Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4258/21 (S. K. i drugi)

Odluka donesena 06. 07. 2022.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Radni spor
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-4258/21

Apelacija

Odluka o dopustivosti

06. 07. 2022.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mato Tadić, potpredsjednici Miodrag Simović i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Seada Palavrić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 6. jula 2022. godine, u predmetu broj AP-4258/21, rješavajući apelaciju Suada Keče i drugih, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju su podnijeli Suad Kečo, Raif Kriještorac, Abdulah Adžem, Hasmir Delić, Senad Hodžić, Amir Bajrović, Nesib Herac, Edin Bećirević, Husein Halilović, Elvedenin Bećirević, Ferhim Mujkić, Muamer Abaz, Suad Durmišević, Samir Šabanovič i Šaban Hodžić protiv rješanja Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 Rs 423838 16 Rsž od 7.

oktobra 2021. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Suad Kečo, Raif Kriještorac, Abdulah Adžem, Hasmir Delić, Senad Hodžić, Amir Bajrović, Nesib Herac, Edin Bećirević, Husein Halilović, Elvedenin Bećirević, Ferhim Mujkić, Muamer Abaz, Suad Durmišević, Samir Šabanovič i Šaban Hodžić (u daljnjem tekstu: apelanti), koje zastupa advokat Asif Plećan advokat iz Sarajeva, podnijeli su 16. decembra 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 Rs 423838 16 Rsž od 7. oktobra 2021. godine.

2. Općinski sud u Sarajevu donio je rješenje broj 65 0 Rs 423838 14 Rs od 10. marta 2016. godine, koje je potvrđeno rješenjem Kantonalnog suda broj 65 0 Rs 423838 16 Rsž od 7. oktobra 2021. godine, kojim je odbacio tužbu apelanata podnesenu radi poništenja odluka o oglašavanju odgovornim zaposlenika i izricanju mjere pismenog upozorenja pred otkaz ugovora o radu, sve donesene 17. aprila 2013. godine, protiv tuženog KJKP "Gradski saobraćaj" Sarajevo.

3. U obrazložnju osporene odluke Kantonalni sud je, između ostalog, naveo da je odredbom člana 103. stav 3. Zakona o radu propisano da zaposlenik može podnijeti tužbu pred nadležnim sudom zbog povrede prava iz radnog odnosa u roku od jedne godine od dana dostave odluke kojom je povrijeđeno njegovo pravo. Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud donio rješenje i odbacio tužbu apelanata navodeći da je ocjenom izvedenih dokaza utvrdio da je tuženi svim apelantima izrekao identična pismena upozorenja zbog povrede radne obaveze iz člana 6. stav 1. tačka 12. Pravilnika tuženog o odgovornosti zaposlenika za povrede radnih obaveza jer su nenajavljeno obustavili funkciju javnog gradskog prijevoza na području Kantona Sarajevo u određenom vremenskom periodu. Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud utvrdio da u tom periodu apelanti nisu izvršavali svoje radne zadatke prema utvrđenom rasporedu i redu vožnje unatoč zahtjevima tuženog kao i da je predmetnim Pravilnikom ponašanje navedeno ponašanje zaposlenika odnosno apelanata okarakterisano (samovoljno isključivanje vozila iz saobraćaja bez opravdanog razloga) kao teža povreda radne dužnosti, kao i da je regulisano da se za težu povredu radne dužnosti zaposleniku pored mjere otkaza može izreći i pismeno upozorenje pred otkaz, te da se pismena upozorenja brišu iz evidencije istekom 1 godine od dana prijema odluke. Kantonalni sud je naveo da prvostepeni sud u ovom slučaju ukazuje da ne postoje prava koja bi prema članu 103. Zakona o radu uživala sudsku zaštitu, jer predmetna pismena upozorenja ne predstavljaju odluku kojom se povrijedilo neko pravo apelanata iz radnog odnosa. Osim toga, Kantonalni sud navodi da prvostepeni sud pravilno cijeni da poslodavac ima ovlaštenje da opomenom sankcioniše povredu radne obaveze, kao i da se ovim odlukama nije diralo u radno-pravni status apelanata, niti intervenisalo u zaključene ugovore o radu. Imajući u vidu navedeno Kantonalni sud navodi da zaključci prvostepenog suda nisu dovedeni u pitanje žalbenim navodima apelanata. Naime, Kantonalni sud navodi da se tužbom apelanata traži poništenje odluka koje je tuženi donio nakon provedenog postupka utvrđivanja odgovornosti apelanata za počinjene teže povrede radne dužnosti kao i da tuženi nije izrekao mjeru otkaza ugovora o radu, već da je shodno odredbama iz Pravilnika za utvrđenu težu povredu radne dužnosti apelanata izrekao mjeru pismenog upozorenja pred otkaz ugovora o radu. Kantonalni sud zaključuje da je izricanje predmetnih pismenih upozorenja bilo u korist prava svih apelanata a nikako na njihovu štetu, te je prvostepeni sud pravilno zaključio da ne postoje prava apelanata koja bi prema članu 103. Zakona o radu uživala sudsku zaštitu. Apelacioni navodi

4. U predmetnoj apelaciji apelanti se pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelanti navode, između ostalog, da su sudovi proizvoljno primjenili pravo u ovom postupku kada su odbacili tužbu apelanata za zaštitu prava iz radnog odnosa.

5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

6. U vezi sa apelacionim navodima, Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Khundunts protiv Azerbejdžana, Odluka od 26. februara 2019. godine, stav 32. te Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02 i Dumlu protiv Turske, Odluka od 20. aprila 2021. godine, stav 27), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na koja su se apelanti pozvali u u predmetnoj apelaciji odnose isključivo na način na koji je u predmetnoj pravnoj stvari utvrđeno činjenično stanje i primijenjeni pozitivnopravni propisi. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01 i Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, stav 23). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02 i Radomilja i drugi protiv Hrvatske, presuda od 20. marta 2018. godine, stav 150). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP-20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

8. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da je osporenom odlukom Kantonalnog suda potvrđeno prvostepeno rješenje kojim je prvostepeni sud odbacio tužbu apelanata. U vezi s tim, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Pri tome, Ustavni sud podsjeća da je u svojoj praksi već rješavao slično činjenično i pravno pitanje, te da u vezi s tim nije našao proizvoljnost u postupanju redovnih sudova (vidi Ustavni sud, Odluke o dopustivosti br. AP-2828/21 od 16. decembra 2021. godine i AP-3745/21 od 9. februara 2022. godine, dostupne na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba ). Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozivaju, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju "opravdan zahtjev" u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

9. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

10. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4258/21 (S. K. i drugi) | Sudska praksa | Aktio