Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-4536/20 (R.M.)
Odluka donesena 06. 07. 2022.
- Povreda
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 14. EK – zabrana diskriminacije
- Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
- Građanski postupak
- Naknada štete
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Pasivna legitimacija
- Pravično suđenje - razuman rok
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-4536/20
Apelacija
Odluka o meritumu
06. 07. 2022.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 4536/20, rješavajući apelaciju R. M., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b), člana 59. st. (1), (2) i (3), člana 72. stav (5) i člana 74. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Mato Tadić, predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Seada Palavrić, sutkinja Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 6. jula 2022. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Djelimično se usvaja apelacija R. M.
Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku u postupku koji je okončan Presudom Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 P 417637 15 Gž od 22. maja 2020. godine.
Na osnovu člana 74. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, nalaže se Vladi Kantona Sarajevo da apelantici R. M. u roku od tri mjeseca od dostavljanja ove odluke isplati iznos od 500,00 KM na ime naknade nematerijalne štete zbog kršenja prava na donošenje odluke u razumnom roku, uz obavezu da nakon isteka tog roka plati zakonsku zateznu kamatu na eventualno neisplaćeni iznos ili dio iznosa naknade određene ovom odlukom.
Na osnovu člana 72. stav (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, nalaže se Vladi Kantona Sarajevo da u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.
Odbija se kao neosnovana apelacija R. M. podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 P 417637 15 Gž od 22. maja 2020. godine u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1.
Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana
1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda i zabranu diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. R. M. (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Tuzle, koju zastupa Edina Jahić, advokat iz Sarajeva, podnijela je 16. decembra 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 P 417637 15 Gž od 22. maja 2020. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda, Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) i Zaštitnog fonda Federacije BiH (u daljnjem tekstu: tuženi) zatraženo je 28. februara i 3. marta 2022. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Kantonalni sud i Općinski sud su dostavili odgovore na apelaciju 8. i 15. marta 2022. godine. Tuženi nije dostavio odgovor na apelaciju.
4. Odgovori na apelaciju su 17. marta 2022. godine dostavljeni apelanticinom zastupniku na izjašnjenje.
5. Apelanticin zastupnik nije dostavio izjašnjenje na odgovore na apelaciju.
III.Činjenično stanje
6. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelacionih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
7. Apelantica je 9. januara 2014. godine podnijela tužbu Općinskom sudu protiv tuženog radi naknade štete.
8. Presudom Općinskog suda broj 65 0 P 417637 14 P od 8. aprila 2015. godine odbijen je apelanticin tužbeni zahtjev kojim je tražila da se obaveže tuženi da joj „na ime naknade štete osporene u posebnom likvidacionom postupku“ isplati iznos od 481,01 KM sa zakonskom zateznom kamatom, na ime priznatih novčanih potraživanja po osnovu naknade štete u likvidacionom postupku protiv DD „Lido osiguranje“ ukupan iznos od 4.683,72 KM sa zakonskim zateznim kamatama, uz naknadu troškova parničnog postupka. Prvostepenom presudom obavezana je apelantica da nadoknadi tuženom troškove postupka u iznosu bliže navedenom u izreci presude.
9. U obrazloženju presude Općinski sud je naveo dokaze koji su provedeni u toku postupka (određena materijalna dokumentacija). Zatim je naveo da je Presudom Općinskog suda u Tuzli broj P 624/05 od 8. maja 2006. godine obavezan DD „Lido osiguranje“ da apelantici na ime naknade nematerijalne štete (za psihičke bolove usljed umanjenja opće životne aktivnosti, pretrpljene i buduće fizičke bolove, pretrpljeni i budući strah) i na ime naknade materijalne štete (troškovi tuđe njege i izgubljene zarade) isplati određene novčane iznose. Nadalje je naveo da je rješenjem Agencije za nadzor osiguranja Federacije BiH od 12. juna 2012. godine Društvu za osiguranje DD „Lido osiguranje“ oduzeto odobrenje za rad. Također, istaknuto je da je rješenjem Općinskog suda, precizirani broj od 24. septembra 2012. godine, nad DD „Lido osiguranje“ otvoren likvidacioni postupak. Dalje, navedeno je da je apelantica kao povjerilac prijavila svoja potraživanja u likvidacionom postupku u roku od 90 dana (prijava potraživanja od 18. decembra 2012. godine s pozivom na Presudu Općinskog suda u Tuzli broj P 624/05 od 8. maja 2006. godine). Općinski sud je naveo da je uvidom u zapisnik tog suda od 9. oktobra 2013. godine iz predmetnog likvidacionog postupka utvrđeno da se apelantica nalazi pod rednim brojem 225, te da potražuje iznos od 5.164,70 KM, od čega je priznat iznos od 4.683,72 KM, a osporen iznos od 481,01 KM.
10. Općinski sud je naveo da je u konkretnom predmetu sporno da li je tuženi pasivno legitimiran. U vezi s tim, Općinski sud je naveo da je odredbama člana 15. Zakona o osiguranju od odgovornosti za motorna vozila i ostale odredbe o obaveznom osiguranju od odgovornosti (u daljnjem tekstu: Zakon o osiguranju od odgovornosti) propisano da je cilj Zaštitnog fonda plaćanje štete osiguraniku koja proizlazi iz saobraćajne nezgode koja se dogodila nakon početka njegovog rada. Zatim je ukazao da je šteta iz saobraćajne nezgode, na osnovu koje apelantica potražuje naknadu, nastala prije nego što je tuženi osnovan. Naime, Općinski sud je ukazao da se štetni događaj (saobraćajna nezgoda) desio 26. maja 2004. godine, a da je tuženi sa radom počeo 26. aprila 2005. godine, iz čega proizlazi da tuženi nije pasivno legitimiran u konkretnom sporu. Nadalje je naveo da nije osnovano pozivanje na odredbe člana 29. stav 4. Zakona o društvima za osiguranje u privatnom osiguranju s obzirom na to da i one upućuju na primjenu odredaba člana 15. Zakona o osiguranju od odgovornosti. Općinski sud je naveo da neosnovanost apelanticinog potraživanja proizlazi i iz činjenice da joj je u likvidacionom postupku priznat iznos od 4.683,72 KM koji potražuje i u konkretnom postupku tako da ne može potraživati već utvrđeno stanje jer postoji opasnost od naplativosti iste stvari dva puta, tj. neosnovanog bogaćenja na štetu tuženog, posebno imajući u vidu da likvidacioni postupak još nije okončan. Osim toga, Općinski sud je naveo da iz provedenih dokaza nije utvrđeno da je tuženi pravni sljednik „Biroa osiguranja“, kako je ukazivala apelantica u toku postupka (uvidom u historijski izvod iz sudskog registra od 11. septembra 2014. godine utvrđeno je da je rješenjem Višeg suda u Sarajevu od 30. aprila 1994. godine u sudski registar upisano osnivanje organizacije pod nazivom „Biro osiguranja BH“ Sarajevo, ko su osnivači, ovlaštena lica za zastupanje, promjene sjedišta firme, ali u istorijskom izvodu nije navedeno da je tuženi pravni sljednik Biroa osiguranja).
11. Apelantica je 21. aprila 2015. godine podnijela žalbu protiv prvostepene presude.
12. Presudom Kantonalnog suda broj 65 0 P 417637 15 Gž od 22. maja 2020. godine odbijena je apelanticina žalba i prvostepena presuda potvrđena, te je odbijen zahtjev tuženog za naknadu troškova za sastavljanje odgovora na žalbu.
13. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo da se žalbom neosnovano pobija prvostepena presuda zbog pogrešne primjene materijalnog prava. Nadalje je ukazao da je odredbama člana 15. stav 1. Zakona o osiguranju od odgovornosti, koji je stupio na snagu 26. aprila 2005. godine, u Federaciji BiH osnovano pravno lice – tuženi, pod nadzorom i kontrolom Agencije za nadzor, s ciljem plaćanja odšteta osiguranja od građanske odgovornosti koje proizlaze iz saobraćajnih nezgoda, koje se dese nakon početka njegovog rada u slučajevima predviđenim u članu 16. tog zakona. Također, istaknuto je da su odredbama člana 16. Zakona o osiguranju od odgovornosti propisane obaveze tuženog u pogledu plaćanja odštete u slučaju smrti ili fizičke povrede i materijalne štete prouzrokovane u saobraćajnim nezgodama u BiH u slučajevima kada je protiv društva registriranog u Federaciji pokrenut postupak posebne likvidacije ili zbog oduzimanja odobrenja za rad zbog neispunjavanja finansijskih obaveza. Zatim, tuženi preuzima sva prava oštećenog koja proizlaze iz nezgode prema licu koje je odgovorno za štetu ili njenom osiguravaču, kao i prema sredstvima društva koje je u postupku posebne likvidacije, te da tuženi ima privilegiju korisnika naknade predviđene u članu 70. Zakona o društvima za osiguranje u privatnom osiguranju. Kantonalni sud je naveo da je odredbama člana 2. Zakona o likvidaciji (na čiju primjenu upućuje odredba člana 70. Zakona o društvima za osiguranje u privatnom osiguranju) propisano da je svrha likvidacionog postupka da se cjelovito namire svi povjerioci pravnog lica nakon unovčenja njegove imovine. Dalje, istaknuto je da su odredbama člana 69. Zakona o društvima za osiguranje u privatnom osiguranju propisani slučajevi pokretanja i vođenja postupka likvidacije društva za osiguranje, između ostalog, u slučaju kada Agencija za nadzor oduzme odobrenje za rad društvu, a član 70. istog zakona propisuje način, uvjete, rokove i postupak pozivanja ugovarača osiguranja i podnosilaca zahtjeva za isplatu osiguranja, prijavu zahtjeva, u kojem slučaju će likvidacioni sudija odlučiti o osnovanosti svakog potraživanja (likvidacioni upravnik daje svoje mišljenje likvidacionom sudiji, koji konačno odlučuje o zahtjevu). Kantonalni sud je ukazao da iz navedenog slijedi da je odgovornost tuženog supsidijarna, a postoji samo u slučajevima kada oštećeno lice nije moglo u cijelosti namiriti svoje potraživanje u likvidacionom postupku.
14. Kantonalni sud je ukazao da je cilj osnivanja tuženog plaćanje odštete osiguranja od građanske odgovornosti koje proizlaze iz saobraćajnih nezgoda koje se dese nakon početka njegovog rada, pod uvjetima iz člana 16. Zakona o osiguranju od odgovornosti. S obzirom na to da je konkretni zakon stupio na snagu 26. aprila 2005. godine, a da se zahtijeva isplata naknade štete koja proizlazi iz saobraćajne nezgode koja se dogodila 26. maja 2004. godine, Kantonalni sud je ukazao da iz navedenog proizlazi da tuženi nije u obavezi da apelantici naknadi štetu (iznos od 4.683,72 KM koji je priznat u likvidacionom postupku i osporeni iznos od 481,01 KM koji prema DD „Lido osiguranje“ prethodno nije ni utvrđen u parničnom postupku). Shodno navedenom, Kantonalni sud je ukazao da je prvostepeni sud pravilno odbio apelanticin tužbeni zahtjev jer je osnovan istaknuti prigovor nedostatka pasivne legitimacije tuženog.
IV.Apelacija I.Navodi iz apelacije
15. Apelantica je navela da joj je povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), uključujući i pravo na suđenje u razumnom roku kao element prava na pravično suđenje, te pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i zabrana diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi s pravom na imovinu i pravom na pravično suđenje.
16. Apelantica je navela da su redovni sudovi povrijedili više aspekata prava na pravično suđenje (princip pravne sigurnosti, pravo na obrazloženu odluku, pravo na pravično odlučivanje i zabranu proizvoljnog zaključivanja, odlučivanja i tumačenja propisa). U vezi s tim, istaknuto je da su zaključci redovnih sudova da tuženi nije pasivno legitimiran, da je njegova odgovornost supsidijarna i da nije pravni sljednik tuženog rezultat proizvoljne primjene Zakona o osiguranju od odgovornosti. Apelantica je navela da se pasivna legitimacija tuženog zasniva na odredbama člana 16. stav 1. alineja 3. Zakona o osiguranju od odgovornosti. Zatim, iz same definicije tuženog (član 2. tačka e. alineja 6. Zakona o osiguranju od odgovornosti) proizlazi da je tuženi osnovan s ciljem da pokriva štete koje pretrpe žrtve saobraćajnih nezgoda koje ne mogu biti nadoknađene sistemom obaveznog osiguranja od autoodgovornosti. Dalje, istaknuto je da je odlučni momenat u prelasku obaveze s osiguravatelja na tuženog momenat pokretanja likvidacionog postupka, a ne nastanka štete. Apelantica je navela da iz člana 29. Zakona o društvima za osiguranje u privatnom osiguranju proizlazi da je momenat kada je tuženi dužan platiti štetu oštećenim upravo momenat oduzimanja odobrenja za rad, a ne nemogućnost namirenja u likvidacionom postupku, kako to proizvoljno tumače sudovi (apelantica se pozvala na Odluku Ustavnog suda broj AP 3993/14 od 12. januara 2016. godine). Apelantica je navela da je tuženi pravni sljednik „Biroa osiguranja“, a to što pravno sljedništvo nije propraćeno adekvatnim pravnim postupcima ne oslobađa tuženog obaveze da joj nadoknadi štetu. Apelantica je navela da je Ustavni sud Republike Srpske u Odluci broj U-82/12 od 23. decembra 2013. godine istakao da je Zaštitni fond RS pravni sljednik „Biroa osiguranja“, pa slijedom navedenog ne postoji opravdan razlog da redovni sudovi u konkretnom postupku utvrde nepostojanje pravnog sljedništva tuženog i njegove pasivne legitimacije. Nadalje, navedeno je da pravo na pravično suđenje podrazumijeva pravo na pravnu sigurnost i kontinuitet pravnih propisa, što je prekršeno od redovnih sudova proizvoljnom primjenom materijalnog prava. Zatim, istaknuto je da su redovni sudovi odlukama zasnovanim na proizvoljnoj primjeni materijalnog prava i kršenju procesnih pravila povrijedili njeno pravo na imovinu. Također, istaknuto je da je diskriminirana u odnosu na lica koja su doživjela saobraćajnu nesreću prije nje (za vrijeme važenja ranijeg zakona) i nakon nje (vrijeme važenja novog zakona), te lica koja su saobraćajnu nesreću doživjela na području Republike Srpske, a da zakonito postupanje podrazumijeva pravilnu primjenu pravne norme, jednako na sve slučajeve, jer je nezakonito, nepravedno i diskriminirajuće ako se primijeni u jednom slučaju, a u drugom ne.
17. Apelantica smatra da joj je povrijeđeno i pravo na donošenje odluke u razumnom roku, te je u vezi s tim ukazala da je parnični postupak protiv tuženog pokrenula 2014. godine, a da je pravosnažna odluka donesena tek nakon šest godina.
II.Odgovor na apelaciju
18. Kantonalni sud je naveo da u postupku pred tim sudom nije došlo do povrede prava na koja se apelantica pozvala u predmetnoj apelaciji i predložio da se apelacija odbije kao neosnovana.
19. Općinski sud je naveo da ostaje pri razlozima datim u obrazloženju prvostepene presude. Također, predložio je da se apelacija odbije kao neosnovana.
V.Relevantni propisi
20. Zakon o osiguranju od odgovornosti za motorna vozila i ostale odredbe o obaveznom osiguranju od odgovornosti („Službene novine Federacije BiH“ broj 24/05) u relevantnom dijelu glasi:
Član 15. st. (1) i (2) Institucija Zaštitnog fonda (1) Ovim Zakonom obrazuje se u Federaciji pravno lice pod nazivom Zaštitni fond Federacije BiH sa sjedištem u Sarajevu, pod nadzorom i kontrolom Agencije za nadzor.
(2) Cilj Zaštitnog fonda je plaćanje odšteta osiguranja od građanske odgovornosti koje proizilaze iz saobraćajnih nezgoda koje se dese nakon početka njegovog rada u slučajevima predviđenim u članu 16. ovog Zakona.
Član 16.
Obaveze Zaštitnog fonda Zaštitni fond obavezan je da oštećenim stranama plaća odštetu u slučaju smrti ili fizičke povrede i materijalne štete prouzrokovane u saobraćajnim nezgodama u BiH kada:
[…] je protiv društva registriranog u Federaciji pokrenut postupak posebne likvidacije zbog stečaja ili zbog oduzimanja odobrenja za rad zbog neispunjavanja finansijskih obaveza prema Zakonu o društvima za osiguranje u privatnom osiguranju ili prema ovom Zakonu.
21. Zakon o parničnom postupku („Službene novine Federacije BiH“ br. 53/03, 73/05, 19/06 i 98/15). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu, koji glasi:
Član 10.
(1) Stranka ima pravo da sud odluči o njenim zahtjevima i prijedlozima u razumnom roku.
(2) Sud je dužan da sprovede postupak bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te da onemogući svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku.
VI.Dopustivost
22. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
23. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
24. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Kantonalnog suda broj 65 0 P 417637 15 Gž od 22. maja 2020. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu Kantonalnog suda apelantica je primila 29. oktobra 2020. godine, a apelacija je podnesena 16. decembra 2020. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
25. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
26. Apelantica tvrdi da joj je povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, uključujući i pravo na suđenje u razumnom roku kao element prava na pravično suđenje, pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te zabrana diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije.
Pravo na pravično suđenje
27. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
28. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom.
29. Ustavni sud, prije svega, ukazuje da se u konkretnom slučaju radi o parničnom postupku pokrenutom radi naknade štete, dakle nesporno je da se radi o predmetu građanskopravne prirode, te stoga apelantica uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
U odnosu na osporenu odluku
30. Ustavni sud zapaža da se apelacioni navodi u odnosu na povredu prava na pravično suđenje, u suštini, odnose na tvrdnje o proizvoljnoj primjeni materijalnog prava. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01 i Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, stav 23). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, generalno, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02 i Radomilja i drugi protiv Hrvatske, presuda od 20. marta 2018. godine, stav 150). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona.
31. Ustavni sud zapaža da je u konkretnom slučaju odbijen apelanticin tužbeni zahtjev kojim je tražila da se obaveže tuženi da joj na ime naknade štete isplati određene novčane iznose. U vezi s tim, redovni sudovi su svoje odlučenje zasnovali, prije svega, na odredbama člana 15. st. 1. i 2. Zakona o osiguranju od odgovornosti. Ustavni sud ukazuje da je konkretnom zakonskom odredbom propisano da se Zakonom o osiguranju od odgovornosti obrazuje tuženi kao pravno lice s ciljem plaćanja odšteta osiguranja od građanske odgovornosti iz saobraćajnih nezgoda koje se dese nakon početka njegovog rada u slučajevima predviđenim u članu 16. ovog zakona. Pri tome, redovni sudovi su imali u vidu nesporno utvrđenu činjenicu da se saobraćajna nezgoda po osnovu koje apelantica potražuje naknadu štete dogodila 2004. godine, a da je Zakon o osiguranju od odgovornosti stupio na pravnu snagu 2005. godine, odnosno da je tuženi počeo s radom nakon što se saobraćajna nesreća dogodila. Shodno tome, dovodeći u vezu utvrđene činjenice i sadržaj relevantnih odredaba Zakona o osiguranju od odgovornosti, redovni sudovi su zaključili da u konkretnom slučaju na strani tuženog nedostaje pasivna legitimacija. Također, Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud ukazao da je odgovornost tuženog, u skladu sa zakonskim odredbama na koje se taj sud pozvao u obrazloženju drugostepene presude, supsidijarna i postoji kada oštećeno lice svoje potraživanje ne namiri u cijelosti u likvidacionom postupku. Osim toga, u odnosu na navode o pravnom sljedništvu, Ustavni sud zapaža da je prvostepeni sud ukazao da se na osnovu provedenih dokaza nije moglo utvrditi da je tuženi pravni sljednik „Biroa osiguranja“, kako je to tokom postupka tvrdila apelantica.
32. Pri tome, Ustavni sud podsjeća da je u svojoj praksi već razmatrao pravno pitanje koje se odnosi na postojanje pasivne legitimacije tuženog u slučajevima kada se saobraćajna nezgoda dogodila prije početka rada tuženog, te da u vezi s tim nije našao proizvoljnost u postupanju Kantonalnog suda i Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (vidi Ustavni sud, odluke o dopustivosti br. AP 2685/13 od 10. februara 2015. godine i AP 3621/17 od 15. novembra 2017. godine, dostupne na www.ustavnisud.ba). Stoga, Ustavni sud smatra da nije osnovano apelanticino pozivanje na Odluku Ustavnog suda broj AP 3993/14 (vidi Odluku Ustavnog suda broj AP 3993/14 od 12. januara 2016. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba). U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da se u navedenom predmetu nije radilo o istom činjeničnom stanju kao u apelacijom osporenom predmetu. Naime, u predmetu na koji se apelantica pozvala saobraćajna nesreća se dogodila u toku 2010. godine, dakle nakon što je na pravnu snagu stupio Zakon o osiguranju od odgovornosti, odnosno nakon početka rada tuženog.
33. U odnosu na navode o povredi principa pravne sigurnosti i kontinuiteta pravnih propisa, Ustavni sud zapaža da apelantica te prigovore obrazlaže u kontekstu proizvoljne primjene materijalnog prava, što je Ustavni sud već ispitao, pa s obzirom na to da apelantica ne nudi bilo kakve druge argumente u tom pogledu, odnosno da ništa ne ukazuje da su redovni sudovi proizvoljno primijenili relevantne zakonske odredbe, Ustavni sud nalazi da su takvi navodi neosnovani.
34. Dakle, Ustavni sud zapaža da se Kantonalni sud pozvao na relevantne zakonske odredbe i dovoljno jasno obrazložio svoju odluku, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud u obrazloženju osporene odluke ne nalazi elemente koji bi ukazivali na proizvoljnost u primjeni materijalnog prava na apelanticinu štetu, niti razloge koji bi u smislu navedenih stavova Evropskog i Ustavnog suda mogli biti osnov da Ustavni sud svojim tumačenjem zamijeni dato tumačenje Kantonalnog suda koji je donio konačnu odluku u konkretnoj pravnoj stvari.
35. Stoga, Ustavni sud smatra da su apelanticini navodi o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, u ovom dijelu, neosnovani.
U odnosu na suđenje u razumnom roku
36. Ustavni sud zapaža da apelantica predmetni postupak osporava i zbog njegove dužine trajanja, pa će Ustavni sud navedeni postupak razmotriti i s tog aspekta.
Relevantna načela
37. Ustavni sud, prije svega, ističe da se, prema konzistentnoj praksi Evropskog i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka mora ocjenjivati u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijima uspostavljenim sudskom praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi Evropski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38. i Delić protiv Bosne i Hercegovine presuda od 2. marta 2021. godine, stav 18).
Period koji se uzima u obzir
38. Ustavni sud zapaža da je tužba u predmetnoj pravnoj stvari podnesena 9. januara 2014. godine, a da je parnični postupak okončan presudom Kantonalnog suda od 22. maja 2020. godine. Dakle, relevantan period koji Ustavni sud treba uzeti pri ocjeni dužine trajanja predmetnog postupka jeste šest godina i četiri mjeseca.
Analiza dužine trajanja
39. U konkretnom slučaju radi se o parničnom postupku u kojem je apelantica podnijela tužbu protiv tuženog radi naknade štete. U pogledu ocjene složenosti predmeta, a imajući u vidu činjenična i pravna pitanja koja je trebalo riješiti, Ustavni sud ne nalazi da se radi o složenom predmetu.
40. Analizirajući apelanticino ponašanje, Ustavni sud ne nalazi da je apelantica utjecala na dužinu trajanja postupka. Analizirajući ponašanje redovnih sudova, Ustavni sud zapaža da je Općinski sud prvostepenu presudu donio nakon jedne godine i tri mjeseca. Nakon toga, žalbeni postupak pred Kantonalnim sudom trajao je duže od pet godina (računajući od dana kada je podnesena žalba), a u odgovoru na apelaciju Kantonalni sud se nije posebno izjasnio povodom navoda o dužini trajanja postupka. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da dužina postupka pred sudovima više instance, shodno praksi Evropskog suda, treba trajati kraće u odnosu na prvostepeni postupak, s obzirom na samu prirodu postupka odlučivanja o pravnim lijekovima (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 5443/18 od 4. juna 2020. godine, tačka 34, odluka dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud smatra da se dužina trajanja postupka pred Kantonalnim sudom u tako dugom periodu može okarakterizirati kao neadekvatno administriranje pravde, suprotno standardima prava na pravično suđenje, te da je ukupnoj dužini trajanja predmetnog postupka u odlučujućoj mjeri doprinijelo neažurno postupanje Kantonalnog suda, a koji se u odgovoru na apelaciju nije posebno izjasnio povodom navoda o dužini trajanja postupka.
41. Ustavni sud nalazi da dužina predmetnog postupka ne zadovoljava zahtjev „razumnog roka“ iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije jer je postupak koji nije složen trajao šest godina i četiri mjeseca, pri čemu odgovornost za dužinu trajanja postupka snosi Kantonalni sud, koji je odluku o žalbi donio nakon duže od pet godina, a u odgovoru na apelaciju se nije izjasnio povodom navoda o dužini trajanja postupka.
42. Ustavni sud zaključuje da u okolnostima konkretnog slučaja postoji povreda prava na suđenje u „razumnom roku“ kao jednom od elemenata prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
Pitanje naknade na ime nematerijalne štete
43. Ustavni sud podsjeća da, prema članu 74. stav (1) Pravila Ustavnog suda, u odluci kojom usvaja apelaciju Ustavni sud može da odredi naknadu na ime nematerijalne štete. Prema članu 74. stav (2) Pravila Ustavnog suda, ako Ustavni sud odredi da je potrebno dodijeliti novčanu naknadu, odredit će je na osnovu pravednosti, uzimajući u obzir standarde koji proizlaze iz prakse Ustavnog suda.
44. S obzirom na odluku u ovom predmetu, a imajući u vidu presude Evropskog suda protiv Bosne i Hercegovine (vidi Evropski sud, Dorić protiv BiH, aplikacija broj 68811/13 od 7. novembra 2017. godine, Škrbić i Vujičić protiv BiH, aplikacije br. 37444/17 i 75271/17 od 6. juna 2019. godine i Hadžajlić i ostali protiv BiH, aplikacija broj 10770/18 od 16. januara 2020. godine), dosadašnju praksu, ekonomske uvjete u Bosni i Hercegovini (podaci dostupni na www.bhas.ba) i okolnosti konkretnog slučaja, prema članu 74. Pravila, odnosno članu 41. Evropske konvencije, Ustavni sud smatra da apelantici u konkretnom slučaju na ime naknade nematerijalne štete zbog nedonošenja odluke u razumnom roku treba isplatiti iznos od 500,00 KM.
45. Navedeni iznos apelantu je dužna da isplati Vlada Kantona Sarajevo u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke. Ova odluka Ustavnog suda u dijelu koji se odnosi na naknadu nematerijalne štete predstavlja izvršnu ispravu.
Pravo na imovinu
46. Ustavni sud, također, zapaža da apelantica ukazuje i na povredu prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da se apelanticine tvrdnje o kršenju ovog prava, u suštini, zasnivaju na istim navodima koje je apelantica isticala u vezi s pravom na pravično suđenje (proizvoljna primjena prava), koje je Ustavni sud već elaborirao u prethodnim tačkama ove odluke i za koje je zaključio da su neosnovani. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da su navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, također, neosnovani.
Zabrana diskriminacije
47. Član II/4. Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Uživanje prava i sloboda, predviđenih u ovom članu ili u međunarodnim sporazumima navedenim u Aneksu I ovog Ustava, osigurano je svim licima u Bosni i Hercegovini bez diskriminacije po bilo kojem osnovu kao što je pol, rasa, boja, jezik, vjera, političko ili drugo mišljenje, nacionalno ili socijalno porijeklo, povezanost sa nacionalnom manjinom, imovina, rođenje ili drugi status.
48. Član 14. Evropske konvencije glasi:
Uživanje prava i sloboda predviđenih u ovoj konvenciji osigurava se bez diskriminacije po bilo kom osnovu, kao što su spol, rasa, boja kože, jezik, vjeroispovijest, političko ili drugo mišljenje, nacionalno ili socijalno porijeklo, povezanost s nacionalnom manjinom, imovina, rođenje ili drugi status.
49. Apelantica smatra da je došlo do kršenja zabrane diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi s pravom na imovinu i pravom na pravično suđenje.
50. Ustavni sud podsjeća na to da postoji diskriminacija ako rezultira različitim tretmanom pojedinaca u sličnim pozicijama i ako taj tretman nema objektivno ili razumno opravdanje. Da bi bio opravdan, tretman mora težiti zakonitom cilju, te mora postojati razuman odnos proporcionalnosti između korištenih sredstava i cilja koji se treba ostvariti (vidi Evropski sud, Marckx protiv Belgije, presuda od 13. juna 1979. godine, serija A, broj 31, stav 33. i Sejdić i Finci protiv Bosne i Hercegovine, presuda od 22. decembra 2009. godine, tačka 42). Stoga je potrebno ustanoviti da li se prema apelantici postupalo drukčije nego prema drugima u istim ili sličnim situacijama.
51. Ustavni sud primjećuje da apelantica navodi da je diskriminirana u odnosu na druga lica koja su doživjela saobraćajne nesreće, te u suštini ukazuje da se predmeti istog činjeničnog i pravnog osnova moraju rješavati na isti način. Ustavni sud zapaža da apelantica, osim navoda o kršenju zabrane diskriminacije, nije dostavila bilo kakve dokaze koji bi potkrijepili njene tvrdnje da je u predmetnom postupku na bilo koji način diskriminirana, odnosno da je drugačije tretirana u odnosu na druga lica u istim ili sličnim situacijama. S obzirom na zaključke Ustavnog suda u vezi s pravom na pravično suđenje i pravom na imovinu, te imajući u vidu da apelantica nije ponudila dokaze koji bi ukazivali na vjerovatnoću da je diskriminirana po nekom zabranjenom osnovu, Ustavni sud smatra da su apelanticini navodi o kršenju zabrane diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi s pravom na imovinu i pravom na pravično suđenje neosnovani.
VIII.Zaključak
52. Ustavni sud zaključuje da u konkretnom slučaju postoji kršenje prava na pravično suđenje u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku kao jednom od elemenata prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u situaciji kada je parnični postupak trajao šest godina i četiri mjeseca, pri čemu je dužini trajanja postupka doprinijela pasivnost Kantonalnog suda pred kojim je postupak trajao duže od pet godina, a taj sud se nije izjasnio u odnosu na navode o dužini trajanja postupka.
53. S druge strane, Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje kada nisu osnovani apelanticini navodi o proizvoljnoj primjeni materijalnog prava.
54. Također, Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada se navodi o kršenju tog prava zasnivaju na istim tvrdnjama koje je apelantica isticala u vezi s pravom na pravično suđenje, a Ustavni sud je zaključio da nema proizvoljnosti u primjeni materijalnog prava.
55. Zatim, Ustavni sud zaključuje da nije prekršeno apelanticino pravo na zabranu diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi s pravom na imovinu i pravom na pravično suđenje jer apelantica nije ponudila bilo kakve dokaze i argumente iz kojih proizlazi da je različito tretirana u odnosu na druga lica u identičnoj ili sličnoj situaciji, niti tako nešto proizlazi iz činjenica konkretnog predmeta.
56. Na osnovu člana 59. st. (1), (2) i (3), člana 72. stav (5) i člana 74. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
57. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić