim odlukama upravnih organa i redovnih sudova, kojima mu je prestao status raseljenog lica, ukinuto pravo na navedenu naknadu.
8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
9. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), koju Ustavni sud cijeni prilikom ispitivanja ustavnih prava (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu AP 992/15 od 25. oktobra 2017. godine, tačka 35), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Khundunts protiv Azerbejdžana, Odluka od 26. februara 2019. godine, stav 32. te Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02 i Dumlu protiv Turske, Odluka od 20. aprila 2021. godine, stav 27), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
10. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji su redovni sudovi i upravni organi primijenili pozitivno-pravne propise. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, koju Ustavni sud slijedi prilikom ispitivanja ustavnih prava (vidi Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP 992/15 od 25. oktobra 2017. godine, tačka 35) zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01 i Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, stav 23). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02 i Radomilja i drugi protiv Hrvatske, presuda od 20. marta 2018. godine, stav 150). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima.
11. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Ovo posebno imajući u vidu da apelant u apelaciji ponavlja navode koje je isticao u zahtjevu za vanredno preispitivanje presude Kantonalnog suda od 5. novembra 2019. godine, koje navode je Vrhovni sud razmotrio i jasno objasnio zašto ne mogu uticati na drugačije odlučenje u predmetnom slučaju. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
12. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
13. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić