Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-4646/20 (M. R., A. R., D. T. i D. T.)

Odluka donesena 06. 07. 2022.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Vlasničko-pravni odnosi
  • Građanski postupak
  • Pristup sudu
  • Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-4646/20

Apelacija

Odluka o meritumu

06. 07. 2022.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 4646/20, rješavajući apelaciju Marijane Romić i dr., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine-prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 94/14), u sastavu: Mato Tadić, predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Seada Palavrić, sutkinja Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 6. jula 2022. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Marijane Romić, Andrijane Romić, Duška Tanaskovića i Dušice Tanasković podnesena protiv Presude Okružnog suda u Trebinju broj 94 0 P 032202 20 Gž od 23. oktobra 2020. godine.

OBRAZLOŽENJE

I. Uvod

1. Marijana Romić, Andrijana Romić, Duško Tanasković i Dušica Tanasković (u daljnjem tekstu: apelanti) iz Beograda (Republika Srbija) i Čajniča, koje zastupa Radoje Grabovčić, advokat iz Foče, podnijeli su 19. decembra 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Trebinju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 94 0 P 032202 20 Gž od 23. oktobra 2020. godine. Apelanti osporavaju i Presudu Osnovnog suda u Foči (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 94 0 P 032202 19 P od 5. augusta 2020. godine. S obzirom da je apelacija sadržavala kontradiktorne podatke o izjavljenoj reviziji Vrhovnom sudu Republike Srpske, od apelanata je 27. decembra 2020. godine zatraženo da dopune apelaciju na način da razjasne sporne navode. Apelanti su 4. januara 2021. godine dostavili dopunu apelacije u kojoj su naveli da protiv osporene presude Okružnog suda nije izjavljena revizija.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Okružnog suda, Osnovnog suda, Hamzalije Batotića (u daljnjem tekstu: prvotuženi) i Mladena Ristanovića (u daljnjem tekstu: drugtuženi, zajedno: tuženi) zatraženo je 19. oktobra 2021. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Tuženi su dostavili odgovor 26. oktobra 2021. godine a Osnovni sud 28. oktobra 2021. godine. Okružni sud nije dostavio odgovor na apelaciju.

4. Apelantima su 25. aprila 2022. godine, u skladu sa članom 23. Pravila Ustavnog suda i Zaključkom broj SU-02-1056/21 od 17. decembra 2021. godine, dostavljeni odgovori Vrhovnog suda, Kantonalnog suda i Općinskog suda na eventualno izjašnjenje.

5. Apelanti nisu dostavili izjašnjenje na odgovore.

III. Činjenično stanje

6. Činjenice predmeta koje proizlaze iz navoda apelanata i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:

7. Presudom Osnovnog suda broj 94 0 P 032202 19 P od 5. augusta 2020. godine odbijen je tužbeni zahtjev apelanata kojim su tražili da se utvrdi da su suvlasnici spornog dijela nekretnina u površini od 5.875m2, preciziranih u presudi (u daljnjem tekstu: precizirane nekretnine), koje su upisane na ime drugotuženog pa su prvotuženi i drugotuženi dužni priznati im pravo suvlasništva u roku od 30 dana pod prijetnjom izvršenja, te da se poništi kupoprodajni ugovor zaključen kod notara između prvotuženog kao prodavca i drugotuženog kao kupca čiji su predmet bile precizirane nekretnine. Presudom su obavezani apelanti da tuženim solidarno naknade troškove postupka precizirane u presudi. U obrazloženju je navedeno da je, između ostalog, na osnovu provedenih dokaza utvrđeno da su apelanti suvlasnici sa dijelom od po 1/6 nekretnina označenih kao k.č. broj 1043 preciziranih u presudi, dok je drugotuženi označen kao vlasnik sa dijelom 1/1 nekretnina označenih kao k.č. broj 1048 preciziranih u presudi koje je kupio od prvotuženog. Nadalje je utvrđeno da je 8. aprila 2019. godine zaključen kupoprodajni ugovor između prvotuženog kao prodavca i drugotuženog kao kupca čije predmet je bila nekretnina označena kao k.č. broj 1048 u ukupnoj površini od 19.837m2 na kojoj je, nakon toga, drugotuženi upisao pravo vlasništva kod RUGIP-a PJ Čajniče sa dijelom 1/1. Nadalje, utvrđeno je da je ranije izvršeno avio-snimanje i izlaganje predmetnih nekretnina radi uspostave katastra nekretnina za Opštinu Čajniče (s obzirom da su stare zemljišne knjige izgorjele u toku Drugog svjetskog rata) prilikom čega je sastavljen zapisnik o stanju parcele apelanata broj k.č. 1043. Utvrđeno je da apelanti na navedeni zapisnik nisu imali primjedbe u smislu odredbi člana 83. Zakona o premjeru i katastru RS i da su ga potpisali. Osim toga, obrazloženo je da je vještak geodetske struke izvršio vještačenje predmetnih nekretnina, prisustvovao uviđaju i koristio stare austrougarske planove, te zaključio da dio predmetne parcele 1048 koji je bio uknjižen na prvotuženog ne pripada njegovoj parceli, ali da Osnovni sud nije prihvatio navedeni nalaz vještaka s obzirom da vještak nije koristio originalne planove, već njihove kopije koje nisu uredno održavane počev od 1941. godine. Utvrđeno je i da postoji razlika u površini nekretnina upisanih u popisnom katastru i upisanih u novi list nepokretnosti sačinjen nakon avio-snimanja u površini od 2.070m2, a ne 5.875m2, kako to apelanti u tužbi tvrde.

8. Osnovni sud je, nadalje, obrazložio da apelanti, pored činjenice da nisu osporili pravo upisa prvotuženog na predmetnim nekretninama prilikom izlaganja podataka premjera na javni uvid, nisu ni do dana podnošenja predmetne tužbe niti u toku konkretnog postupka ponudili bilo kakav dokaz iz kojeg bi sud mogao utvrditi da su sporne nekretnine bile njihovo vlasništvo, a ne vlasništvo prvotuženog. S tim u vezi, Osnovni sud je obrazložio da su apelanti kao dokaz proveli ugovor o kupnji iz novembra 1962. godine koji je zaključen između Hanke Efendić i njene djece kao prodavaca i Mileta Ćehe kao kupca, ali da se iz navedenog ugovore niti drugih dokaza ničim nije moglo utvrditi da se on odnosi na nekretnine koje su predmet konkretnog tužbenog zahtjeva. Obrazloženo je da Osnovni sud nije mogao utvrditi ni činjenicu da li je kupac ovih nekretnina iz ugovora prednik apelanata, odnosno da su apelanti njegovi pravni sljednici, jer te činjenice pred sudom apelanti nisu ni dokazivali. Osnovni sud je nadalje obrazložio da činjenica da postoji razlika, odnosno neslaganje u površini nekretnina između popisnog katastra i lista nepokretnosti ne znači da su tuženi zauzeli dio nekretnina koje pripadaju apelantima kako oni to u tužbi tvrde, jer je općepoznato kako je popisni katastar uspostavljen i da se radi o jednoj nepreciznoj i nepouzdanoj evidenciji posjednika zemljišta, gdje ni bonitet ni površina parcela vrlo često ne odgovara stvarnom stanju. Ovo posebno stoga što, kako je obrazložio Osnovni sud, prilikom dešifrovanja detalja avio-premjera nije bilo osporavanja granica između posjeda apelanata i tuženih, niti je kasnije tokom postupka izlaganja podataka o nekretninama i utvrđivanja prava na njima, kako je već rečeno, bilo primjedbi od apelanata na podatke upisane u list nekretnina, u kojem su upisane sporne nekretnine na prvotuženog. Osnovni sud je također citirao odredbe čl. 23, 52. i 53. Zakona o stvarnim pravima kojim su regulirana pitanja stjecanja prava vlasništva, kao i odredbe člana

123. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), kojim su regulirana pitanja tereta dokazivanja, te je istakao da shodno navedenim odredbama apelanti u toku postupka nisu dokazali da su tuženi bespravno prisvojili dio njihovih parcela i pripojili ih svojim parcelama, odnosno nisu dokazali da imaju valjan pravni osnov stjecanja dijela navedenih nekretnina koje se vode i vodile su se na ime tuženih pa je taj sud donio presudu kao u dispozitivu.

9. Protiv navedene presude apelanti su podnijeli žalbu Okružnom sudu koji je Presudom broj 94 0 P 032202 20 Gž od 23. oktobra 2020. godine žalbu odbio kao neosnovanu i potvrdio prvostepenu presudu. U obrazloženju je navedeno utvrđeno činjenično stanje, relevantni propisi i pravni stav prvostepenog suda, te istaknuto da je, po mišljenju Okružnog suda, prvostepena presuda pravilna i na zakonu zasnovana. Obrazloženo je da apelanti ne tvrde da nisu osporavali rješenje nadležnog organa doneseno u postupku izlaganja nekretnina, odnosno nisu izjavljivali žalbu u smislu odredbi čl. 86. stav 1. i 87. st. 1. i 2. Zakona o premjeru i katastru RS, niti su u smislu stava 3. ovog člana pokretali parnicu ili vanparnični postupak kod nadležnog suda u roku od 30 dana od dana prijema spornog rješenja o premjeru u pogledu utvrđivanja prava na predmetnim nekretninama. Okružni sud je naveo da su apelanti u smislu navedenih zakonskih odredbi mogli pobijati navedeno rješenje u pogledu utvrđenih podataka premjera i katastarskog klasiranja zemljišta, jer se očito radi o grešci u premjeru površine ali su navedene žalbe uslovljene prekluzivnim rokovima koji su nesporno u konkretnom slučaju propušteni. Okružni sud je obrazložio i da se, po njegovom mišljenju, ne radi o pitanju prava vlasništva nego o otklanjanju greške u premjeru površine zemljišta, pri čemu je jasno da je vlasništvo upisano na drugotuženog, a apelanti suprotno nisu dokazali. Okružni sud je istakao da je odredbama člana

55. Zakona o stvarnim pravima propisana zaštita povjerenja u javnu evidenciju nekretnina, pa onaj ko je u dobroj vjeri postupao sa povjerenjem u javnu evidenciju, ne znajući da ono što je u njoj upisano nije potpuno ili je različito od vanknjižnog stanja, uživa zaštitu u pogledu stjecanja prema odredbama ovog zakona. Kako je obrazložio Okružni sud, stjecalac je bio u dobroj vjeri ako u trenutku zaključenja pravnog posla i u trenutku kad je zahtijevao upis nije znao niti je s obzirom na okolnosti imao dovoljno razloga da sumnja u to da stvar pripada otuđiocu. Pri tome se ne može staviti na teret nekome činjenica da nije istraživao vanknjižno stanje. Okružni sud je u vezi s navedenim obrazložio i da su apelanti faktički u postupku samo sporili površinu nekretnine koja je bila u vlasništvu prvotuženog, koji ju je prodao drugotuženom koji je u svakom slučaju u dobroj vjeri kupio nekretninu, jer je površina nekretnine koja je upisana u javnoj evidenciji određena premjerom koji vrše nadležni organi za geodetske i imovinskopravne poslove. Imajući u vidu navedeno Okružni sud je donio presudu kao u dispozitivu.

IV. Apelacija

I.Navodi iz apelacije

10. Apelanti smatraju da im je osporenim presudama prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Kršenje navedenih prava apelanti vide u proizvoljnoj primjeni prava, pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i neadekvatnom pristupu sudu. Navode da je nesporno da su dokazali da su vlasnici spornog dijela nekretnina jer su kao dokaz proveli kupoprodajni ugovor iz 1962. godine iz kojeg je vidljivo da je predmet kupoprodaje bila i sporna parcela, što dokazuje da su apelanti njeni vlasnici i da tuženi nikako nisu mogli biti kao takvi upisani. Navode da aviopremjer koji redovni sudovi koriste kao podlogu za donošenje osporenih presuda nikako ne može niti je bio valjan osnov za stjecanje prava vlasništva, kao ni popisni list nekretnina koji je nastao mnogo kasnije. Smatraju da redovni sudovi nisu obrazložili zašto nisu prihvatili dokaze apelanata, te da se u tome ogleda neadekvatan pristup sudu. Navode i da redovni sudovi nisu uopće imali potrebe vršiti uviđaj kada nisu činjenično stanje na njemu zasnovali, te da greška u dešifriranju površine zemljišta nije na strani apelanata i ne može im se stavljati na teret i oni ne smiju da trpe zbog toga.

II.Odgovor na apelaciju

11. Osnovni sud je naveo da je presuda donesena na osnovu zakonito provedenog postupka i u skladu sa relevantnim zakonskim propisima zbog čega nije bilo kršenja prava apelanata i da apelaciju treba odbiti kao neosnovanu.

12. Tuženi su naveli da redovni sudovi prilikom donošenja osporenih presuda nisu pogrešno utvrdili činjenično stanje, niti su proizvoljno primijenili pravo zbog čega apelaciju treba odbiti kao neosnovanu.

V. Relevantni propisi

13. U Zakonu o premjeru i katastru („Službeni glasnik RS“ br. 6/12, 110/16, 22/18 – Odluka Ustavnog suda, 62/18, 95/19 – Odluka Ustavnog suda) relevantne odredbe glase: Član 86.

(1) Na osnovu činjenica utvrđenih u postupku izlaganja podataka, komisija donosi rješenje koje sadrži podatke o nepokretnostima, označenje prava na nepokretnosti i nosilaca tih prava, ograničenje vezano za raspolaganje nepokretnostima, nalog za upis podataka o nepokretnostima i nosiocima prava na nepokretnostima.

(2) Privremeni list nepokretnosti sa podacima o nepokretnostima i pravima na nepokretnostima sastavni je dio rješenja iz stava 1. ovog člana.

Član 87.

(1) Protiv rješenja komisije iz člana 86. ovog zakona može se izjaviti žalba Republičkoj upravi za geodetske i imovinsko-pravne poslove u roku od 15 dana od dana prijema rješenja.

(2) Žalbom se može pobijati rješenje samo u pogledu utvrđenih podataka premjera i katastarskog klasiranja zemljišta.

(3) U pogledu utvrđivanja prava na nepokretnostima može se u roku od 30 dana od dana prijema rješenja pokrenuti parnični ili vanparnični postupak kod nadležnog suda.

(4) U slučaju iz stava 3. ovog člana Komisija nastavlja postupak osnivanja katastra nepokretnosti, s tim što će se u V list privremenog lista nepokretnosti upisati zabilježba parničnog, odnosno vanparničnog postupka.

(5) Republička uprava za geodetske i imovinsko-pravne poslove dužna je donijeti rješenje po žalbi prije stupanja na snagu katastra nepokretnosti.

14. U Zakonu o stvarnim pravima („Službeni glasnik RS“ br. 124/08, 3/09 - ispravka, 58/09, 95/11, 60/15 i 18/16-Odluka Ustavnog suda RS, 107/19, 1/21 – Odluka Ustavnog suda RS, 119/21 – Odluka Ustavnog suda RS) relevantne odredbe glase:

Član 55.

(1) Smatra se da javna evidencija istinito i potpuno odražava činjenično i pravno stanje nepokretnosti, pa ko je u dobroj vjeri postupao s povjerenjem u javne evidencije, ne znajući da ono što je u njih upisano nije potpuno ili da je različito od vanknjižnog stanja, uživa u pogledu tog sticanja zaštitu prema odredbama ovog zakona.

(2) Sticalac je bio u dobroj vjeri ako u trenutku zaključenja pravnog posla i u trenutku kad je zahtijevao upis, nije znao niti je s obzirom na okolnosti imao dovoljno razloga da sumnja u to da stvar pripada otuđiocu.

(3) Nedostatak dobre vjere ne može se prebaciti nikome iz razloga što nije istraživao vanknjižno stanje.

15. U Zakonu o parničnom postupku („Službeni glasnik RS“ br. 58/03, 85/03, 74/05, 63/07, 105/08 – Odluka Ustavnog suda RS, 45/09 – Odluka Ustavnog suda RS, 49/09, 61/13, 109/21 – Odluka Ustavnog suda RS) relevantne odredbe glase:

Član 7.

Stranke su dužne da iznesu sve činjenice na kojima zasnivaju svoje zahtjeve i da izvode dokaze kojima se utvrđuju te činjenice.

Sud će razmotriti i utvrditi samo činjenice koje su stranke iznijele i odrediti izvođenje samo onih dokaza koje su stranke predložile, ako zakonom nije drugačije određeno. Sud je ovlašćen da utvrdi i činjenice koje stranke nisu iznijele i naloži izvođenje dokaza koje stranke nisu predložile, ako iz rezultata rasprave i dokazivanja proizlazi da stranke idu za tim da raspolažu zahtjevima kojima ne mogu raspolagati.

Član 8.

Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud na osnovu slobodne ocjene dokaza. Sud će savjesno i brižljivo ocijeniti svaki dokaz zasebno i sve dokaze zajedno. Član 123.

Svaka stranka dužna je da dokaže činjenice na kojima zasniva svoj zahtjev.

Sud će slobodnom ocjenom dokaza utvrditi činjenice na osnovu kojih će donijeti odluku.

VI. Dopustivost

16. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

17. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

18. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Okružnog suda broj 94 0 P 032202 20 Gž od 23. oktobra 2020. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 28. novembra 2020. godine a apelacija je podnesena 19. decembra 2020. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

19. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum

20. Apelanti pobijaju navedene presude, tvrdeći da su tim presudama prekršena njihova prava iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 6. stav 1. Evropske konvencije i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

Pravo na pravično suđenje

21. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

22. Član 6. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim sudom ustanovljenim zakonom. […]

23. Ustavni sud zapaža da se u konkretnom slučaju radi o postupku vezanom za prava na nekretninama, odnosno da se radi o predmetu građanskopravne prirode pa su član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. stav 1. Evropske konvencije primjenjivi.

24. Apelanti smatraju da su redovni sudovi prilikom donošenja osporenih presuda proizvoljno primijenili pravo, da nisu imali adekvatan pristup sudu i da su činjenice pogrešno utvrđene. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01 i Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, stav 23). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02 i Radomilja i drugi protiv Hrvatske, presuda od 20. marta 2018. godine, stav 150). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila eventualno proizvoljna ili diskriminatorna.

25. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi primijenili pozitivnopravne propise kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda kako u postupku utvrđivanja činjenica, ocjene dokaza, tako i primjene relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26, Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, aplikacija broj 1401/08, tač. 24-27). U kontekstu navedenog Ustavni sud podsjeća i na to da je u više svojih odluka istakao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi pravičnom postupku (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje, i, mutatis mutandis, Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, tačka 24). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja koja se predmetnom apelacijom pokreću, ispitati da li su osporene odluke zasnovane na proizvoljnoj primjeni prava, da li su apelanti imali adekvatan pristup sudu i da li su činjenice pravilno utvrđene.

26. Prije svega, Ustavni sud u pogledu navoda apelanata o kršenju prava na pristup sudu primjećuje da je iz činjenica predmeta evidentno da su redovni sudovi na dvije sudske instance raspravljali i odlučivali o meritumu predmeta, da su apelatni imali pravo da u istom kapacitetu kao i tuženi predlažu i provode dokaze i osporavaju dokaze tuženih, kao i da koriste sve pravne lijekove koji su im bili na raspolaganju, što samo po sebi isključuje postojanje kršenja prava na pristup sudu iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 511/20 od 16. novembra 2021. godine, tačka 41, dostupna na internetskoj stranici www.ustavnisud.ba). Pri tome Ustavni sud ukazuje i da apelanti nisu ponudili posebne argumente iz kojih bi proizlazilo da im je na bilo koji način pristup sudu bio ograničen.

27. Nadalje, dovodeći u kontekst činjenice predmeta koje su navedene u prethodnim tačkama ove odluke sa relevantnim zakonskim odredbama, Ustavni sud smatra da nema ništa što bi ukazivalo da su redovni sudovi proizvoljno primijenili pravo kada su odbili kao neosnovan tužbeni zahtjev apelanata. Ustavni sud primjećuje da iz činjenica predmeta proizlazi da apelanti nisu ponudili ni proveli niti jedan dokaz iz kojeg bi proizlazilo da su vlasnici spornog dijela nekretnine dok su, suprotno tome, shodno odredbama člana 123. ZPP, tuženi dali jasne i dokumentirane dokaze iz kojih proizlazi vlasništvo prvoapelanta, a zatim i drugoapelanta na predmetnim nekretninama. Ustavni sud ukazuje da je tačan navod apelanata da aviosnimanje nije osnov za stjecanje prava vlasništva, ali ukazuje i da tuženi nisu stekli pravo vlasništva putem aviosnimanja koje je služilo za uspostavu katastarskog upisa, odnosno lista nekretnina i identifikacije zemljišta i površine, već je pravo vlasništva stečeno na osnovu upisa kod RUGIP-a. Ustavni sud, također, suprotno navodima apelanata, primjećuje da iz činjenica predmeta proizlazi da apelanti nisu dokazali ni svoju povezanost sa ugovorom o kupovini nekretnina iz 1962. godine, niti su sudovi uspjeli utvrdili da lica koja su bila kupci prema tom ugovoru predstavljaju pravne prednike apelanata niti apelanti njihove sljednike. Osim toga, Ustavni sud ukazuje da su redovni sudovi dali argumentirana obrazloženja zašto su neke dokaze prihvatili a neke nisu, te da su na osnovu njihove ocjene kako pojedinačno, tako i u međusobnoj vezi, suprotno navodima apelanata, utvrdili činjenično stanje potrebno za donošenje odluke u konkretnom pravnom sporu na koje činjenice su primijenili relevantne zakonske odredbe. Zbog toga, te imajući u vidu da su obrazloženja osporenih odluka u skladu sa standardima prava na pravično suđenje, Ustavni sud smatra da su navodi apelanata neosnovani.

28. Imajući u vidu navedeno Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nema kršenja prava apelanata na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav

1. Evropske konvencije.

Ostali navodi

29. Apelanti smatraju da im je osporenim presudama prekršeno i pravo na imovinu. S obzirom da apelanti kršenje prava na imovinu zasnivaju na navodima o kršenju prava na pravično suđenje a Ustavni sud je utvrdio da to pravo nije prekršeno, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nema kršenja ni prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine.

VIII. Zaključak

30. Nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada nema ništa što bi ukazivalo da su redovni sudovi proizvoljno primijenili pravo kada su odbili tužbeni zahtjev apelanata, jer je utvrđeno da apelanti nisu, shodno odredbama člana 123. ZPP, ponudili nikakav dokaz u korist svojih tvrdnji da je sporno zemljište u njihovom vlasništvu za razliku od tuženih koji su nesporno dokazali pravo vlasništva na njemu, kada nema ništa što bi ukazivalo da apelanti nisu imali adekvatan pristup sudu s obzirom da su redovni sudovi raspravljali i odlučivali o meritumu predmeta na dvije sudske instance pri čemu su apelatni imali pravo da u istom kapacitetu kao i tuženi predlažu i provode dokaze i osporavaju dokaze tuženih, kao i da koriste sve pravne lijekove koji su im bili na raspolaganju, što samo po sebi isključuje postojanje kršenja prava na pristup sudu i kada nema ništa iz čega bi proizlazilo da su činjenice pogrešno utvrđene.

31. Nema kršenja prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine kada apelanti kršenje ovog prava vezuje za tvrdnje o kršenju prava na pravično suđenje a Ustavni sud je utvrdio da to pravo nije prekršeno

32. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

33. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić

Odluka o meritumu u predmetu AP-4646/20 (M. R., A. R., D. T. i D. T.) | Sudska praksa | Aktio