Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1297/22 (JP "Putevi Republike Srpske" d.o.o. Banja Luka)

Odluka donesena 06. 07. 2022.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
  • Aktivna legitimacija
  • Zastara
  • Građanski postupak
  • Javna vlast
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Eksproprijacija
  • Pasivna legitimacija
  • Dokazni postupak
  • Naknada
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1297/22

Apelacija

Odluka o dopustivosti

06. 07. 2022.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mato Tadić, potpredsjednici Miodrag Simović i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Seada Palavrić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 6. jula 2022. godine, u predmetu broj AP-1297/22, rješavajući apelaciju koju je podnio JP "Putevi Republike Srpske" d.o.o. Banja Luka, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio JP "Putevi Republike Srpske" d.o.o. Banja Luka protiv Presude Okružnog suda u Trebinju broj 94 0 Mal 034337 21 Gž od 27. januara 2022. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. JP "Putevi Republike Srpske" d.o.o. Banja Luka (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banjaluke, kojeg zastupa Milica Cvijanović advokat iz Banjaluke, podnio je 12. aprila 2022. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Trebinju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 94 0 Mal 034337 21 Gž od 27. januara 2022. godine i Presude Osnovnog suda u Foči (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 94 0 Mal 034337 20 Mal od 6. septembra 2021. godine.

2. Presudom Osnovnog suda od 6. septembra 2021. godine usvojen je tužbeni zahtjev tužiteljice (S.M.), pa je apelant obavezan da joj na ime naknade za faktičku eksproprijaciju nekretnina isplati za trajno zauzeto i uništeno zemljište iznos od 272,00 KM, za uništene voćne zasade iznos od 1.672,00 KM i za uništene građevinske objekte iznos od 2.268,00 KM, sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama. Također je apelant obavezan da tužiteljici naknadi troškove parničnog postupka.

3. Odlučujući o žalbi apelanta izjavljenoj protiv prvostepeno presude, Okružni sud je presudom od 27. januara 2022. godine predmetnu žalbu djelimično uvažio i preinačio prvostepenu presudu u odnosu na odluku o zateznoj kamati na dosuđeni iznos od 2.268,00 KM, tako da se kamata počinje računati od 6. septembra 2021. godine (umjesto do 1. januara 1996. godine), dok je u preostalom dijelu žalba odbijena i prvostepena presuda potvrđena.

4. U obrazloženju osporene odluke Okružni sud je naveo da iz stanja spisa proizlazi da između parničnih stranaka nije sporna činjenica da je apelant proširio postojeći put Ustiprača-Foča i da je tom prilikom došlo do zauzimanja dijela zemljišta tužiteljice u površini od 85 m2, tako da čini dio novoizgrađenog puta. Nadalje, da pri tom nije proveden postupak eksproprijacije i da tužiteljici nije isplaćena pravična novčana naknada za zauzeto zemljište i uništene voćne zasade i ogradu. Također, da nije osnovan prigovor nedostatka pasivne legitimacije kod činjenice da je Republička direkcija za puteve (čiji je pravni sljednik apelant na osnovu odluke Vlade Republike Srpske od 22. januara 2004. godine), kao investitor i naručilac radova, počela radove na izgradnji puta Foča- Miljevina-Ustiprača preko nekretnina tužiteljice (prethodno je odlukom od 15. avgusta 1997. godine Republika Srpska utvrdila opšti interes za izgradnju navedenog puta i da se u tu svrhu može izvršiti nepotpuna i potpuna eksproprijacija nekretnina koje zahtijeva trasa projektovanog pravca, a da je korisnik eksproprijacije Republička direkcija za puteve). Nadalje, da je prvostepeni sud obrazložio da se u konkretnom slučaju ne radi o šteti, već o naknadi za faktičku eksproprijaciju nekretnina koja se utvrđuje u sudskom postupku, zbog čega je neosnovan prigovor zastare, jer naknada u slučaju faktičke eksproprijacije ne podliježe zastari. Konačno, da se neosnovano žalbom prigovara nalazu i mišljenju vještaka poljoprivredne struke u pogledu vrijednosti predmetnog zemljišta u iznosu od 3,20 KM/m2, o čemu je vještak dao valjane razloge sa obrazloženjem da je takva cijena utvrđena u svim ranijim vještačenjima ovakvog ili sličnog zemljišta u susjednim parcelama. U vezi sa navedenim je Okružni sud zaključio da nije osnovan prigovor nedostatka aktivne ni pasivne legitimacije stranaka, jer je prvostepeni sud u provedenim dokazima imao dovoljan osnov za utvrđenja aktivne legitimacije tužiteljice koja je u vrijeme podnošenja tužbe, kao i presuđenja bila upisana u posjedovni list predmetne nekretnine, odnosno da je apelant pravni sljednik Republičke direkcije za puteve RS, zbog čega su neosnovani prigovori da u vrijeme izvođenja radova nije ni postojao kao pravni subjekt. Konačno, da je pravilno prvostepeni sud obrazložio da se u konkretnom slučaju radi o faktičkoj eksproprijaciji, te da je neosnovan prigovor zastare.

Apelacioni navodi

5. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant, između ostalog, navodi da su redovni sudovi proizvoljno primijenili odredbe procesnog prava o vještačenju kao dokaznom sredstvu, te u vezi s tim osporava visinu naknade koju je obavezan isplatiti. Također, apelant smatra da tužiteljica nije dokazala aktivnu legitimaciju, tj. da je u vrijeme eksproprijacije bila vlasnik predmetne nekretnine. Konačno, apelant osporava pasivnu legitimaciju, jer u vrijeme eksproprijacije nije postojao kao pravni subjekt.

6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

7. S obzirom na to da je apelant javno poduzeće, Ustavni sud podsjeća da on ne uživa zaštitu prava zagarantiranih odredbama Evropske konvencije i njenih protokola koji reguliraju odnos javne vlasti i pojedinaca i pružaju pojedincima zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu sa javnom vlašću. Međutim, Ustavni sud u svojoj praksi ukazao je da Evropska konvencija pruža minimum zaštite u pogledu ljudskih prava i osnovnih sloboda, a Ustav Bosne i Hercegovine daje širu zaštitu, pa je usvojio stav da, prema članu VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, svako ko je bio stranka u određenom postupku i ko ima presudu bilo kog suda za koju smatra da su mu njome povrijeđena prava može podnijeti apelaciju Ustavnom sudu. U skladu s tim, državni organi i javna vlast, kao učesnici sudskih postupaka, uživaju garancije prava na pravičan postupak i prava na imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 39/03 od 27. februara 2004. godine, objavljena na www.ustavnisud.ba).

8. Nadalje, Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), koju Ustavni sud cijeni prilikom ispitivanja ustavnih prava (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu AP 992/15 od 25. oktobra 2017. godine, tačka 35), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Khundunts protiv Azerbejdžana, Odluka od 26. februara 2019. godine, stav 32. te Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02 i Dumlu protiv Turske, Odluka od 20. aprila 2021. godine, stav 27), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

9. U vezi sa navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu koji se zasnivaju isključivo na tvrdnji o proizvoljno utvrđenom činjeničnom stanju, proizvoljnoj ocjeni dokaza i proizvoljnoj primjeni prava, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, koju Ustavni sud slijedi prilikom ispitivanja ustavnih prava (vidi Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP 992/15 od 25. oktobra 2017. godine, tačka 35) zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01 i Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, stav 23). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02 i Radomilja i drugi protiv Hrvatske, presuda od 20. marta 2018. godine, stav 150). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava u postupku pred redovnim sudovima.

10. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, te da se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu proizvoljna ili neprihvatljiva samo po sebi. Ovo osobito imajući u vidu da apelant u apelaciji ponavlja navode koje je isticao u žalbi protiv prvostepene presude, a koje navode je razmotrio Okružni sud prilikom donošenja odluke o žalbi, te jasno i detaljno objasnio zašto ne mogu uticati na drugačije odlučenje u predmetnom slučaju. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

11. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

12. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1297/22 (JP "Putevi Republike Srpske"… | Sudska praksa | Aktio