Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1152/22 (D. R. S.)
Odluka donesena 06. 07. 2022.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Građanski postupak
- Prava iz radnog odnosa
- Kolektivni ugovor
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1152/22
Apelacija
Odluka o dopustivosti
06. 07. 2022.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mato Tadić, potpredsjednici Miodrag Simović i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Seada Palavrić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 6. jula 2022. godine, u predmetu broj AP-1152/22, rješavajući apelaciju koju je podnijela Danijela Rozić Samac, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnijela Danijela Rozić Samac protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH broj 65 0 Rs 356568 22 Rev od 3. februara 2022. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Danijela Rozić Samac (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Mostara, koju zastupa Asif Plećan advokat iz Sarajeva, podnijela je 1. aprila 2022. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 65 0 Rs 356568 22 Rev od 3. februara 2022. godine.
2. Presudom Općinskog suda u Sarajevu broj 65 0 Rs 356568 13 Rs od 15. decembra 2015. godine obavezana je tužena (Reiffeisen Bank d.d. BiH Sarajevo) da apelantici isplati jubilarnu nagradu u iznosu od 1.294,08 KM sa zakonskom zateznom kamatom, dok je odbijen zahtjev apelantice za isplatu razlike plata sa naknadom za minuli rad u iznosima pobliže naznačenim u izreci sa zakonskom zateznom kamatom, za isplatu naknade za korištenje godišnje odmora u iznosu od 5.421,61 KM za sa zakonskim zateznim kamatama, za uplatu doprinosa za PIO u iznosu od 3.229,20 KM, sve za period od 1. maja 2010. do 30. aprila 2013. godine, te je obavezana apelantica da tuženoj naknadi troškove postupka.
3. Odlučujući o žalbama apelantice i tužene izjavljenim protiv prvostepene presude, Kantonalni sud je Presudom broj 65 0 Rs 356568 16 Rsž od 12. avgusta 2020. godine predmetnu žalbu apelantice djelimično uvažio i prvostepenu presudu preinačio tako da se obavezuje tužena da apelantici za period od 1. maja 2010. do 30. aprila 2013. godine isplati naknadu za korištenje godišnjeg odmora u iznosu od 808,72 KM sa zakonskom zateznom kamatom, dok je u preostalom dijelu žalba apelantice odbijena, kao i žalba tužene, te je prvostepena presuda potvrđena.
4. Odlučujući o reviziji apelantice izjavljenoj protiv drugostepene presude, Vrhovni sud je presudom od 3. februara 2022. godine predmetnu reviziju odbio.
5. U obrazloženju osporene odluke Vrhovni sud je naveo da iz činjeničnog stanja koje su utvrdili nižestepeni sudovi proizlazi da je apelantica u spornom periodu bila zaposlena kod tužene na poslovima blagajnika na osnovu ugovorâ o radu na neodređeno vrijeme od 8. aprila 2008. godine i od 9. marta 2011. godine sa Aneksom I od 1. maja 2011. godine i Aneksom II od 1. avgusta 2011. godine. Nadalje, da je apelantici navedenim ugovorima utvrđen iznos bruto plate od 1.338,42 KM i određeni poslovi koji će obavljati, a za koji posao u rubrici kvalifikacije je navedeno: diploma visoke škole obrazovanja ili diploma srednjoškolskog obrazovanja, ekonomski smjer. Također, da apelantica ima završen VI stepen školske spreme (VŠS), te da tužena, u skladu sa članom 26. stav (5) Kolektivnog ugovora za granu finansija (u daljnjem tekstu: GKU), Pravilnikom o radu nije konkretno razradila poslove u okviru grupa složenosti poslova koje su propisane odredbom člana 26. stav (1) GKU. S tim u vezi je Vrhovni sud naveo da, polazeći od pojma plate koja se definiše kao novčani iznos, koji je poslodavac dužan isplatiti zaposleniku u skladu sa pravnim propisom — kolektivnim ugovorom, pravilnikom o radu i ugovorom o radu — član 68. Zakona o radu, za rad koji je zaposlenik lično obavio za poslodavca prema prethodno utvrđenim osnovama i mjerilima, taj sud prihvata pravni stav nižestepenih sudova da se zaposleniku plata za poslove koje je zaposlenik u relevantnom periodu izvršavao, u okvirima stručne spreme predviđene za tu vrstu poslova. Shodno navedenom, da se u konkretnom slučaju, kada su apelantica i tužena zaključile ugovor o radu za poslove za koje je, pored više školske spreme predviđena i srednja stručna sprema, ne može se zaključiti da apelantica ima pravo na platu za poslove za koje se traži samo viša stručna sprema, ako ona takve poslove nije obavljala. Vrhovni sud je u vezi s tim zaključio da je drugostepeni sud pravilno ocijenio da apelantica nije dokazala da poslovi koje je obavljala spadaju u V grupu složenosti poslova, sa propisanim koeficijentom u rasponu od 2,75 do 3,00, pa nije prihvatio obračun razlika plata i doprinosa koji je vještak finansijske struke izvršio primjenom koeficijenata te grupe. Također, da bi se odredbe GKU-a u konkretnom slučaju pravilno primijenile, kao najpovoljnije pravo u smislu člana 3. stav (3) Općeg kolektivnog ugovora za teritoriju F BiH, nije bilo dovoljno utvrditi samo stručnu spremu zaposlenika, kako to smatra apelantica, nego i odrediti u koju grupu složenosti spadaju poslovi koje je apelantica obavljala kod tužene, tj. da li se radi o poslovima za koje je potreban V stepen stručne spreme. Vrhovni sud je dalje naveo da okolnost da sud nije utvrdio da je tužena Pravilnikom o radu razradila poslove u okviru propisanih grupa, ne oslobađa apelanticu obaveze da dokaže sudu da poslovi koje je obavljala spadaju u grupu poslova čiji se koeficijent zahtijeva, pa je pravilna ocjena drugostepenog suda da se primjenom odredbe člana 26. GKU na utvrđeno činjenično stanje ne može utvrditi da je potraživanje apelantice u zahtijevanom iznosu osnovano. Konačno, da nisu osnovani ni navodi revizije koji se odnose na obaveznu pismenu saglasnost zaposlenika kod rasporeda na poslove sa nižom spremom, jer su suprotni utvrđenom činjeničnom stanju, iz kojeg proizlazi da je apelantica potpisivanjem ugovora o radu prihvatila da je tužena može rasporediti i na poslove za koje je predviđena niža stručna sprema od njene (SSS), i za koje je propisan niži koeficijent složenosti od 2,75.
Apelacioni navodi
6. U predmetnoj apelaciji apelantica se pozvala na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelantica, između ostalog, navodi da su redovni sudovi proizvoljno primijenili materijalno pravo jer nisu primijenili načelo in favorem laboratories iz člana 3. stav (3) Općeg kolektivnog ugovora, te umjesto koeficijenta 3,00, koji je povoljniji za apelanticu, utvrdili apelantici koeficijent 2,75. Također, da apelantica nije dala pismenu saglasnost da bude raspoređena na radno mjesto za koje se traži niža stručna sprema od one koju ima. Nadalje, da su se trebali primijeniti koeficijenti složenosti iz GKU, jer tužena pravilnikom o radu nije utvrdila povećanje i smanjenje koeficijenata složenosti poslova. Konačno, da apelantica ima VŠS i da shodno tome spada u VI grupu složenosti poslova iz člana 26. GKU, zbog čega nisu potrebni drugi dokazi koji bi potvrdili da radno mjesto na koje je bila raspoređena tokom utuženog perioda spada u ovu grupu poslova.
7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
8. Nadalje, Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), koju Ustavni sud cijeni prilikom ispitivanja ustavnih prava (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu AP 992/15 od 25. oktobra 2017. godine, tačka 35), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Khundunts protiv Azerbejdžana, Odluka od 26. februara 2019. godine, stav 32. te Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02 i Dumlu protiv Turske, Odluka od 20. aprila 2021. godine, stav 27), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
9. U vezi sa navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu koji se zasnivaju isključivo na tvrdnji o proizvoljno utvrđenom činjeničnom stanju primjeni prava, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, koju Ustavni sud slijedi prilikom ispitivanja ustavnih prava (vidi Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP 992/15 od 25. oktobra 2017. godine, tačka 35) zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01 i Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, stav 23). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02 i Radomilja i drugi protiv Hrvatske, presuda od 20. marta 2018. godine, stav 150). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima.
10. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom, pozivajući se na relevantne odredbe Zakona o radu i GKU-a, dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelantice u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvala, odnosno ništa što ukazuje da apelantica ima "opravdan zahtjev" u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
11. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
12. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić