Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-19/21 (M. I.)

Odluka donesena 06. 07. 2022.

Povreda
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Građanski postupak
  • Prava iz radnog odnosa
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Pravično suđenje - razuman rok
  • Troškovi postupka
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-19/21

Apelacija

Odluka o meritumu

06. 07. 2022.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 19/21, rješavajući apelaciju Miroslava Ivankovića, na temelju članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. stavak (3) točka a), članka 57. stavak (2) točka b), članka 59. st. (1), (2) i (3), članka 72. stavak (5) i članka 74. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:

Mato Tadić, predsjednik Miodrag Simović, dopredsjednik Mirsad Ćeman, dopredsjednik Valerija Galić, sutkinja Seada Palavrić, sutkinja Zlatko M. Knežević, sudac na sjednici održanoj 6. srpnja 2022. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Djelomično se usvaja apelacija Miroslava Ivankovića.

Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz članka II/3.

(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku u postupku koji je okončan Rješenjem Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 Rs 424115 15 Rsž od 8. srpnja 2020. godine.

Na temelju članka 74. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, nalaže se Vladi Kantona Sarajevo da Miroslavu Ivankoviću u roku od tri mjeseca od dostave ove odluke isplati iznos od 500,00 KM na ime naknade nematerijalne štete zbog kršenja prava na donošenje odluke u razumnom roku, uz obvezu da nakon isteka tog roka plati zakonsku zateznu kamatu na eventualno neisplaćeni iznos ili dio iznosa naknade određene ovom odlukom.

Na temelju članka 72. stavak (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, nalaže se Vladi Kantona Sarajevo da u roku od tri mjeseca od dana dostave ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o poduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.

Odbija se kao neutemeljena apelacija koju je podnio Miroslav Ivanković protiv Rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 Rs 424115 15 Rsž od 8. srpnja 2020. godine u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, kao i u odnosu na navode o povredi prava na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda.

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Miroslav Ivanković zbog navodne povrede odredaba Ustava Federacije Bosne i Hercegovine i odredaba Opće deklaracije o ljudskim pravima zbog nenadležnosti Ustavnog suda Bosne i Hercegovine za odlučivanje.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Miroslav Ivanković (u daljnjem tekstu: apelant) iz Mostara, kojeg zastupa Jerko Čilić, odvjetnik iz Ljubuškog, podnio je 4. siječnja 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 65 0 Rs 424115 20 Rev od 9. studenog 2020. godine, Rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 Rs 424115 15 Rsž od 8. srpnja 2020. godine i Presude Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 65 0 Rs 424115 14 Rs od 10. lipnja 2015. godine.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Ustavni sud je Odlukom o dopustivosti broj AP 2672/20 od 14. listopada 2020. godine (dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba) apelaciju broj AP 2675/20 podnesenu protiv rješenja Kantonalnog suda od 8. srpnja 2020. godine odbacio kao preuranjenu. U navedenoj odluci Ustavni sud je ukazao da apelant, nakon donošenja odluke o reviziji, neovisno o vrsti te odluke, ima mogućnost ponovno podnijeti apelaciju, u kojoj je dužan na propisanom obrascu apelacije pod točkom 8.a) ostale odluke, navesti i ovu odluku Ustavnog suda.

3. Na temelju članka 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda, Općinskog suda i tužene Federacije Bosne i Hercegovine, Sudbene policije (u daljnjem tekstu: tužena) zatraženo je 6. svibnja 2022. godine da dostave odgovore na apelacije.

4. Pozvani su dostavili odgovore na apelacije u razdoblju od 11. do 27. svibnja 2022. godine.

5. Odgovori na apelaciju dostavljeni su apelantovom zastupniku radi eventualnog izjašnjenja na odgovore 24. i 31. svibnja 2022. godine.

6. Apelantov zastupnik nije dostavio izjašnjenje na odgovore na apelaciju u ostavljenom roku. III.Činjenično stanje

7. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

8. Apelant je 4. travnja 2015. godine Općinskom sudu podnio tužbu protiv tužene radi isplate potraživanja iz radnog odnosa.

9. Presudom Općinskog suda broj 65 0 Rs 424115 14 Rs od 10. lipnja 2015. godine obvezana je tužena da apelantu na ime novčanih potraživanja iz osnove radnog odnosa isplati određene novčane iznose, bliže označene u izreci presude, te da mu naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 918,40 KM, sve sa zakonskom zateznom kamatom.

10. U obrazloženju presude, između ostalog, navedeno je da je sud odluku o troškovima postupka donio na temelju članka 386. stavak (1) i članka 387. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP). Dalje je ukazano da se dosuđeni troškovi postupka sastoje od troškova za sastavljanje tužbe u iznosu od 240,00 KM, za zastupanje na pripremnom ročištu i na ročištu za glavnu raspravu u iznosu od 240,00 KM, te na ime troškova prijevoza na relaciji Ljubuški – Sarajevo – Ljubuški u iznosu od 305,00 KM, uz pripadajući iznos PDV-a u iznosu od 133,40 KM, što ukupno iznosi 918,40 KM. Navedeno je da je odbijen zahtjev apelantu za naknadu troškova odsustva iz ureda po članku 26. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika jer je apelanta u ovoj pravnoj stvari zastupao pripravnik odvjetnika Jerka Čilića, te navedeni odvjetnik nije odsustvovao iz ureda za zastupanje apelanta u ovoj pravnoj stvari.

11. Apelant je protiv prvostupanjske presude podnio žalbu, te je Kantonalni sud 29. rujna 2015. godine zaprimio predmetni spis na odlučivanje.

12. Rješenjem Kantonalnog suda broj 65 0 Rs 424115 15 Rsž od 8. srpnja 2020. godine djelomično je uvažena apelantova žalba i prvostupanjska presuda u pobijanom dijelu odluke o troškovima postupka je preinačena tako što je tužena obvezana apelantu naknaditi troškove parničnog postupka u iznosu od 1.147,40 KM.

13. Kantonalni sud je ukazao da je prvostupanjski sud pogrešno primijenio članak 13. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika kojim je propisana osnovica za obračun nagrade jer, neovisno o činjenici što je prema stanju spisa istog dana održano pripremno ročište i ročište za glavnu raspravu, apelantovom punomoćniku pripada posebno nagrada za zastupanje na pripremnom ročištu, a posebno za zastupanje na glavnoj raspravi. Navedeno je da je pri tome irelevantno što je ročište za glavnu raspravu održano odmah po završetku pripremnog ročišta, te nagrada punomoćniku pripada za svaku obavljenu radnju koja je propisana navedenom Tarifom.

14. Nadalje, Kantonalni sud je naveo da se neutemeljeno žalbom prigovara da apelantovom punomoćniku pripadaju troškovi odsustva iz ureda. Zatim je ukazano da je odredbom članka 387. stavak (1) ZPP-a propisano da će pri odlučivanju koji će se troškovi nadoknaditi stranci sud uzeti u obzir samo one troškove koji su bili potrebni radi vođenja parnice. O tome koji su troškovi bili potrebni odlučuje sud ocjenjujući brižljivo sve okolnosti. Ukazano je da navedena odredba daje diskrecijsko ovlaštenje da u svakom konkretnom slučaju sud cijeni koji su troškovi bili potrebni radi vođenja parnice. U konkretnom slučaju apelant je iz Mostara, a angažirao je odvjetnika iz Ljubuškog. Dalje je navedeno da je izbor odvjetnika apelantov osobni izbor, pa u slučaju da se radi o troškovima koji nisu bili potrebni stranka je sama dužna snositi te troškove, te oni ne mogu pasti na teret tužene. Naime, apelant je bio slobodan angažirati za zastupanje odvjetnika po svom izboru, ali to pravo ne podrazumijeva da mu tužena naknadi nerazmjerno veći iznos troškova koji su se bez štetnog utjecaja na apelantova prava mogli izbjeći, a odnose se na troškove na ime odsustva iz ureda koji apelantovom punomoćniku ne pripadaju iz navedenih razloga. Pored navedenog, ukazano je da je apelanta u ovoj pravnoj stvari zastupao odvjetnički pripravnik, pa navedeni odvjetnik i nije odsustvovao iz ureda.

15. Rješenjem Vrhovnog suda broj 65 0 Rs 424115 20 Rev od 9. studenog 2020. godine odbačena je apelantova revizija izjavljena protiv drugostupanjskog rješenja od 8. srpnja 2020. godine.

16. Vrhovni sud je, između ostalog, naveo da je protiv odluke o troškovima postupka revizija dopuštena uz kumulativno ispunjenje dva uvjeta, a to su da je u tom sporu revizija dopuštena protiv odluke o glavnoj stvari, te da revizijom pobijani dio odluke o troškovima postupka prelazi imovinski cenzus iz članka 237. stavak 2. ZPP-a (pravni stav zauzet na sjednici Građanskog odjeljenja Vrhovnog suda od 17. rujna 2009. godine). Međutim, u konkretnom slučaju nije ispunjen nijedan od navedenih uvjeta jer ni odluka o glavnoj stvari, a ni odluka o troškovima postupka ne prelaze imovinski cenzus iz članka 237. stavak 2. ZPP-a, pa revizija u smislu te zakonske odredbe nije dopuštena. Također je naveo da u konkretnom predmetu nema osnove za dopuštanje revizije, u smislu članka 237. stavak 3. ZPP-a (izuzetna dopustivost revizije), jer to ne bi bilo od značaja za primjenu prava u drugim slučajevima.

IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije

17. Apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija) i pravo na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Također, apelant je ukazao i na povredu prava iz Ustava Federacije Bosne i Hercegovine (pravo na jednakost pred zakonom i pravo na rad), te povredu prava iz Opće deklaracije o ljudskim pravima. Apelant je ukazao da je drugostupanjski sud pogrešno tumačeći odredbe članka 387. ZPP-a potvrdio prvostupanjsku presudu u dijelu koji se odnosi na troškove odsustva iz ureda, ističući da mu pripadaju shodno članku 26. točka 5. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika u Federaciji BiH. Nadalje, apelant je ukazao da su redovni sudovi, u odnosu na troškove postupka, u određenim postupcima zauzimali različit stav od stava drugostupanjskog suda u postupku osporenom predmetnom apelacijom, te se pozvao na Odluku o dopustivosti i meritumu Ustavnog suda broj AP 3310/14 od 27. listopada 2015. godine. Također, apelant navodi da se povreda prava na pravično suđenje ogleda u činjenici da je predmetni postupak pred prvostupanjskim i drugostupanjskim sudom nerazumno dugo trajao, tj. šest godina, iako se odluka u konkretnom slučaju mogla i morala donijeti hitno. Apelant zbog povrede navedenih prava traži naknadu nematerijalne štete. b)Odgovor na apelaciju

18. Vrhovni sud je naveo da ostaje pri razlozima danim u obrazloženju rješenja. Smatra da nije povrijeđeno pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu, te predlaže da se apelacija odbije kao neutemeljena.

19. Kantonalni sud je naveo da ostaje pri danom obrazloženju iz drugostupanjske odluke, te smatra da se neutemeljeno apelacijom navodi da sud nije odlučivao u razumnom roku jer predmete rješava na temelju Plana rješavanja predmeta po kvartalima, te da su suci u prosjeku zaduženi sa po 900 predmeta. Također navodi da je predmet po žalbi protiv prvostupanjske presude dostavljen 29. rujna 2015. godine na postupanje. Predlaže da se apelacija odbije.

20. Općinski sud je naveo kronološki tijek postupka. Osim toga, navedeno je da postupajući sudac nije sudjelovao kao sudac u postupku, pa se ne može očitovati na navode apelacije.

21. Tužena je navela da su neutemeljeni apelantovi navodi o povredi prava na pravično suđenje i prava na imovinu u svezi s određivanjem troškova postupka. Predlaže da Ustavni sud podnesenu apelaciju odbije kao neutemeljenu.

V.Relevantni propisi

22. Zakon o parničnom postupku („Službene novine Federacije BiH“ br. 53/03, 73/05, 19/06 i 98/15). U konkretnom slučaju primjenjuje se Zakon o parničnom postupku („Službene novine Federacije BiH“ br. 53/03, 73/05 i 19/06) koji je važio u vrijeme donošenja osporene odluke, a koji u relevantnom dijelu glasi:

Članak 10.

Sud je dužan provesti postupak bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te onemogućiti svaku zlouporabu prava koja strankama pripadaju u postupku.

Članak 387. stavak (1) Pri odlučivanju koji će se troškovi stranci naknaditi, sud će uzeti u obzir samo troškove koji su bili potrebiti radi vođenja parnice. O tome koji su troškovi bili potrebiti, te o visini troškova odlučuje sud ocjenjujući pozorno sve okolnosti. Članak 420.

U postupku u parnicama iz radnih odnosa, a osobito pri određivanju rokova i ročišta, sud će uvijek obraćati osobitu pozornost na potrebu žurnog rješavanja radnih sporova.

23. Tarifa o nagradama i naknadi troškova za rad advokata („Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine“ br. 22/04 i 24/04; za potrebe ove odluke koristi se tekst propisa kako je objavljen u službenim glasilima jer nije objavljen na svim službenim jezicima i pismima). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst propisa sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji u relevantnom dijelu glasi:

Naknada po utrošenom satu Član 26. stav 1. tačka 5.

Advokat ima pravo da obračuna nagradu po utrošenom vremenu i to po 10 bodova za svako započeto pola sata, u sljedećim slučajevima:

5. Za čekanje na raspravu ili za vrijeme vijećanja suda, za odsustvo iz kancelarije za vrijeme putovanja i sl. ali najviše 8 sati dnevno.

VI.Dopustivost Dopustivost u odnosu na navode o povredi odredaba Ustava Federacije Bosne i Hercegovine i odredaba Opće deklaracije o ljudskim pravima

24. Pri ispitivanju dopustivosti apelacija u odnosu na povrede odredaba Ustava Federacije Bosne i Hercegovine i odredaba Opće deklaracije o ljudskim pravima, Ustavni sud je pošao od odredaba članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 18. stavak (3) točka a) Pravila Ustavnog suda.

25. Članak VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima prizivnu nadležnost za pitanja iz Ustava koja se pojave na temelju presude bilo kojeg drugog suda u Bosni i Hercegovini.

Članak 18. stavak (3) točka a) Pravila Ustavnog suda glasi:

(3) Apelacija nije dopustiva ako postoji neki od sljedećih slučajeva:

a) Ustavni sud nije nadležan za odlučivanje;

26. Ustavni sud naglašava da je člankom VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine propisano da Ustavni sud ima apelacijsku nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu. S obzirom na to da se apelant poziva na povredu odredaba Ustava Federacije Bosne i Hercegovine, Ustavni sud smatra da ovaj sud nije nadležan za odlučivanje o navodnoj povredi odredaba Ustava Federacije Bosne i Hercegovine jer to nisu pitanja „koja su sadržana u ovom Ustavu“, u smislu odredbe članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine. S druge strane, Ustavni sud ukazuje da Opća deklaracija o ljudskim pravima nije navedena u Ustavu Bosne i Hercegovine niti u Aneksu I. Ustava Bosne i Hercegovine kao dodatni sporazum o ljudskim pravima koji će se primjenjivati u Bosni i Hercegovini, zbog čega Ustavni sud nije nadležan niti za odlučivanje o navodnoj povredi odredaba Opće deklaracije o ljudskim pravima.

27. Imajući u vidu odredbu članka 18. stavak (3) točka a) Pravila Ustavnog suda prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko se utvrdi da Ustavni sud nije nadležan za odlučivanje, Ustavni sud je u ovom dijelu odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

Dopustivost u odnosu na pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu

28. U skladu sa člankom VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacijsku nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

29. U skladu sa člankom 18. stavak (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

30. Ustavni sud zapaža da apelant u konkretnom slučaju, između ostalog, osporava i Rješenje Vrhovnog suda broj 65 0 Rs 424115 20 Rev od 9. studenog 2020. godine (navedeno rješenje Vrhovnog suda doneseno 9. studenog 2020. godine, a predmetna apelacija je podnesena 4. siječnja 2021. godine) kojim je apelantova revizija odbačena kao nedopuštena. S obzirom na to da u konkretnom slučaju revizija nije bila djelotvoran pravni lijek, to je konačna odluka u ovom predmetu Rješenje Kantonalnog suda broj 65 0 Rs 424115 15 Rsž od 8. srpnja 2020. godine, pa će Ustavni sud apelantove navode ispitati u odnosu na to rješenje. Ustavni sud podsjeća da je u točki 2. ove odluke već konstatirao da je apelant prije podnošenja ove apelacije podnosio apelaciju protiv navedenog rješenja Kantonalnog suda, pa će Ustavni sud kao relevantan datum podnošenja apelacije uzeti u obzir datum kada je podnesena apelacija u predmetu broj AP 2675/20. Naime, imajući u vidu da je navedeno rješenje Kantonalnog suda doneseno 8. srpnja 2020. godine, a da je apelacija u predmetu broj AP 2675/20 podnesena 30. srpnja 2020. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je to propisano člankom 18. stavak (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz članka 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očito (prima facie) neutemeljena.

31. Imajući u vidu odredbe članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

32. Apelant navodi da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije, uključujući i pravo na suđenje u razumnom roku kao segmentu prava na pravično suđenje, te pravo na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Pravo na pravično suđenje

33. Članak II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i temeljne slobode iz ovog članka, stavak 2 što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima, i druga pra-va vezana za krivične postupke.

34. Članak 6. stavak 1. Europske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obveza ili kaznene optužbe protiv njega, svatko ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred neovisnim i nepristranim sudom ustanovljenim zakonom. […]

35. Ustavni sud podsjeća da se garancije iz članka 6. Europske konvencije primjenjuju na sve faze postupka za određivanje građanskih prava i obveza, ne isključujući faze postupka nakon presude u meritumu. Postupak kojim se određuje iznos troškova postupka mora se sagledavati kao nastavak parnice po glavnom pitanju i, shodno tome, kao dio „utvrđivanja građanskih prava i obveza“ (vidi Europski sud za ljudska prava, Robins protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 23. rujna 1997. godine, Izvješća 1997-V, stavak 25. i dalje; u daljnjem tekstu: Europski sud). Iz navedenog je jasno vidljivo da se članak 6. primjenjuje u odnosu na troškove postupka bez obzira na to što ujedno nije osporen i glavni zahtjev, pa proizlazi da se u osporenom postupku radilo o utvrđivanju apelantovih građanskih prava i obveza, te su članak II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članak 6. Europske konvencije primjenjivi na konkretan slučaj.

U odnosu na osporenu odluku

36. Ustavni sud zapaža da se suština apelacijskih navoda u pogledu povrede prava na pravično suđenje svodi na tvrdnje o proizvoljnoj primjeni odredaba ZPP-a i Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika.

37. U svezi s tim, Ustavni sud podsjeća da, prema praksi Europskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01 i Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. prosinca 2019. godine, stavak 23.). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, uopćeno, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Europski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02 i Radomilja i drugi protiv Hrvatske, presuda od 20. ožujka 2018. godine, stavak 150.). Zadatak Ustavnog suda je da ispita je li eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te je li primjena zakona bila eventualno proizvoljna ili diskriminacijska.

38. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da je osporenim rješenjem Kantonalnog suda, između ostalog, potvrđena prvostupanjska presuda u dijelu koji se odnosi na troškove odsustva iz ureda.

39. Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud ukazao da se shodno odredbi članka 387. stavak (1) ZPP-a prilikom odlučivanja o troškovima postupka uzimaju u obzir samo oni troškovi koji su bili potrebni radi vođenja parnice, te je obrazložio zbog čega se nisu dosudili troškovi odsustva punomoćnika iz ureda, zaključujući da se radi o troškovima koji u konkretnom slučaju nisu bili potrebni. Shodno tome, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud, nasuprot apelantovim navodima, imao u vidu relevantne okolnosti konkretnog slučaja, te je dao jasne razloge kako u svezi utvrđenog činjeničnog stanja tako i primjene relevantnih pozitivnopravnih propisa na konkretan slučaj. Stoga, Ustavni sud, imajući u vidu navedeno, kao i vlastitu praksu povodom apelacija koje su za predmet imale troškove postupka povodom dolaska punomoćnika izvan mjesta sjedišta suda (vidi, npr. Ustavni sud, odluke o dopustivosti i meritumu br. AP 1398/14 od 11. siječnja 2017. godine, AP 3184/17 od 22. svibnja 2019. godine, kao i odluke o dopustivosti br. AP 2778/17 od 13. ožujka 2018. godine, AP 1886/19 od 17. prosinca 2019. godine, AP 57/21 od 3. veljače 2021. godine, odluke dostupne na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba) smatra da obrazloženje Kantonalnog suda nije proizvoljno.

40. U odnosu na apelantovo pozivanje na Odluku Ustavnog suda broj AP 3310/14, Ustavni sud primjećuje da je iste prigovore već razmatrao u predmetu broj AP 5685/18 (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 5685/18 od 15. srpnja 2020. godine, dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). Ustavni sud podsjeća da je u tom predmetu ukazao da je, nakon donošenja odluke na koju se poziva i apelant u predmetnoj apelaciji, donio Odluku o dopustivosti broj AP 5003/14 od 11. siječnja 2017. godine u kojoj je, u svezi s troškovima postupka (točka 8.) istaknuo: „Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud u obrazloženju svoje odluke dovoljno jasno i argumentirano obrazložio svoju odluku kada je, u skladu sa člankom 387. stavak 1. Zakona o parničnom postupku, prilikom razmatranja koji su troškovi bili potrebni radi vođenja parnice odbio apelantov zahtjev za naknadu troškova koji se odnose na dolazak njegovog punomoćnika iz mjesta sjedišta njegovog odvjetničkog ureda u mjesto sjedišta suda, kao i troškova odsustva iz odvjetničkog ureda. Naime, Ustavni sud primjećuje da je, suprotno prvostupanjskom sudu, Kantonalni sud precizirao u čemu se sastoje troškovi postupka i pri tome dao jasno obrazloženje u dijelu u kojem je našao da navedeni troškovi nisu bili potrebni za vođenje parnice s obzirom na to da je izbor odvjetnika u takvim postupcima pred sudom osobni izbor stranke i da te troškove u parnici nije dužna snositi, odnosno nadoknaditi stranka koja nije uspjela u sporu. Ustavni sud smatra da se takvo obrazloženje Kantonalnog suda ne doima proizvoljno i paušalno. Kao što je navedeno, domaći sudovi su 'tumači' relevantnih zakonskih odredbi koje primjenjuju, a u konkretnom slučaju Ustavni sud nalazi dovoljne i jasne razloge za odlučenje Kantonalnog suda u navedenoj odluci, koji su u suglasnosti sa standardima prava na pravično suđenje.“ Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud nalazi da nije utemeljeno apelantovo pozivanje na predmetnu odluku Ustavnog suda.

41. Stoga, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o povredi prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije, u ovom dijelu, neutemeljeni.

U odnosu na suđenje u razumnom roku Relevantna načela

42. Ustavni sud, prije svega, ističe da se, prema konzistentnoj praksi Europskog suda i Ustavnog suda, razumnost duljine trajanja postupka mora cijeniti u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijima uspostavljenim sudskom praksom Europskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi Europski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. veljače 2002. godine, Izvješće broj 2002-I, stavak 38. i Delić protiv Bosne i Hercegovine, presuda od 2. ožujka 2021. godine, stavak 18.).

43. Također, Europski sud je ukazao da je potrebna naročita marljivost nadležnih vlasti u svim predmetima koji se tiču osobnog statusa i svojstva, a da je ovaj zahtjev naročito važan u državama u kojima domaći zakon propisuje da određeni sudski postupci imaju hitnu narav (vidi Europski sud, Borgese protiv Italije, presuda od 26. veljače 1992. godine, serija A, broj 228-B, stavak 18. i Novovi ć protiv Crne Gore , aplikacija broj 13210/05, presuda od 23. listopada 2012. godine, stavak 51.).

Razdoblje koje se uzima u obzir

44. Ustavni sud će u odnosu na duljinu trajanja predmetnog postupka razmatrati razdoblje od 4. travnja 2015. godine kao dana podnošenja tužbe Općinskom sudu, pa do donošenja rješenja Kantonalnog suda od 8. srpnja 2020. godine kao konačne odluke u predmetnom postupku. Dakle, relevantno razdoblje koje Ustavni sud treba uzeti pri ocjeni duljine trajanja predmetnog postupka je oko pet godina i tri mjeseca.

Analiza duljine trajanja predmetnog postupka

45. U konkretnom slučaju Ustavni sud najprije zapaža da se radi o parničnom postupku iz oblasti radnih odnosa, koji je kao takav od većeg značaja za apelanta i koji je po zakonu hitne prirode. U pogledu ocjene složenosti predmeta, a imajući u vidu činjenice i materijalne dokaze predočene Ustavnom sudu, Ustavni sud zaključuje da se ne radi o složenom predmetu.

46. Ocjenjujući apelantovo ponašanje, Ustavni sud zapaža da apelant svojim postupcima nije utjecao na duljinu trajanja predmetnog postupka.

47. Analizirajući ponašanje Općinskog suda, Ustavni sud zapaža da je postupak pred tim sudom trajao dva mjeseca od podnošenja tužbe. S druge strane, ocjenjujući ponašanje Kantonalnog suda, Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud odluku o apelantovoj žalbi podnesenoj protiv prvostupanjske presude u odnosu na odluku o troškovima postupka donio tek nakon četiri godine i devet mjeseci (računajući od dana kada je Kantonalni sud zaprimio predmetni spis na postupanje po žalbi). Pri tome, Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud u odgovoru na apelaciju naveo da je predmet rješavao prema Planu rješavanja predmeta. Ustavni sud podsjeća da je rješavajući brojne apelacije koje su podnesene Ustavnom sudu zbog nedonošenja odluke u razumnom roku zapazio da, kada sudovi pokušavaju opravdati dugo trajanje postupka, ta opravdanja se uglavnom odnose na to da se predmeti rješavaju „prema kriteriju starosti“, kao i u konkretnom slučaju. U svezi s tim, Ustavni sud podsjeća da su redovni sudovi u obvezi postupati u predmetima u razumnom roku, bez nepotrebnog odugovlačenja. Imajući u vidu činjenicu da je žalbeni postupak trajao daleko dulje u odnosu na prvostupanjski postupak (pred kojim se provodi dokazni postupak), Ustavni sud ukazuje da duljina postupka pred sudovima više instance, shodno praksi Europskog suda, treba trajati kraće u odnosu na prvostupanjski postupak s obzirom na samu prirodu postupka odlučivanja o pravnim lijekovima (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 5443/18 od 4. lipnja 2020. godine, točka 34., odluka dostupna na www.ustavnisud.ba). Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud smatra da je navedeno postupanje Kantonalnog suda, u postupku koji je po zakonu hitne prirode, u odlučujućoj mjeri doprinijelo ukupnoj duljini trajanja postupka, pri čemu Kantonalni sud nije ponudio objektivno prihvatljivo opravdanje za tako dugo trajanje postupka.

48. Na temelju izloženog, Ustavni sud smatra da duljina predmetnog parničnog postupka, koji je po zakonu hitne prirode, ne zadovoljava zahtjev „razumnog roka“ iz članka 6. stavak 1. Europske konvencije, te da postoji kršenje apelantovog prava na „suđenje u razumnom roku“ kao jednog od elemenata prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije.

Pitanje naknade nematerijalne štete

49. Ustavni sud podsjeća da, prema članku 74. stavak (1) Pravila Ustavnog suda, u odluci kojom usvaja apelaciju Ustavni sud može odrediti naknadu na ime nematerijalne štete. Prema članku 74. stavak (2) Pravila Ustavnog suda, ako Ustavni sud odredi da je potrebno dodijeliti novčanu naknadu, odredit će je na temelju pravednosti, uzimajući u obzir standarde koji proizlaze iz prakse Ustavnog suda.

50. S obzirom na odluku u ovom predmetu, a imajući u vidu presude Europskog suda protiv Bosne i Hercegovine (npr., Europski sud, Dorić protiv BiH, aplikacija broj 68811/13 od 7. studenog 2017. godine, Škrbić i Vujičić protiv BiH, aplikacije br. 37444/17 i 75271/17 od 6. lipnja 2019. godine i Hadžajlić i ostali protiv BiH, aplikacija broj 10770/18 od 16. lipnja 2020. godine), dosadašnju praksu Ustavnog suda (vidi odluke o dopustivosti i meritumu broj AP 1793/18 od 19. veljače 2020. godine i broj AP 1888/18 od 11. ožujka 2020. godine, dostupne na www.ustavnisud.ba), ekonomske uvjete u Bosni i Hercegovini (podaci dostupni na www.bhas.ba) i okolnosti konkretnog slučaja, prema članku 74. Pravila, odnosno članku 41. Europske konvencije, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju na ime naknade nematerijalne štete zbog nedonošenja odluke u razumnom roku apelantu treba isplatiti iznos od 500,00 KM.

51. Ovu naknadu dužna je platiti Vlada Kantona Sarajevo u roku od tri mjeseca od dana dostave ove odluke, uz obvezu da nakon isteka tog roka apelantu plati zakonsku zateznu kamatu na eventualno neisplaćeni iznos ili dio iznosa naknade određene ovom odlukom.

52. Ova odluka Ustavnog suda u dijelu koji se odnosi na naknadu nematerijalne štete predstavlja izvršnu ispravu.

Pravo na imovinu

53. Ustavni sud, također, zapaža da apelant ukazuje i na povredu prava na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. U svezi s tim, Ustavni sud zapaža da se apelantove tvrdnje o kršenju ovog prava, u biti, temelje na istim navodima koje je apelant istaknuo u svezi s pravom na pravično suđenje (proizvoljna primjena prava), koje je Ustavni sud već elaborirao u prethodnim točkama ove odluke i za koje je zaključio da su neutemeljeni. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da su navodi o kršenju prava na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju, također, neutemeljeni.

VIII.Zaključak

54. Ustavni sud zaključuje da postoji kršenje prava na „suđenje u razumnom roku“ kao jednog od segmenata prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije imajući u vidu da je parnični postupak, koji je po izričitoj zakonskoj odredbi hitne prirode, trajao pet godina i oko tri mjeseci, pri čemu pretežnu odgovornost za duljinu trajanja postupka snosi Kantonalni sud, koji je odluku o žalbi podnesenoj protiv prvostupanjske presude u odnosu na odluku o troškovima postupka donio nakon četiri godine i devet mjeseci, a koji za to nije ponudio (objektivno prihvatljivo) opravdanje za tako dugo trajanje postupka.

55. Ustavni sud, nadalje, zaključuje da nema povrede prava na pravično suđenje iz članka II/3. (e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije u odnosu na ostale segmente prava na pravično suđenje, te prava na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju u situaciji kada je Kantonalni sud u osporenoj odluci dao jasne razloge u pogledu primjene relevantnih zakonskih odredaba, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost.

56. Na temelju članka 18. stavak (3) točka a), članka 59. st. (1), (2) i (3), članka 72. stavak (5) i članka 74. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

57. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić

Odluka o meritumu u predmetu AP-19/21 (M. I.) | Sudska praksa | Aktio