Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1249/22 (R. M.)
Odluka donesena 06. 07. 2022.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Međunarodni pakt o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima
- Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
- Radni spor
- Građanski postupak
- Pristup sudu
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Konkurs
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1249/22
Apelacija
Odluka o dopustivosti
06. 07. 2022.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mato Tadić, potpredsjednici Miodrag Simović i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Seada Palavrić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 6. jula 2022. godine, u predmetu broj AP-1249/22, rješavajući apelaciju koju je podnijela Rosanda Milićević, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnijela Rosanda Milićević protiv Presude Kantonalnog suda u Mostaru broj 55 0 Rs 006447 21 Rsž od 2. marta 2022. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Rosanda Milićević (u daljnjem tekstu: apelantkinja) iz Čitluka, koju zastupa Jerko Čilić advokat iz Ljubuškog, podnijela je 8. aprila 2022. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 55 0 Rs 006447 21 Rsž od 2. marta 2022. godine i Presude Općinskog suda u Čitluku broj 55 0 Rs 006447 20 Rs od 17. juna 2021. godine.
2. U predmetnom postupku, koji je okončan osporenom presudom Kantonalnog suda, odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtjev apelantkinje da se ponište odluka školskog odbora tužene (Osnovna školu „Bijakovići“ Međugorje) od 4. novembra 2020. godine i odluka tužene o izboru kandidata od 16. oktobra 2020. godine, te da se poništi konkurs za prijem zaposlenika na upražnjena radna mjesta učitelja njemačkog jezika kod tužene objavljen u dnevnim novinama „Večernji list“ 21. septembra 2020. godine. Obavezana je apelantkinja da tuženoj naknadi troškove predmetnog postupka u određenom novčanom iznosu.
3. U obrazloženju osporene presude Kantonalni sud je naveo da iz stanja predmetnog spisa proizlazi da se po konkursu tužene za upražnjeno radno mjesto učitelja njemačkog jezika prijavila i apelantkinja koja je ispunjavala sve uslove konkursa propisane za navedeno radno mjesto, te da je apelantkinja pozvana da pristupi na intervju za upražnjeno radno mjesto u ponedjeljak, 12. oktobra 2020. godine u 10.30 sati. Nadalje, da je navedeni intervju naknadno pomjeren za isti dan, ali za termin od 12.00 do 12.30 sati, te da je apelantkinja prije intervjua zvala direktora tužene kako bi zamolila „da je sačeka Komisija koja je obavljala intervju“, jer je u isti dan i u približno isto vrijeme imala već zakazan intervju u drugoj školi. Konačno, da apelantkinja predmetnom intervjuu nije pristupila u zakazano vrijeme, nego sa zakašnjenjem, da su po dolasku apelantkinje na intervju bila prisutna dva člana Komisije (dok je treći član Komisije već napustio intervju), te da je apelantkinja izabrala i otvorila kovertu s pitanjima, ali da nije bodovana, kao i da je na upražnjeno radno mjesto učitelja njemačkog jezika na određeno vrijeme primljena kandidatkinja A.P. U vezi s tim, Kantonalni sud je naveo da iz svih izvedenih dokaza (saslušanja svjedoka D.D., J.S., Lj.S., A.P. i J.Ć.), te navoda same apelantkinje proizlazi da je prvostepeni sud pravilno cijenio relevantne dokaze i da je iz istih izveo pravilne, pravno relevantne zaključke, a to je da je apelantkinja kasnila na zakazani intervju, uslijed čega nije bodovana, a što je od odlučnog značaja za donošenje pravilne odluke. Naime, Kantonalni sud je naveo da apelantkinja stavlja akcenat na činjenicu da Komisija koja ju je trebala intervjuisati nije bila propisno sastavljena, odnosno da su prilikom njenog pristupanja predmetnom intervjuu bila prisutna samo dva člana Komisije (od ukupno tri člana), pa da zato obavljeni intervju nije proveden zakonito. Međutim, Kantonalni sud je naveo da apelantkinja ne navodi da dolaskom nije zatekla potpunu Komisiju upravo zbog toga što ona nije došla u zakazano vrijeme, te da iz navedenog proizlazi da je „apsolutno nebitno“ što Komisija nije bila u punom sastavu nakon 12.30 sati, te da je relevantno upravo to da je apelantkinja kasnila na intervju (pa da iz tog razloga nije bodovana).
Apelacioni navodi
4. U predmetnoj apelaciji apelantkinja se pozvala na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), uključujući pravo na pristup sudu kao element prava na pravično suđenje, te na povredu prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Takođe ističe povredu prava na rad iz člana 6. Međunarodnog pakta o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima Apelantkinja, između ostalog, navodi da se redovni sudovi „isključivo drže činjenice da li je apelantkinja zakasnila na intervju, ili je došla u dogovoreno vrijeme“ zanemarujući pri tome činjenicu da Komisija koja je obavljala predmetni intervju nije bila u propisanom sastavu jer su prilikom pristupanja apelantkinje tom intervjuu bila prisutna samo dva člana Komisije (od ukupno tri člana).
5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
6. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), koju Ustavni sud cijeni prilikom ispitivanja ustavnih prava (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu AP 992/15 od 25. oktobra 2017. godine, tačka 35), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Khundunts protiv Azerbejdžana, Odluka od 26. februara 2019. godine, stav 32. te Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02 i Dumlu protiv Turske, Odluka od 20. aprila 2021. godine, stav 27), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelantkinja pozvala u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, koju Ustavni sud slijedi prilikom ispitivanja ustavnih prava (vidi Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP 992/15 od 25. oktobra 2017. godine, tačka 35) zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01 i Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, stav 23). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02 i Radomilja i drugi protiv Hrvatske, presuda od 20. marta 2018. godine, stav 150). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima.
8. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Ovo posebno imajući u vidu da apelantkinja u apelaciji ponavlja navode koje je isticala u žalbi protiv prvostepene presude, koje navode je Kantonalni sud razmotrio prilikom donošenja odluke o žalbi, te jasno i detaljno objasnio zašto ne mogu uticati na drugačije odlučenje u predmetnom slučaju. Osim toga, nesporno je da je apelantkinji omogućeno da na dvije sudske instance ravnopravno učestvuje pred sudovima pune jurisdikcije u kojima su donesene dvije meritorne presude, te su, stoga, neosnovani njeni navodi da joj je povrijeđeno pravo na pristup sudu. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelantkinje u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvala, odnosno ništa što ukazuje da apelantkinja ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
9. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
10. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić