Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-4179/20 (H. H.)
Odluka donesena 06. 07. 2022.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 13. EK – Pravo na djelotvorni pravni lijek
- Radni spor
- Prava iz radnog odnosa
- Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
- Otkaz
- Građanski postupak
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-4179/20
Apelacija
Odluka o meritumu
06. 07. 2022.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 4179/20, rješavajući apelaciju Hajrudina Hadžića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Mato Tadić, predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Seada Palavrić, sutkinja Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 6. jula 2022. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Hajrudina Hadžića podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 32 0 Rs 277249 17 Rsž od 14. septembra 2018. godine.
OBRAZLOŽENJE
I. Uvod
1. Hajrudin Hadžić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Tuzle, kojeg zastupaju Amila Mimica Kunosić i Sven Selesković, advokati iz Tuzle, podnio je 19. novembra 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Vrhovnog suda FBiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 32 0 Rs 277249 19 Rev od 21. jula 2020. godine. Apelant osporava i Presudu Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 32 0 Rs 277249 17 Rsž od 14. septembra 2018. godine.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
2. Ustavni sud je donio Odluku broj AP 7454/18 od 10. januara 2019. godine (dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba) kojom je odbacio kao preuranjenu apelantovu apelaciju podnesenu protiv Presude Kantonalnog suda broj 32 0 Rs 277249 17 Rsž od 14. septembra 2018. godine jer postupak po reviziji protiv te presude nije bio okončan u vrijeme podnošenja apelacije.
3. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda i Elin Motors Bosnia d.o.o. Živinice (u daljnjem tekstu: tuženi) zatraženo je 13. oktobra 2021. godine da dostave odgovore na apelaciju.
4. Kantonalni sud je dostavio odgovor 27. oktobra 2021. godine, a tuženi 3. novembra 2021. godine.
5. Apelantu su 29. marta 2022. godine, u skladu sa članom 23. Pravila Ustavnog suda i Zaključkom broj SU-02-1056/21 od 17. decembra 2021. godine, dostavljeni odgovori Kantonalnog suda i tuženog na eventualno izjašnjenje.
6. Apelant je 4. aprila 2022. godine dostavio izjašnjenje na odgovore.
III. Činjenično stanje
7. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
8. Presudom Općinskog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 32 0 Rs 277249 16 Rs od 14. aprila 2017. godine utvrđeno je da su nezakoniti Rješenje tuženog o apelantovoj težoj povredi radne obaveze broj 41/15 od 18. decembra 2015. godine, Odluka o otkazu ugovora o radu apelantu broj 924/16 od 26. aprila 2016. godine i Odluka broj 1197/16 od 31. maja 2016. godine donesena po apelantovoj žalbi protiv odluke o otkazu ugovora o radu, te su sve navedene odluke stavljene van snage, a na snazi ostavljen apelantov ugovor o radu od 10. februara 2016. godine (stav 1). Presudom je obavezan tuženi da apelanta vrati na poslove i radne zadatke elektromontera koje je obavljao u vrijeme prestanka radnog odnosa i da mu uspostavi radnopravni status počev od 26. aprila 2016. godine, isplati naknadu plaće u visini ugovorene plaće precizirane u presudi koju bi apelant ostvario da je radio na navedenim poslovima za period preciziran u presudi kao dana uspostavljanja radnopravnog statusa kod drugog poslodavca, kao i da mu isplati iznose precizirane u presudi, a u visini razlike plaća između plaće koju bi apelant ostvarivao kod tuženog i plaće koju je ostvario kod drugog poslodavca, da apelantu izvrši uplatu doprinosa za PIO u iznosu preciziranom u presudi na način da će cijeli obračunati iznos uplatiti odjednom i da mu naknadi troškove postupka (stav 2).
9. U obrazloženju je navedeno da je na osnovu provedenih dokaza utvrđeno da je apelant radio kod tuženog po osnovu ugovora o radu na neodređeno vrijeme od 1. jula 2015. godine i da je 18. decembra 2015. godine tuženi donio rješenje o težoj povredi radne obaveze apelanta jer je zbog nemarnog i nesavjesnog neizvršavanja radnih zadataka, shodno stručnim smjernicama i pravilima, napravio propust u kontroli ispravnosti procesa i materijala s kojima se manipulira, odnosno načinio direktnu i svjesnu štetu na „statorima“. Utvrđeno je i da je navedenim rješenjem apelant upozoren da će mu u slučaju ponavljanja istog ili drugog propusta biti otkazan ugovor o radu bez otkaznog roka, te da apelant nije uložio prigovor na navedeno rješenje. Osim toga, utvrđeno je da je 26. aprila 2016. godine, shodno članu 44. Pravilnika o radu tuženog, donesena odluka o otkazu ugovora o radu apelantu jer je u periodu preciziranom u odluci počinio više lakših povreda radnih obaveza neizvršavanjem naloga neposrednog rukovoditelja, odbijao potrebnu saradnju s drugim zaposlenicima zbog lične netrpeljivosti ili iz drugih neopravdanih razloga, te i iz razloga što je neposredno nadređenoj osobi poimenično navedenoj u presudi zaprijetio odlaskom na bolovanje u slučaju da bude morao raditi s poimenično navedenim kolegom, što je i učinio. Protiv navedene odluke o otkazu ugovora o radu, kako je utvrdio Općinski sud, apelant je podnio žalbu koja je odlukom od 31. maja 2016. godine odbijena i potvrđena odluka o otkazu ugovora o radu. U vezi s tim je obrazloženo da je rješenje tuženog o težoj povredi radne obaveze apelanta nezakonito, prije svega jer ga je potpisala osoba poimenično navedena u presudi, koja je ujedno i vodila cijeli postupak utvrđivanja apelantove odgovorenosti, a ne zakonski zastupnik tuženog, a što, prema obrazloženju Općinskog suda, proizlazi iz dokaza preciziranih u presudi. Nadalje je obrazloženo da iz provedenih dokaza proizlazi da nije bilo prethodne niti naknadne kontrole apelantovog rada kojom bi bili uočeni propusti u apelantovom radu, te i da je utvrđeno da je apelant tražio sastanak sa rukovoditeljima i upozoravao na nepridržavanje procedure od zaposlenika, ali da takva činjenica nije potvrđena na održanom sastanku. Obrazloženo je i da je prilikom donošenja odluke o otkazu ugovora o radu apelantu učinjen niz formalnopravnih propusta, prije svega u odnosu na datum zaključenja ugovora o radu jer je u izreci navedene odluke navedeno da se otkazuje ugovor o radu iz 2015. godine, a navedeni ugovor je izmijenjen ugovorom od 10. februara 2016. godine, pa iz navedenog, prema mišljenju Općinskog suda, proizlazi da apelantu nije ni prestao radni odnos. Nadalje je obrazloženo da je nezakonita odluka o otkazu ugovora o radu i iz razloga što je apelantu radni odnos prestao bez otkaznog roka, niti je tuženi prije donošenja sporne odluke, shodno odredbama člana 32. Zakona o radu, izvršio konsultacije s vijećem zaposlenika oko otkaza ugovora o radu apelantu. Općinski sud je obrazložio i da je apelant o odlasku na bolovanje odmah obavijestio tuženog. Prema mišljenju Općinskog suda, apelant nije počinio lakše povrede radne dužnosti koje su navedene u odluci o otkazu ugovora o radu, već je negodovao zbog rada s osobom poimenično navedenom u presudi za koju je znao da izbjegava izvršavati svoje radne obaveze, zbog čega ga je rukovoditelj udaljio sa posla, što, prema mišljenju tog suda, ne mogu biti razlozi za prekid ugovora o radu. Općinski sud je istakao da je čl. 19. i 20. apelantovog ugovora o radu propisano da se akti poslodavca smatraju sastavnim dijelom ugovora o radu, a da je članom 44. stav
2. Pravilnika o radu tuženog propisano da se ugovor o radu zaposleniku može otkazati na osnovu lakše povrede radne obaveze te uz prethodno pismeno upozorenje. Prema mišljenju Općinskog suda, u toku postupka tuženi nije dokazivao koje su to lakše povrede radnih obaveza koje je apelant ponovio ili učinio, pa je zbog svega navedenog Općinski sud donio presudu kao u dispozitivu.
10. Protiv navedene presude tuženi je podnio žalbu Kantonalnom sudu koji je Presudom broj 32 0 Rs 277249 17 Rsž od 14. septembra 2018. godine žalbu uvažio i prvostepenu presudu preinačio na način da je apelantov tužbeni zahtjev u cijelosti odbijen. Presudom je obavezan apelant da tuženom naknadi troškove postupka u iznosu preciziranom u presudi, a odbijen je apelantov zahtjev za naknadu troškova postupka. U obrazloženju je ponovljeno utvrđeno činjenično stanje i pravni stav prvostepenog suda, te istaknuto da se osnovano žalbom tuženog ukazuje da je proizvoljan zaključak Općinskog suda da su rješenja tuženog od 18. decembra 2015. godine i 26. aprila 2016. godine, koja su potpisana od poimenično navedene osobe, ništava. Ovo stoga jer, kako je obrazložio Kantonalni sud, apelant tužbeni zahtjev kojim je tražio utvrđivanje nezakonitosti navedenih odluka nije ni zasnovao na tvrdnji da su predmetne odluke potpisale neovlaštene osobe, niti je, osim što je to naveo u završnoj riječi, apelant provodio bilo kakve dokaze u tom pravcu. Navedeno je i da iz odluka o žalbi proizlazi da ih je potpisao direktor tuženog. Nadalje je navedeno da je pravilan žalbeni navod tuženog da je pogrešan stav prvostepenog suda da tuženi nije dokazao da je apelant počinio bilo kakvu povredu radnih dužnosti jer, kako je obrazložio Kantonalni sud, iz provedenih dokaza jasno proizlazi da je navedene povrede radne dužnosti tuženi argumentirano dokazao. Osim toga, prema mišljenju Kantonalnog suda, osnovana je i žalbena tvrdnja tuženog da nije osnovan apelantov tužbeni zahtjev budući da apelant, prije svega, nije žalbom osporio rješenje o težoj povredi radne dužnosti, te da iz provedenih dokaza proizlazi da je apelant i priznao da je počinio lakše povrede radne dužnosti. Prema obrazloženju Kantonalnog suda, pogrešan je i stav prvostepenog suda da se tuženi prije otkazivanja ugovora o radu apelantu morao konsultirati sa vijećem zaposlenika jer iz provedenih dokaza nije vidljivo da je tuženi imao i morao formirati vijeće zaposlenika, kao i iz razloga što je predsjednik sindikata dao iskaz iz kojeg proizlazi da sindikat nije pružio podršku apelantu jer je apelant nakon donošenja navedenih rješenja krivio čitavu smjenu u preduzeću da ne obavlja svoje poslove kako treba. Konačno, Kantonalni sud je obrazložio i da se osnovano žalbom ukazuje da je bez utjecaja na osporene odluke činjenica da je u rješenjima upisan datum prvobitno zaključenog ugovora o radu, koji je kasnije noveliran, a iz razloga jer je s obzirom na vrijeme počinjenih radnji od apelanta evidentno da je ugovor o radu otkazan.
11. Protiv navedene presude apelant je izjavio reviziju Vrhovnom sudu koji je Rješenjem broj 32 0 Rs 277249 19 Rev od 21. jula 2020. godine reviziju odbacio, a odbio zahtjeve stranaka za naknadu troškova revizionog postupka. U obrazloženju je, između ostalog, navedeno da je odredbama člana 237. stav 2. ZPP-a propisano da revizija nije dopuštena ako vrijednost pobijanog dijela pravosnažne presude ne prelazi iznos od 30.000,00 KM, pa kako je u konkretnom slučaju vrijednost novčanog zahtjeva 4.778,53 KM, a nenovčanog naznačena kao 231,47 KM, to predmetna revizija ne zadovoljava uvjet za dopuštenost po osnovu navedenog člana. Također je obrazloženo da je revizija podnesena i iz razloga propisanih članom 237. stav 3. ZPP-a, prema kojem se revizija može podnijeti protiv drugostepene presude ako odluka u sporu zavisi od rješavanja nekog materijalnopravnog ili formalnopravnog pitanja važnog za osiguranje jedinstvene primjene prava, a naročito u slučajevima citiranim u presudi. Navedeno je i da je odredbom stava 5. istog člana propisano da u reviziji iz stava 3. stranka treba određeno naznačiti pravno pitanje zbog kojeg ju je podnijela uz određeno navođenje propisa i drugih važećih izvora prava koji se na njega odnose, te izložiti zbog kojih razloga smatra da je ono važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni. U vezi s tim, Vrhovni sud je obrazložio da u konkretnom slučaju iz sadržaja revizije proizlazi da apelant ukazuje na pogrešnu primjenu materijalnog prava na utvrđeno činjenično stanje koje je različito u svakom konkretnom slučaju. Osim navedenog, prema ocjeni Vrhovnog suda, uvjeti za dopuštenost (izuzetne) revizije u ovom slučaju ne postoje jer označena pravna pitanja nisu od značaja za primjenu prava u drugim slučajevima budući da je taj sud u sličnim slučajevima već zauzeo stav u pogledu primjene zakona i pravila pa je reviziju i po ovom osnovu trebalo odbaciti.
IV. Apelacija
a)Navodi iz apelacije
12. Apelant smatra da su mu odlukama Vrhovnog suda i Kantonalnog suda prekršeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije. Kršenje navedenih prava apelant vidi u proizvoljnoj primjeni prava. Navodi da je drugostepeni sud presudu donio na osnovu nevažećeg propisa, odnosno Zakona o radu koji je prestao da se primjenjuje stupanjem na snagu novog Zakona o radu 1. aprila 2016. godine i prema čijoj odredbi člana 184. tog dana prestaje da važi dotadašnji Zakon o radu. Navodi i da je odluka o prestanku radnog odnosa apelantu donesena nakon stupanja na snagu novog zakona, tj. 26. aprila 2016. godine, iz čega se jasno vidi da je Kantonalni sud proizvoljno primijenio nevažeći zakon. Nadalje navodi i da su proizvoljno primijenjene i odredbe ugovora o radu prema kojima radni odnos prestaje bez otkaznog roka, počinjenim težim povredama radnih obaveza, dok je apelantu ta mjera izrečena zbog lakših povreda radne dužnosti, pa navedena odluka o otkazu ugovora o radu nikako ne može biti zakonita. Apelant smatra da iz navedenog proizlazi i da je Kantonalni sud primijenio samo one propise koji idu u korist tuženom, a na apelantovu štetu. Također, navodi da je revizionom odlukom Vrhovnog suda prekršeno njegovo pravo na djelotvoran pravni lijeka zbog toga što Vrhovni sud o reviziji nije meritorno odlučio budući da apelant nema i ne može imati u vidu aktuelnu sudsku praksu Vrhovnog suda, sa eventualno sličnim činjeničnim stanjem kao u konkretnom slučaju, pri čemu je apelant i dao razloge za uvažavanje njegove revizije. Smatra da je zbog svega navedenog prekršeno i njegovo pravo na imovinu jer zbog osporenih odluka nije u mogućnosti da ostvaruje svoja prava koja proistječu iz radnog odnosa. Traži da Ustavni sud obaveže tuženog da mu naknadi troškove za sastavljanje apelacije.
b)Odgovor na apelaciju
13. Kantonalni sud je naveo sadržaj presuda donesenih u predmetnom postupku te istakao da ostaje pri obrazloženju i argumentima datim u svojoj odluci, te da iz njih proizlazi da nema kršenja prava na koja se apelant poziva.
14. Tuženi je također naveo sadržaje donesenih odluka te relevantne propise i istakao da nije bilo kršenja prava na koja se apelant poziva i paušalno ukazuje zbog čega apelaciju treba odbiti kao neosnovanu.
15. Apelant u izjašnjenju na odgovore ponavlja apelacione navode.
V. Relevantni propisi
16. U Zakonu o radu („Službene novine FBiH“ br. 26/16, 89/18, 23/20 – odluka Ustavnog suda FBiH, 31/20 – odluka Ustavnog suda FBiH, 19/22 – rješenje Ustavnog suda FBiH) relevantne odredbe glase:
Član 97.
1) Poslodavac može otkazati ugovor o radu radniku, bez obaveze poštivanja otkaznog roka, u slučaju da je radnik odgovoran za teži prijestup ili za težu povredu radnih obaveza iz ugovora o radu, a koji su takve prirode da ne bi bilo osnovano očekivati od poslodavca da nastavi radni odnos.
(2) U slučaju lakših prijestupa ili lakših povreda radnih obaveza iz ugovora o radu, ugovor o radu se ne može otkazati bez prethodnog pisanog upozorenja radniku.
3) Pisano upozorenje iz stava 2. ovog člana sadrži opis prijestupa ili povrede radne obaveze za koje se radnik smatra odgovornim i izjavu o namjeri da se otkaže ugovor o radu bez davanja predviđenog otkaznog roka za slučaj da se prijestup ponovi u roku od est mjeseci nakon izdavanja pisanog upozorenja poslodavca.
(4) Kolektivnim ugovorom ili pravilnikom o raduutvrđuju se vrste prijestupa ili povreda radnih obaveza iz st. 1. i 2. ovog člana.
Član 173.
Postupci ostvarivanja i zaštite prava radnika, započeti prije stupanja na snagu ovog zakona, završit će se prema odredbama Zakona o radu ("Službene novine F BiH", br. 43/99, 32/00 i 29/03).
17. U Zakonu o radu („Službene novine FBiH“ br. 3/99, 32/00 i 29/03) koji se primjenjuje na konkretan slučaj, relevantne odredbe glase:
Član 88.
Poslodavac može otkazati ugovor o radu zaposleniku, bez obaveze poštivanja otkaznog roka, u slučaju da je zaposlenik odgovoran za teži prijestup, ili za težu povredu radnih obaveza iz ugovora o radu, a koji su takve prirode da ne bi bilo osnovano očekivati od poslodavca da nastavi radni odnos.
U slučaju lakših prijestupa ili lakših povreda radnih obaveza iz ugovora o radu, ugovor o radu se ne može otkazati bez prethodnog pismenog upozorenja zaposleniku. Pismeno upozorenje iz stava 2.ovog člana sadrži opis prijestupa ili povrede radne obaveze za koje se zaposlenik smatra odgovornim i izjavu o namjeri da se otkaže ugovor o radu bez davanja predviđenog otkaznog roka za slučaj da se takav prijestup ponovi. Kolektivnim ugovorom ili pravilnikom o radu mogu se utvrditi vrste prijestupa ili povreda radnih obaveza iz st. 1. i 2. ovog člana.
Član 91.
U slučaju otkazivanja ugovora o radu u smislu člana 88. stav 1. i 2. ovog zakona, poslodavac je dužan, u slučaju spora pred nadležnim sudom, da dokaže postojanje razloga za otkaz.
VI. Dopustivost
18. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
19. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
20. Ustavni sud zapaža da apelant u konkretnom slučaju osporava, između ostalog, i Rješenje Vrhovnog suda broj 32 0 Rs 277249 19 Rev od 21. jula 2020. godine kojim je odbačena njegova revizija kao nedopuštena. Slijedom navedenog, konačna odluka u ovom predmetu je Presuda Kantonalnog suda broj 32 0 Rs 277249 17 Rsž od 14. septembra 2018. godine kojom je meritorno odlučeno o apelantovom tužbenom zahtjevu, pa će Ustavni sud apelantove navode ispitati u odnosu na tu presudu. Stoga, Ustavni sud, u skladu sa svojom praksom (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 2884/06 od 10. januara 2008. godine, dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba) kao relevantan datum podnošenja apelacije uzima u obzir datum kada je podnesena apelacija u predmetu broj AP 7454/18 koja je odbačena kao preuranjena (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 7454/18 od 10. januara 2019. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba). U konkretnom slučaju osporenu presudu Kantonalnog suda apelant je primio 16. oktobra 2018. godine, a apelacija broj AP 7454/18 je podnesena 14. decembra 2018. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
21. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII. Meritum
22. Apelant pobija navedene odluke tvrdeći da su tim odlukama prekršena njegova prava iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 6. stav 1. i člana 13. Evropske konvencije i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
Pravo na pravično suđenje
23. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
24. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. […]
25. Ustavni sud, prije svega, zapaža da se u konkretnom slučaju radi o parničnom postupku koji je apelant pokrenuo radi zaštite prava iz radnog odnosa tako da se radi o predmetu koji je građanskopravne prirode, pa apelant u predmetnom postupku uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
26. U pogledu apelacionih navoda o proizvoljnoj primjeni prava, Ustavni sud podsjeća da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01 i Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, stav 23). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02 i Radomilja i drugi protiv Hrvatske, presuda od 20. marta 2018. godine, stav 150). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila eventualno proizvoljna ili diskriminaciona.
27. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi primijenili pozitivnopravne propise kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda kako u postupku utvrđivanja činjenica, ocjene dokaza, tako i primjene relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26; Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, aplikacija broj 1401/08, tačke 24–27). U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i na to da je u više svojih odluka istakao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje, i, mutatis mutandis, Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, tačka 24). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja koja se pokreću predmetom apelacijom, ispitati da li su osporene odluke zasnovane na proizvoljnoj primjeni prava.
28. Dovodeći u vezu navedene stavove sa činjenicama konkretnog predmeta, Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud detaljno i jasno obrazložio razloge kojima se vodio kada je preinačio prvostepenu presudu i odbio apelantov tužbeni zahtjev. Ustavni sud zapaža da je, suprotno apelantovim navodima, iz prakse Vrhovnog suda jasno vidljivo kada se i u kojim slučajevima primjenjuje odredbe „starog“ a kada „novog“ zakona shodno odredbama člana 173. Zakona o radu (koji je stupio na snagu 14. aprila 2016. godine), pri čemu Ustavni sud upućuje na npr. Presudu Vrhovnog suda broj 65 0 Rs 537964 21 Rev od 3. februara 2022. godine (dostupna na internetskoj stranici www.sudskapraksa.pravosudje.ba). U navedenoj presudi Vrhovni sud je istakao: „Naime, podnošenjem tužbe u ovoj pravnoj stvari dana 19. 11. 2015. godine tužiteljica je pokrenula parnični postupak za zaštitu povrijeđenih subjektivnih prava iz radnog odnosa. Na dan podnošenja tužbe na snazi je bio Zakon o radu iz 2015. godine - stupio na snagu 12. 08. 2015. godine. Odredbom člana 173. ovoga zakona je propisano: 'Postupci ostvarivanja i zaštite prava radnika, započeti prije stupanja na snagu ovog zakona, završit će se prema odredbama Zakona o radu ('Službene novine Federacije BiH', br. 43/99, 32/00 i 29/03).' a odredbom njegovog člana 183.: 'Danom stupanja na snagu ovog zakona prestaje da važi Zakon o radu' ('Službene novine Federacije BiH', br. 43/99, 32/00 i 29/03) (…) Dakle, u konkretnoj pravnoj stvari imamo materijalno pravnu situaciju da je između tužiteljice i tuženog u prošlosti - prije stupanja na snagu Zakona o radu iz 2015. godine - zasnovan pravni odnos u vidu zaključenja više ugovora o radu na određeno vrijeme. Navedeni pravni odnos proizvodi pravna dejstva i u momentu važenja Zakona o radu iz 2015. godine, povodom okolnosti koje su nastale poslije njegovog stupanja na snagu, koje se ogledaju u tome da tužiteljica i nakon stupanja na snagu tog zakona nastavlja sa radom kod tuženog sve do 14. 10. 2015. godine, kada se utvrđuje prestanak njenog radnog odnosa, tako da se primjenom zakona važećeg na dan utvrđenja prestanka radnog odnosa, dakle, Zakona o radu iz 2015. godine, ocjenjuje ostvarenje materijalno pravnih pretpostavki za prerastanje ugovora o radu na određeno vrijeme u ugovor o radu na neodređeno vrijeme. Naime, po ocjeni revizijskog suda, u navedenoj situaciji se u pravilu primjenjuje novi zakon, dakle, Zakon o radu iz 2015. godine, pri čemu se cijene i pravna dejstva, pa time i vrijeme provedeno na radu osnovom ugovora o radu zaključenim prije stupanja na snagu Zakon o radu iz 2015. godine, jer se ova ne odnose samo na pravna dejstva, pa time i na rad u vrijeme važenja tog zakona. U tom slučaju ne radi se o povratnom dejstvu zakona, jer se zakon primjenjuje od njegovog stupanja na snagu na događaje i radnje nastale za vrijeme njegovog važenja. Stoji činjenica, na kojoj insistira tuženi tokom cijelog postupka, pa i navodima odgovora na reviziju, da se primjenom novog zakona na dejstva ranije zasnovanog pravnog odnosa sadržina tog odnosa modifikuje, ali to zahtijeva proces razvoja društvenih odnosa i potreba jedinstvenog režima pravnih odnosa neovisno od momenta njihovog nastanka. (Načelni stav XXIII zajedničke sjednice Saveznog suda, republičkih i pokrajinskih vrhovnih sudova i Vrhovnog vojnog suda - 14. i 15. decembar 1983. godine) Dakle, predstojala je obaveza prvostepenog suda da postupak u ovoj pravnoj stvari provede i završi prema odredbama Zakona o radu iz 2015. godine, a, slijedom pravila temporalnog prava o vremenskom važenju pravne norme - prema pravilima materijalnog prava koji su bili na snazi u vrijeme kada je tužiteljici prestao radni odnos zbog isteka vremena na koji je ugovor o radu na određeno vrijeme zaključen, dakle, na dan 14. 10. 2015. godine, kada je istekao Ugovor o radu na određeno vrijeme broj 02-1-02-4-1/42 od 09. 03. 2015. godine, na koji dan je na snazi Zakon o radu iz 2015. godine.“
29. U vezi s navedenim, Ustavni sud ukazuje da je u predmetnoj presudi Vrhovni sud dao jasno obrazloženje da se novi zakon ima primijeniti u situacijama kada se odnosi zasnovani na odredbama ranijeg zakona protežu i na vrijeme važenja novog zakona. Dakle, s obzirom na činjenicu da je u konkretnom slučaju apelant proglašen krivim za težu povredu radne dužnosti rješenjem od 18. decembra 2015. godine kojim je upozoren na otkaz ugovora o radu bez otkaznog roka ako ponovo počini povrede radne dužnosti, da je apelant više lakših povreda radnih dužnosti počinio u toku aprila 2016. godine zbog čega mu je radni odnos prestao 26. aprila 2016. godine, dok je novi Zakon o radu stupio na snagu 14. aprila 2016. godine, shodno navedenoj praksi Vrhovnog suda, imao bi se primijeniti novi Zakon o radu. Međutim, kako je odredbama člana 97. st. 1. i 2. Zakona o radu, koji je stupio na snagu 14. aprila 2016. godine, pitanje otkaza ugovora o radu bez otkaznog roka riješeno na istovjetan način kako je bilo propisano i članom 88. st. 1. i 2. ranijeg Zakona o radu koji su sudovi u konkretnom slučaju primijenili, te kako je apelant, nesporno, ponovio povrede radnih dužnosti unutar roka od šest mjeseci od dana (18. decembra 2015. godine) kada je upozoren na mogućnost otkaza ugovora o radu bez otkaznog roka, Ustavni sud smatra nesvrsishodnim ukidati osporenu presudu Kantonalnog suda i predmet vraćati tom sudu na ponovni postupak jer bi posljedice po apelanta bile iste.
30. Nadalje, Ustavni sud zapaža da, suprotno apelantovim navodima, iz činjenica predmeta proizlazi da se u konkretnom slučaju ne radi o otkazu ugovor o radu apelantu samo zbog lakše povrede radne dužnosti, već zbog sveukupnog ponašanja pri čemu su i tuženi u svojim aktima kao i Kantonalni sud u svojoj presudi argumentirano obrazložili o kakvim povredama i kada učinjenim se radi. Nadalje, Ustavni sud zapaža da, također suprotno apelantovim navodima, iz činjenica predmeta proizlazi da je tuženi dokazao koje je sve povrede radnih dužnosti apelant počinio, a apelant svojim tvrdnjama navedene zaključke nije doveo u pitanje. Zbog svega navedenog, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi neosnovani. Ustavni sud, konačno, naglašava da za razliku od redovnih sudova ne dosuđuje troškove postupka učesnicima u postupku pred Ustavnim sudom, kako je to apelant tražio.
31. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud smatra da nije prekršeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
Pravo na djelotvoran pravni lijek
32. Apelant smatra da mu je nedonošenjem meritorne odluke od Vrhovnog suda po njegovoj reviziji prekršeno pravo na djelotvoran pravni lijek. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da je Vrhovni sud za svoju odluku kojom je odbacio kao nedopuštenu apelantovu reviziju po dva osnova dao jasna i argumentirana obrazloženja koja su u skladu sa standardima prava na pravično suđenje. Ustavni sud ukazuje da ostvarivanje prava na djelotvoran lijek podrazumijeva i prethodno ispunjavanje formalnih uvjeta za korištenje pravnih lijekova, a što je u konkretnom slučaju bio imovinski cenzus i detaljno navođenje razloga za primjenu tzv. vanredne revizije, a koje uvjete apelant nije ispunio. Pri tom, Ustavni sud ukazuje na neosnovanost apelantovog navoda da ne može niti je dužan pratiti stanje sudske prakse, a s obzirom na to da je apelant sve vrijeme trajanja postupka pred redovnim sudovima imao stručno lice – advokata kao punomoćnika čija je dužnost bila i jeste poznavanje sudske prakse. Zbog navedenog, Ustavni sud smatra da nema kršenja apelantovog prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije.
Pravo na imovinu
33. Apelant smatra da mu je osporenom odlukom prekršeno i pravo na imovinu. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da se apelacione tvrdnje o kršenju ovog prava zasnivaju na navodima o kršenju prava na pravično suđenje, odnosno na navodima o proizvoljnoj primjeni prava koje je Ustavni sud već elaborirao u prethodnim tačkama ove odluke i za koje je zaključio da su neosnovani. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da su i apelacioni navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, također, neosnovani.
VIII. Zaključak
34. Nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada nema ništa što bi ukazivalo da je Kantonalni sud proizvoljno primijenio pravo kada je preinačio prvostepenu presudu i odbio apelantov tužbeni zahtjev, kada je i „starim“ i „novim“ zakonom iz istih razloga predviđena mogućnost davanja otkaza ugovora o radu bez ostavljanja otkaznog roka pa bi bilo nesvrsishodno ukidati presudu Kantonalnog suda jer je primijenjen „stari“ zakon s obzirom na to da bi posljedice po apelanta bile iste, pri čemu je apelant unutar roka od šest mjeseci od pismenog obavještenja da bi mogao dobiti otkaz ugovora o radu ako ponovi povrede radne dužnosti počinio više lakših povreda radne dužnosti, što je u konačnici rezultiralo otkazom ugovora o radu bez otkaznog roka.
35. Nema kršenja prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije kada Vrhovni sud nije meritorno odlučio o apelantovoj reviziji jer ona nije ispunila formalne uvjete za takvo odlučivanje koji su predviđeni članom 237. ZPP-a.
36. Nema kršenja prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada apelant tvrdnje o kršenju tog prava vezuje za kršenje prava na pravično suđenje, a Ustavni sud je utvrdio da to pravo nije prekršeno.
37. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
38. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić