Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-155/21 (A. Đ.)

Odluka donesena 06. 07. 2022.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Građanski postupak
  • Pravično suđenje - jednakost strana u postupku
  • Naknada štete
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Materijalna šteta
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-155/21

Apelacija

Odluka o meritumu

06. 07. 2022.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 155/21, rješavajući apelaciju Adisa Đonke, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:

Mato Tadić, predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Seada Palavrić, sutkinja Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 6. jula 2022. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Adisa Đonke podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 58 0 P 049802 20 Rev od 15. oktobra 2020. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Adis Đonko (u daljnjem tekstu: apelant) iz Mostara, kojeg zastupa Advokatsko društvo „Đonko“ d.o.o. Mostar, podnio je 18. januara 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 58 0 P 049802 20 Rev od 15. oktobra 2020. godine.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), Općinskog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Općinski sud) i „Adriatic osiguranja“ d.d. Sarajevo (u daljnjem tekstu: tuženi) zatraženo je 6. juna 2022. godine da dostave odgovor na apelaciju.

3. Vrhovni sud, Kantonalni sud i Općinski sud su u periodu od 9. do 16. juna 2022. godine dostavili odgovore na apelaciju, dok tuženi nije dostavio odgovor na apelaciju u ostavljenom roku.

4. Odgovori na apelaciju su 21. juna 2022. godine dostavljeni apelantovim zastupnicima na izjašnjenje.

5. Apelantovi zastupnici nisu dostavili izjašnjenje na odgovore na apelaciju u ostavljenom roku.

III.Činjenično stanje

6. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

7. Presudom Općinskog suda broj 58 0 P 049802 16 P 2 od 28. januara 2019. godine u ponovnom postupku utvrđeno je da postoji potraživanje apelanta prema tuženom u iznosu od 234.699,60 KM. Također je utvrđeno da postoji potraživanje tuženog prema apelantu u iznosu od 4.752,66 KM. Istovremeno je određeno da se prebijaju apelantova potraživanja iz stava I izreke presude i potraživanja tuženog iz stava II izreke presude, tako da je tuženi dužan da apelantu za totalno uništenu brodicu isplati iznos od 229.946,94 KM sa zakonskom zateznom kamatom, te da mu nadoknadi troškove postupka u određenom iznosu.

8. U obrazloženju presude Općinski sud je naveo da je predmet spora apelantov zahtjev za isplatu osigurane sume za totalno uništenu brodicu u iznosu od 234.699,60 KM, a po osnovu ugovora o osiguranju zaključenog s tuženim.

9. Općinski sud je također istakao da je nakon ocjene provedenih dokaza (brojni materijalni dokazi, te iskazi brojnih svjedoka koje su predložili apelant i tuženi) utvrdio da su parnične stranke 20. augusta 2008. godine potpisivanjem police osiguranja plovila zaključile ugovor o osiguranju saglasno članu 901. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), te da iz police osiguranja broj 560001244 proizlazi da je osigurano plovilo marke Benetau Flyer, bliže označeno u obrazloženju presude. Također je utvrđeno da je svota osiguranja 234.669,60 KM i da se odnosi na trup, pogonske motore, opremu i inventar, kao i da je osiguranje zaključeno za period od 20. augusta 2008. do 20. augusta 2009. godine, i to za područje plovidbe Jadranskim morem. Isto tako, utvrđeno je da prema Uvjetima za kasko osiguranje brodica u pomorskoj, riječnoj i jezerskoj plovidbi, (A) osiguranjem je pokriven gubitak ili oštećenje osigurane brodice nastao zbog, između ostalog, i požara (član 2. stav 1. tačka 3).

10. Nadalje, utvrđeno je da je 8. septembra 2008. godine izbio požar na brodici koja se nalazila u blizini Neuma, kojom prilikom je brodica potpuno izgorjela, a apelant, koji se tom prilikom nalazio na brodici s još jednim licem, zadobio tjelesne povrede u vidu opekotina, pa je apelant 11. septembra 2008. godine prijavio navedeni slučaj tuženom, te podnio zahtjev za naknadu štete iz osnova kasko osiguranja.

11. Nadalje, utvrđeno je da je tuženi, posredstvom Agencije za zaštitu ljudi i imovine „Top Line Security“ Sarajevo (u daljnjem tekstu: Agencija), došao do podataka da je apelant na osnovu lažnih dokumenata u Saveznoj državi Delaware registrirao na svoje ime brodicu „Samaran“, marke Benetau Flyer, što jasno proizlazi iz Izvještaja o provedenim istražnim radnjama po polici osiguranja 560001244, koji je 23. oktobra 2008. godine sačinila Agencija. Naime, utvrđeno je da se u tom izvještaju navodi da je Agencija od Savezne države Delaware obaviještena da je apelant 25. juna 2008. godine izvršio tzv. online registraciju brodice „Samaran“ na osnovu dokumentacije – certifikata, prema kojem je to plovilo kupio od francuskog državljanina C.C.P. iz Pariza, te da certifikat o vlasništvu nije dokument koji je izdala država Delaware, odnosno da ne predstavlja certifikat o registraciji plovila u toj državi jer se radi o falsificiranom dokumentu. Isto tako, utvrđeno je da se brodica „Samaran“ C.C.P., prema informacijama dobivenim od pomorske žandarmerije i Ministarstva pomorstva u Bastilji od 9. septembra 2008. godine, nalazila na čuvanju, prezimljavanju i održavanju u brodogradilištu Calvi, te da je C.C.P. identificirao svoju brodicu u prisustvu službenika pomorske žandarmerije, kao i da je on francuskoj policiji podnio i prijavu krađe svog putničkog motornog vozila, kao i svih vlasničkih dokumenata brodice „Samaran“. Također je utvrđeno da iz iskaza svjedoka direktora Agencije D. J. proizlazi da plovilo na kojem se dogodio požar nije osigurano plovilo marke Benetau Flyer iz zaključene police osiguranja. Dalje, utvrđeno je da je ta činjenica potkrijepljena i drugim materijalnim dokazima (pobrojanim u obrazloženju presude), te da se jednim od tih dokaza – dopis Glavne uprave za carinu i indirektne poreze Korzike od 7. decembra 2012. godine potvrđuje da je C.C.P. bio vlasnik osiguranog plovila do 7. februara 2010. godine, kada je registriran drugi vlasnik, koji nije apelant.

12. Shodno navedenom, Općinski sud je naveo da je usvojio apelantov tužbeni zahtjev polazeći od toga da okolnosti što osigurano plovilo nije plovilo koje je u polici osiguranja navedeno i za koje se traži isplata osigurane sume, te što provedeni dokazi ukazuju da apelant nije bio u posjedu osiguranog plovila, kao i to što u požaru nije izgorjela brodica koja je označena u polici kao Benetau Flyer nego neka druga brodica, jesu okolnosti koje potvrđuju da je apelant kao ugovarač osiguranja tuženom namjerno učinio netačnu prijavu i da se radi o situaciji koju regulira odredba člana 908. ZOO. Prema tome, Općinski sud je istakao da se u konkretnom slučaju radi o bitnoj zabludi na strani tuženog u pogledu bitnih svojstava plovila, jer apelant u postupku osiguranja nije tuženom predočio tačne podatke o plovilu koje osigurava. Naime, kako tuženi, kao ugovorna strana koja je u zabludi u smislu člana 61. ZOO, u vezi sa članom 908. ZOO, nije tražio poništenje ugovora zbog bitne zablude u roku od tri mjeseca od dana saznanja, to, prema mišljenju Općinskog suda, predmetni ugovor, i pored netačno navedenih podataka o plovilu (uključujući i vlasništvo plovila), proizvodi pravne posljedice kao i drugi valjani ugovor, te daje osnov za usvajanje tužbenog zahtjeva i obavezivanje tuženog da apelantu isplati osiguranu sumu po zaključenoj polici osiguranja. Na kraju, Općinski sud je istakao da kako postoje potraživanja apelanta prema tuženom u iznosu od 234.699,60 KM i potraživanja tuženog prema apelantu u iznosu od 4.752,66 KM, te da se ta potraživanja u skladu s odredbom člana 336. ZOO mogu prebiti, to je usvojio prigovor preboja i prebio potraživanja apelanta i tuženog u iznosu od 4.752,66 KM, koliko iznosi neisplaćena premija po predmetnoj polici osiguranja.

13. Presudom Kantonalnog suda broj 58 0 P 049802 19 Gž 3 od 3. juna 2020. godine žalba tuženog je uvažena i prvostepena presuda preinačena na način: „Odbija se tužbeni zahtjev kojim tužilac traži da mu tuženi isplati iznos od 234.699,60 KM za totalno uništenu jahtu – brodicu, sa zakonskom zateznom kamatom počev od 8. septembra 2008. godine pa do isplate. Dužan je tužilac isplatiti tuženom troškove postupka u iznosu od 17.604,26 KM.“ Istovremeno, odbačen je podnesak tuženog od 7. novembra 2019. godine, pod nazivom dopuna žalbe, kao neblagovremen.

14. U obrazloženju presude Kantonalni sud je istakao da je analizom provedenih dokaza, posebno onih materijalne prirode, prvostepeni sud pravilno utvrdio „da osigurano plovilo nije plovilo koje je u polici osiguranja označeno kao „Benetau Flyer“. Međutim, Kantonalni sud je naveo da se u konkretnom slučaju ne radi o zabludi u pogledu bitnih svojstava plovila, odnosno predmeta ugovora o osiguranju (član 61. stav 1. ZOO). Naime, ukazano je da okolnost što osigurano plovilo nije bilo u vlasništvu i posjedu apelanta, što se to plovilo u vrijeme kada se dogodio požar nalazilo u Francuskoj, što nije izgorjelo, jesu okolnosti koje potvrđuju da se osigurani slučaj po zaključenoj polici osiguranja nije ni dogodio na predmetu osiguranja, odnosno na osiguranoj brodici, jer ne postoji identitet između brodice na kojoj se dogodio osigurani slučaj i brodice koja je osigurana prema zaključenom ugovoru o osiguranju od 20. augusta 2008. godine. Budući da nisu ispunjene zakonom propisane pretpostavke za isplatu osigurane sume, drugostepeni sud je naveo da je žalbu tuženog valjalo usvojiti i prvostepenu presudu preinačiti tako što je odbijen apelantov tužbeni zahtjev.

15. Presudom Vrhovnog suda broj 58 0 P 049802 20 Rev od 15. oktobra 2020. godine apelantova revizija izjavljena protiv Presude Kantonalnog suda broj 58 0 P 049802 19 Gž 3 od 3. juna 2020. godine je odbijena. Istovremeno, odbijeni su i zahtjevi parničnih stranaka za naknadu troškova postupka nastalih u povodu revizije.

16. U obrazloženju presude Vrhovni sud je naveo da je neprihvatljiv apelantov prigovor da je drugostepeni sud nepravilno primijenio odredbu člana 231. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) jer je drugostepeni sud u obrazloženju svoje odluke ocijenio sve žalbene navode koji su od odlučnog značaja s aspekta predmeta spora i naveo valjane razloge za ocjenu materijalnih dokaza na kojima zasniva svoju odluku, te pravno relevantne prigovore tuženog. Dalje je istaknuto da je uvjerenje o osnovanosti žalbenih prigovora tuženog drugostepeni sud opravdao valjanim razlozima koje je kao pravilne prihvatio i Vrhovni sud s obzirom na to da nisu u suprotnosti s izvedenim dokazima u spisu predmeta. Dalje je navedeno da ocjena pravnih učinaka utvrđenog činjeničnog stanja ne predstavlja primjenu odredbe člana 8. ZPP, već primjenu materijalnog prava, pa je na osnovu svega izloženog Vrhovni sud zaključio da nije ostvaren revizioni razlog povrede odredbi parničnog postupka iz člana 209. u vezi sa članom 8. ZPP. Isto tako, ukazano je da slobodnoj ocjeni izvedenih dokaza stranka ne može suprotstaviti svoju ocjenu izvedenih dokaza ukoliko ta ocjena u sebi uključuje prigovore činjenične prirode (član 240. stav 2. ZPP), pa su stoga u predmetnom revizionom postupku irelevantni svi prigovori činjenične prirode navedeni u reviziji. Kako obrazloženje drugostepene presude po svom sadržaju odgovara zahtjevu koji je u tom pogledu postavljen odredbom člana 191. stav 4. ZPP, istaknuto je da ne stoji prigovor da je pobijana presuda zahvaćena povredom odredbi parničnog postupka iz člana 209. u vezi sa članom 191. stav 4. ZPP. Najzad, navedeno je da su prigovori revizije da se drugostepeni sud nije pozvao ni na jednu odredbu materijalnog prava bez utjecaja na pravilnost i zakonitost presude jer nepozivanje na materijalni propis ne predstavlja pogrešnu primjenu materijalnog ni procesnog prava. Shodno tome, Vrhovni sud je istakao da nije ostvaren revizioni razlog povrede odredbi parničnog postupka iz člana 240. stav 1. tačka 1. ZPP.

17. Također, Vrhovni sud je istakao da nije ostvaren ni revizioni razlog pogrešne primjene materijalnog prava. U vezi s tim, ukazano je da je predmet spora tužiočev zahtjev za isplatu osigurane sume za totalno uništenu brodicu u iznosu od 234.699,60 KM, a po osnovu ugovora o osiguranju zaključenog s tuženim. Dalje je navedeno da, suprotno stavu revizije, provedeni dokazi potvrđuju da se u konkretnom slučaju ne radi o zabludi u pogledu bitnih svojstava plovila, kao predmeta ugovora o osiguranju (član 61. stav 1. ZOO), kada okolnosti konkretnog slučaja potvrđuju da je osigurana brodica po zaključenom ugovoru o osiguranju jasno i precizno određena, te individualizirana, koja individualizacija podataka tu brodicu čini različitom od drugih stvari, pa i od one koja je u Neumu 8. septembra 2008. godine nesporno izgorjela. Naime, istaknuto je da zabluda o bitnim svojstvima predmeta podrazumijeva pogrešnu predstavu o materiji iz koje je stvar sačinjena ili o njenim osobinama, a što u ovom predmetu nije slučaj. Isto tako, navedeno je da okolnosti da osigurano plovilo nije bilo u apelantovom posjedu, te da se to vozilo u vrijeme kada se dogodio požar nalazilo u Francuskoj, kao i da nije izgorjelo, ne predstavljaju bitna svojstva predmeta ugovora, kako to smatra apelant, a prihvaća prvostepeni sud, nego okolnost koja potvrđuje da se osigurani slučaj na osiguranoj stvari nije ni dogodio, kako to pravilno zaključuje drugostepeni sud.

18. Nadalje, kako je u postupku utvrđeno da predmetna brodica marke Benetau Flyver nije izgorjela, a da apelant traži isplatu osigurane sume za potpuno drugu brodicu koja nije ni bila predmet zaključenog ugovora o osiguranju, ukazano je da je pravilan stav drugostepenog suda da se izostankom nastupanja osiguranog slučaja na predmetu osiguranja nisu ni ostvarile pretpostavke za isplatu osigurane sume po odredbi člana 919. ZOO. U vezi s tim, navedeno je da do drugačije odluke ne mogu dovesti ni apelantove tvrdnje da je osigurana brodica ona koja je i navedena u polici osiguranja, kada svi provedeni dokazi potvrđuju da brodica marke Benetau Flyver, s podacima navedenim u polici, nije apelantova brodica, nego C.C.P. iz Pariza, i da na dan za koji apelant navodi da se dogodio osigurani slučaj nije izgorjela jer je bila smještena u brodogradilištu Calvi na čuvanju i zimovanju, a po osnovu zaključenog ugovora između vlasnika jahte i navedenog brodogradilišta. Nadalje, ukazano je da to što je apelant isprave za brodicu (koje su C.C.P. iz Pariza ukradene u vozilu i za koje je međunarodnim ispravama potvrđeno da su zloupotrijebljene, te za koju je falsificiran vlasnički list na ime apelanta) svjesno upotrijebio za registraciju i osiguranje druge brodice koja je izgorjela ne daje identitet između brodice na kojoj se dogodio osigurani slučaj i brodice koja je osigurana prema zaključenom ugovoru o osiguranju, jer se radi o različitim brodicama. Shodno tome, navedeno je da je pravilan stav drugostepenog suda da apelant svoje pravo na isplatu osigurane sume za potpuno drugu brodicu ne može ostvarivati na postojećem ugovoru o osiguranju, zbog čega je njegov tužbeni zahtjev pravilno odbijen.

19. Također je navedeno da podvođenje druge brodice pod osigurani slučaj umjesto one koja je bila predmet osiguranja daje podnesenom zahtjevu karakter fingirane (nepostojeće) štete, s ciljem pribavljanja protivpravne imovinske koristi putem naplate odštetnog zahtjeva po osnovu kasko osiguranja za osigurani slučaj koji se na osiguranom predmetu u konkretnom slučaju nije ni desio, zbog čega je drugostepeni sud primjenom uvjeta kasko osiguranja, te odredbe člana 920. ZOO, pravilno postupio kada je odbio apelantov tužbeni zahtjev. Isto tako, istaknuto je da odredbe čl. 908. i 911. ZOO ne daju za pravo apelantu da na osnovu zaključene police osiguranja za brodicu marke Benetau Flyer sada ostvaruje prava na isplatu osigurane sume na sasvim drugoj brodici koja nije ni bila predmet osiguranja, jer kada nema identiteta između osigurane brodice navedene u polici osiguranja i one koja je izgorjela, kao što je u predmetnom slučaju, tada nema ni uvjeta za isplatu osigurane sume saglasno odredbi člana 219. ZOO. Kako odredbe čl. 908. i 911. ZOO samo reguliraju okolnosti davanja netačnih podataka koje su od značaja za ocjenu nastupanja osiguranog rizika, ukazano je da tada jasnim proizlazi da okolnost podvođenja druge brodice pod osigurani slučaj, koja nije ni bila predmet osiguranja, nije okolnost koja se može podvesti pod navedene odredbe, nego pod odredbu člana 920. ZOO, koja apelantu ne daje pravo na isplatu osigurane sume nego, naprotiv, isključuje osiguravaču odgovornost zbog učinjene prevare (zbog izazivanja fingirane štete) na bilo kakva davanja.

20. Najzad, navedeno je da drugačiji karakter odštetnom zahtjevu od naprijed navedenog ne može dati ni apelantova tvrdnja da za registraciju i osiguranje brodice nije korištena falsificirana dokumentacija kada, prema stanju spisa i izvedenim dokazima, proizlazi da je upravo upotrebom takve dokumentacije apelant osigurao brodicu marke Benetau Flyer (a ne izgorjelu brodicu), koja nikad nije prešla u njegovo vlasništvo, niti u njegov posjed, niti je izgorjela. Isto tako, ukazano je da je apelant osiguranje te brodice učinio bez pristanka lica kome ona stvarno pripada, što u okolnostima predmetnog slučaja zaključenom ugovoru daje samo karakter ugovora o osiguranju za tuđi račun ili za račun koga se tiče saglasno odredbama člana 905. ZOO, pa takva polica apelantu nikako ne daje osnov za isplatu osigurane sume za sasvim drugu brodicu ni po odredbi člana 219. ZOO.

IV.Apelacija I.Navodi iz apelacije

21. Apelant smatra da su osporenom presudom prekršena njegova prava iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, te iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant, u suštini, povredu navedenih prava vidi u proizvoljnoj primjeni materijalnog prava i u vezi s tim nedovoljnoj obrazloženosti osporene presude. Naime, apelant tvrdi da je osporenu presudu teško ispitati jer joj je obrazloženje vrlo kratko, te se Vrhovni sud ne poziva ni na jedan materijalni propis zbog kojeg je odbio apelantovu reviziju, čime je postupio protivno članu 191. stav 4. ZPP. Također, apelant ukazuje da je prilikom donošenja osporene presude izostala i brižljiva ocjena svih provedenih dokaza, a Vrhovni sud nije jasno naveo kojim dokazima je poklonio vjeru i na kojim dokazima zasniva svoju odluku. Nadalje, apelant ukazuje da su za odlučivanje u predmetnoj pravnoj stvari isključivo bitni čl. 908. i 911. ZOO, te da je na osnovu tih propisa sasvim neosnovan zaključak Vrhovnog suda da predmetno „opožareno plovilo“ nije plovilo označeno u polici osiguranja, zato što plovilo na kojem se dogodio požar i koje je predmet ovog postupka jeste osigurano plovilo. Najzad, apelant navodi da se Vrhovni sud na apelantove navode istaknute u reviziji apsolutno ne osvrće, niti je u bilo kojem dijelu osporene presude obrazložio apelantove dokaze, već se Vrhovni sud u svojoj odluci mahom samo poziva na dokaze koje je izveo tuženi, s kakvim postupanjem ne samo da vrši povredu odredbi parničnog postupka nego apelanta dovodi u neravnopravan položaj.

II.Odgovori na apelaciju

22. Vrhovni sud je naveo da su apelacioni navodi u cijelosti paušalni, neosnovani, te konačno neprihvatljivi jer iz sadržaja podnesene apelacije proizlazi kao očigledno da apelant pokušava apelacijom dovesti u pitanje zakonitost nižestepenih presuda, koristeći upravo apelaciju kao vrstu pravnog lijeka, a što apelacija nije, pa u tu svrhu ne može biti ni korištena. Također, Vrhovni sud je naveo hronološki tok postupka i sadržaj presuda donesenih u postupku, te naveo da ostaje pri zauzetom pravnom stavu o pitanju osnovanosti apelantovog tužbenog zahtjeva, imajući u vidu sve okolnosti konkretnog predmeta, a naročito predmet spora, o čemu je i u drugostepenoj presudi zauzet identičan stav. Predloženo je da se apelacija odbaci, odnosno odbije kao neosnovana.

23. Kantonalni sud je naveo da ostaje pri razlozima datim u obrazloženju presude, te smatra da tom presudom nisu povrijeđena apelantova prava navedena u apelaciji. Predloženo je da se apelacija odbije kao neosnovana.

24. Općinski sud je naveo da ostaje pri svim razlozima datim u obrazloženju presude. V.Relevantni propisi

25. Zakon o parničnom postupku („Službene novine Federacije BiH“ br. 53/03, 73/05, 19/06 i 98/15). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst relevantnih odredbi, sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji glasi:

Član 8.

Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud na osnovu slobodne ocjene dokaza. Sud će savjesno i brižljivo ocijeniti svaki dokaz zasebno i sve dokaze zajedno.

26. Zakon o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89, „Službeni list RBiH“ br. 2/92, 13/93 i 13/94 i „Službene novine Federacije BiH“ br. 29/03 i 42/11). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst propisa, sačinjen u Ustavnom sudu BiH, kako je objavljen u službenim glasilima jer nije objavljen na svim službenim jezicima i pismima, a koji u relevantnom dijelu glasi:

Član 219.

Kad je neko tuđu stvar upotrebio u svoju korist, imalac može zahtevati, nezavisno od prava na naknadu štete, ili u odsustvu ove, da mu ovaj naknadi korist koju je imao od upotrebe.

Član 905. stav (1) (1) U slučaju osiguranja za tuđi račun ili za račun koga se tiče, obaveze plaćanja premije i ostale obaveze iz ugovora dužan je izvršavati ugovarač osiguranja, ali on ne može vršiti prava iz osiguranja, čak i kad drži polisu, bez pristanka lica čiji je interes osiguran i kome ona pripadaju.

Član 908. st. (1) i (3) (1) Ako je ugovarač osiguranja namerno učinio netačnu prijavu ili namerno prećutao neku okolnost takve prirode da osiguravač ne bi zaključio ugovor da je znao za pravo stanje stvari, osiguravač može zahtevati poništenje ugovora.

(3) Osiguravačevo pravo da zahteva poništenje ugovora o osiguranju prestaje ako on u roku od tri meseca od dana saznanja za netačnost prijave ili za prećutkivanje ne izjavi ugovaraču osiguranja da namerava koristiti to pravo.

Član 911.

(1) Osiguravač kome su u času zaključenja ugovora bile poznate, ili mu nisu mogle ostati nepoznate okolnosti koje su od značaja za ocenu rizika, a koje je ugovarač osiguranja netačno prijavio ili prećutao, ne može se pozivati na netačnost prijave ili prećutkivanja.

(2) Isto važi u slučaju kad je osiguravač saznao za te okolnosti za vreme trajanja osiguranja, a nije se koristio zakonskim ovlašćenjima.

Član 919. stav (1) (1) Kad se dogodi osigurani slučaj, osiguravač je dužan isplatiti naknadu ili svotu određenu ugovorom u ugovorenom roku, koji ne može biti duži od četrnaest dana, računajući od kada je osiguravač dobio obavještenje da se osigurani slučaj dogodio.

Član 920.

Ako je ugovarač osiguranja, osiguranik ili korisnik izazvao osigurani slučaj namerno ili prevarom, osiguravač nije obavezan ni na kakva davanja, a suprotna ugovorna odredba nema pravnog dejstva.

VI.Dopustivost

27. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

28. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

29. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 58 0 P 049802 20 Rev od 15. oktobra 2020. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelantovi zastupnici su primili 20. novembra 2020. godine, a apelacija je podnesena 18. januara 2021. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

30. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

31. Apelant smatra da je osporenom odlukom povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Pravo na pravično suđenje

32. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

33. Član 6. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom.

34. Ustavni sud konstatira da se postupak u konkretnom slučaju vodio po apelantovoj tužbi protiv tuženog radi isplate osigurane sume, iz čega proizlazi da se radi o predmetu građansko-pravne prirode, pa stoga apelant u predmetnom postupku uživa garancije iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine.

35. U vezi s apelacionim navodima kojim se ukazuje na proizvoljnu primjenu pozitivnopravnih propisa, Ustavni sud podsjeća da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01 i Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, stav 23). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02 i Radomilja i drugi protiv Hrvatske, presuda od 20. marta 2018. godine, stav 150). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila eventualno proizvoljna ili diskriminatorna. Također, Ustavni sud podsjeća na to da je van njegove nadležnosti da procjenjuje kvalitet zaključaka redovnih sudova u pogledu ocjene dokaza ukoliko se ova ocjena ne čini očigledno proizvoljnom. Ustavni sud naglašava da pri tome redovni sud nije vezan ni ograničen posebnim formalnim dokaznim pravilima, ali da slobodna ocjena dokaza zahtijeva obrazloženje kako svakog dokaza pojedinačno tako i svih dokaza zajedno, te dovođenje svih provedenih dokaza u međusobnu logičnu vezu.

36. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi primijenili pozitivnopravne propise kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda kako u postupku utvrđivanja činjenica, ocjene dokaza, tako i primjene relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26; Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, aplikacija broj 1401/08, tačke 24–27). U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i na to da je u više svojih odluka istakao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje, i, mutatis mutandis, Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, tačka 24). Shodno navedenom, Ustavni sud će ispitati da li je u okolnostima konkretnog postupka koji je okončan osporenom presudom Vrhovnog suda došlo do proizvoljne primjene materijalnog i procesnog prava.

37. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da su Kantonalni sud i Vrhovni sud zaključili da se osigurani slučaj koji je obuhvaćen zaključenom policom osiguranja nije u konkretnom slučaju desio na osiguranoj stvari navedenoj u polici osiguranja, nego na drugoj stvari – drugoj brodici koja nije bila predmet osiguranja, pa kada nema identiteta između osigurane stvari prema podacima navedenim u polici osiguranja i one koja je u konkretnom slučaju izgorjela, tada nema ni obaveze osiguravača na isplatu ugovorene svote osiguranja po zaključenom ugovoru. Također, u pogledu apelantovih navoda da su za odlučivanje u predmetnoj pravnoj stvari isključivo bitni čl. 908. i 911. ZOO, Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja presude Vrhovnog suda slijedi kako te odredbe samo reguliraju okolnosti davanja netačnih podataka koje su od značaja za ocjenu nastupanja osiguranog rizika, tada kao jasno proizlazi da okolnost podvođenja druge brodice pod osigurani slučaj, koja nije ni bila predmet osiguranja, nije okolnost koja se može podvesti pod navedene odredbe, nego pod odredbu člana 920. ZOO, koja apelantu ne daje pravo na isplatu osigurane sume nego, naprotiv, isključuje odgovornost osiguravača zbog učinjene prevare na bilo kakva davanja. Dovodeći obrazloženje osporene presude u vezu s odredbama propisa na koje se taj sud pozvao u osporenoj odluci, Ustavni sud smatra da obrazloženje osporene odluke nema elemente koji ukazuju na to da je proizvoljno primijenjeno materijalno pravo, koje okolnosti bi, u smislu naprijed navedenih stavova Evropskog i Ustavnog suda, mogle biti osnov da Ustavni sud u navedenim aspektima svojim tumačenjem zamijeni dato tumačenje Vrhovnog suda.

38. U odnosu na apelantove prigovore da je u postupku izostala i brižljiva ocjena svih provedenih dokaza, Ustavni sud upućuje na obrazloženje presude Vrhovnog suda navedeno u tač. 16. i 17. ove odluke, u kojem Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost.

39. Pored toga, Ustavni sud zapaža da apelant u apelaciji ponavlja navode koje je isticao i u reviziji protiv drugostepene presude, koje je prilikom donošenja odluke o reviziji Vrhovni sud razmotrio, te u osporenoj presudi jasno i detaljno objasnio zašto izneseni navodi ne mogu utjecati na drugačije odlučenje u predmetnom slučaju, u kojem obrazloženju Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Dakle, Vrhovni sud je u obrazloženju osporene odluke dao zadovoljavajuće, jasne i potpune razloge u pogledu primjene pozitivnopravnih propisa, uzimajući u obzir sve okolnosti relevantne za donošenje predmetne odluke, pa Ustavni sud smatra da u obrazloženju osporene odluke nema ničeg što ukazuje na proizvoljnu primjenu relevantnih zakonskih propisa na apelantovu štetu.

40. U vezi s prigovorima kojim apelant ukazuje na kršenje načela ravnopravnosti strana, Ustavni sud primjećuje da apelant navedeni prigovor obrazlaže u kontekstu ocjene dokaza i primjene pozitivnopravnih propisa, što je Ustavni sud već ispitao. S obzirom na navedeno, Ustavni sud nalazi da apelant nije ponudio bilo kakve druge argumente u tom pogledu, odnosno da nema dokaza koji bi ukazivali da su redovni sudovi prilikom odlučivanja o apelantovim građanskim pravima prekršili načelo „jednakosti oružja“.

41. Dakle, imajući u vidu navedeno, Ustavni sud nalazi da su apelantovi navodi o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine neosnovani.

Pravo na imovinu

42. Apelant smatra da je osporenom presudom povrijeđeno i njegovo pravo na imovinu. Ustavni sud zapaža da se apelantovi navodi o kršenju prava na imovinu zasnivaju na istim tvrdnjama koje je istakao u vezi s pravom na pravično suđenje (proizvoljna primjena materijalnog i procesnog prava), što je Ustavni sud već obrazložio u prethodnim tačkama ove odluke kada ih je ocijenio neosnovanim.

43. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da su i apelantovi navodi o povredi prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine, također, neosnovani.

VIII.Zaključak

44. Ustavni sud zaključuje da nije povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine kada u konkretnom slučaju ne postoje elementi koji bi ukazivali na proizvoljnost u utvrđivanju činjeničnog stanja, odnosno ocjeni izvedenih dokaza, te primjeni procesnog i materijalnog prava od Kantonalnog suda i Vrhovnog suda, koji su dali detaljne razloge zbog čega je u konačnici odbijen apelantov tužbeni zahtjev, uz pozivanje na relevantne odredbe ZPP i ZOO, a dato obrazloženje ne ostavlja utisak proizvoljnosti u pogledu primjene materijalnog i procesnog prava.

45. Ustavni sud, dalje, zaključuje da nema povrede ni prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine u situaciji kada je tvrdnje o povredi tog prava apelant zasnovao na istim navodima koje je istakao u vezi s pravom na pravično suđenje, a Ustavni sud je te navode ocijenio neosnovanim.

46. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

47. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić