Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4155/20 (A. J.)
Odluka donesena 06. 07. 2022.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Porez
- Upravni postupak
- Obaveze koje proizilaze iz javnog zakonodavstva
- Upravni spor
- Propisano zakonom
- Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-4155/20
Apelacija
Odluka o dopustivosti
06. 07. 2022.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mato Tadić, potpredsjednici Miodrag Simović i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Seada Palavrić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 6. jula 2022. godine, u predmetu broj AP-4155/20, rješavajući apelaciju Aleksandra Jokića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (3) tačka h) i stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine", broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Aleksandra Jokića podnesena protiv Presude Suda Bosne i Hercegovine broj S1 3 U 031817 19 U od 7. septembra 2020. godine, u odnosu na navode o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Aleksandra Jokića podnesena protiv Presude Suda Bosne i Hercegovine broj S1 3 U 031817 19 U od 7. septembra 2020. godine, u odnosu na navode o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Aleksandar Jokić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banjaluke, podnio je 16. novembra 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) broj S1 3 U 031817 19 U od 7. septembra 2020. godine, rješenja Uprave za indirektno oporezivanje Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: drugostepeni organ) broj 01/4-1-UP/II-744/18 od 13. decembra 2018. godine i rješenja Regionalnog centra Banjaluka (u daljnjem tekstu: prvostepeni organ) broj 03/6-2/I-18-3- UP/I-2404/17 od 2. novembra 2017. godine.
2. Rješenjem prvostepenog organa broj 03/4-2/I-Up-3734/11 od 3. jula 2013. godine odbijen je apelantov zahtjev za izmjenu podataka u carinskoj prijavi od 9. novembra 2011. godine i da se za carinsku vrijednost robe – putničko motorno vozilo (u daljnjem tekstu: predmetna roba) prijavljenoj po toj prijavi prihvati cijena od 2.600,00 eura, odnosno 5.085,16 KM, te zahtjev za povrat indirektnih poreza.
3. Rješenjem drugostepenog organa broj 01/4-1-UP/II-1477/13 od 9. aprila 2015. godine odbijena je apelantova žalba podnesena protiv rješenja od 3. jula 2013. godine.
4. Presudom Suda BiH broj S1 3 U 019234 15 U od 21. oktobra 2016. godine uvažena je apelantova tužba, rješenja od 9. aprila 2015. godine i 3. jula 2013. godine poništena i predmet vraćen na ponovni postupak.
5. Rješenjem prvostepenog organa broj 03/6-2/I-18-3-UP/I-2404/17 od 2. novembra 2017. godine odbijen je apelantov zahtjev za izmjenu podataka u carinskoj prijavi od 9. novembra 2011. godine i povrat više uplaćenih uvoznih dažbina po navedenoj deklaraciji, kao neosnovan.
6. U obrazloženju rješenja, prvostepeni organ je naveo da je ponovnom postupku izvršen uvid u stanje spisa, te je utvrđeno da je apelant, kao uvoznik stavio u slobodan promet predmetnu robu, fakturne vrijednosti 2.600,00 eura. Zatim, da je deklaracija od 9. novembra 2011. godine nepotpuna zbog nedostatka odgovarajuće dokumentacije tj. original fakture, te je apelantu naloženo da dostavi potrebna dokumenta, što apelant nije učinio. Dalje, s obzirom na to da apelant u ostavljenom roku nije dostavio originalnu fakturu, postojala je opravdana sumnja carinskih organa da prijavljena vrijednost predstavlja ukupni iznos plaćen ili plativ u smislu člana 26. Zakona o carinskoj politici, te je carinska ispostava Banjaluka u skladu sa članom 28. Zakona o carinskoj politici vrijednost predmetne robe utvrdila Zapisnikom o utvrđivanju carinske vrijednosti od 9. novembra 2011. godine u iznosu od 8.428,34 KM. Nadalje, da je izvršen uvid u Zapisnik sa usmene rasprave od 27. decembra 2011. godine iz kojeg slijedi da je apelant ostao kod navoda iz zahtjeva, te je tražio rok za dostavu dokaza, ali ih u ostavljenom roku nije dostavio. Prvostepeni organ je naveo da je Grupa za tarifu, vrijednost i porijeklo (u daljnjem tekstu: Grupa za tarifu) u mišljenju od 1. jula 2013. godine utvrdila carinsku vrijednost predmetne robe, primjenom člana 28. Zakona o carinskoj politici. Zatim, da je u skladu sa uputama iz presude Suda BiH od 21. oktobra 2016. godine pokrenut postupak provjere fakture od 3. novembra 2011. godine koja je izdata od strane Avto center Celeia, Republika Slovenija, nakon čega je od Ministarstva finansija-Finansijske uprave Republike Slovenije zaprimljen odgovor u kojem je navedeno za predmetnu fakturu u službenim evidencijama Financijske uprave Republike Slovenije nisu zabilježeni carinski postupci. Takođe je naveo da je u cilju upoznavanja apelanta sa rezultatima provjere zakazana usmena rasprava, na koju se apelant lično odazvao. Prvostepeni organ je ukazao da je postupak utvrđivanja carinske vrijednosti regulisan odredbama čl. 25-33. Zakona o carinskoj politici, te odredbama čl. 60-76. i Priloga 11. Odluke o provedbenim propisima Zakona o carinskoj politici. S tim u vezi, da navedene odredbe daju osnov za postupak provjeravanja da li je prijavljena vrijednost robe njena transakcijska vrijednost, polazeći od činjenice da transakcijska vrijednost iste, odnosno slične robe, uvezene u približno isto vrijeme treba da ima i približno iste cijene, odnosno da ugovorena cijena treba da odgovara stvarnoj cijeni po kojoj se takva istovjetna ili slična roba prodaje na inostranom tržištu u čistom kupoprodajnom poslu u uslovima pune konkurencije između međusobno nezavisnog kupca i prodavca. Zatim, da odstupanje od tog principa predstavlja jedan od razloga za osnovanu sumnju u vjerodostojnost fakture podnesene u postupku carinjenja, pa ukoliko se sumnja da vrijednost robe iskazana u fakturi nije u skladu sa odredbama člana 26. Zakona o carinskoj politici, potrebno je izvršiti provjeru tačnosti podataka navedenih u prijavi. Prvostepeni organ je naveo da je deklarant dužan da pokaže i dokaže da je označena carinska vrijednost robe približno iste vrijednosti identične ili slične robe namijenjene za izvoz u BiH, koja se pojavljuje u isto ili približno isto vrijeme, a u protivnom carinska vrijednost se utvrđuje primjenom ostalih zakonom propisanih metoda. Naime, ako se carinska vrijednost ne može utvrditi na osnovu člana 26. Zakona o carinskoj politici, pristupa se utvrđivanju carinske vrijednosti robe primjenom metoda zakonom utvrđenim redoslijedom, tj. carinska vrijednost se utvrđuje primjenom člana 27. Zakona o carinskoj politici, a ukoliko se ne može utvrditi na osnovu čl. 26. i 27., utvrđuje se na osnovu raspoloživih podataka i uz korištenje prihvatljivih sredstava u skladu sa principima i opštim odredbama, kako to propisuje član
28. Zakona o carinskoj politici. S obzirom da je u odgovoru Finansijske uprave Republike Slovenije navedeno da za fakturu koju je apelant priložio prilikom carinjenja nisu zabilježeni carinski postupci u službenim evidencijama, prvostepeni organ je naveo da se ta faktura ne može prihvatiti kao vjerodostojan dokument za utvrđivanje vrijednosti robe u carinske svrhe (provjera vjerodostojnosti fakture izvršena u postupku administrativne saradnje propisane Sporazumom svjetske trgovinske organizacije o primjeni člana VII Općeg sporazuma o tarifama i trgovini (GATT) kojim je propisano da su i odgovori zemlje izvoznice vjerodostojni dokazi kako u upravnim tako i u sudskim postupcima, pa je odgovor Finansijske uprave Republike Slovenije prihvaćen u skladu sa propisanim normama). Prvostepeni organ je naveo da je Grupa za tarifu mišljenje zasnovala na osnovu metodologije propisane Zakonom o carinskoj politici, te dala objašnjenje i pravno tumačenje vezano za neprihvatanje čl. 26. i 27. istog zakona, pri čemu je obrazložila vrijednost predmetne robe utvrđene na osnovu člana 28. Zakona o carinskoj politici, primjenom kataloške vrijednosti. Prvostepeni organ je naveo da prihvata mišljenje Grupe za tarifu koja je jedna vrsta vještaka i koja, između ostalog, utvrđuje ispravnu vrijednost robe u carinske svrhe.
7. Rješenjem drugostepenog organa broj 01/4-1-UP/II-744/18 od 13. decembra 2018. godine odbijena je apelantova žalba podnesena protiv rješenja prvostepenog organa.
8. U obrazloženju rješenja, drugostepeni organ je naveo da je prvostepeni organ upotpunio dokazni postupak u skladu sa datim uputama Suda BiH, te od carinskog organa zemlje izvoza zatražio provjeru vjerodostojnosti fakture, a nakon toga cijenio dostavljene rezultate provjere. Drugostepeni organ je naveo da nisu osnovani žalbeni navodi da nije ispoštovana presuda Suda BiH, te da nije relevantan apelantov prijedlog da se izvrši provjera kod poreskih organa Republike Slovenije budući da takve upute nisu sadržane u presudi Suda BiH. Zatim, da su Grupe za tarifu u regionalnim centrima, shodno važećim propisima o unutrašnjoj organizaciji, nadležne, između ostalog, za davanje mišljenja o carinskoj vrijednosti robe i da posjeduju posebna stručna znanja o carinskoj vrijednosti, u smislu primjene odredaba Zakona o carinskoj politici, pa se mišljenja, prema dosadašnjoj sudskoj praksi, cijene kao relevantni nalazi vještaka. Nadalje, da apelant neosnovano prigovara primjeni Kataloga cijena motornih vozila „EIB Internacionale 1/2011“ i ukazuje da se iz člana 28. Zakona o carinskoj politici ne vidi da se taj katalog može koristiti. S tim u vezi, da je članom 28. Zakona o carinskoj politici propisano da kada se carinska vrijednost uvezene robe ne može utvrditi prema čl. 26. ili 27. istog Zakona, ona se na osnovu raspoloživih podataka u Bosni i Hercegovini utvrđuje korištenjem prihvatljivih sredstava u kom smislu se kao raspoloživi podatak može koristiti bilo koje razumno sredstvo kao što su cjenovnici, katalozi, ponude, oglasi, itd. Takođe, da prema članu 34. Uputstva o utvrđivanju carinske vrijednosti, carinska vrijednost utvrđena primjenom metoda raspoloživih podataka treba biti pravedna, opravdana, jednoobrazna i neutralna, te da u najvećoj mogućoj mjeri odražava komercijalnu realnost, što se obezbjeđuje primjenom istog raspoloživog izvora podataka od strane svih organizacionih jedinica uprave koje provode carinski postupak, a to je u konkretnom slučaju Katalog cijena motornih vozila.
9. Presudom Suda BiH broj S1 3 U 031817 19 U od 7. septembra 2020. godine odbijena je apelantova tužba.
10. U obrazloženju presude, Sud BiH je naveo da ovlaštenje carinskih organa za izmjenu prijave nakon carinjenja proizilazi iz odredbe člana 75. Zakona o carinskoj politici kojom je propisano da carinski organi, na svoju inicijativu ili na zahtjev deklaranta, mogu izvršiti izmjenu prijave nakon puštanja robe, kao i preduzeti neophodne mjere, uzimajući u obzir nove informacije koje su im na raspolaganju, u situaciji kada revizija prijave ili pregled nakon carinjenja ukazuju na to da su propisi koji regulišu određeni carinski postupak primijenjeni na osnovu netačnih ili nepotpunih informacija. Takođe, da su metode utvrđivanja carinske vrijednosti za robu koja se uvozi u Bosnu i Hercegovinu, a koje su sadržane u zakonu, preuzete iz Sporazuma o primjeni člana VII Opšteg sporazuma o carinama i trgovini – GATT-a. Sud BiH je ukazao da su te metode regulisane odredbama čl. 26-28. Zakona o carinskoj politici. Zatim je naveo da su carinski organi, suprotno prigovoru iz tužbe, postupili u skladu sa pravnim shvatanjem presude od 21. oktobra 2016. godine, te su zatražili od carinskih organa Republike Slovenije da izvrše provjeru vjerodostojnosti fakture od 3. novembra 2011. godine. S tim u vezi, da su o rezultatima izvršene provjere domaći organi obaviješteni aktom broj 5490-29/2018-4 od 6. marta 2018. godine u kojem je navedeno da u postupku provjere vjerodostojnosti fakture od 3. novembra 2011. godine izvoznika Avto center Celeia iz Celja, za uvoznika (apelant) u službenim evidencijama nisu zabilježeni carinski postupci za robu po predmetnoj fakturi. Shodno tome, Sud BiH je naveo da su carinski organi pravilno zaključili da se za robu koja se izvozi iz nekog carinskog područja podnosi carinska prijava nadležnom organu u zemlji izvoza uz koju se prilažu odgovarajuća dokumenta. Zatim, da apelant ni prilikom uvoznog carinjenja predmetne robe nije posjedovao originalnu fakturu, niti je tokom postupka na traženje carinskih organa dostavio dodatne dokaze o stvarno plaćenoj cijeni predmetne robe, zbog čega su carinski organi osnovano posumnjali u vjerodostojnost predmetne fakture. Sud BiH je ukazao da je u aktu Grupe za tarifu dato obrazloženje da nota račun od 3. novembra 2011. godine ne može biti dokaz o stvarno plaćenoj cijeni, jer se iz njega ne vidi da li je taj novčani iznos zaista i ukupno plaćeni iznos za predmetnu robu. Takođe, da takav dokaz ne može biti ni ispis elektronske pošte, priložen na usmenoj raspravi, s obzirom da takva prepiska nije komercijalni dokument i ista je nastala prije zaključivanja kupoprodajne transakcije (iz konkretne prepiske nije vidljivo da se odnosi na predmetnu robu, sadrži samo marku i tip vozila bez ostalih tehničkih karakteristika). Sud BiH je ukazao da i navedeni razlozi opravdavaju sumnju da prijavljena vrijednost predstavlja ukupan iznos plaćen ili plativ u smislu člana 26. Zakona o carinskoj politici.
11. Sud BiH je naveo da je od strane Grupe za tarifu i vrijednost u cilju utvrđivanja carinske vrijednosti predmetne robe na osnovu člana 27. Zakona o carinskoj politici izvršena pretraga na statističkom serveru SQL baze podataka po parametrima: vremenski opseg od 9. avgusta do 9. novembra 2011. godine, lokacija carinjenja, pri čemu su uzete sve vrijednosti parametara i sve carinske lokacije unutar Bosne i Hercegovine, a da analizom dobijenih rezultata nije uočeno carinjenje iste vrste robe u datom vremenskom periodu, niti uvoz robe koja bi ispunjavala kriterije propisane tačkama a) i b) stava 2. navedenog člana (identična ili slična roba). Sud BiH je ukazao da je carinska vrijednost predmetne robe, u konačnici, utvrđena primjenom člana 28. Zakona o carinskoj politici. Naime, da je na osnovu raspoloživih podataka, primjenom Kataloga cijena motornih vozila „EIB Internacionale 1/2011“ vrijednost novog vozila u iznosu od 31.609,00 KM korigovana sa koeficijentom ostatka vrijednosti vozila od 26% (starost vozila osam godina) i da iznosi 8.428,34 KM u koji iznos su uključeni i transportni troškovi i troškovi osiguranja. Sud BiH je ukazao da su carinski organi vrijednost predmetne robe utvrdili na temelju potrebnih provjera, a odluka prvostepenog organa ima podlogu u rezultatima provedenog dokaznog postupka, zbog čega su pravilno ocijenjeni žalbeni prigovori koji se odnose na provedeni dokazni postupak i ocjenu dokaza, kao i navodi usmjereni na pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje i pogrešnu primjenu materijalnog prava.
Apelacioni navodi
12. Apelant je naveo da je došlo do povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
13. Apelant, u opširnim navodima, ukazuje na proizvoljnu primjenu odredaba Zakona o carinskoj politici, Zakona o upravnom postupku i Zakona o upravnim sporovima. S tim u vezi, apelant navodi da mišljenje Grupe za tarifu predstavlja osnovu obrazloženja rješenja prvostepenog i drugostepenog organa, ali da se Grupa za tarifu nije smjela upustiti u pravnu ocjenu drugih dokaza (faktura-račun prodavca, nota račun i email prepiska). Dalje, da mu je mišljenje Grupe za tarifu trebalo biti dostavljeno na izjašnjenje (ukoliko se radi o nalazu i mišljenju vještaka), jer je ostalo nejasno kakva stručna znanja posjeduje Grupa za tarifu i koja stručna lica je čine, te mu je nedostavljanjem tog mišljenja povrijeđeno načelo raspravljanja/saslušanja stranke. Zatim, da su prvostepeni i drugostepeni organ bili dužni da se pridržavaju odredaba Uputstva o utvrđivanju carinske vrijednosti, koje su očito zanemarili kada su se upustili u proizvoljnu ocjenu dokaza, a posebno vjerodostojnost fakture-računa. Apelant je naveo da je original fakturu predao špediteru, a ovjerenu kopiju, koja je izjednačena u pravnom prometu sa originalom isprave, kasnije dostavljao u prilogu žalbi. Nadalje, da nisu pravilno primijenjena pravna shvatanja Suda BiH iz presude od 21. oktobra 2016. godine, te da je ponovo korišten Katalog cijena motornih vozila EIB Internacionale, na koji način je povrijeđeno načelo pravne sigurnosti i dosljednosti sudova. Apelant je naveo da Finansijska uprava Slovenije nije nadležna da utvrđuje vjerodostojnost fakture, a da dopis navedenog organa može samo značiti da kod carinskog organa Slovenije nije evidentiran carinski postupak izvoza za predmetnu robu.
14. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (3) tačka h) i stav (4) Pravila Ustavnog suda.
15. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud takođe ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
16. Član 18. stav (3) tačka h) i stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
(3) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva:
h) apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom;
(4) Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
U odnosu na navode o povredi prava na pravično suđenje
17. Ustavni sud podsjeća, u skladu sa svojim ranijim stavovima, kao i ustaljenom praksom bivše Evropske komisije za ljudska prava i Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), da određene novčane obaveze prema državi spadaju isključivo u oblast javnog prava i stoga ne potpadaju pod pojam «građanska prava i obaveze» iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, odluku broj AP-382/04 od 23. marta 2005. godine dostupna na www.ustavnisud.ba; Evropska komisija za ljudska prava, X protiv Francuske, apelacija broj 9908/82 od 4. maja 1983. godine; i Evropski sud, Schouten i Meldrum protiv Holandije, presuda od 9. decembra 1994. godine, Serija A broj 304). Ustavni sud zaključuje da u takve obaveze, nesumnjivo, spadaju i obaveze koje proizlaze iz poreskog, carinskog, odnosno javnog zakonodavstva (vidi Ustavni sud, odluka broj AP-6531/18 od 9. septembra 2020. godine, tač.23. i 24). Stoga, u skladu sa iznesenim stavovima, slijedi da su navodi apelanta o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije ratione materiae inkompatibilni sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
U odnosu na navode o povredi prava na imovinu
18. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Khundunts protiv Azerbejdžana, Odluka od 26. februara 2019. godine, stav 32, te Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02 i Dumlu protiv Turske, Odluka od 20. aprila 2021. godine, stav 27), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
19. U vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na imovinu, koji se, u suštini, odnose na tvrdnje o proizvoljnoj ocjeni dokaza i proizvoljnoj primjeni pozitivnopravnih propisa, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01 i Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, stav 23). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02 i Radomilja i drugi protiv Hrvatske, presuda od 20. marta 2018. godine, stav 150). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava u postupku pred redovnim sudovima.
20. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da je Sud BiH dovoljno jasno obrazložio svoju odluku, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud zapaža da se Sud BiH, u obrazloženju konačne odluke pozvao na relevantne odredbe Zakona o carinskoj politici kojim je regulisano utvrđivanje carinske vrijednosti robe, odnosno metode utvrđivanja carinske vrijednosti za robu koja se uvozi. S tim u vezi, Sud BiH je obrazložio zašto vrijednost predmetne robe nije bilo moguće utvrditi u skladu sa odredbama čl. 26. i 27. Zakona o carinskoj politici. Naime, jasno je ukazano iz kojih razloga nota račun i elektronska prepiska ne mogu biti dokaz o stvarno plaćenoj cijeni za predmetnu robu. Takođe, da pretragom SQL baze podataka na statističkom serveru nije uočeno carinjenje iste vrste robe u datom periodu niti uvoz identične ili slične robe. Osim toga, da iz akta Finansijske uprave Republike Slovenije proizilazi da u službenim evidencijama tog organa nisu zabilježeni carinski postupci za predmetnu robu. Pri tome, Sud BiH je istaknuo da je vrijednost predmetne robe utvrdila Grupa za tarifu, u skladu sa odredbama člana 28. Zakona o carinskoj politici, pri čemu je jasno obrazloženo da je vrijednost predmetne robe utvrđena na osnovu Kataloga cijena motornih vozila EIB Internacionale 1/2011 (vrijednost novog vozila korigovana sa koeficijentom ostatka vrijednosti vozila). U konačnici, Sud BiH je zaključio da je vrijednost predmetne robe utvrđena na osnovu potrebnih provjera, u skladu sa relevantnim odredbama Zakona o carinskoj politici. Imajući u vidu navedeno, a naročito stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ koji pokreće pitanja prava na imovinu iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno razmotriti. Zbog toga, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju prava člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.
21. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (3) tačka h) i stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine, odnosno ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
22. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić