Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1270/22 (R. D.)

Odluka donesena 06. 07. 2022.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
  • Građanski postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Isplata duga
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1270/22

Apelacija

Odluka o dopustivosti

06. 07. 2022.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mato Tadić, potpredsjednici Miodrag Simović i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Seada Palavrić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 6. jula 2022. godine, u predmetu broj AP-1270/22, rješavajući apelaciju koju je podnijela Radojka Drašković, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnijela Radojka Drašković protiv Presude Kantonalnog suda u Livnu broj 68 1 P 008810 19 Gž od 20. septembra 2021. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Radojka Drašković (u daljnjem tekstu: apelantkinja) iz Bijeljine, koju zastupa Veran Krsmanović advokat iz Bijeljine, podnijela je 9. aprila 2022. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Vrhovnog suda Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 68 i P 008810 21 Rev od 14. decembra 2021. godine, Presude Kantonalnog suda u Livnu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 68 1 P 008810 19 Gž od 20. septembra 2021. godine i Presude Općinskog suda u Livnu, odjeljenje u Drvaru broj 68 1 P 008810 17 P od 25. januara 2019. godine.

2. Ustavni sud konstatuje da je prethodno, Odlukom o dopustivosti broj AP-3882/21 od 16. decembra 2021. godine, u odnosu na AP-3882/21, odbacio kao preuranjenu apelaciju koju je apelantkinja podnijela protiv presude Kantonalnog suda. Imajući u vidu da je osporenim rješenjem Vrhovnog suda od 14. decembra 2021. godine revizija apelantkinje odbačena kao nedopuštena, te da kao takva ne predstavlja efektivan pravni lijek, Ustavni sud ukazuje da je navedena presuda Kantonalnog suda konačna odluka u predmetnoj pravnoj stvari.

3. U predmetnom postupku, koji je okončan osporenom presudom Kantonalnog suda, odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtjev apelantkinje da se obaveže tuženi („Bartolović“ d.o.o. Drvar) da apelantkinji isplati iznos od 13.161,41 KM sa zakonskom zateznom kamatom, te je odbijen kao neosnovan protivtužbeni zahtjev tuženog da se obveže apelantkinja da tuženom isplati iznos od 4.954,64 KM sa zakonskom zateznom kamatom.

4. U obrazloženju osporene presude Kantonalni sud je naveo da iz činjeničnog utvrđenja prvostepenog suda proizlazi da je apelantkinji rješenjem o odobrenju sječe stabala Uprave za šumarstvo Livno od 17. novembra 2015. godine odobrena sječa stabala u količini od 619,15 m3 krupnog drveta bijelog bora, na nekretnini pobliže naznačenoj predmetnim rješenjem. Nadalje, da su parnične stranke zaključile ugovor o kupoprodaji šumske oblovine od 15. juna 2016. godine kojim su ugovorile da tuženi kupuje od apelantkinje drvo bijelog bora u količini od 619,15 m3 krupnog drveta na panju, te da je, shodno navedenom ugovoru, isplata kupoprodajne cijene (40,00 EUR za 1 m3) ugovorena u roku od 30 dana od dana preuzimanja robe. Konačno, da je preuzimanje robe završilo 25. oktobra 2016. godine, te da je tuženi apelantkinji isplatio ugovorenu cijenu za 450,91 m3 krupnog drveta. Kantonalni sud je naveo da je pred prvostepenim sudom provedeno vještačenje po vještaku šumarske struke M.K., te da je navedeni vještak u svom nalazu i mišljenju naveo da je utvrdio da je po knjizi prijema broj 197/2016 primljeno 465,90 m3 oblovine, dok je po knjizi otpreme otpremljeno 450,91 m3 drvnih sortimenata. U vezi s tim, da je navedeni vještak naveo da je razlika od 15 m3 mogla nastati zbog mjerenja prilikom prijema, odnosno otpreme, jer je jedan dio drvnih sortimenata ostao na onom dijelu površine koja nije unutar nekretnine koja pripada apelantkinji. Konačno, da je taj vještak utvrdio ukupnu cijenu za 450,91 m3 neto mase otpremljenog drveta (ali da među parničnim strankama i nije sporno da je tuženi uplatio apelantkinji kupoprodajnu cijenu za naprijed navedenu količinu neto mase otpremljenog drveta). Nadalje, Kantonalni sud je naveo da je pravilno prvostepeni sud cijenio iskaze saslušanih svjedoka D.M. i I.Ć. (predstavnici Šumarije Bosansko Grahovo) koji su sudjelovali na poslovima prijema i otpreme predmetne drvne mase, te da iskazi navedenih svjedoka nisu u suprotnosti s materijalnim dokazima u spisu (otpremnim iskazima i knjizi premjera), kao i činjenicu da je prilikom otpreme bio prisutan predstavnik apelantkinje M.Z. koji nije imao prigovora na ukupnu količinu otpremljenog drveta. Konačno, da pravilno prvostepeni sud nije poklonio vjeru iskazu apelantkinje (da je u konkretnom slučaju otpremljena količina od 619,15 m3) jer je njen iskaz u suprotnosti sa navedenim materijalnim dokazima, nalazom i mišljenjem vještaka šumarske struke i iskazima navedenih svjedoka, iz kojih proizlazi da je ukupna masa otpremljenog drveta 450,91 m3. Nadalje, Kantonalni sud je naveo da je izvod iz nalaza i mišljenja vještaka šumarske struke D.L. iz Centra za vještačenje i procjenjivanje „Zenit“ Banjaluka od 25. januara 2017. godine (koji je apelantkinja priložila uz predmetnu tužbu) irelevantan u konkretnom slučaju, jer navedeni nalaz i mišljenje nije sačinjen pred sudom u predmetnom postupku, nego na inicijativu apelantkinje, bez učestvovanja druge strane u postupku, pri čemu nije poznato ni na osnovu čega je navedeni nalaz i mišljenje sačinjen. Dakle, Kantonalni sud je zaključio da, kako je ugovorom o kupoprodaji šumske oblovine od 15. juna 2016. godine ugovoreno da se isplata vrši u roku od 30 dana od dana odvoza robe, te kako je u predmetnom postupku utvrđeno da je tuženi isplatio dužni iznos za utvrđenu količinu od 450,91 m3 neto mase otpremljenog drveta, to u konkretnom slučaju apelantkinji ne pripada pravo na isplatu. Pri tome, Kantonalni sud je naveo da nije sporno da je apelantkinja tuženom prodala 619,15 m3 krupnog drveta bijelog bora „na panju“, ali da tuženi ne može izvršiti isplatu „za ono što je i dalje na panju“, što nije posječeno, niti je odvezeno, odnosno, što je i dalje u vlasništvu apelantkinje. Apelacioni navodi

5. U predmetnoj apelaciji apelantkinja se pozvala na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelantkinja, između ostalog, navodi da je ugovorom o kupoprodaji šumske oblovine od 15. juna 2016. godine ugovoreno da apelantkinja tuženom prodaje 619,15 m3 krupnog drveta bijelog bora „na panju“, te da, kako je tuženi apelantkinji isplatio samo iznos za količinu od 450,91 m3 neto mase otpremljenog drveta, to je i dalje dužan da joj isplati iznos zahtijevan predmetnom tužbom. Nadalje, apelantkinja navodi da je angažovala vještaka šumarske struke D.L. iz Centra za vještačenje i procjenjivanje „Zenit“ Banjaluka koji je sačinio nalaz i mišljenje od 25. januara 2017. godine, te da prvostepeni sud nije dozvolio da se ovaj vještak sasluša kao svjedok, niti da se navedeni nalaz i mišljenje uvrsti kao dokaz.

6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

7. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), koju Ustavni sud cijeni prilikom ispitivanja ustavnih prava (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu AP 992/15 od 25. oktobra 2017. godine, tačka 35), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Khundunts protiv Azerbejdžana, Odluka od 26. februara 2019. godine, stav 32. te Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02 i Dumlu protiv Turske, Odluka od 20. aprila 2021. godine, stav 27), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

8. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelantkijna pozvala u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili procesno pravo. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, koju Ustavni sud slijedi prilikom ispitivanja ustavnih prava (vidi Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP 992/15 od 25. oktobra 2017. godine, tačka 35) zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01 i Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, stav 23). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02 i Radomilja i drugi protiv Hrvatske, presuda od 20. marta 2018. godine, stav 150). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima.

9. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Ovo posebno imajući u vidu da apelantkinja u apelaciji ponavlja navode koje je isticala u žalbi protiv prvostepene presude, koje navode je Kantonalni sud razmotrio prilikom donošenja odluke o žalbi, te jasno i detaljno objasnio zašto ne mogu uticati na drugačije odlučenje u predmetnom slučaju. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelantkinje u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvala, odnosno ništa što ukazuje da apelantkinja ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

10. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

11. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1270/22 (R. D.) | Sudska praksa | Aktio