Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-4203/20 (S. S.)

Odluka donesena 06. 07. 2022.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
  • Troškovi i izdaci
  • Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
  • Član 14. EK – zabrana diskriminacije
  • Građanski postupak
  • Isplata duga
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Naknada štete
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-4203/20

Apelacija

Odluka o meritumu

06. 07. 2022.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 4203/20, rješavajući apelaciju Slobodanke Stajić, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b) i člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:

Mato Tadić, predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Seada Palavrić, sudija Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 6. jula 2022. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Slobodanke Stajić podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 85 0 P 049722 20 Rev od 24. septembra 2020. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Slobodanka Stajić (u daljnjem tekstu: apelantkinja) iz Doboja, koju zastupa Slobodan Stajić, advokat iz Banje Luke, podnijela je 20. novembra 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 85 0 P 049722 20 Rev od 24. septembra 2020. godine, Presude Okružnog suda u Doboju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 85 0 P 049722 19 Gž 2 od 19. decembra 2020. godine i Presude Osnovnog suda u Doboju (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 85 0 P 049722 18 P 2 od 15. maja 2019. godine. II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, 29. oktobra i 1. novembra 2021. godine je od Vrhovnog suda, Okružnog suda, Osnovnog suda i Nenada Kovačevića, advokata iz Teslića koji je pred redovnim sudovima zastupao P. B. i R. B. (u daljnjem tekstu: tuženi), zatraženo da dostave odgovor na apelaciju.

3. Vrhovni sud, Okružni sud i Osnovni sud su 3. i 5. novembra 2021. godine dostavili odgovore na apelaciju, dok tuženi u ostavljenom roku nisu dostavili odgovor na apelaciju.

4. Ustavni sud je 20. aprila 2022. godine dostavio apelantkinji odgovore na apelaciju.

5. Apelantkinja se 26. aprila 2022. godine izjasnila na odgovore na apelaciju. III.Činjenično stanje

6. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelacionih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način.

7. Presudom Osnovnog suda broj 85 0 P 049722 18 P 2 od 15. maja 2019. godine obavezani su tuženi da apelantkinji solidarno isplate iznos od 71.967,87 KM na ime duga za radnje koje je izvršila na ime zastupanja i u vezi sa zastupanjem tuženih u sporu koji je vođen pred Osnovnim sudom u Herceg Novom, sa zakonskom zateznom kamatom (dok je preko dosuđenog iznosa apelantkinjin tužbeni zahtjev odbijen kao neosnovan), te su obavezani tuženi da apelantkinji solidarno isplate iznos od 1.687,50 KM na ime ugovorene nagrade, sa zakonskom zateznom kamatom (sve bliže precizirano u izreci navedene presude). Takođe je navedenom presudom odbijen protivtužbeni zahtjev tuženih (kojim su tražili da im apelantkinja na ime naknade štete isplati određeni novčani iznos sa zakonskom zateznom kamatom), te su obavezani tuženi da apelantkinji naknade troškove postupka.

8. U obrazloženju presude Osnovni sud je istakao da su tuženi kod Osnovnog suda u Herceg Novom od 2001. godine vodili parnični postupak protiv svog dužnika (B. P., tokom postupka na strani tuženog označen i D. P.). Naime, kod navedenog suda je vođeno više postupaka, pod različitim brojevima, te su tuženi 10. marta 2003. godine u navedenim postupcima dali punomoć za zastupanje apelantkinji (kao advokatu iz Doboja). Osnovni sud je ukazao da nije sporno da su tuženi s apelantkinjom 23. aprila 2003. godine zaključili ugovor o pružanju pravnih usluga (u daljnjem tekstu: ugovor), te 24. avgusta 2005. godine aneks ugovora (u daljnjem tekstu: aneks) i da su joj tuženi prilikom zaključenja ugovora isplatili avans u iznosu od 4.500,00 KM na ime akontacije za obavljanje poslova zastupanja tuženih pred Osnovnim sudom u Herceg Novom, Višim sudom u Podgorici, pred nadležnim organima Zajednice Srbije i Crne Gore.

9. Osnovni sud je ukazao i da iz provedenih dokaza proizlazi da je navedeni parnični postupak pravosnažno okončan presudom Vrhovnog suda RCG od 27. februara 2014. godine (kojom je tužbeni zahtjev tuženih usvojen), nakon čega je apelantkinja i obračunala troškove zastupanja tuženih u parničnom postupku i pozvala ih podneskom od 12. maja 2014. godine da joj ih isplate. Zatim je apelantkinja podneskom od 21. avgusta 2014. godine uputila tuženim opomenu pred tužbu, a 29. septembra 2014. godina podnesak kojim raskida ugovor i aneks, te otkazuje punomoć (nakon toga je Ustavni sud Crne Gore odlukom od 31. marta 2016. godine navedenu presudu Vrhovnog suda RCG od 27. februara 2014. godine ukinuo, a u ponovnom postupku presudom Vrhovnog suda RCG od 3. decembra 2016. godine zahtjev tuženih je odbijen).

10. Osnovni sud je ukazao da su se parnične stranke članom 2 ugovora sporazumjele da tuženi apelantkinji na dan zaključenja ugovora isplate iznos od 4.500,00 KM na ime akontacije, a po okončanju postupka su se obavezali da apelantkinji isplate iznos od 15% od ukupno dobijenog duga od dužnika, tj. od glavnog duga u iznosu od 82.500,00 KM i izgubljene dobiti u kojem iznosu utvrdi sud. Takođe je dogovoreno da će se po okončanju predmetnog postupka iznos od 4.500,00 KM uračunati u ukupan iznos ugovorenih 15% od naplaćenog duga od dužnika, te su se saglasili i o iznosu naknade apelantkinji za slučaj da izgube predmetni spor pred sudom u Herceg Novom, u kojem slučaju će ugovoreni iznos od 15% isplatiti umanjen za 50%. Dalje je ukazao da su aneksom parnične stranke i dalje ugovorile da apelantkinja zastupa tužene pred Osnovnim sudom u Herceg Novom, po potrebi i pred drugim sudovima, pravnim i fizičkim licima u Crnoj Gori u određenim postupcima. Navedenim aneksom tuženi su se obavezali da po okončanju postupka apelantkinji na ime nagrade isplate 15% od dobijene vrijednosti predmetnog spora po svim osnovima, tj. od glavnice duga i od iznosa na ima izgubljene dobiti ili kamata, te su se obavezali da joj po okončanju postupka isplate i troškove za izvršene pravne usluge prema ispostavljenom troškovniku u skladu s odredbama člana 11 stav 1 Tarife o nagradama i naknadama troškova za rad advokata (u daljnjem tekstu: AT), nezavisno od ugovorene nagrade. Dakle, stupanjem na snagu nove AT („Službeni glasnik RS“ broj 68/05) došlo je do zaključenja aneksa.

11. Osnovni sud je ukazao da je ugovaranje paušalne nagrade i naknade troškova apelantkinje, kao advokata, koja je tužene zastupala pred sudovima u Crnoj Gori, u skladu s odredbama čl. 3 i 5 AT. Imajući u vidu navedeno, Osnovni sud je istakao da apelantkinji pripada nagrada i naknada troškova za zastupanje tuženih pred sudovima u Crnoj Gori, prema odredbama važeće AT iz 2005. godine, a u vezi s odredbom člana 600 Zakona o obligacionim odnosima. Takođe je istakao da su tuženi lica koja imaju poslovnu sposobnost, te da su zaključenjem ugovora i aneksa preuzeli određene obaveze prema apelantkinji i tom prilikom sami ugovorili da je njihovo potraživanje prema dužniku 82.500,00 KM, te pristali da apelantkinji u slučaju uspjeha u parnici isplate paušalnu nagradu od 15% od tog iznosa, a u slučaju gubitka parnice naknadu od 7,50%, a pored toga da joj pripadaju i troškovi prema odredbi člana 11 stav 1 AT. Dalje je ukazao da je apelantkinja konačno postavljenim tužbenim zahtjevom na ime duga za radnje zastupanja tuženih tražila iznos od 135.311,27 KM, pa je po ovom zahtjevu i obračunu, gdje su pobrojane radnje za koje apelantkinja potražuje naknadu u 141 stavci i raspravljano.

12. Osnovni sud je ukazao da je odredbom člana 3 stav 6 Kodeksa advokata („Službeni glasnik RS“ broj 02/03) propisano da advokat nikad ne smije klijentu prouzrokovati nepotrebne troškove, a što je propisano i odredbom člana 3 stav 7 važećeg Kodeksa etike advokata („Službeni glasnik RS“ broj 68/05), dok je odredbom člana 7 AT propisano da advokatu pripada naknada troškova za stvarne izdatke koji su bili potrebni za izvršenje povjerenih poslova. Stoga je Osnovni sud istakao da je prilikom odlučivanja o apelantkinjinom zahtjevu za naknadu troškova vodio računa o naprijed citiranim odredbama Kodeksa etike advokata i AT. Dalje je Osnovni sud pojedinačno obrazložio za koje radnje apelantkinji pripada nagrada (i u kolikom iznosu), a za koje ne (između ostalog, odbio je dodijeliti naknadu za pojedine radnje jer su neki podnesci ponavljani, za nekim nije bilo potrebe, neki se u smislu odredbi važeće AT ne mogu smatrati inicijalnim i obrazloženim podneskom za koji advokatu pripada posebna nagrada, neke radnje predstavljaju sporedne radnje, radnje prikupljanja informacija (za koje je nagrada uračunata u paušalnu nagradu od 25%, za koji iznos se uvećava nagrada advokatu za radnje zastupanja, kako je to propisano Tarifnim broj 12 AT), za neke radnje Osnovni sud je zaključio da je takvim radnjama apelantkinja tuženim prouzrokovala nepotrebne troškove, što je suprotno odredbi člana 7 AT, dok za određene podneske apelantkinja nije dostavila dokaz da ih je sačinila, niti su dostavljeni putem međunarodne pravne pomoći od suda u Herceg Novom itd., sve detaljno obrazloženo na str. od 14 do 20 navedene presude).

13. Osnovni sud je ukazao da prema navedenom apelantkinji na ime nagrade za zastupanje pripada iznos od 62.516,25 KM, na koji se obračunava porez na dohodak od 10% ili iznos od 6.251.62 KM, što iznosi 68,767,87 KM. Dalje je ukazao da na osnovu odredbe člana 10 AT, apelantkinji pripadaju i dnevnice u ukupnom iznosu od 3.200,00 KM. Imajući u vidu navedeno, Osnovni sud je istakao da apelantkinji na ime nagrade i naknade troškova za zastupanje tuženih kod sudova u Crnoj Gori, a prema odredbama važeće AT, pripada ukupno iznos od 71.967,87 KM, dok se apelantkinja sa zahtjevom za naknadu preko tog iznosa odbija. Zatim je istakao da apelantkinji pripada i iznos od 1.687,50 KM, koji ona označava kao naknadu materijalne štete u vidu izgubljene koristi zbog raskida ugovora i aneksa. Međutim, radi se o isplati ugovorene naknade, a ne naknadi štete, i to u iznosu od 7,5% od iznosa duga dužnika tuženih od 82.500,00 KM (s obzirom na to da su izgubili parnicu protiv svog dužnika pred sudovima u Crnoj Gori), što iznosi 6.137,50 KM, a koji iznos se umanjuje za dati avans od 4,500,00 KM, a u skladu s odredbom člana 2 ugovora.

14. Dalje je Osnovni sud obrazložio zašto je zaključio da je neosnovan protivtužbeni zahtjev tuženih, te je istakao da je odluku o troškovima postupka donio primjenom odredbi čl. 383, 386 stav 2, 387 i 396 stav 1 Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), imajući u vidu kako uspjeh apelantkinje u konkretnom sporu tako i uspjeh tuženih. Naime, Osnovni sud je, primjenom odredbe člana 386 stav 2 ZPP, obračunao i dosudio apelantkinji troškove, a prema procentu uspjeha u parnici od 53,76%, tj. u iznosu od 9.620,40 KM. Dalje je ukazao koji su troškovi u konkretnom postupku priznati apelantkinji, te je istakao koji troškovi nisu priznati, a iz razloga jer prilikom odlučivanja o naknadi troškova sud mora uzeti u obzir samo one troškove koji su bili potrebni radi vođenja parnice (sve bliže obrazloženo u obrazloženju osporene presude Osnovnog suda).

15. Presudom Okružnog suda broj 85 0 P 049722 19 Gž 2 od 19. decembra 2019. godine žalba tuženih je djelimično uvažena, te prvostepena presuda preinačena tako što su obavezani tuženi da apelantkinji solidarno isplate iznos od 68.631,9 KM (umjesto 71.967,87 KM), zajedno s troškovima postupka u iznosu od 8.277,26 KM (umjesto 9.620.40 KM), dok je u preostalom dijelu žalba tuženih odbijena. Apelantkinjina žalba, kao i njen zahtjev za naknadu troškova sastavljanja odgovora na žalbu, odbijeni su kao neosnovani.

16. U obrazloženju presude Okružni sud je istakao da žalbom tuženi osnovano ukazuju da je prvostepeni sud pogrešno primijenio AT prilikom dosuđivanja nagrade za izradu žalbe Ustavnom sudu Crne Gore od 5. januara 2012. godine, te se pravilnom primjenom AT ima dosuditi iznos od 1.500,00 KM (umjesto 1.968,75 KM). Zatim je istakao da su osnovani i žalbeni navodi tuženih koji se odnose na dosuđeni porez na dohodak apelantkinji (u iznosu od 10%). Naime, advokatima shodno članu 6 AT pripada pravo naplate poreza na promet usluga, a koji je prema trenutno važećem zakonodavstvu regulisan Zakonom o porezu na dodatu vrijednost. Međutim, porez na dohodak predstavlja sasvim drugu vrstu poreza, koji fizička lica plaćaju na neto dobit koja se dobije nakon što se prebiju svi godišnji prihodi poreskog obveznika s njegovim rashodima, shodno članu 2 u vezi sa članom 5 stav 1 i članom 7 Zakona o porezu na dohodak RS. Stoga, advokat, prema važećim odredbama AT, nema prvo na naplatu poreza na dohodak na teret stranaka, pa je osnovan žalbeni prigovor tuženih da apelantkinji ne pripada pravo na dosuđeni iznos od 6,251,62 KM. Dalje je istakao da takav zaključak proizlazi i iz stava usvojenog na sjednici Građansko-upravnog odjeljenja Okružnog suda od 30. januara 2017. godine, tj. da se advokatima može priznati samo uvećanje nagrade za iznos PDV-a (pod uslovom da su PDV obveznici), a ne može se priznati neki drugi porez, pa ni porez na dohodak, s obzirom da oni nisu predviđeni važećom AT.

17. Okružni sud je ukazao, da je apelantkinja osnovano ukazala da je prvostepeni sud prilikom dosuđivanja nagrade apelantkinji za zastupanje tuženih na dva ročišta propustio dosuđene iznose uvećati za 50% za zastupanje po pravnom lijeku pred drugostepenim sudom, u skladu s tarifinim brojem 2 stav 2 AT. Dalje je istakao da je apelantkinjinom žalbom osnovano ukazano i da je prvostepeni sud propustio da apelantkinji dosudi nagradu za izradu žalbe Ustavnom sudu Crne Gore od 12. maja 2014. godine. Takođe je istakao da su osnovani i apelantkinjini žalbeni navodi kojim ukazuje na pogrešan stav prvostepenog suda u pogledu trajanja odsustva apelantkinje iz kancelarije radi pristupa ročištima u Crnoj Gori od po 15 sati po ročištu (za pristup na ročišta apelantkinji pripada nagrada za odsustvo iz kancelarije po 16 po ročištu). Međutim, Okružni sud je istakao da apelantkinja neosnovano prigovara u pogledu trajanja odsustva stručnog saradnika iz kancelarije radi pribavljanja klauzule pravosnažnosti i drugih radnji zastupanja tuženih u maju 2014. godine, s obzirom na to da se zahtjev za izdavanje potvrde o pravosnažnosti mogao predati sudu i poštom, čime bi se skratilo potrebno odsustvo stručnog saradnika iz kancelarije i izbjegli nepotrebni troškovi za tužene. Takođe je istakao da su neosnovani apelantkinjini žalbeni navodi da je prvostepeni sud pogrešno primijenio materijalno pravo pozivajući se na Kodeks etike advokata i AT, jer sud ispituje osnovanost tužbenog zahtjeva, a apelantkinjin je postavljen (prvi dio) kao dug za radnje koje je apelantkinja izvršila na ime zastupanja i u vezi sa zastupanjem tuženih, prema ispostavljenom troškovniku sačinjenom prema AT.

18. Okružni sud je istakao da je prvostepeni sud pravilno postupio kada je cijenio sadržaj podnesaka koje je apelantkinja sačinjavala u toku postupaka pred sudovima u Crnoj Gori, te na osnovu svestrane ocjene sadržaja tih podnesaka odlučio za koje podneske apelantkinji pripada, a za koje podneske ne pripada nagrada. Dalje je istakao da su neosnovani i apelantkinjini žalbeni navodi kojim osporava zaključak prvostepenog suda u pogledu nagrade za sastavljanje preinačene tužbe tuženih u Crnoj Gori od 8. maja 2003. godine, jer je apelantkinja mogla izvršiti navedeno preinačenje podneskom od 12. marta 2003. godine ili na ročištu 14. aprila 2003. godine, dakle, bez pisanja i slanja još jednog podneska u periodu od samo dva mjeseca, čime bi se izbjegli nepotrebni troškovi tuženih. Takođe je istakao da je pobijanom presudom pravilno odbijen apelantkinjin zahtjev za nagradu koja se odnosi na sačinjavanje velikog broja urgencija, kao i podnesaka kojim se nisu iznosile činjenice koje su bitne za sam tok postupka, jer navedeni podnesci nisu bili nužni i ne mogu se smatrati obrazloženim podnescima za koje advokatima pripada nagrada u skladu s odredbama AT.

19. Slijedom navedenog, Okružni sud je istakao da pravilnom primjenom AT za radnje koje je apelantkinja izvršila na ime zastupanja i u vezi sa zastupanjem tuženih u sporu koji je vođen pred Osnovnim sudom u Herceg Novom pripada ukupan iznos od 68.631,9 KM. S obzirom na naprijed navedeno, istakao je da je djelimičnim uvažavanjem žalbe tuženih prvostepenu presudu preinačio. Dalje je istakao da apelantkinjin uspjeh nakon preinačenja prvostepene odluke iznosi 50,1%. Naime, kako je približno jednaka vrijednost odbijajućeg dijela tužbenog zahtjeva i protivtužbenog zahtjeva koji je odbijen u cijelosti, a imajući u vidu neznatan uspjeh tuženih po izjavljenoj žalbi i uspjeh apelantkinje u konkretnom postupku, primjenom odredbe člana 386 stav 2 ZPP, Okružni sud je obračunao i apelantkinji dosudio troškove u iznosu od 8.277,26 KM umjesto dosuđenog iznosa od 9.620,40 KM.

20. Presudom Vrhovnog suda broj 85 0 P 049722 20 Rev od 24. septembra 2020. godine djelimično je usvojena apelantkinjina revizija, te je preinačena drugostepena presuda u dijelu u kojem je odlučeno o žalbi tuženih, tako što je žalba tuženih djelimično usvojena i tuženi obavezani da apelantkinji solidarno isplate iznos od 68.706,90 KM (umjesto 68.631,90 KM), sa zakonskom zateznom kamatom, kao i da joj na ime naknade troškova postupka isplate iznos 8.425,95 KM (umjesto 8.277,26 KM), dok je u ostalom djelu žalba tuženih odbijena i prvostepena presuda u preostalom dosuđujućem dijelu potvrđena. U ostalom dijelu apelantkinjina revizija je odbijena.

21. U obrazloženju presude Vrhovni sud je istakao, između ostalog, da apelantkinja u revizionim navodima prigovara nepriznavanju troškova za pojedine parnične radnje zastupanja i smatra da joj pripada nagrada za sve parnične radnje prema troškovniku koji je ispostavila tuženim (ukupno 143 stavke). Dalje je istakao da je apelantkinja u ispostavljenom troškovniku tražila naknadu za brojne podneske koji imaju karakter pritužbi na rad suda i zahtjeva za dostavljanje podataka, koje je upućivala predsjednicima sudova, ombudsmenu i organima uprave, pa su nižestepeni sudovi pravilno, svestranom ocjenom sadržaja podnesaka, djelimično priznali zahtjev za naknadu po ovom osnovu (ne i za podneske koji se ponavljaju), te pravilno obrazložili da podnesci kojim se traži obavještenje o stanju spisa pripadaju pod paušal (tarifni broj 12 AT). Zatim je ukazao da apelantkinji nisu priznati troškovi za odgovore na pravne lijekove, s obrazloženjem da oni nisu bili neophodni, a apelantkinja je u reviziji prigovarala navedenom, te je istakla da smatra da se neophodnost preduzimanja te parnične radnje imala cijeniti prema propisima Republike Crne Gore. Međutim, kako Zakon o parničnom postupku RCG u odredbi člana 353 stav 1 na identičan način propisuje da stranci pripada naknada samo onih troškova koji su bili neophodni za vođenje parnice, kao i odredba člana 387 stav 1 ZPP, to ovi revizioni navodi nisu osnovani. Takođe je istakao da apelantkinji pravilno nije priznat zahtijevani porez na dohodak, jer joj prema članu 6 AT pripada samo naknada poreza na promet usluga. Nasuprot tome, Vrhovni sud je ukazao da apelantkinji pripadaju troškovi poštarine shodno članu 7 stav 2 AT, te da je drugostepeni sud nepravilno izračunao apelantkinjin uspjeh u parnici (zanemarujući dosuđeni iznos od 1.687,50 KM na ime ugovorene nagrade).

22. Vrhovni sud je ukazao da apelantkinja neosnovano smatra da je prema obrazloženju pobijane presude ona djelimično uspjela u žalbenom postupku, dok je u izreci navedeno da se njena žalba odbija. Naime, iz obrazloženja drugostepene presude proizlazi da je drugostepeni sud ocijenio osnovanim apelantkinjine žalbene navode da joj na ime žalbe Ustavnom sudu Crne Gore, na ime zastupanja pred drugostepenim sudom pripadaju određeni novčani iznosi (veći nego što su dosuđeni prvostepenom presudom), ali je istovremeno utvrdio da tuženi u žalbi osnovano prigovaraju da apelantkinji za sastavljanje žalbe od 5. januara 2012. godine pripada manje nego što joj je dosuđeno prvostepenom presudom, kao i da joj ne pripada naknada poreza na dohodak. Zatim je ukazao da kada se apelantkinji prizna navedeni iznos po njenoj žalbi, te oduzme označeni iznos po žalbi tuženih, da je u konačnom drugostepeni sud utvrdio da apelantkinji pripada nagrada u ukupnom iznosu od 68.631,90 KM umjesto iznosa od 71.967,87 KM dosuđenog prvostepenom presudom. Dakle, kako je u drugostepenom postupku djelimično usvojena žalba tuženih, apelantkinji dosuđen manji iznos u odnosu na prvostepenu presudu, to je kod takvog rezultata drugostepenog postupka pravilno u izreci označeno da se apelantkinjina žalba odbija. Takođe je istakao da apelantkinji nisu priznati troškovi revizionog postupka, u smislu odredbe člana 397 stav 2 i 386 stav 2 ZPP, jer je u revizionom postupku uspjela samo s neznatnim dijelom zahtjeva.

IV.Apelacija

a) Navodi iz apelacije

23. Apelantkinja smatra da joj je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i zabrana diskriminacije iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14 Evropske konvencije.

24. Apelantkinja je istakla, između ostalog, da su Okružni i Vrhovni sud prihvatili neosnovanu i nezakonitu odluku prvostepenog suda da isti sud ima pravni osnov da utvrđuje koje su radnje zastupanja apelantkinje za tužene pred sudovima i organima uprave u Crnoj Gori bile potrebne, a koje nisu, a koje odluke može da donese samo sud koji je rješavao spor u Crnoj Gori u vezi s troškovima tog postupka. Naime, predmetna zarada apelantkinje, prema odredbama člana 11 stav 1 AT, ne može zavisiti od troškova tuženih kao klijenata, posebno zato što su tuženi ovlastili apelantkinju da za njih izvrši sve potrebne radnje zastupanja koje ona smatra potrebnim, pa pošto nisu izvršili svoje obaveze po ugovoru i aneksu, tuženi su dužni da po njihovom raskidu plate apelantkinji nagradu za sav izvršeni rad zastupanja. Dalje je apelantkinja osporila odluke redovnih sudova da joj se odbije nagrada za sastavljanje podneska o preinačenju tužbe, te je istakla da su Okružni i Vrhovni sud donijeli neustavnu i nezakonitu odluku da odbiju znatan dio tužbenog zahtjeva, koji se odnosi na porez na promet advokatskih usluga, a koju naknadu je apelantkinja tražila po osnovu važećih odredbi člana 6 AT i odredbi Zakona o porezu na dohodak. Dalje je ukazala da je navedenu odluku Okružni sud donio pozivajući se na neustavan izvor prava, zaključak Građansko-upravnog odjeljenja Okružnog suda od 30. januara 2017. godine, po kom stvara izvor prava i po njemu sudi da ova naknada apelantkinji ne pripada, jer se u tim situacijama advokatima priznaje samo PDV, čime je apelantkinja očigledno i diskriminisana, i to po osnovu imovinskog statusa jer nije bila PDV obveznik. Apelantkinja je istakla da kao dokaz da je navedeni zaključak Okružnog suda neustavan dostavlja Odluku Ustavnog suda Republike Srpske broj U-46/19 od 16. septembra 2020. godine, kojom je Ustavni sud RS odlučio da su neustavne Smjernice Okružnog i Osnovnog suda u Bijeljini donesene u martu 2019. godine u vezi s istovrsnim procesnim i materijalnim postupanjem redovnih sudova, kao i navedeni zaključak Okružnog suda, jer te smjernice ne mogu biti izvor prava u Republici Srpskoj.

25. Takođe, apelantkinja smatra da je odluka o troškovima osporenog postupka donesena u potpunosti na njenu štetu, uz potpuno nezakonitu odluku drugostepenog suda da u izreci odluči da je apelantkinjina žalba u cijelosti odbijena, iako je ista žalba, takođe kao i žalba tuženih, djelimično uvažena. Naime, posljedica ovakve odluke je da drugostepeni sud uopšte nije uvažio apelantkinjine troškove na ime sastavljanja navedene žalbe i sudske takse na tu žalbu, da bi tek Vrhovni sud, u ime drugostepenog suda, objasnio „procesno nepostojeće matematičke operacije koje je primijenio drugostepeni sud“. Dalje je istakla da ju je Vrhovni sud na sličan način neosnovano i nezakonito oštetio u vezi s revizijom, s obrazloženjem da je po reviziji uspjela u neznatnom dijelu tužbenog zahtjeva, koje procesno pravilo postoji samo u pogledu prvostepene meritorne odluke parničnog suda, a nikako u vezi s podnesenim pravnim lijekovima. Pored navedenog, apelantkinja je istakla da su redovni sudovi ignorisali i njene opravdane i neophodne troškove na ime nagrade i troška odlaska njenog punomoćnika pred Viši sud u Podgorici radi pribavljanja ovjerenih fotokopija zapisnika sa ročišta održanih pred Višim sudom u Podgorici, koji trošak su redovni sudovi odbili s neobrazloženim stavom da navodno nije bilo potrebe.

b) Odgovori na apelaciju

26. Vrhovni sud, Okružni sud i Osnovni sud su u svojim odgovorima istakli, u suštini, da je predmetna apelacija neosnovana, da u osporenom postupku nisu povrijeđena apelantkinjina prava na koja se poziva u apelaciji, te su predložili da se apelacija odbije kao neosnovana.

27. U izjašnjenju na odgovore na apelaciju apelantkinja je, u suštini, ostala pri navodima iz svoje apelacije.

V.Relevantni propisi

28. Tarifa o nagradama i naknadi troškova za rad advokata („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 68/05 i 12/20) U konkretnom slučaju primjenjuje se neslužbeni prečišćeni tekst Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad advokata („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 68/05) sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji je važio u vrijeme donošenja osporenih odluka, a koji u relevantnom dijelu glasi:

Tar. br. 12.

PAUŠALNA NAGRADA

Advokatu pripada paušalna nagrada u iznosu od 25% od iznosa nagrade određene ovom tarifom za radnju u postupku za koju su sporedne radnje obavljene za sve sporedne radnje obavljene u svim postupcima (prikupljanje informacija, preglede spisa, predaja podnesaka sudu i pošti i sl. radnje), za koje radnje mu ne pripada posebna nagrada prema ovoj tarifi.

Član 6.

U postupku naplate i priznavanju nagrade za rad advokata prema ovoj tarifi, kao i u postupku odlučivanja suda ili drugog organa o troškovima postupka na teret protivne strane, nagrada predviđena ovom tarifom uvećava se za iznos poreza na promet usluga.

Član 7.

Advokatu pripada naknada troškova za stvarne izdatke koji su bili potrebni za izvršenje povjerenih mu poslova.

U troškove koji se imaju naknaditi po odredbama ove tarife, spadaju i izdaci za poštanske, telefonske, telefaks i bankarske usluge.

Član 11. stav 1.

Odmjeravanje troškova na teret protivne strane u odgovarajućem postupku ne utiče na obračun nagrade i naknade troškova između advokata i klijenta za izvršeni rad i izdatke u vezi s radom.

29. Kodeks etike advokata Advokatske komore („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 68/05) u relevantnom djelu glasi:

Član 3. stav 7.

Advokat nikada ne smije klijentu prouzrokovati nepotrebne troškove, pa je u obavezi, ako je to u interesu klijenta, nastojati spor riješiti vansudskim putem.

30. Kodeks advokata („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 92/03) u relevantnom djelu glasi:

Član 3. stav 6.

Advokat nikad ne smije klijentu prouzrokovati nepotrebne troškove, pa je u obavezi, ako je to u interesu klijenta, nastojati spor riješiti vansudskim putem.

31. Zakon o porezu na dohodak („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 60/15, 5/16 – ispravka, 66/18, 105/19, 123/20, 49/21, 119/21 i 56/22) U konkretnom slučaju primjenjuje se Zakon o porezu na dohodak („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 60/15, 5/16 – ispravka, 66/18) koji je važio u vrijeme donošenja osporenih odluka, a koji u relevantnom dijelu glasi:

Član 2.

(1)Predmet oporezivanja je dohodak koji ostvari fizičko lice u poreznom periodu u skladu sa ovim zakonom.

(2)Porez na dohodak plaćaju, u skladu sa odredbama ovog zakona, fizička lica koja ostvaruju dohodak.

(3)Oporezivanje dohotka fizičkih lica uređuje se isključivo ovim zakonom.

(4)Porezna oslobađanja i olakšice mogu se uvoditi samo ovim zakonom.

32. Zakon o parničnom postupku („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 58/03, 85/03, 74/05, 63/07, 105/08 – odluka USRS, 45/09 – odluka USRS, 49/09, 61/13 i 109/21 – odluka USRS) U konkretnom slučaju primjenjuje se Zakon o parničnom postupku („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 58/03, 85/03, 74/05, 63/07, 105/08 – odluka USRS, 45/09 – odluka USRS, 49/09, 61/13) koji je važio u vrijeme donošenja osporenih odluka, a koji u relevantnom dijelu glasi:

Član 386. stav 2.

Ako stranka djelimično uspije u parnici, sud može s obzirom na postignuti uspjeh, odrediti da svaka stranka podmiruje svoje troškove ili da jedna stranka naknadi drugoj srazmjeran dio troškova.

Član 387.

Pri odlučivanju koji će se troškovi nadoknaditi stranci sud će uzeti u obzir samo one troškove koji su bili potrebni radi vođenja parnice. O tome koji su troškovi bili potrebni, kao i o visini troškova, odlučuje sud ocjenjujući brižljivo sve okolnosti.

Ako je propisana tarifa za nagrade advokata ili za druge troškove, ovi troškovi odmjeriće se po toj tarifi.

VI.Dopustivost

33. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

34. U skladu sa članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

35. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 85 0 P 049722 20 Rev od 24. septembra 2020. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelantkinja je primila 15. oktobra 2020. godine, a apelacija je podnesena 20. novembra 2020. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

36. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

37. Apelantkinja smatra da joj je u osporenom parničnom postupku povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije, pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, kao i zabrana diskriminacije iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14 Evropske konvencije.

Pravo na pravično suđenje

38. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:

e) Pravo na pravičan postupak u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi s krivičnim postupkom.

39. Član 6 stav 1 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]

40. Ustavni sud, prije svega, primjećuje da se osporeni parnični postupak vodio radi isplate duga i naknade štete, dakle osporeni postupak se odnosio na predmet građansko-pravne prirode, iz čega proizlazi da apelantkinja u predmetnom postupku uživa garancije iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.

41. Ustavni sud zapaža da iz apelacionih navoda proizlazi da apelantkinja, u suštini, smatra da su u konkretnom slučaju redovni sudovi proizvoljno utvrdili činjenično stanje i da su proizvoljno primijenili pozitivno-pravne propise. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, generalno, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminatorna.

42. Ustavni sud zapaža da je u osporenom parničnom postupku djelimično usvojen apelantkinjin tužbeni zahtjev kojim je ona tražila da se tuženi obavežu da joj isplate određeni novčani iznos na ime duga za radnje koje je izvršila na ime zastupanja tuženih u sporu koji je vođen pred Osnovnim sudom u Herceg Novom, te da apelantkinja ukazuje na proizvoljnost u postupanju redovnih sudova u dijelu u kojem je odbijen ovaj njen tužbeni zahtjev preko dosuđenog iznosa. Naime, apelantkinja smatra da sudovi u osporenom parničnom postupku nisu mogli da utvrđuju koje su izvršene radnje zastupanja apelantkinje za tužene pred sudovima i organima uprave u Crnoj Gori bile potrebne, a koje nisu. Prije svega, Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja prvostepene presude proizlazi da su apelantkinja i tuženi zaključili ugovor i aneks tog ugovora, te da su aneksom ugovorili da apelantkinji po okončanju parničnog postupka tuženi isplate troškove za izvršene pravne usluge prema ispostavljenom troškovniku u skladu s odredbama člana 11 stav 1 AT. Nadalje, Ustavni sud zapaža da je Osnovni sud prilikom odlučivanja o navedenom apelantkinjinom tužbenom zahtjevu imao u vidu odredbe člana 3 stav 7 Kodeksa etike advokata (kao i član 3 stav 6 ranijeg Kodeksa advokata) i član 7 stav 1 AT. Zatim, Ustavni sud zapaža da je Osnovni sud vrlo detaljno, jasno i argumentovano obrazložio zašto je i za koje radnje apelantkinji dosudio naknadu/nagradu, a za koje ne i zašto (neki podnesci ponavljani, za nekim nije bilo potrebe, neki se u smislu odredbi AT ne mogu smatrati inicijalnim i obrazloženim podneskom za koji advokatu pripada posebna nagrada, neke radnje suprotne odredbi člana 7 AT, za određene podneske apelantkinja nije dostavila dokaz da ih je sačinila itd., sve detaljno obrazloženo na str. od 14 do 20 osporene presude Osnovnog suda). Nadalje, Ustavni sud zapaža da su takvo obrazloženje prvostepenog suda, odnosno zaključke prvostepenog suda u odnosu na odbijeni dio apelantkinjinog tužbenog zahtjeva, u žalbenom i revizionom postupku uglavnom prihvatili Okružni i Vrhovni sud (u manjem djelu preinačena prvostepena presuda). U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je odredbom člana 11 stav 1 AT propisano da odmjeravanje troškova na teret protivne strane u odgovarajućem postupku ne utiče na obračun nagrade i naknade troškova između advokata i klijenta za izvršeni rad i izdatke u vezi s radom. Takođe, Ustavni sud podsjeća da iz odredbe člana 3 stav 7 Kodeksa etike advokata (kao i člana 3 stav 6 Kodeksa advokata) proizlazi da advokat nikada ne smije klijentu prouzrokovati nepotrebne troškove, te da iz odredbe člana 7 stav 1 AT proizlazi da advokatu pripada naknada troškova za stvarne izdatke koji su bili potrebni za izvršenje povjerenih poslova. Dovodeći navedene odredbe u vezu s obrazloženjem koje su dali redovni sudovi u osporenim odlukama, u odnosu na nepriznavanje apelantkinji troškova za pojedine parnične radnje zastupanja, Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost u postupanju redovnih sudova.

43. U vezi s apelacionim navodima kojim se ukazuje na nezakonito preinačenjem prvostepene odluke, u dijelu koji se odnosi na „porez na promet advokatskih usluga“, Ustavni sud prvenstveno zapaža da iz obrazloženja prvostepene presude, kao i presuda Okružnog suda i Vrhovnog suda, proizlazi da je odbijen apelantkinjin zahtjev za porez na dohodak, a ne porez na promet kako se navodi u apelaciji. Zatim, Ustavni sud zapaža da su i Okružni i Vrhovni sud jasno obrazložili da apelantkinji shodno članu 6 AT pripada pravo naplate poreza na promet usluga, a da porez na dohodak predstavlja sasvim drugu vrstu poreza, koji apelantkinji kao advokatu prema važećim odredbama AT ne pripada. Ustavni sud podsjeća da je odredbom člana 6 AT propisano da se u postupku naplate i priznavanju nagrade za rad advokata prema ovoj tarifi, nagrada predviđena ovom tarifom uvećava za iznos poreza na promet usluga. Imajući u vidu navedenu odredbu, Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost u zaključku Okružnog i Vrhovnog suda da je apelantkinjin zahtjev za naknadu poreza na dohodak neosnovan. Stoga, kod činjenice da Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost u zaključku redovnih sudova da apelantkinji navedeni porez u skladu sa članom 6 AT ne pripada, ni apelacioni navodi kojim se ukazuje da se Okružni sud nije mogao pozivati na zaključak Okružnog suda od 30. januara 2017. godine (u vezi s porezom na dohodak) ne mogu uticati na drugačiju odluku Ustavnog suda. Takođe, Odluka Ustavnog suda Republike Srpske broj U-46/19 od 16. septembra 2020. godine, na koju se apelantkinja poziva, ne može se dovesti u vezu s konkretnim predmetom, odnosno navedenom odlukom nije odlučivano o navedenom zaključku Okružnog suda, za koji apelantkinja navodi da je „neustavan“.

44. U pogledu apelantkinjinih navoda u vezi s troškovima osporenog parničnog postupka, Ustavni sud zapaža, a kako to proizlazi iz obrazloženja osporenih odluka, da je odluka o troškovima postupka zasnovana, između ostalog, na odredbama čl. 386 stav 2 i 387 ZPP, imajući u vidu kako uspjeh apelantkinje u konkretnom sporu tako i uspjeh tuženih, te su primjenom pravila o procesnom prebijanju tuženi obavezani da apelantkinji nadoknade troškove postupka u određenom novčanom iznosu. U odnosu na navedeno, Ustavni sud ne uočava bilo kakvu proizvoljnost u postupanju redovnih sudova. Takođe, Ustavni sud smatra da su neosnovani apelacioni navodi da je na troškove postupka imalo uticaja to što je drugostepeni sud u izreci presude naveo da je njena žalba u cijelosti odbijena iako iz obrazloženja proizlazi da je djelimično usvojena (jer joj nisu dosuđeni troškovi za sastavljanje žalbe), kod činjenice da je drugostepenom presudom preinačena prvostepena presuda na način da je apelantkinji dosuđen manji iznos nego što joj je bio dosuđen prvostepenom presudom. Pri tome, u vezi s apelacionim navodima kojim apelantkinja osporava dosuđene troškove postupka, Ustavni sud podsjeća da nije sud četvrte instance, te da ocjena koji su troškovi bili neophodni radi vođenja predmetne parnice spada u ingerenciju redovnih sudova. Stoga, Ustavni sud smatra da odlukom o troškovima postupka u konkretnom slučaju nije dovedena u pitanje pravičnost predmetnog postupka na način koji bi zahtijevao intervenciju Ustavnog suda u tom pogledu (vidi, mutatis mutandis, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 987/20 od 8. septembra 2021. godine, tačka 44, dostupna na www.ustavnisud.ba).

45. Sumirajući navedeno, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u osporenim odlukama dali jasne i precizne razloge zašto su u konkretnom slučaju djelimično odbili apelantkinjin tužbeni zahtjev, odnosno zašto apelantkinji nisu priznali pojedine troškova u vezi sa zastupanjem tuženih pred sudom u Herceg Novom, koje razloge Ustavni sud, suprotno apelantkinjinim navodima, ne smatra rezultatom proizvoljno utvrđenog činjeničnog stanja i proizvoljne primjene prava.

46. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da nije prekršeno apelantkinjino pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.

Pravo na imovinu

47. Apelantkinja smatra da joj je u osporenom parničnom postupku prekršeno i pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da apelantkinja ove tvrdnje, u suštini, zasniva na istim navodima koje je istakla u vezi s pravom na pravično suđenje, koje je Ustavni sud već elaborirao u prethodnim tačkama ove odluke i za koje je već utvrdio da su neosnovani. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da su i navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, takođe, neosnovani.

Zabrana diskriminacije

48. Ustavni sud zapaža da apelantkinja smatra da je u konkretnom slučaju došlo do kršenja člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14 Evropske konvencije. U vezi s tim, Ustavni sud primjećuje da, iako se apelantkinja nije izričito izjasnila u vezi s kojim pravom smatra da je diskriminisana, iz navoda apelacije proizlazi da apelantkinja smatra da je diskriminisana u odnosu na pravo na pravično suđenje. U vezi s navedenim, Ustavni sud primjećuje da apelantkinja, osim pozivanja na kršenje navedenog prava i paušalnog navođenja da je u konkretnom slučaju diskriminisana po osnovu imovinskog statusa jer nije bila PDV obveznik, nije ponudila bilo kakav argument i dokaz koji bi upućivali na to da je u predmetnom postupku na bilo koji način diskriminisana, odnosno da je, u smislu standarda tog prava, drugačije tretirana u odnosu na druga lica u istoj situaciji bez razumnog opravdanja. Stoga, budući da apelantkinja u apelaciji ne nudi relevantne argumente koji bi uputili na suprotan zaključak, Ustavni sud smatra da su navodi o kršenju člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14 Evropske konvencije u vezi s pravom na pravično suđenje neosnovani.

VIII.Zaključak

49. Ustavni sud zaključuje da osporenom presudom nije došlo do povrede apelantkinjinog prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije u situaciji kada su redovni sudovi u obrazloženju osporenih odluka dali zadovoljavajuće, jasne i potpune razloge zašto su u konkretnom slučaju djelimično odbili apelantkinjin tužbeni zahtjev, odnosno zašto apelantkinji nisu priznali pojedine troškove u vezi sa zastupanjem tuženih pred sudom u Herceg Novom, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost.

50. Nadalje, Ustavni sud zaključuje da nije došlo do povrede apelantkinjinog prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju u situaciji kada je tvrdnje o povredi tog prava apelantkinja zasnovala na istim navodima koje je istakla u vezi s pravom na pravično suđenje, a Ustavni sud je te navode ocijenio neosnovanim.

51. Ustavni sud, takođe, zaključuje da nema kršenja zabrane diskriminacije iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14 Evropske konvencije u vezi s pravom na pravično suđenje, budući da apelantkinja ničim nije dokazala da je prema njoj postupano drugačije nego prema licima u istoj situaciji i kada takvo nešto ne proizlazi iz stanja konkretnog spisa.

52. Na osnovu člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

53. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić

Odluka o meritumu u predmetu AP-4203/20 (S. S.) | Sudska praksa | Aktio