Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-269/21 (M. C.)

Odluka donesena 06. 07. 2022.

Povreda
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Pravično suđenje - razuman rok
  • Upravni postupak
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Invalid
  • Invalidnina
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-269/21

Apelacija

Odluka o meritumu

06. 07. 2022.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 269/21, rješavajući apelaciju Maria Crnjca, na temelju članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 57. stavak (2) točka b), članka 59. st. (1), (2) i (3) i članka 74. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Mato Tadić, predsjednik Miodrag Simović, dopredsjednik Mirsad Ćeman, dopredsjednik Valerija Galić, sutkinja Seada Palavrić, sutkinja Zlatko M. Knežević, sudac na sjednici održanoj 6. srpnja 2022. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Djelomično se usvaja apelacija koju je podnio Mario Crnjac.

Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz članka II/3.

(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku u postupku koji je okončan Presudom Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 70 0 U 004119 19 U 2 od 22. listopada 2020. godine.

Na temelju članka 74. stavak (1) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, nalaže se Vladi Federacije Bosne i Hercegovine da Mariu Crnjcu u roku od tri mjeseca od dostave ove odluke isplati iznos od 500,00 KM na ime naknade nematerijalne štete zbog povrede prava na donošenje odluke u razumnom roku, uz obvezu da nakon isteka tog roka plati zakonsku zateznu kamatu na eventualno neisplaćeni iznos ili dio iznosa naknade određene ovom odlukom.

Na temelju članka 72. stavak (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, nalaže se Vladi Federacije Bosne i Hercegovine da u roku od tri mjeseca od dana dostave ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o poduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.

Odbija se kao neutemeljena apelacija Maria Crnjca podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 70 0 U 004119 19 U 2 od 22. listopada 2020. godine u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, pravo na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda i zabranu diskriminacije iz članka II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i članka 14. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Mario Crnjac (u daljnjem tekstu: apelant) iz Mostara, kojeg zastupa Darislav Paponja iz ZOU „Paponja-Bunoza“ iz Mostara, podnio je 25. siječnja 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 70 0 U 004119 19 U 2 od 22. listopada 2020. godine. II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na temelju članka 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda i Federalnog ministarstva za pitanja boraca i invalida Domovinskog rata, Sarajevo (u daljnjem tekstu: Federalno ministarstvo) zatraženo je da dostave odgovor na apelaciju.

3. Odgovor na apelaciju Vrhovni sud je dostavio 26. svibnja 2022., a Federalno ministarstvo 6. lipnja 2022. godine.

4. Odgovori na apelacije dostavljeni su apelantovom zastupniku na izjašnjenje 7. lipnja 2022. godine.

5. Apelantov zastupnik nije u ostavljenom roku dostavio izjašnjenje na odgovore na apelaciju. III.Činjenično stanje

6. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

Uvodne napomene

7. Rješenjem Službe za zaštitu prava branitelja i njihovih obitelji Grada Mostara (u daljnjem tekstu: Služba) broj UP-I-09-43-1285/06 od 31. listopada 2006. godine apelantu je priznato svojstvo ratnog vojnog invalida V. grupe sa 70 % vojnog invaliditeta po osnovi ranjavanja i oboljenja zadobivenog u zarobljeništvu počevši od 1. studenog 2006. godine pa dok postoje zakonom propisani uvjeti za korištenje prava u određenom mjesečnom novčanom iznosu.

Postupak u kojem je donesena osporena odluka

8. Federalno ministarstvo, po službenoj dužnosti u postupku kontrole zakonitosti korištenja prava na osobnu invalidninu, donijelo je Rješenje broj UP-I-03-41-ZKZ-5936/12 od 19. lipnja 2013. godine kojim je ukinuto konačno rješenje Službe od 31. listopada 2006. godine, pravne i materijalne posljedice koje je rješenje proizvelo od dana donošenja i upravna stvar riješena tako što je apelantu priznato svojstvo ratnog vojnog invalida VIII. grupe sa 40 % vojnog invaliditeta po osnovi oboljenja koje se pogoršalo za vrijeme službe u Oružanim snagama HVO-a i kao takav ima pravo na osobnu invalidninu u mjesečnom novčanom iznosu od 57,41 KM i ostala prava propisana zakonom. Određeno je da apelantu priznata prava pripadaju od 19. lipnja 2013. godine i traju dok postoje zakonom propisani uvjeti za njihovo korištenje. Istim rješenjem određeno je da je apelant dužan prijaviti svaku promjenu koja je od utjecaja na korištenje, opseg i prestanak prava u roku od 15 dana od dana nastale promjene. Osim toga, određeno je da će se isplata po rješenju vršiti iz sredstava proračuna Federacije BiH, usklađena odgovarajućom naredbom tog ministarstva.

9. Presudom Vrhovnog suda broj 70 0 U 004119 13 U od 22. rujna 2016. godine uvažena je apelantova tužba, poništeno je rješenje Federalnog ministarstva od 19. lipnja 2013. godine i predmet vraćen na ponovno rješavanje.

10. Rješenjem Federalnog ministarstva broj UP-I-03-41-ZKZ-5936/12-1 od 29. srpnja 2019. godine ukinuto je konačno rješenje Službe od 31. listopada 2006. godine i upravna stvar riješena tako što je apelantu priznato svojstvo ratnog vojnog invalida VII. grupe sa 50 % vojnog invaliditeta po osnovi oboljenja na koje je služba u Oružanim snagama (HVO) utjecala na pogoršanje i kao takav ima pravo na osobnu invalidninu u mjesečnom novčanom iznosu od 110,49 KM i ostala prava propisana zakonom. Određeno je da apelantu prava priznata rješenjem pripadaju od 29. srpnja 2019. godine i traju dok postoje Zakonom propisani uvjeti za njihovo korištenje. Istim rješenjem određeno je da je apelant dužan prijaviti svaku promjenu koja je od utjecaja na korištenje, opseg i prestanak prava u roku od 30 dana od dana nastale promjene. Osim toga, određeno je da će se isplata po rješenju vršiti iz sredstava proračuna Federacije BiH, usklađena odgovarajućom naredbom tog ministarstva.

11. U obrazloženju rješenja Federalno ministarstvo je navelo da je nakon izvršene revizije uvjerenja o pripadnosti i okolnosti stradanja uputilo predmet osobne invalidnine Liječničkoj komisiji Kantonalnog odjeljenja Instituta za medicinsko vještačenje zdravstvenog stanja u Mostaru (u daljnjem tekstu: Liječnička komisija) radi revizije nalaza i mišljenja liječničkih komisija izdanih u postupku priznavanja svojstva ratnog vojnog invalida po Zakonu o pravima branitelja i članova njihovih porodica (u daljnjem tekstu: Zakon o pravima branitelja). Dalje, istaknuto je da je Liječnička komisija nalazom i mišljenjem od 24. travnja 2013. godine utvrdila da procent apelantovog invaliditeta iznosi 40 %, VIII. grupa, trajno. Zatim da je postupajući po presudi Vrhovnog suda od 22. rujna 2016. godine kompletan spis predmeta ponovo dostavljen nadležnoj liječničkoj komisiji za medicinsko vještačenje u Mostaru koja je donijela novi nalaz i mišljenje od 13. kolovoza 2018. godine kojim je utvrđeno da apelantov invaliditet iznosi 50 %, VII. grupe, trajno. Nadalje, istaknuto je da je apelant, u skladu sa člankom 4. Pravilnika o izmjenama i dopunama Pravilnika o radu liječničkih komisija u postupku po Zakonu o pravima branitelja (u daljnjem tekstu: Pravilnik o radu liječničkih komisija), izjavio prigovor na nalaz i mišljenje od 13. kolovoza 2018. godine. U svezi s tim, istaknuto je da je Liječnička komisija za medicinsko vještačenje u postupku po Zakonu o provođenju kontrole zakonitosti korištenja prava iz oblasti braniteljsko-invalidske zaštite (u daljnjem tekstu: Zakon o provođenju kontrole) u postupku kontrole po prigovoru donijela novi nalaz i mišljenje od 12. studenog 2018. godine kojim je apelantov vojni invaliditet cijenjen u visini od 50 %. Federalno ministarstvo je navelo da je odredbama članka 3. Zakona o pravima branitelja propisano da je ratni vojni invalid osoba koja je vršeći vojne dužnosti u Oružanim snagama pod uvjetima i okolnostima iz članka 2. stavak 1. Zakona zadobila ranu, povredu, bolest ili pogoršanje bolesti zbog čega je nastupilo oštećenje njezinog organizma najmanje za 20 %. Federalno ministarstvo je navelo da je ocjena apelantovog vojnog invaliditeta dana u skladu sa odredbama Pravilnika o radu liječničkih komisija i Pravilnika o utvrđivanju procenta vojnog invaliditeta sa Listom procenata, te na temelju medicinske dokumentacije i pregleda apelanta, koji je na taj način ponovno sudjelovao u postupku. Federalno ministarstvo je ukazalo da je nalaz i mišljenje od 12. studenog 2018. godine potpun, jasan i dovoljno obrazložen, te da sadrži sve činjenice i okolnosti koje su s medicinskog stanovišta od značaja za donošenje pravilnog i zakonitog rješenja. S obzirom na to da je u ponovnom postupku došlo do izmjene činjeničnog stanja u odnosu na poništeno rješenje od 19. lipnja 2013. godine, Federalno ministarstvo je ukazalo da su ispunjeni uvjeti iz članka 7. stavak 3. Zakona o provođenju kontrole, te da je novčani iznos osobne invalidnine utvrđen u skladu sa naredbom Federalnog ministarstva o promjeni iznosa za određivanje visine mjesečnih novčanih primanja za korisnike boračko-invalidske zaštite za 2019. godinu.

12. Presudom Vrhovnog suda broj 70 0 U 004119 19 U 2 od 22. listopada 2020. godine odbijena je apelantova tužba.

13. U obrazloženju presude Vrhovni sud je naveo da je na apelantov prijedlog zakazao javnu raspravu na koju nije pristupio uredno obaviješteni tuženi, te da je apelantov punomoćnik podneskom od 7. listopada 2020. godine (koji je Vrhovni sud zaprimio 12. listopada 2020. godine) predložio da se održi nejavna rasprava, da se tužba uvaži, osporeno rješenje Federalnog ministarstva poništi i predmet vrati prvostupanjskom organu na ponovni postupak.

14. Nadalje, Vrhovni sud je naveo da je nadležna liječnička komisija kao stručni organ u predmetnoj oblasti u konačnom nalazu i mišljenju od 12. studenog 2018. godine dala potpunu, jasnu i dovoljno obrazloženu ocjenu apelantovog vojnog invaliditeta u skladu s odredbama Pravilnika o radu liječničkih komisija, Pravilnika o utvrđivanju procenta vojnog invaliditeta sa Listom procenta vojnog invaliditeta, na temelju medicinske dokumentacije o liječenju, na temelju neposrednog pregleda apelanta koji je na taj način sudjelovao u postupku, te da je osporeno rješenje Federalnog ministarstva doneseno u skladu s odredbama Zakona o provođenju kontrole, člankom 3. Zakona o pravima branitelja, te odredbama Pravilnika o radu liječničkih komisija. Nadalje je ukazao da nije usvojio apelantov prigovor da mu tijekom postupka nije bilo omogućeno da sudjeluje u postupku jer je apelant imao mogućnost da se izjasni prije svega pred nadležnim liječničkim komisijama, zatim je imao mogućnost da izjavi prigovor na nalaz i mišljenje liječničke komisije, kao i mogućnost podnošenja tužbe, koje mogućnosti je i iskoristio. Nadalje je ukazano da je neutemeljen apelantov prigovor da nalaz i mišljenje liječničkih komisija nisu obrazloženi i jasni, naročito zbog toga što mu je znatno umanjen invaliditet jer su liječničke komisije obrazložile razloge zbog kojih je apelantu umanjen invaliditet, prilikom čega je cijenjen i apelantov boravak u logoru, jer je u nalazu od 13. kolovoza 2018. godine jasno navedeno „da primjenom članka 9. Pravilnika (koji se odnosi na zarobljavanje) invaliditet apelanta iznosi 40 %“. Osim toga, ukazano je da sud nije mogao prihvatiti ni apelantov prigovor da je rješenje Federalnog ministarstva doneseno na temelju odredbi koje su proglašene neustavnim Odlukom Ustavnog suda Federacije BiH broj 17/12 od 7. veljače 2013. godine, jer je osporeno rješenje doneseno primjenom odredbi članka 7. stavak (3) i članka 14. Zakona o provođenju kontrole, a imajući u vidu da je odredba članka 7. stavak (3) Zakona o provođenju kontrole proglašena neustavnom samo u jednom dijelu odredbe koja glasi „i samo riješiti upravnu stvar bez pozivanja korisnika prava po bilo kojoj osnovi“, a apelant je tijekom postupka imao mogućnost da se izjasni.

IV.Apelacija I.Navodi iz apelacije

15. Apelant je naveo da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija), uključujući i pravo na suđenje u razumnom roku kao element prava na pravično suđenje, te zabrana diskriminacije iz članka II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i članka 14. Europske konvencije. Osim toga, apelant je naveo da mu je povrijeđeno i pravo na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju.

16. Apelant smatra da je u konkretnom slučaju došlo do proizvoljne primjene materijalnog prava, tj. odredbi članka 7. stavak 3. Zakona o provođenju kontrole, iako je Odlukom Ustavnog suda Federacije BiH broj U-17/12. od 7. veljače 2013. godine utvrđeno da navedena odredba nije u suglasnosti sa člankom 6. stavak 1. Europske konvencije. Također, istaknuto je da je u upravnom postupku pred Federalnim ministarstvom i upravnom sporu pred Vrhovnim sudom proizvoljno primijenjeno procesno pravo (čl. 8. i 141. Zakona o upravnom postupku) i da saslušanje stranke prije donošenja rješenja treba obaviti stvarno i mjesno nadležni organ (Federalno ministarstvo), a ne Institut za medicinsko vještačenje koji nema ovlasti da sasluša apelanta, već da je samo ovlašten vršiti pregled. Zatim, istaknuto je da je Vrhovni sud proizvoljno primijenio materijalno pravo, čime je apelant stavljen u nepovoljniji položaj u odnosu na ostale pripadnike braniteljske populacije kojima je vršena revizija prava po istoj osnovi kao i apelantu, a u kojima je Vrhovni sud donio znatno drugačije odluke, te da su tijekom postupka potpuno zanemarili njegov status ratnog zarobljenika. Apelant je ukazao da duljina trajanja konkretnog postupka ne zadovoljava zahtjev razumnog roka iz članka 6. stavak 1. Europske konvencije. U svezi s tim, istaknuto je da je postupak koji je značajan za apelanta i koji nije složen trajao dulje od sedam godina, a o ishodu predmetnog postupka ovisilo je i priznavanje statusa vojnog invalida i prava koja proizlaze iz tog statusa.

II.Odgovor na apelaciju

17. Vrhovni sud smatra da tijekom postupka pred tim sudom nisu povrijeđena apelantova prava na koja se u apelaciji poziva jer je odluka donesena prema podacima iz spisa i važećim propisima i u roku koji omogućava broj predmeta koji se pred tim sudom nalaze na rješavanju.

18. Federalno ministarstvo je ukratko navelo kronologiju predmetnog postupka, ukazalo je da su u najkraćem mogućem roku u postupku provedene sve potrebne radnje za rješavanje predmetne pravne stvari, zbog čega nisu utemeljeni apelacijski navodi, te je predložilo da se apelacija odbije kao neutemeljena.

V.Relevantni propisi

19. Zakon o provođenju kontrole zakonitosti korištenja prava iz oblasti braniteljsko-invalidske zaštite („Službene novine Federacije BiH“ br. 82/09, 11/10 – ispravak, 4/13 – odluka USFBiH, 24/13 – odluka USFBiH i 103/21). U konkretnom slučaju primjenjuje se Zakon o provođenju kontrole zakonitosti korištenja prava iz oblasti braniteljsko-invalidske zaštite („Službene novine Federacije BiH“ br. 82/09, 11/10 – ispravak, 4/13 – odluka USFBiH i 24/13 – odluka USFBiH) koji je važio u vrijeme donošenja osporenih odluka, a koji u relevantnom dijelu glasi:

III. REVIZIJA UVJERENJA

Članak 3.

(Revizija uvjerenja) Revizija uvjerenja, u smislu ovoga zakona, obuhvaća provjeru izdatih uvjerenja korisnika prava Oružanih snaga BiH (Armija RBiH, HVO i MUP).

VI. POSTUPAK REVIZIJE RJEŠENJA

Članak 7. stavak (3) (Revizija rješenja kojima su priznata prava) (3) U slučajevima iz članka 6. stavak 7. ovoga zakona kada mjerodavno povjerenstvo Instituta utvrdi manji ili veći procenat vojnog invaliditeta u odnosu na ranije utvrđeni procenat vojnog invaliditeta ili utvrdi vojni invaliditet ispod 20%, ili manji ili viši stupanj ortopedskog dodatka ili dodatka za tuđu njegu i pomoć od druge osobe, Federalno ministarstvo će u postupku revizije ukinuti rješenje s danom donošenja novoga rješenja i samo riješiti upravnu stvar, bez pozivanja korisnika prava po bilo kojoj osnovi.

NAPOMENA:

Presudom Ustavnog suda Federacije BiH, broj U-17/12 od 7. veljače 2013.

godine objavljenom u "Službenim novinama Federacije BiH", broj 24/13 od 27.3.2013. godine utvrđuje se da članak 7. st. 2. i 3. u dijelu koji glasi: "i samo riješiti upravnu stvar bez pozivanja korisnika prava na bilo kojem temelju" Zakona o provođenju kontrole zakonitosti korištenja prava iz oblasti braniteljsko-invalidske zaštite ("Službene novine Federacije BiH", broj 82/09) nisu u suglasnosti s člankom 6. stavak 1. Europske konvencije o zaštiti ljudskih prava i temeljnih sloboda.

20. Zakon o pravima branitelja i članova njihovih obitelji („Službene novine Federacije BiH“ br. 33/04, 56/05 – ispravak, 70/07, 9/10, 95/13 – odluka USFBiH i 90/17). U konkretnom slučaju primjenjuje se Zakon o pravima branitelja i članova njihovih obitelji („Službene novine Federacije BiH“ br. 33/04, 56/05 – ispravka, 70/07, 9/10 i 95/13 – odluka USFBiH) koji je važio u vrijeme donošenja osporenih odluka, a koji u relevantnom dijelu glasi:

Članak 3. stavak (1) Ratni vojni invalid je državljanin Bosne i Hercegovine koji je obavljajući vojne dužnosti, druge dužnosti za ciljeve obrane u sastavu Oružanih snaga, sudjelujući u obrani Bosne i Hercegovine u vremenu i pod uvjetima i okolnostima iz članka 2. stavak 1. ovoga Zakona, zadobio ranu, ozljedu, bolest ili pogoršanje bolesti, pa je uslijed toga nastupilo oštećenje njegova organizma najmanje za 20%.

21. Zakon o upravnom postupku („Službene novine Federacije BiH“ br. 2/98 i 48/99) u relevantnom dijelu glasi:

6. Načelo efikasnosti Članak 6.

Kad organi i institucije koje imaju javne ovlasti rješavaju u upravnim stvarima, dužni su da osiguraju efikasno ostvarivanje prava i interesa građana, poduzeća (društava), ustanova i drugih pravnih osoba, što obuhvata dobru organizaciju na izvršavanju poslova od strane organa, koja osigurava brzo, potpuno i kvalitetno rješavanje upravnih stvari u upravnom postupku uz svestrano razmatranje tih stvari.

8. Načelo saslušanja stranke Članak 8. stavak (1) (1) Prije donošenja rješenja stranci se mora pružiti mogućnost da se izjasni o svim činjenicama i okolnostima koje su važne za donošenje rješenja.

14. Ekonomičnost postupka Članak 14.

Postupak se ima voditi brzo i sa što manje troškova i gubitka vremena za stranku i druge osobe koje učestvuju u postupku, ali tako da se pribavi sve što je potrebno za pravilno utvrđivanje činjeničnog stanja i za donošenje zakonitog i pravilnog rješenja.

Članak 141. stavak (3) (3) Službena osoba koja vodi postupak dužna je da pruži mogućnost stranci: da se izjasni o svim okolnostima i činjenicama koje su iznesene u ispitnom postupku, o prijedlozima i ponuđenim dokazima, da učestvuje u izvođenju dokaza i da postavlja pitanja drugim strankama, svjedocima i vještacima preko službene osobe koja vodi postupak, a s njenom dozvolom i neposredno, kao i da se upozna s rezultatom izvođenja dokaza i da se o tome izjasni. Nadležni organ ne može donijeti rješenje prije nego što stranci pruži mogućnost da se izjasni o činjenicama i okolnostima na kojima treba da se zasniva rješenje, a o kojima stranci nije bila data mogućnost da se izjasni.

22. Zakon o upravnim sporovima („Službene novine Federacije BiH“ broj 9/05) u relevantnom dijelu glasi:

Članak 28.

O upravnim sporovima sud rješava nejavno, po sucu pojedincu ili u sjednici.

Ako stranka u sporu zatraži da nazoči nejavnome rješavanju ili da se u predmetu održi javna rasprava, sud je dužan izvijestiti stranke i zainteresirane osobe, ako ih ima, o datumu nejavnoga rješavanja i njihovu pravu da tome rješavanju nazoče, odnosno održati usmenu raspravu javno (u daljnjem tekstu: rasprava).

[...]

5. Ostale odredbe postupka Članak 55.

Ukoliko ovaj Zakon ne sadrži odredbe o postupku u upravnim sporovima shodno će se primjenjivati odgovarajuće odredbe zakona kojim je uređen parnični postupak.

23. Zakon o parničnom postupku („Službene novine Federacije BiH“ br. 53/03, 73/05, 19/06 i 98/15). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji glasi:

Članak 10.

(1) Stranka ima pravo da sud odluči o njezinim zahtjevima i prijedlozima u razumnom roku.

(2) Sud je dužan provesti postupak bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te onemogućiti svaku zlouporabu prava koja strankama pripadaju u postupku.

VI.Dopustivost

24. U skladu sa člankom VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacijsku nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

25. U skladu sa člankom 18. stavak (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

26. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 70 0 U 004119 19 U 2 od 22. listopada 2020. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 7. prosinca 2020. godine, a apelacija je podnesena 25. siječnja 2021. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano člankom 18. stavak (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz članka 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neutemeljena.

27. Imajući u vidu odredbe članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

28. Apelant tvrdi da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije, uključujući i pravo na suđenje u razumnom roku kao element prava na pravično suđenje, te zabrana diskriminacije iz članka II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i članka 14. Europske konvencije. Osim toga, apelant je naveo da mu je povrijeđeno i pravo na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju.

Pravo na pravično suđenje

29. Članak II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i temeljne slobode iz ovog članka, stavak 2 što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima, i druga pra-va vezana za krivične postupke.

30. Članak 6. stavak 1. Europske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obveza ili kaznene optužbe protiv njega, svatko ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred neovisnim i nepristranim sudom ustanovljenim zakonom. […]

31. Ustavni sud ukazuje da se radi o postupku kontrole zakonitosti korištenja prava na osobnu invalidninu po službenoj dužnosti, dakle nesporno je da se radi o predmetu građanskopravne prirode, te stoga apelant uživa garancije prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije.

U odnosu na osporenu odluku

32. Ustavni sud zapaža da se suština apelacijskih navoda u pogledu povrede prava na pravično suđenje u odnosu na osporenu odluku svodi isključivo na način na koji je u predmetnom postupku utvrđeno činjenično stanje, ocijenjeni dokazi i primijenjeni pozitivnopravni propisi.

33. Ustavni sud podsjeća da, prema praksi Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01 i Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. prosinca 2019. godine, stavak 23.). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, uopćeno, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Europski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02 i Radomilja i drugi protiv Hrvatske, presuda od 20. ožujka 2018. godine, stavak 150.). Zadatak Ustavnog suda je da ispita je li eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te je li primjena zakona bila eventualno proizvoljna ili diskriminacijska.

34. Ustavni sud zapaža da je, u konačnici, osporenom presudom Vrhovnog suda odbijena tužba koju je apelant podnio protiv rješenja Federalnog ministarstva od 29. srpnja 2019. godine kojim je po službenoj dužnosti u postupku kontrole zakonitosti korištenja prava na osobnu invalidninu ukinuto konačno rješenje Službe od 31. listopada 2006. godine i upravna stvar riješena tako što je apelantu priznato svojstvo ratnog vojnog invalida VII. grupe sa 50 % vojnog invaliditeta i pravo na osobnu invalidninu u određenom mjesečnom iznosu. Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja osporene presude Vrhovnog suda proizlazi da je Federalno ministarstvo pravilno postupilo kada je na temelju nalaza i mišljenja liječničkih komisija, u skladu sa odredbom članka 7. stavak 3. Zakona o provođenju kontrole, donijelo rješenje kojim je ukinuto konačno rješenje Službe i upravna stvar riješena u skladu sa odredbama Zakona o provođenju kontrole, člankom 3. Zakona o pravima branitelja, te odredbama Pravilnika o radu liječničkih komisija. U svezi s tim, Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja osporene presude proizlazi da je Liječnička komisija u nalazu i mišljenju cijenila i apelantov boravak u logoru (vidi točku 14. ove odluke). Ustavni sud u navedenom obrazloženju ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost.

35. Dalje, Ustavni sud zapaža da je apelant ukazao da je u postupku arbitrarno primijenjena odredba čl. 8. i 141. Zakona o upravnom postupku (povrijeđeno načelo saslušanja stranke). U svezi s navedenim, Ustavni sud nalazi da iz obrazloženja presude Vrhovnog suda proizlazi da je taj sud na apelantov prijedlog zakazao javnu sjednicu, ali da je apelantov punomoćnik podneskom od 7. listopada 2020. godine predložio da se održi nejavna sjednica. Nadalje, istaknuto je da je u ponovnom postupku pred Federalnim ministarstvom donesen novi nalaz i mišljenje Liječničke komisije od 13. kolovoza 2018. godine (kojim je apelantov invaliditet cijenjen u visini od 40 %). Zatim da je apelant iskoristio pravo i izjavio prigovor na navedeni nalaz i mišljenje, po kojem je Liječnička komisija donijela novi nalaz i mišljenje od 12. studenog 2018. godine, tj. da je Liječnička komisija nalazom i mišljenjem od 12. studenog 2018. godine dala potpunu, jasnu i dovoljno obrazloženu ocjenu vojnog invaliditeta u skladu s relevantnim odredbama, na temelju relevantne medicinske dokumentacije i na temelju neposrednog pregleda apelanta, koji je na taj način sudjelovao u postupku. U svezi s tim, Ustavni sud nalazi da je odredbama članka 8. Zakona o upravnom postupku, između ostalog, propisano da se prije donošenja rješenja stranci mora pružiti mogućnost da se izjasni o svim činjenicama i okolnostima koje su važne za donošenje rješenja. Zatim, da je odredbama članka 141. stavak 3. Zakona o upravnom postupku, između ostalog, propisano „Službena osoba koja vodi postupak dužna je da pruži mogućnost stranci: da se izjasni o svim okolnostima i činjenicama koje su iznesene u ispitnom postupku, o prijedlozima i ponuđenim dokazima, da učestvuje u izvođenju dokaza i da postavlja pitanja drugim strankama, svjedocima i vještacima preko službene osobe koja vodi postupak, a s njenom dozvolom i neposredno, kao i da se upozna s rezultatom izvođenja dokaza i da se o tome izjasni“. Nadalje, Ustavni sud ukazuje da je odredbama članka 28. Zakona o upravnim sporovima, između ostalog, propisano da o upravnim sporovima sud rješava nejavno, po sucu pojedincu ili na sjednici, te da je sud, ukoliko stranka u sporu zatraži da prisustvuje nejavnom rješavanju ili da se u predmetu održi javna rasprava, dužan obavijestiti stranke i zainteresirane osobe, ako ih ima, o datumu nejavnog rješavanja i njihovom pravu da tom rješavanju prisustvuju, odnosno održati usmenu raspravu javno. Imajući u vidu navedene odredbe i obrazloženje koje je u svezi s tim dao Vrhovni sud, Ustavni sud ocjenjuje ove apelantove navode neutemeljenim.

36. Nadalje, Ustavni sud nalazi da je apelant ukazao da se predmetno rješenje temelji na članku 7. stavak 3. Zakona o provođenju kontrole koji je ocjenjen da nije u suglasnosti sa Ustavom Federacije Bosne i Hercegovine. U svezi s tim, Ustavni sud nalazi da je odredbama članka 7. stavak 3. navedenog zakona, između ostalog, propisana nadležnost Federalnog ministarstva da u postupku revizije ukine rješenje, a da je Presudom Ustavnog suda F BiH broj U-17/12 od 7. veljače 2013. godine, između ostalog, utvrđeno da samo dio odredbe članka 7. stavak 3. koji glasi „i samo riješiti upravnu stvar bez pozivanja korisnika prava po bilo kojoj osnovi“ nije u suglasnosti sa člankom 6. stavak 1. Europske konvencije. Dakle, proizlazi da u stavu Vrhovnog suda da taj sud nije mogao prihvatiti ni apelantov prigovor da je rješenje Federalnog ministarstva doneseno na temelju odredbi koje su proglašene neustavnim (iz razloga navedenih u točki 14.) nema proizvoljnosti.

37. Na temelju izloženog, Ustavni sud smatra da su Federalno ministarstvo i Vrhovni sud u obrazloženjima svojih odluka dali detaljne i jasne razloge u pogledu primjene relevantnih zakonskih odredaba na predmetnu situaciju, odnosno da su ispoštovali garancije prava na pravično suđenje iz članka 6. stavak 1. Europske konvencije. Stoga, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o povredi prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak

1. Europske konvencije, u ovom dijelu, neutemeljeni.

U odnosu na suđenje u razumnom roku Relevantna načela

38. Ustavni sud, prije svega, ističe da se, prema konzistentnoj praksi Europskog suda i Ustavnog suda, razumnost duljine trajanja postupka mora ocijeniti u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijima uspostavljenim sudskom praksom Europskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi Europski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. veljače 2002. godine, Izvješće broj 2002-I, stavak 38.). Razdoblje koje se uzima u obzir

39. Ustavni sud zapaža da je Federalno ministarstvo po službenoj dužnosti u postupku kontrole zakonitosti korištenja prava na osobnu invalidninu donijelo rješenje od 19. lipnja 2013. godine, a da je Vrhovni sud odluku kojom je predmetni postupak okončan donio 22. listopada 2020. godine. Dakle, postupak je trajao sedam godina i četiri mjeseca, što je razdoblje koje će ispitati Ustavni sud. Analiza duljine trajanja postupka

40. U konkretnom slučaju radi se o postupku kontrole zakonitosti korištenja prava na osobnu invalidninu po službenoj dužnosti. S obzirom na činjenična i pravna pitanja koja je u predmetnoj pravnoj stvari trebalo riješiti, Ustavni sud smatra da se u konkretnom slučaju radilo o jednostavnom predmetu. Također, Ustavni sud zapaža da je predmetni postupak značajan za apelanta jer je o ishodu tog postupka ovisio apelantov status ratnog vojnog invalida i pravo na osobnu invalidninu koju je po toj osnovi primao. Iz činjenica predmeta ne proizlazi da je apelant na bilo koji način utjecao na duljinu trajanja postupka.

41. Ustavni sud zapaža da je rješenjem Federalnog ministarstva od 19. lipnja 2013. godine, po službenoj dužnosti, ukinuto rješenje Službe od 31. listopada 2006. godine i upravna stvar riješena tako što je apelantu priznato svojstvo ratnog vojnog invalida u određenom procentu. Zatim, odlučujući o apelantovoj tužbi, Vrhovni sud je nakon tri godine i tri mjeseca (računajući od datuma donošenja rješenja Federalnog ministarstva) donio presudu kojom je uvažio tužbu i predmet vratio na ponovni postupak. Nadalje, Federalno ministarstvo je u ponovnom postupku donijelo rješenje nakon dvije godine i 10 mjeseci (računajući od datuma donošenja presude Vrhovnog suda). Nakon toga, Vrhovni sud je u roku od jedne godine i tri mjeseca odlučio o apelantovoj tužbi, odnosno donio presudu kojom je predmetni postupak okončan. U svezi s tim, Ustavni sud zapaža da je predmetni postupak trajao sedam godina i četiri mjeseca, da su Federalno ministarstvo i Vrhovni sud (u prvoj fazi postupka) imali evidentna razdoblja dulje pasivnosti, što je doprinijelo ukupnoj duljini trajanja postupka, a u odgovoru na apelaciju nisu ponudili objektivno prihvatljive razloge u odnosu na navode o duljini trajanja postupka.

42. Stoga, Ustavni sud zaključuje da duljina trajanja konkretnog postupka ne zadovoljava zahtjev razumnog roka iz članka 6. stavak 1. Europske konvencije, tako da u konkretnom slučaju postoji povreda prava na suđenje u razumnom roku kao jednom od elemenata prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije. Pitanje naknade na ime nematerijalne štete

43. Ustavni sud podsjeća da, prema članku 74. stavak (1) Pravila Ustavnog suda, u odluci kojom usvaja apelaciju Ustavni sud može odrediti naknadu na ime nematerijalne štete. Prema članku 74. stavak (2) Pravila Ustavnog suda, ako Ustavni sud odredi da je potrebno dodijeliti novčanu naknadu, odredit će je na temelju pravednosti, uzimajući u obzir standarde koji proizlaze iz prakse Ustavnog suda.

44. S obzirom na odluku u ovom predmetu, a imajući u vidu presude Europskog suda protiv Bosne i Hercegovine (vidi Europski sud, Dorić protiv BiH, aplikacija broj 68811/13 od 7. studenog 2017. godine, Škrbić i Vujičić protiv BiH, aplikacije br. 37444/17 i 75271/17 od 6. lipnja 2019. godine i Hadžajlić i ostali protiv BiH, aplikacija broj 10770/18 od 16. siječnja 2020. godine), dosadašnju praksu, ekonomske uvjete u Bosni i Hercegovini (podaci dostupni na www.bhas.ba) i okolnosti konkretnog slučaja, prema članku 74. Pravila, odnosno članku 41 Europske konvencije, Ustavni sud smatra da apelantu u konkretnom slučaju na ime naknade nematerijalne štete zbog nedonošenja odluke u razumnom roku treba isplatiti ukupan iznos od 500,00 KM.

45. Navedeni iznos apelantu je dužna isplatiti Vlada Federacije Bosne i Hercegovine u roku od tri mjeseca od dana dostave ove odluke. Ova odluka Ustavnog suda u dijelu koji se odnosi na naknadu nematerijalne štete predstavlja izvršnu ispravu.

Pravo na imovinu

46. Ustavni sud, također, zapaža da apelant ukazuje i na povredu prava na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. U svezi s tim, Ustavni sud zapaža da se apelantove tvrdnje o kršenju ovog prava, u biti, temelje na istim navodima koje je istaknuo u svezi s pravom na pravično suđenje (proizvoljna primjena prava), koje je Ustavni sud već elaborirao u prethodnim točkama ove odluke i za koje je zaključio da su neutemeljeni. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da su navodi o kršenju prava na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju, također, neutemeljeni.

Zabrana diskriminacije

47. U pogledu apelacijskih navoda o povredi zabrane diskriminacije, Ustavni sud zapaža da apelant smatra da je diskriminiran u svezi sa pravom na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije. Ustavni sud podsjeća na to da postoji diskriminacija ako rezultira različitim tretmanom pojedinaca u sličnim pozicijama i ako taj tretman nema objektivno ili razumno opravdanje. Da bi bio opravdan, tretman mora težiti zakonitom cilju, te mora postojati razuman odnos proporcionalnosti između korištenih sredstava i cilja koji se treba ostvariti (vidi Europski sud, Marckx protiv Belgije, stavak 33.). Stoga je potrebno ustanoviti je li se prema apelantu postupalo drukčije nego prema drugima u istim ili sličnim situacijama. U svezi s tim, Ustavni sud zapaža da apelant povredu navedenog prava, u biti, veže za navode da je Vrhovni sud proizvoljno primijenio pravo, čime ga je stavio u nepovoljniji položaj u odnosu na ostale pripadnike braniteljske populacije kojima je vršena revizija prava po istoj osnovi kao i apelantu i kojima je Vrhovni sud donio znatno drugačije odluke. S obzirom na to da apelant nije ponudio nikakve druge argumente u prilog tvrdnji o njegovoj navodnoj diskriminaciji, Ustavni sud zaključuje da su apelacijski navodi o povredi zabrane diskriminacije iz članka II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i članka 14. Europske konvencije u svezi sa pravom na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije, također, neutemeljeni.

VIII.Zaključak

48. Ustavni sud zaključuje da postoji povreda prava na pravično suđenje u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku kao jednog od elemenata prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije budući da je postupak kontrole zakonitosti korištenja prava na osobnu invalidninu trajao sedam godina i četiri mjeseca, čemu je doprinijela evidentna pasivnost Federalnog ministarstva i Vrhovnog suda, a u odgovoru na apelaciju nisu ponudili objektivno prihvatljive razloge u odnosu na navode o duljini trajanja postupka.

49. Suprotno tome, Ustavni sud zaključuje da nije povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije u odnosu na ostale aspekte ovog prava i pravo na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju u situaciji kada je Vrhovni sud u osporenoj konačnoj odluci dao jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, u čemu Ustavni sud ne nalazi elemente proizvoljnosti.

50. Ustavni sud zaključuje da nije došlo do povrede zabrane diskriminacije iz članka II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i članka 14. Europske konvencije jer apelant osim navoda o proizvoljnoj primjeni prava nije ponudio nikakve druge argumente u prilog tvrdnji o navodnoj diskriminaciji.

51. Na temelju članka 59. st. (1), (2) i (3) i članka 74. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

52. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić

Odluka o meritumu u predmetu AP-269/21 (M. C.) | Sudska praksa | Aktio