Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1230/22 („Burović“ d.o.o. Ilidža)
Odluka donesena 06. 07. 2022.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
- Upravni spor
- Propisano zakonom
- Upravni postupak
- Porez
- Miješanje u imovinu
- Član 14. EK – zabrana diskriminacije
- Zastara
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Komunalna taksa
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1230/22
Apelacija
Odluka o dopustivosti
06. 07. 2022.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mato Tadić, potpredsjednici Miodrag Simović i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Seada Palavrić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 6. jula 2022. godine, u predmetu broj AP-1230/22, rješavajući apelaciju koju je podnio „Burović“ d.o.o. Ilidža, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio „Burović“ d.o.o. Ilidža protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH broj 09 0 U 036839 20 Uvp od 21. januara 2022. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. „Burović“ d.o.o. Ilidža (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Ismet Burović iz Ilidže, podnio je 7. aprila 2022. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 09 0 U 036839 20 Uvp od 21. januara 2022. godine.
2. Rješenjem Porezne uprave Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Porezna uprava), Kantonalni porezni ured Sarajevo (u daljnjem tekstu: Kantonalni porezni ured) od 21. maja 2010. godine pokrenut je postupak prinudne naplate protiv apelanta kao poreskog obveznika, jer apelant nije, u roku naznačenom u nalogu za plaćanje Kantonalnog poreznog ureda, ispostava Ilidža od 29. januara 2009. godine, izmirio porezne obaveze komunalne takse za 2005., 2006., 2007 i 2008. godinu.
3. Odlučujući o žalbi apelanta izjavljenoj protiv rješenja Kantonalnog poreznog ureda od 21. maja 2010. godine, Federalno ministarstvo finansija (u daljnjem tekstu: Federalno ministarstvo) je rješenjem od 15. juna 2010. godine predmetnu žalbu odbilo kao neosnovanu.
4. Presudom Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 09 0 U 022080 14 U od 4. jula 2017. godine poništena su naprijed navedena rješenja upravnih organa i predmet vraćen prvostepenom organu na ponovni postupak (kako bi se utvrdilo da li je apelantu na zakonit način uručen nalog za plaćanje od 29. januara 2009. godine).
5. U ponovnom postupku, rješenjem Kantonalnog poreznog ureda od 23. novembra 2017. godine, pokrenut je postupak prinudne naplate protiv apelanta kao poreskog obveznika, jer apelant nije, u roku naznačenom u nalogu za plaćanje Kantonalnog poreznog ureda, ispostava Ilidža od 29. januara 2009. godine, izmirio porezne obaveze komunalne takse za 2005., 2006., 2007 i 2008. godinu.
6. Odlučujući o žalbi apelanta izjavljenoj protiv rješenja Kantonalnog poreznog ureda od 23. novembra 2017. godine, Federalno ministarstvo je rješenjem od 18. juna 2020. godine predmetnu žalbu odbila kao neosnovanu.
7. Presudom Kantonalnog suda broj 09 0 U 036839 20 U od 12. novembra 2020. godine odbijena je tužba apelanta podnesena protiv rješenja Federalnog ministarstva od 18. juna 2020. godine.
8. Odlučujući o zahtjevu apelanta za vanredno preispitivanje presude Kantonalnog suda od 12. novembra 2020. godine, Vrhovni sud je Presudom broj 09 0 U 036839 20 Uvp od 21. januara 2022. godine odbio predmetni zahtjev.
9. U obrazloženju osporene presude Vrhovni sud je naveo da je odredbama člana 43. stav (2) Zakona o poreznoj upravi Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Zakon o poreznoj upravi), koji je bio na snazi u vrijeme donošenja prvostepenog rješenja (21. maja 2010. godine), propisano da se postupci prinudne naplate mogu primjenjivati samo na onu poreznu obavezu za koju je uručen nalog za plaćanje od Porezne uprave, a ta porezna obaveza nije izmirena na vrijeme. Nadalje, da je stavom (3) navedenog člana zakona propisano da, nakon što poreski obveznik primi nalog za plaćanje i ako poreska obaveza ostane neplaćena, rukovodilac nadležnog poreskog ureda donosi rješenje o pokretanju postupka prinudne naplate. Prema tome, Vrhovni sud je ukazao da, kako je u konkretnom slučaju u postupku koji je prethodio donošenju prvostepenog rješenja od 23. novembra 2017. godine utvrđeno da je apelantu zakonito uručen nalog za plaćanje od 29. januara 2009. godine (koju činjenicu apelant i ne osporava), te kako je nesporno da apelant nije izmirio predmetne obaveze, to je nadležni porezni ured zakonito i pravilno postupio kada je donio rješenje o pokretanju postupka prinudne naplate od 23. novembra 2017. godine. Nadalje, Vrhovni sud je naveo da u konkretnom slučaju nije osnovan navod apelanta da je došlo do zastare naplate poreznih obaveza u skladu sa odredbama Zakona o komunalnim taksama Kantona Sarajevo (u daljnjem tekstu: Zakon o komunalnim taksama), koje odredbe su se trebale primijeniti u konkretnom slučaju umjesto odredbi Zakona o poreznoj upravi. Naime, Vrhovni sud je ukazao da je odredbama člana 2. Zakona o poreznoj upravi propisano da, u slučaju kada su odredbe tog zakona kojima se reguliše, između ostalog, prinudna naplata poreznih obaveza drugačije uređene drugim zakonom u Federaciji BiH, odredbe Zakona o poreznoj upravi će imati prioritet nad drugim odredbama u navedenoj oblasti. Stoga, Vrhovni sud je naveo da se na konkretan slučaj primjenjuje zastarni rok od pet godina iz člana 74. Zakona o poreznoj upravi, a ne zastarni rok od dvije godine iz Zakona o komunalnim taksama. Takođe, Vrhovni sud je naveo da je neosnovan navod apelanta da nikada nisu donesena rješenja o razrezu takse, iako su prema odredbama tada važećeg Zakona o komunalnim taksama morala biti donesena, imajući u vidu naprijed citirane odredbe člana 2. Zakona o poreznoj upravi.
Apelacioni navodi
10. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), te ističe da je u predmetnom postupku došlo do kršenja zabrane diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana
14. Evropske konvencije. Apelant, između ostalog, navodi da je u konkretnom slučaju, u skladu sa odredbama Zakona o komunalnim taksama, naplata predmetnih poreznih obaveza zastarjela, te ističe da nikada nisu donesena rješenja o razrezu takse, iako su prema odredbama tada važećeg Zakona o komunalnim taksama morala biti donesena.
11. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
12. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), koju Ustavni sud cijeni prilikom ispitivanja ustavnih prava (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu AP 992/15 od 25. oktobra 2017. godine, tačka 35), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Khundunts protiv Azerbejdžana, Odluka od 26. februara 2019. godine, stav 32. te Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02 i Dumlu protiv Turske, Odluka od 20. aprila 2021. godine, stav 27), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
13. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji su sudovi primijenili pozitivno-pravne propise. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, koju Ustavni sud slijedi prilikom ispitivanja ustavnih prava (vidi Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP 992/15 od 25. oktobra 2017. godine, tačka 35) zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01 i Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, stav 23). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02 i Radomilja i drugi protiv Hrvatske, presuda od 20. marta 2018. godine, stav 150). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima.
14. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost, odnosno ne nalazi da je miješanje u apelantovo pravo na imovinu bilo proizvoljno. Naime, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud, pozivajući se na relevantne odredbe Zakona o poreznoj upravi, dao jasne razloge za svoj zaključak da je u konkretnom slučaju predmetni postupak prinudne naplate pravilno i zakonito pokrenut, a Ustavni sud, nasuprot navodima apelanta, u takvom obrazloženju Vrhovnog suda ne nalazi proizvoljnost. Ovo posebno imajući u vidu da apelant u apelaciji ponavlja navode koje je isticao u zahtjevu za vanredno preispitivanje presude Kantonalnog suda od 12. novembra 2020. godine, koje navode je Vrhovni sud razmotrio i jasno objasnio zašto ne može uticati na drugačije odlučenje u predmetnom slučaju. U odnosu na navode apelanta kojima ukazuje na diskriminaciju, Ustavni sud ukazuje da apelant, osim paušalnih navoda, nije dostavio bilo kakav dokaz koji bi mogao učiniti vjerojatnim da je u predmetnom postupku diskriminisan, niti to proizlazi iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
15. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
16. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić