Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-4732/20 (V. L.)
Odluka donesena 06. 07. 2022.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
- Građanski postupak
- Obligaciono- pravni odnosi
- Isplata duga
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o obligacionim odnosima · čl. 13
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
Predmeti (1)
AP-4732/20
Apelacija
Odluka o meritumu
06. 07. 2022.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 4732/20, rješavajući apelaciju Vanje Lakić, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b) i člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
– prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Mato Tadić, predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Seada Palavrić, sudija Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 6. jula 2022. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Vanje Lakić podnesena protiv Presude Okružnog suda u Banjaluci broj 71 0 P 283106 20 Gž od 26. oktobra 2020. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Vanja Lakić (u daljnjem tekstu: apelantkinja) iz Banjaluke, koju zastupa Aleksandar Kontić, advokat iz Banjaluke, podnijela je 28. decembra 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 71 0 P 283106 20 Gž od 26. oktobra 2020. godine i Presude Osnovnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 71 0 P 283106 18 P od 11. oktobra 2019. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, od Okružnog suda, Osnovnog suda i tuženog u parničnom postupku u kojem su donesene osporene odluke Eko toplane Banjaluka DOO Banjaluka (u daljnjem tekstu: tuženi) zatraženo je 25. februara 2022. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Osnovni sud je dostavio odgovor na apelaciju 3. marta 2022. godine, tuženi 9. marta 2022. godine, a Okružni sud 15. aprila 2022. godine.
4. U skladu sa članom 23 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14) i Zaključkom broj SU-02- 1056/21 od 16. decembra 2021. godine, Ustavni sud Bosne i Hercegovine je 31. marta 2022. godine dostavio apelantkinjinom zastupniku odgovore na apelaciju Osnovnog suda i tuženog radi eventualnog izjašnjenja, a 9. juna 2022. godine odgovor Okružnog suda.
5. Apelantkinjin punomoćnik nije dostavio izjašnjenje na odgovore na apelaciju. III.Činjenično stanje
6. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantkinjinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način.
7. Presudom Osnovnog suda broj 71 0 P 283106 18 P od 11. oktobra 2019. godine odbijen je apelantkinjin tužbeni zahtjev kojim je tražila da sud utvrdi da nije u obligacionom odnosno dužničko-povjerilačkom odnosu prema tuženom povodom usluge isporuke toplotne energije za precizirani stan u Banjaluci (u daljnjem tekstu: predmetni stan) i da stoga nije dužna tuženom plaćati isporuku toplotne energije prema dostavljenim fakturama. Predmetnom presudom usvojen je protivtužbeni zahtjev tuženog i apelantkinja je obavezana da mu na ime duga za isporučenu toplotnu energiju (po preciziranim računima za period od 1. februara do 1. novembra 2018. godine) isplati ukupan iznos od 445 KM sa zakonskom zateznom kamatom.
8. Iz obrazloženja presude Osnovnog suda proizlazi da je taj sud utvrdio da je apelantkinja bila korisnik usluge isporuke toplotne energije za predmetni stan od preduzeća Toplana AD Banjaluka (u daljnjem tekstu: preduzeće Toplana) kao davaoca usluge. Dalje, proizlazi da je utvrdio da je preduzeće Toplana svojim aktom od 10. aprila 2018. godine obavijestilo apelantkinju da nakon donošenja odluke o povjeravanju obavljanja komunalne djelatnosti tuženom više ne obavlja tu djelatnost od 1. februara 2018. godine, tako da se ima smatrati da je njihov ugovor iz objektivnih razloga prestao, pa je preporučilo apelantkinji da počevši od 1. februara 2018. godine uredi svoje odnose s novim davaocem usluge – tuženim. Zatim, proizlazi da je tuženi ispostavljao račune apelantkinji počevši od 1. februara 2018. godine i da je apelantkinja izjavila prigovor na račun tuženog od februara 2018. godine. Takođe, proizlazi da je tuženi na taj prigovor odgovorio aktom od 27. aprila 2018. godine kojim je upoznao apelantkinju o tome da je navedenom odlukom o povjeravanju obavljanja komunalne djelatnosti, objavljenom u „Službenom glasniku Grada Banjaluka“ broj 2/18, pružanje komunalne usluge grijanja povjereno tuženom od 1. februara 2018. godine i da tuženi nastavlja pružanje usluge grijanja za drugi dio grejne sezone 2017/2018. korisnicima koji su dio toplifikacionog sistema i da joj je u prilogu tog akta dostavio ugovor o korišćenju toplotne energije na potpisivanje s molbom da mu se jedan primjerak ugovora vrati. Pored toga, proizlazi da je apelantkinja podneskom od 15. novembra 2019. godine, koji je kod tuženog zaprimljen 26. novembra 2019. godine, vratila tuženom nepotpisan primjerak ugovora uz izjašnjenje da ne želi da ga potpiše, odnosno da je izričito odbila da potpiše ugovor o isporuci toplotne energije s tuženim.
9. U vezi s navedenim, Osnovni sud je konstatovao da se u konkretnoj pravnoj stvari ne radi o institutu ustupanja ugovora trećem licu u smislu odredbi člana 145 Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), kako je to tvrdila apelantkinja, već da se radi o pravnoj situaciji povjeravanja obavljanja komunalne djelatnosti. U vezi s tim, Osnovni sud je ukazao da iz odredaba člana 2 tačka v), člana 3 tačka h), člana 7 stav (1), člana 16 stav (1) i člana 19 st. (1) i (2) tačka g) Zakona o komunalnim djelatnostima (u daljnjem tekstu: ZKD) jasno proizlazi da proizvodnja i isporuka toplotne energije predstavlja komunalnu djelatnost od posebnog javnog interesa i da jedinica lokalne samouprave može, s ciljem obavljanja komunalne djelatnosti, osnovati javno komunalno preduzeće ili te poslove povjeriti drugom privrednom subjektu, te da se pružanje i korišćenje komunalnih usluga vrši na osnovu ugovora zaključenog između davaoca i korisnika usluge i da se komunalna usluga ne može uskratiti korisniku, osim, izuzetno, ako ovaj odbije da zaključi ugovor. Takođe, Osnovni sud se pozvao na odredbe člana 18 stav 2 tačka 2 i člana 20 tačka 7 Zakona o lokalnoj samoupravi. Analizom navedenih zakonskih odredbi Osnovni sud je utvrdio da je Grad Banjaluka imao zakonsko uporište da poslove obavljanja komunalne djelatnosti – proizvodnje i isporuke toplotne energije povjeri tuženom. Shodno tome, Osnovni sud je zaključio da je jasno da je tuženi na osnovu odluke jedinice lokalne samouprave, koja je bila zasnovana na zakonu, postao subjekat koji obavlja poslove pružanja komunalne usluge – proizvodnje i isporuke toplotne energije, te da je, u skladu s tim, imao pravni osnov da apelantkinji vrši isporuku toplotne energije. Osnovni sud je dalje konstatovao da iz dopisa preduzeća Toplane od 10. aprila 2018. godine i odgovora tuženog na prigovor od 27. aprila 2018. godine proizlazi da je apelantkinja najkasnije u aprilu 2018. godine imala saznanje da je tuženom od 1. februara 2018. godine povjereno pružanje komunalnih usluga grijanja, odnosno da joj preduzeće Toplane od tog datuma ne pruža tu uslugu, već da će to nadalje raditi tuženi. Takođe, Osnovni sud je ukazao da je nesporno da apelantkinja s tuženim nije potpisala ugovor o korišćenju toplotne energije. ali da ga je tek 26. novembra 2019. godine izričito obavijestila da odbija da potpiše ugovor, odnosno da odbija da joj tuženi pruža uslugu. Imajući u vidu navedeno, Osnovni sud je zaključio da se apelantkinja i tuženi nalaze u obligacionopravnom odnosu, bez obzira na činjenicu što nisu zaključili ugovor o korišćenju toplotne energije. U vezi s tim, Osnovni sud se pozvao na odredbe člana 19 Zakona o komunalnim djelatnostima, ukazujući da je tim odredbama propisano da se komunalna usluga ne može uskratiti korisniku, odnosno da se izričito može uskratiti ukoliko korisnik odbije da zaključi ugovor o korišćenju komunalne usluge. Osnovni sud je istakao da se dakle činjenica da se komunalne usluge pružaju svim korisnicima opravdava time što su komunalne djelatnosti djelatnosti od opšteg interesa, što znači da su usmjerene na normalno i kvalitetno funkcionisanje društva, pa je tako zakonska pretpostavka da se samo izuzetno mogu uskratiti, a da je jedan od zakonom propisanih razloga za uskraćivanje pružanja usluge ako korisnik odbije da zaključi ugovor. Pri tome, Osnovni sud je konstatovao da apelantkinja nije tvrdila da joj tuženi nije pružio uslugu.
10. U vezi s odlukom o protivtužbenom zahtjevu, Osnovni sud se pozvao na odredbe čl. 124 i 262 stav 1 ZOO-a, ukazavši da iz tih odredbi proizlazi da kod dvostranih ugovora, kada jedna ugovorna strana ne ispuni svoju obavezu, druga strana od nje može zahtijevati ispunjenje obaveze, te da je povjerilac ovlašćen da od dužnika zahtijeva ispunjenje obaveze, a dužnik je dužan da ispuni obavezu savjesno u svemu kako ona glasi. S obzirom na to da je utvrdio da su se stranke nalazile u obligacionopravnom odnosu počevši od 1. februara 2018. godine pa nadalje, odnosno u utuženom periodu i da apelantkinja nije tvrdila niti dokazala da je izvršila plaćanje usluge po ispostavljenim računima, Osnovni sud je ocijenio da je protivtužbeni zahtjev osnovan.
11. Apelantkinja je podnijela žalbu protiv navedene presude, koja je odbijena Presudom Okružnog suda broj 71 0 P 283106 20 Gž od 26. oktobra 2020. godine.
12. Okružni sud je u obrazloženju presude konstatovao da je pravilan stav prvostepenog suda da se u konkretnoj pravnoj stvari ne radi o institutu ustupanja ugovora trećem licu u smislu odredbi člana 145 ZOO-a, već o pravnoj situaciji povjeravanja obavljanja komunalnih djelatnosti tuženom od Grada Banjaluka kao jedinice lokalne samouprave koja za to ima zakonsko ovlašćenje, a tuženi ima zakonsko ovlašćenje da bude davalac komunalne usluge svim korisnicima. Okružni sud je ukazao da je, dakle, ugovor o vršenju usluge isporuke toplotne energije koji je bio zaključen između apelantkinje i preduzeća Toplana prestao nemogućnošću ispunjenja jer je Grad Banjaluka kao jedinica lokalne samouprave na čijoj teritoriji se obezbjeđuje i vrši usluga isporuke toplotne energije te poslove povjerio tuženom, o čemu je raniji ugovarač obavijestio apelantkinju. Istakao je da je na taj način toplifikacioni sistem povjeren tuženom i tuženi je nastavio da vrši isporuku toplotne energije isporučujući je i apelantkinji, odnosno pružio joj uslugu, čime je i bez zaključivanja ugovora nastao obligacionopravni odnos, zbog čega je apelantkinja dužna, prema članu 324 ZOO-a, isplatiti naknadu po isporučenom računu za pruženu uslugu. Pri tome, Okružni sud je istakao da je isporučilac toplotne energije u konkretnom slučaju promijenjen u toku sezone grijanja, zbog čega nije bilo mogućnosti da se otkazuje ugovor s ranijim isporučiocem, niti da se nudi zaključenje ugovora s novim isporučiocem – tuženim prije početka isporuke komunalne usluge. U vezi s navedenim, Okružni sud je citirao i odredbe člana 9a. Zakona o komunalnim djelatnostima. Takođe, citirao je i odredbe člana 22 st. (1) i (4) i člana 23 st. (1), (2), (3) i (4) Odluke o opštim uslovima za proizvodnju, isporuku i korišćenje toplotne energije („Službeni glasnik Grada Banjaluka“ broj 2/18, u daljnjem tekstu: Odluka o isporuci toplotne energije). Pored toga, konstatovao je da je tuženi nakon prijema apelantkinjinog dopisa u kojem je navela da nema namjeru koristiti njegove usluge rješenjem od 3. decembra 2018. godine pokrenuo postupak za izdvajanje s toplifikacionog sistema i pozvao apelantkinju da dostavi potrebnu dokumentaciju, te je obavijestio da će se isključenje izvršiti u roku od 30 dana od ispunjenja uslova, kao i da je nakon toga odlukom tuženog od 15. aprila 2019. godine apelantkinji uskraćena predmetna komunalna usluga i njen stan je isključen s toplifikacionog sistema. Takođe, Okružni sud je zaključio da je Osnovni sud donio pravilnu i zakonitu odluku kada je apelantkinju obavezao da tuženom isplati dug za pruženu isporuku toplotne energije za period od 1. februara do 1. novembra 2018. godine i da je za takvu odluku dao razloge koje je u cjelini prihvatio i taj sud.
13. Pri tome, Okružni sud je konstatovao da je neprihvatljiv stav žalbe da tuženi nema osnov za vršenje usluge isporuke toplotne energije jer nema zaključen ugovor s eventualnim korisnikom, odnosno apelantkinjom. Naime, Okružni sud je istakao da tuženi kao subjekat koji gazduje s centralnim toplovodom i pruža uslugu grijanja ima osnov i za naplatu onog što je isporučio. Takođe, Okružni sud je zaključio da je neosnovano apelantkinjino pozivanje na Zakon o zaštiti potrošača u Republici Srpskoj jer se u konkretnoj situaciji primjenjuje Zakon o komunalnim djelatnostima kojim se uređuju komunalne djelatnosti od posebnog javnog interesa, a za koje se smatraju i proizvodnja i isporuka toplotne energije kao i opšti uslovi za proizvodnju, isporuku i korišćenje toplotne energije koje donosi jedinica lokalne samouprave, kojim je propisan postupak izdvajanja iz centralnog toplifikacionog sistema.
14. Apelantkinja je izjavila reviziju protiv presude Okružnog suda, koja je odbačena kao nedozvoljena Rješenjem Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 71 0 P 283106 21 Rev od 22. marta 2022. godine.
15. Vrhovni sud je u obrazloženju rješenja naveo da je odredbama člana 237 stav (2) Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) propisano da revizija nije dozvoljena ako vrijednost pobijanog dijela pravosnažne presude ne prelazi 30.000,00 KM, a u privrednim sporovima 50.000,00 KM. U vezi s tim, Vrhovni sud je naveo da je vrijednost predmeta spora po tužbi označena u iznosu od 200,00 KM, a da glavno novčano potraživanje iz protivtužbe iznosi 445,41 KM, što su iznosi koji ne prelaze vrijednosni kriterijum (30.000,00 KM) iz člana 237 stav (2) ZPP-a kao uslova za dopuštenost revizije, pa revizija po tom osnovu nije dopuštena. Takođe, Vrhovni sud je konstatovao da u konkretnom slučaju nisu ispunjeni ni uslovi za izuzetnu dopuštenost revizije, u smislu odredbi člana 237 st. (3) i (4) ZPP-a.
IV.Apelacija I.Navodi iz apelacije
16. Apelantkinja smatra da joj je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Tvrdi da je u konkretnom slučaju proizvoljno primijenjeno materijalno pravo i da osporene presude u odnosu na primjenu materijalnog prava ne sadrže obrazloženja u skladu sa standardima prava na pravično suđenje. Naime, tvrdi da u osporenim presudama nisu navedene konkretne zakonske odredbe iz kojih proizlazi pravni osnov tuženom da joj isporučuje i naplaćuje toplotnu energiju bez prethodno zaključenog ugovora o korišćenju i isporuci toplotne energije, odnosno pravni osnov po kojem je dužna da mu isplati naknadu za komunalnu uslugu koju nije tražila, niti naknadno pristala na isporuku te usluge. Ovo pogotovo, kako apelantkinja naglašava, imajući u vidu da je Okružni sud u osporenoj odluci konstatovao da je ranije zaključeni ugovor s ranijim isporučiocem – preduzećem Toplana prestao postojati uslijed nemogućnosti ispunjenja, a da je odredbama člana 16 Zakona o komunalnim djelatnostima i člana 47 Zakona o potrošačima predviđena obaveza zaključenja ugovora. Tvrdi da su osporene odluke, iako se formalno na nju ne pozivaju, zasnovane na odredbi člana 13 stav 4 Odluke o isporuci toplotne energije, koja je proglašena neustavnom Odlukom Ustavnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Ustavni sud RS) broj U-72/18 od 27. novembra 2019. godine. Takođe, smatra da su osporene odluke suprotne toj odluci Ustavnog suda RS. Tvrdi da Okružni sud nije dao jasne razloge zašto nije bilo mogućnosti da se s potrošačima otkazuje ugovor s ranijim isporučiocem toplotne energije i zašto nije bilo uslova da se nudi zaključenje ugovora s novim isporučiocem – tuženim prije početka isporuke komunalne usluge. Pored toga, smatra da Okružni sud nije razmotrio njene žalbene navode koji se odnose na pogrešnu primjenu člana 47 Zakona o potrošačima i da je u konkretnom slučaju zanemario odredbe člana 10 ZOO-a.
b) Odgovori na apelaciju
17. Okružni sud tvrdi da su navodi apelacije neosnovani i da ostaje pri razlozima koje je dao u obrazloženju osporene presude. U prilogu odgovora na apelaciju Okružni sud je dostavio Rješenje Vrhovnog suda broj 71 0 P 283106 21 Rev od 22. marta 2022. godine.
18. Osnovni sud, takođe, smatra da su apelacioni navodi neosnovani.
19. Tuženi, prije svega, navodi da je apelacija preuranjena jer je u toku postupak po reviziji koju je apelantkinja izjavila protiv osporene presude Okružnog suda. Pored toga, smatra i da je apelacija neosnovana. U vezi s tim, ukazuje da je obligacioni odnos između primaoca komunalne usluge grijanja i davaoca komunalne usluge grijanja – tuženog nastao u odnosu na korisnike koji su 1. februara 2018. godine bili spojeni na toplifikacioni sistem Grada Banjaluka jer od tog datuma tuženi vrši isporuku toplotne energije, a takav korisnik je bila i apelantkinja. Dalje, navodi da bilo koji korisnik koji ne želi da koristi tu uslugu ovlašćen je da podnese zahtjev za isključenje u skladu sa odredbama čl. 22 i 23 Odluke o isporuci toplotne energije i da postoji sloboda izbora o tome da li neko želi biti spojen na centralni toplifikacioni sistem ili ne. Pri tome, tuženi ukazuje da u slučaju da korisnik ne želi da podnese zahtjev za isključenje, može i izričitom izjavom volje odbiti uslugu, kao što je to učinila apelantkinja, i time prestati koristiti uslugu jer davalac komunalne usluge ne može isporučivati toplotnu energiju licu koje to izričito ne želi. Tuženi, međutim, ističe da davalac komunalne usluge s druge strane nije ovlašćen uskratiti komunalnu uslugu licu koje je spojeno na toplifikacioni sistem Grada Banjaluke jer je proizvodnja i isporuka toplotne energije odredbama čl. 1 i 2 Zakona o komunalnim djelatnostima definisana kao djelatnost od posebnog javnog interesa, a odredbom člana 19 stav 1 istog zakona definisano da se komunalna usluga ne može uskratiti korisniku. Dakle, shodno navedenom, tuženi tvrdi da je imao obavezu da isporuči toplotnu energiju u konkretnom slučaju, a apelantkinja obavezu da primi toplotnu energiju dok ne izjavi drugačije, što je i učinjeno, a apelantkinja je nakon opredjeljenja isključena iz toplifikacionog sistema. Dalje, tuženi je ukazao da je Odluka o povjeravanju obavljanja komunalne djelatnosti u korist tuženog objavljena u „Službenom glasniku Grada Banjaluka“ broj 2/18, kao i Odluka o isporuci toplotne energije, te da su u toj odluci navedeni svi detalji isporuke toplotne energije, kao i cijena i uslovi isporuke, način prestanka i plaćanja. Shodno tome, tuženi tvrdi da je apelantkinja u više navrata i putem različitih akata bila upoznata o identitetu isporučioca toplotne energije, važnosti i trajanju ugovora s ranijim isporučiocem toplotne energije, uslovima isporuke i svim ostalim bitnim elementima obligacionog odnosa. Osim toga, tuženi tvrdi da je Grad Banjaluka ovlašćen da svojim opštim aktima (Odlukom) propisuje uslove i načine pružanja ove usluge korisnicima.
V.Relevantni propisi
20. Zakon o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89 i „Službeni glasnik RS“ br. 17/93, 3/96, 39/03 i 74/04; za potrebe ove odluke koristi se tekst propisa kako je objavljen u službenim glasilima jer nije objavljen na svim službenim jezicima i pismima) u relevantnom dijelu glasi:
Autonomija volje Član 10.
Strane u obligacionim odnosima su slobodne, u granicama prinudnih propisa, javnog poretka i dobrih običaja, da svoje odnose urede po svojoj volji.
III - RASKIDANJE UGOVORA ZBOG NEISPUNJENJA
Prava jedne strane kad druga strane ne ispuni svoju obavezu Član 124.
U dvostranim ugovorima, kad jedna strana ne ispuni svoju obavezu, druga strana može, ako nije što drugo određeno, zahtevati ispunjenje obaveza ili, pod uslovima predviđenim u idućim članovima, raskinuti ugovor prostom izjavom, ako raskid ugovora ne nastupa po samom zakonu, a u svakom slučaju ima pravo na naknadu štete.
IX - USTUPANJE UGOVORA
Uslovi ustupanja Član 145.
(1) Svaka strana u dvostranom ugovoru može, ako na to pristane druga strana, ustupiti ugovor nekom trećem licu, koje time postaje nosilac svih njenih prava i obaveza iz tog ugovora.
(2) Ustupanjem ugovora ugovorni odnos između ustupioca i druge strane prelazi na prijemnika i drugu stranu u času kad je druga strana pristala na ustupanje, a ako je druga strana dala svoj pristanak unapred, u času kad je obaveštena o ustupanju.
[…]
PRAVO NA NAKNADU ŠTETE
I - OPŠTA PRAVILA
Ispunjenje obaveze i posledice neispunjenja Član 262. stav 1.
(1) Poverilac u obaveznom odnosu je ovlašćen da od dužnika zahteva ispunjenje obaveze, a dužnik je dužan ispuniti je savesno u svemu kako ona glasi.
I - DOCNJA DUŽNIKA
Kad dužnik dolazi u docnju Član 324.
(1) Dužnik dolazi u docnju kad ne ispuni obavezu u roku određenom za ispunjenje.
(2) Ako rok za ispunjenje nije određen, dužnik dolazi u docnju kad ga poverilac pozove da ispuni obavezu, usmeno ili pismeno, vansudskom opomenom ili započinjanjem nekog postupka čija je svrha da se postigne ispunjenje obaveze.
21. Zakon o komunalnim djelatnostima („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 124/11 i 100/17). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji glasi:
Član 2.
(1) Kao komunalne djelatnosti od posebnog javnog interesa, u smislu ovog zakona, smatraju se:
[…]
v) proizvodnja i isporuka toplotne energije, […] Član 3.
Pojmovi upotrijebljeni u ovom zakonu imaju sljedeće značenje:
[…]
h) davalac komunalne usluge je javno komunalno preduzeće ili drugi privredni subjekt kojem su povjereni poslovi obavljanja komunalne djelatnosti i […] Član 7. stav 1.
(1) Za obavljanje komunalnih djelatnosti i drugih djelatnosti od javnog interesa jedinica lokalne samouprave može osnovati javno komunalno preduzeće (u daljem tekstu: javno preduzeće) ili te poslove može povjeriti drugim privrednim subjektima koji su dužni da komunalnu djelatnost koja im je povjerena obavljaju u skladu sa ovim zakonom i drugim propisima.
Član 9a.
(1) Korisnik komunalne usluge koristi komunalne usluge koje je jedinica lokalne samouprave organizovala na svom području u skladu sa odredbama ovog zakona.
(2) Izuzetno od stava 1. ovog člana, korisniku komunalne usluge može se na njegov zahtjev odobriti da ne koristi neku komunalnu uslugu ili prestanak njenog korišćenja, odnosno korisnik ima pravo na raskid ugovora ako davalac te usluge ne može obezbijediti propisani kvalitet, ako tehničke karakteristike sistema ne omogućavaju njeno korišćenje ili ako za korisnika postoje bolja tehnička i ekonomski povoljnija rješenja, pod uslovom da to ne škodi drugim korisnicama, vodeći računa o mjerama iz člana 5. ovog zakona.
(3) Uslovi pod kojima se korisniku komunalne usluge može odobriti da ne koristi neku komunalnu uslugu ili da je prestane koristiti detaljnije se propisuju u odluci iz člana 6. stav 2. ovog zakona.
(4) Provjeru ispunjenosti uslova iz stava 2. ovog člana i izradu odgovarajućeg stručnog mišljenja vrši lice ovlašćeno za takvu vrstu poslova koje je nezavisno od davaoca i korisnika komunalne usluge.
Član 16. stav 1.
(1) Pružanje i korišćenje komunalnih usluga vrši se na osnovu ugovora zaključenog između davaoca komunalne usluge i korisnika.
Član 19. st. 1. i 2.
(1) Komunalna usluga ne može se uskratiti korisniku.
(2) Izuzetno, komunalna usluga može se uskratiti korisniku ako:
[…]
g) odbije da zaključi ugovor o korišćenju komunalne usluge i […]
22. Zakon o zaštiti potrošača u Republici Srpskoj („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 6/12, 63/14, 18/17 i 90/21). U konkretnom slučaju primjenjuje se neslužbeni prečišćeni tekst Zakona o zaštiti potrošača u Republici Srpskoj („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 6/12, 63/14 i 18/17) sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji je važio u vrijeme donošenja osporenih odluka, a koji u relevantnom dijelu glasi: Član 47.
(1) Trgovac koji pruža ekonomsku uslugu posredstvom distributivne mreže dužan je da omogući potrošačima priključak na distributivnu mrežu i upotrebu priključka, mreže i usluge pod unaprijed poznatim i ugovorenim uslovima propisanim od trgovca ili drugog ovlašćenog organa, ukoliko za to postoji tehnička mogućnost.
[…] (3) Za pružanje usluga iz stava 1. ovog člana trgovac je dužan da sa potrošačem zaključi ugovor u pisanoj formi.
[…] (5) Trgovac iz stava 1. ovog člana mora potrošaču omogućiti pravo na raskid ugovora.
[…]
23. Odluka o opštim uslovima za proizvodnju, isporuku i korišćenje toplotne energije („Službeni glasnik Grada Banjaluka“ broj 2/18) u relevantnom dijelu glasi: (Ugovor o isporuci i korištenju toplotne energije) Član 13. stav (4) (4) Ukoliko korisnik usluge odbije da zaključi ugovor iz stava 1. ovog člana, a toplotna energija se isporučuje, ostaje u obavezi da u skladu sa Zakonom o obligacionim odnosima, ovom odlukom i Tarifnim sistemom plaća troškove toplotne energije.
(Izdvajanje iz centralnog toplifikacionog sistema) Član 22. st. 1. i 4.
(1) Korisnik usluge se ne može izdvojiti iz centralnog toplifikacionog sistema (u daljem tekstu: isključiti) bez saglasnosti ostalih korisnika u objektu i davaoca usluge.
(4) Preduslovi za izdvajanje iz toplifikacionog sistema su:
a) podnošenje pismenog zahtjeva za izdvajanje iz centralnog toplifikacionog sistema davaocu usluge i
b) pribavljanje saglasnosti svih stanara Zajednice etažnih vlasnika (u daljem tekstu: ZEV), ovjereni potpisi ili direktno kod davaoca usluge, a za objekte gđe u skladu sa zakonskim propisima nije formirana ili ne postoji obaveza formiranja Zajednice etažnih vlasnika pribavlja se saglasnost svih vlasnika/suvlasnika objekta, ovjereni potpisi ili direktno kod davaoca usluge.
Član 23.
(1) Korisnik koji želi da se izdvoji iz centralnog toplifikacionog sistema davaoca usluge može to učiniti uz ispunjavanje svih pozitivnih zakonskih propisa i u skladu sa pratećim dozvolama i saglasnostima.
(2) Podnošenje zahtjeva za izdvajanje iz centralnog toplifikacionog sistema davaocu usluge je moguće u periodu od 15. maja do 15. septembra za narednu grijnu sezonu.
(3) Isključenje se vrši blokiranjem ventila na mjestu priključka, odnosno blokiranjem prvih ventila u podstanici kupca, ili fizičkim odvajanjem instalacije kupca ukoliko se radi o individualnom stambenom, ili poslovnom objektu, a ukoliko se radi o isključenju stana, ono se vrši fizičkim odvajanjem unutrašnje toplotne instalacije kupca, ukoliko za to postoje tehničke mogućnosti.
(4) Isključeni korisnik usluge je odgovoran za svu eventualnu štetu koja nastane zbog izdvajanja iz centralnog toplifikacionog sistema, na unutrašnjoj instalaciji, odnosno u unutrašnjosti objekta, ili stana, kao što je smrzavanje i pucanje cjevovoda, izlivanje tople vode, ili bilo koje druge štete koja nastane zbog isključenja.
24. Odluka o opštim uslovima za proizvodnju, isporuku i korišćenje toplotne energije („Službeni glasnik Grada Banjaluka“ br. 2/18, 40/18 – ispravka i 12/19). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji glasi:
(Ugovor o isporuci i korištenju toplotne energije) Član 13. stav (4) (4) Ukoliko korisnik usluge odbije da zaključi ugovor iz stava 1. ovog člana, a toplotna energija se isporučuje, ostaje u obavezi da u skladu sa Zakonom o obligacionim odnosima, ovom odlukom i Tarifnim sistemom plaća troškove toplotne energije.
25. Odluka Ustavnog suda Republike Srpske broj U-72/18 od 27. novembra 2019. godine („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 103/19) u relevantnom dijelu glasi: Utvrđuje se da član 13. stav 4. Odluke o opštim uslovima za proizvodnju, isporuku i korišćenje toplotne energije („Službeni glasnik Grada Banja Luka“ br. 2/18, 40/18 i 12/19) nije u saglasnosti sa Ustavom Republike Srpske, Zakonom o obligacionim odnosima ("Službeni list SFRJ" br.
29/78, 39/85, 57/89 i „Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 17/93, 3/96, 39/03 i 74/04), Zakonom o komunalnim djelatnostima ("Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 124/11 i 100/17) i Zakonom o zaštiti potrošača u Republici Srpskoj ("Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 6/12, 63/14 i 18/17).
[...] VI.Dopustivost
26. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
27. U skladu sa članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
28. Ustavni sud, prije svega, primjećuje da je tuženi u odgovoru na apelaciju ukazao da je u toku postupak povodom revizije koju je apelantkinja podnijela protiv osporene Presude Okružnog suda broj 71 0 P 283106 20 Gž od 26. oktobra 2020. godine i da je, shodno tome, apelacija preuranjena. Međutim, Ustavni sud zapaža da iz dostavljene dokumentacije (rješenja Vrhovnog suda koje je prilogu odgovora na apelaciju dostavio Okružni sud) proizlazi da je taj postupak okončan Rješenjem Vrhovnog suda broj 71 0 P 283106 21 Rev od 22. marta 2022. godine kojim je apelantkinjina revizija odbačena kao nedopuštena zbog formalnih razloga. Shodno tome, Ustavni zaključuje da, nakon što je postupak pred Vrhovnim sudom okončan na navedeni način, konačnu odluku u ovom predmetu predstavlja predmetna presuda Okružnog suda i da je apelacija po tom osnovu dopustiva s obzirom na to da je podnesena protiv konačne odluke. Osporenu presudu Okružnog suda broj 71 0 P 283106 20 Gž od 26. oktobra 2020. godine apelantkinja je primila 6. novembra 2020. godine, a apelacija je podnesena 28. decembra 2020. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
29. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
30. Apelantkinja smatra da su joj osporenim odlukama povrijeđeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
Pravo na pravično suđenje
31. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:
e) Pravo na pravičan postupak u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi s krivičnim postupkom.
Član 6 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]
32. Ustavni sud primjećuje da se predmetni postupak odnosi na utvrđenje (ne)postojanja obligacionog odnosa i isplatu novčanog potraživanja po osnovu isporuke toplotne energije, dakle na predmet građanskopravne prirode, pa apelantkinja u tom postupku uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.
33. Apelantkinja smatra da su redovni sudovi proizvoljno primijenili materijalno pravo kada su njen tužbeni zahtjev odbili kao neosnovan, a usvojili protivtužbeni zahtjev kao osnovan i da za svoje odluke nisu dali obrazloženja koja su u skladu sa standardima prava na pravično suđenje. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01 i Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, stav 23). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, generalno, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02 i Radomilja i drugi protiv Hrvatske, presuda od 20. marta 2018. godine, stav 150). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila eventualno proizvoljna ili diskriminaciona.
34. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi primijenili pozitivnopravne propise kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda kako u postupku utvrđivanja činjenica, ocjene dokaza, tako i primjene relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i na to da je u više svojih odluka istakao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25 i dalje). Takođe, Ustavni sud, slijedeći praksu Evropskog suda, ukazuje da je prvenstveno na domaćim vlastima, posebno sudovima, da riješe problem tumačenja domaćeg zakonodavstva. U vezi s tim, Evropski sud je istakao da neće postavljati problem tumačenja domaćeg prava od domaćih sudova, osim u slučaju očigledne proizvoljnosti, drugim riječima, kada uoči da je primjena od domaćih sudova bila očigledno pogrešna ili takva da su izvedeni proizvoljni zaključci i/ili uskraćivanje pravde (vidi Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, tačka 24). Shodno navedenom, Ustavni sud će ispitati da li je u okolnostima konkretnog postupka koji je okončan osporenom presudom Okružnog suda došlo do proizvoljne primjene materijalnog prava.
35. U vezi s tim, Ustavni sud, prije svega, podsjeća da je u svojoj dosadašnjoj praksi u više navrata razmatrao slična pravna pitanja, odnosno pitanja obavezivanja korisnika komunalne usluge za isplatu duga po osnovu izvršenih komunalnih usluga, a u situacijama u kojima nije postojao ugovor zaključen između davaoca i korisnika komunalne usluge (vidi, između ostalih, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 4064/19 od 19. maja 2021. godine i odluke o dopustivosti br. AP 2531/17 od 25. oktobra 2017. godine i AP 3874/19 od 17. februara 2021. godine, dostupne na www.ustavnisud.ba). Naime, Ustavni sud ukazuje da je u predmetu broj AP 4064/19 razmatrao apelantovu apelaciju podnesenu protiv odluka redovnih sudova kojima je taj apelant obavezan da tužiocu („Gradska toplana“ a.d. Doboj) isplati određen novčani iznos po osnovu duga za isporučenu toplotnu energiju. Ustavni sud dalje ukazuje da su redovni sudovi u tom predmetu imali u vidu činjenicu da apelant nije imao zaključen ugovor o pružanju i korišćenju komunalne usluge (isporuke toplotne energije) i odredbe člana 16 st. 1 i 2 Zakona o komunalnim djelatnostima, ali da su bez obzira na to smatrali da obaveza plaćanja usluge grijanja tužiocu proizlazi iz činjenice da je tužilac izvršio uslugu apelantu, odnosno da su se, shodno tome, nalazili u obligacionopravnom odnosu. Pri tome, imali su u vidu, pored ostalih, odredbu člana 17 stav (1) ZOO-a, te su uzeli u obzir i činjenicu da apelant nije prigovarao na račune. Ustavni sud je u navedenoj odluci, između ostalog, konstatovao da nema elemenata koji bi ukazivali na proizvoljnu primjenu relevantnih zakonskih odredaba na predmetnu situaciju i apelaciju je odbio kao neosnovanu u odnosu na navode apelanata o povredi prava na pravično suđenje i prava na imovinu. Dalje, Ustavni sud ukazuje da je u predmetima br. AP 2531/17 i AP 3874/19 razmatrao apelacije apelanata podnesene protiv odluka redovnih sudova kojima su, u konačnici, ti apelanti obavezani da tužiocima (AD „Zvornik stan“ Zvornik i Komunalno preduzeće „Progres“ a.d. Doboj) isplate određene novčane iznose po osnovu duga za isporučenu toplotnu energiju (u predmetu AP 2531/17), odnosno po osnovu duga za pruženu komunalnu uslugu odvoza otpada (u predmetu AP 3874/19). Ustavni sud dalje ukazuje da je u navedenim predmetima, između ostalog, utvrđeno da apelanti nisu imali zaključene ugovore o pružanju i korišćenju komunalnih usluga (isporuke toplotne energije, odnosno odvoza komunalnog otpada), te da su redovni sudovi, bez obzira na to, smatrali da obaveza plaćanja usluge grijanja tužiocu proizlazi iz činjenice da je tužilac izvršio uslugu apelantu, a da apelant nije dostavio dokaze da je pismeno tražio da se isporuka ne vrši, odnosno da se isključi sa sistema daljinskog grijanja (u odnosu na predmet AP 2531/17), odnosno iz činjenice da su apelant i tužilac bili u obligacionom odnosu povodom komunalne usluge prikupljanja i odvoženja komunalnog otpada koju je pružio tužilac, a apelant nije dokazao suprotno, odnosno nije dokazao da mu tužilac nije pružio te usluge, niti da ih nije koristio (u odnosu na predmet AP 3874/19). U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da je u svojim odlukama br. AP 2531/17 i AP 3874/19 zaključio da su redovni sudovi u obrazloženjima osporenih odluka dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, te da se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna. Slijedom toga, Ustavni sud je navode apelanata u ovim predmetima o povredi prava na pravično suđenje i/ili prava na imovinu ocijenio kao očigledno (prima facie) neosnovane.
36. Dovodeći u vezu praksu iz navedenih predmeta sa činjenicama konkretnog predmeta, Ustavni sud zapaža da u konkretnom slučaju iz obrazloženja osporenih odluka nesporno proizlazi, a što apelantkinja nije dovela u pitanje navodima apelacije, da je apelantkinja prethodno primala uslugu isporuke toplotne energije od preduzeća Toplana i da je u toku grejne sezone 2017/2018. došlo do promjene isporučioca te energije, i to na osnovu Odluke koju je donio Grad Banjaluka kao nadležna jedinica lokalne samouprave, tako što je vršenje te usluge povjereno tuženom, koji je nastavio isporuku toplotne energije apelantkinji u toku te grejne sezone, bez zaključivanja ugovora o korišćenju toplotne energije. Takođe, Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja osporenih odluka nesporno proizlazi da se utuženi novčani iznos po protivtužbi tuženog na ime duga za isporučenu toplotnu energiju odnosio isključivo na period prije no što je apelantkinja izričito iskazala svoju volju da ne želi da zaključi ugovor o isporuci energije s tuženim, te da je tuženi, postupajući po apelantkinjinoj volji, isključio predmetni stan iz toplifikacionog sistema. Dovodeći u vezu navedeno s odredbama propisa na koje su se redovni sudovi pozvali u osporenim odlukama, naročito odredbom člana 19 stav 1 Zakona o komunalnim djelatnostima kojim je eksplicitno propisano da se komunalna usluga ne može uskratiti korisniku, te odredbama člana 22 st. (2) i (4) i člana 23 Odluke o isporuci toplotne energije kojim su propisani uslovi za izdvajanje iz centralnog toplifikacionog sistema, kao i odredbama propisa na koje se pozvala apelantkinja u apelaciji, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi dali dovoljno jasne i argumentovane razloge za svoje odluke i u okolnostima konkretnog predmeta ne nalazi proizvoljnost u primjeni materijalnog prava prilikom donošenja zaključka da je u konkretnom slučaju bez zaključivanja ugovora nastao obligacionopravni odnos između apelantkinje i tuženog, zbog čega je apelantkinja dužna da isplati naknadu po isporučenom računu za pruženu uslugu za utuženi period (koji se odnosio na period prije no što je apelantkinja izričito iskazala svoju volju da ne želi da zaključi ugovor o isporuci energije s tuženim). Pri tome, u vezi s apelantkinjinim pozivanjem na Odluku Ustavnog suda RS kojom je utvrđeno da član 13 stav 4 Odluke o opštim uslovima za proizvodnju, isporuku i korišćenje toplotne energije („Službeni glasnik Grada Banjaluka“ br. 2/18, 40/18 i 12/19) nije u saglasnosti s Ustavom Republike Srpske, ZOO-om, Zakonom o komunalnim djelatnostima i Zakonom o zaštiti potrošača, Ustavni sud zapaža da osporene odluke, suprotno apelacionim navodima, nisu zasnovane na toj podzakonskoj odredbi, naročito imajući u vidu da se u konkretnom slučaju, kao što je to već navedeno, dug utužen protivtužbom odnosio na neplaćenu isporuku toplotne energije za period prije no što je apelantkinja izričito iskazala svoju volju da ne želi da zaključi ugovor o isporuci energije s tuženim.
37. Dakle, imajući u vidu sve navedeno, te uzimajući u obzir činjenična utvrđenja i relevantne odredbe propisa na kojima su redovni sudovi zasnivali osporene odluke i obrazloženja koja su dali u vezi s tim, a koja su u skladu sa standardima prava na pravično suđenje, Ustavni sud smatra da u osporenim odlukama nema elemenata koji bi ukazivali na proizvoljnost u postupanju i primjeni relevantnih propisa. U takvim okolnostima nema uslova da Ustavni sud, u smislu navedenih stavova Evropskog suda i Ustavnog suda, svojim tumačenjem zamijeni dato tumačenje redovnih sudova u osporenim odlukama.
38. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da nije došlo do povrede apelantkinjinog prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije.
Pravo na imovinu
39. Apelantkinja smatra da joj je osporenim odluka povrijeđeno i pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Ustavni sud zapaža da se navodi o kršenju navedenog prava zasnivaju na istim tvrdnjama o proizvoljnoj primjeni materijalnog prava koje je istakla u vezi s pravom na pravično suđenje, što je Ustavni sud već obrazložio u prethodnim tačkama ove odluke kada ih je ocijenio neosnovanim. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da su apelantkinjini navodi o kršenju prava na imovinu, takođe, neosnovani.
VIII.Zaključak
40. Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvenciji kada su redovni sudovi za svoje odluke dali dovoljno jasno i argumentovano obrazloženje za svoje odluke kojima su odbili apelantkinjin tužbeni zahtjev i usvojili protivtužbeni zahtjev tuženog i kada nema elemenata koji bi ukazivali na proizvoljnu primjenu relevantnih materijalnih propisa na predmetnu situaciju.
41. Ustavni sud, takođe, zaključuje da nema povrede prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada apelantkinja navode o kršenju tog prava zasniva na proizvoljnoj primjeni materijalnog prava, a Ustavni sud je utvrdio da nije bilo proizvoljnosti u tom pogledu.
42. Na osnovu člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
43. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić