Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1364/22 (A. H. V.)
Odluka donesena 07. 09. 2022.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Građanski postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Isplata duga
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1364/22
Apelacija
Odluka o dopustivosti
07. 09. 2022.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Mirsad Ćeman i sudije Seada Palavrić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 7. septembra 2022. godine, u predmetu broj AP-1364/22, rješavajući apelaciju koju je podnio advokat Hamdija Veladžić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
– Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio advokat Hamdija Veladžić protiv Presude Kantonalnog suda u Bihaću broj 17 0 Ps 073286 21 Pž 2 od 12. januara 2022. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Advokat Hamdija Veladžić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Bihaća, kojeg zastupa Dinko Veladžić advokat iz Bihaća, podnio je 18. aprila 2022. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 17 0 Ps 073286 21 Pž 2 od 12. januara 2022. godine i Presude Općinskog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 17 0 Ps 073286 21 Ps 2 od 7. oktobra 2021. godine.
2. Presudom Općinskog suda od 7. oktobra 2021. godine obavezan je apelant da tužiocu („INTERKERAMIKA“ d.o.o. Bihać) po osnovu duga plati iznos od 26.969,98 KM sa zakonskom zateznom kamatom, te da mu naknadi troškove postupka.
3. U obrazloženju osporene odluke, Općinski sud je naveo da je na osnovu provedenih dokaza utvrdio da je među strankama postojao obligacionopravni odnos u kojem je tužilac isporučivao robu apelantu zajedno sa otpremnicama – računima. Nadalje, da je apelant navedene račune primio, što potvrđuje potpis lica koje je primilo robu i koji se nalazi na samom pečatu obrta apelanta. Također, sud je utvrdio da je apelant je knjižio primljenu robu za svoje advokatske usluge, iz čega jasno proizlazi postojanje poslovnog odnosa u kojem je tužilac ispostavljao robu zajedno sa računima i otpremnicama apelantu. Pored toga, Općinski sud je naveo i da je apelant pružao usluge zastupanja tužiocu, ali da isporučenu robu nije platio tužiocu, te da nije ulazio u to da li je među parničnim strankama tokom trajanja poslovnog odnosa postojao usmeni dogovor o eventualnom prebijanju potraživanja po osnovu dvostrukog pravnog posla među njima, u kojem je apelant pružao usluge tužiocu, a tužilac mu isporučivao robu, niti je to predmet spora. Slijedom toga, Općinski sud je zaključio da je apelant dužan tužiocu po osnovu ispostavljenih računa za period od 18. marta 2014. do 13. maja 2014. godine ukupan iznos od 26.969,98 KM, na osnovu odredbe člana 516. Zakona o obligacionim odnosima (kojom je propisano da je kupac dužan platiti cijenu u vrijeme i na mjestu određenom u ugovoru, odnosno da se u nedostatku takve odredbe ili drukčijih običaja, plaćanje vrši u času i u mjestu u kome se vrši predaja stvari).
4. Presudom Kantonalnog suda od 12. januara 2022. godine odbijena je kao neosnovana žalba apelanta i potvrđena prvostepena presuda. U obrazloženju osporene odluke Kantonalni sud je, između ostalog, ukazao da je prvostepeni sud utvrdio da su svi računi po osnovu kojih tužilac potražuje iznos koji mu je dosuđen ovjereni pečatom apelanta „Advokat Veladžić Hamdija“, da je kao primalac označena „Šeherzada“, kao i da je označen datum prijema, te da svi računi-otpremnice sadrže naziv robe-usluge, jediničnu mjeru, količinu i cijenu, te ukupan iznos duga po računu. U vezi s tim, Kantonalni sud je, zbog tvrdnji apelanta u žalbi da se radi o krivotvorenim računima, izvršio uvid u račune-otpremnice, te je utvrdio činjenice koje je utvrdio i prvostepeni sud u vezi s tim. Nadalje, Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud pravilno postupio kada je udovoljio tužbenom zahtjevu, jer apelant nije dokazao da je izmirio dug po ispostavljenim računima, niti da se radi o krivotvorenim računima. Kantonalni sud je dalje naveo da odnos apelanta kao advokata i tužioca po osnovu ugovoru o punomoćstvu nije ni u kakvoj vezi sa tužbenim zahtjevom koji je predmet konkretnog parničnog postupka, jer apelant nije dokazao da je postigao sporazum sa tužiocem da će mu kupljenu robu platiti pružanjem advokatskih usluga niti je apelant svoje potraživanje kompenzirao sa potraživanjem tužioca, zbog čega su ovi žalbeni prigovori neosnovani. Apelacioni navodi
5. Apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant, u suštini, ponavlja sve navode koje je iznosio tokom postupka pred redovnim sudovima, a naročito da su računi-otpremnice na osnovu kojih su redovni sudovi usvojili predmetni tužbeni zahtjev krivotvoreni. Također, apelant ističe da su redovni sudovi (pored odredbe člana 516. Zakona o obligacionim odnosima) propustili primijeniti i odredbu člana 454. stav (1) istog zakona kojom je propisano da je prodavac obavezan da preda stvar kupcu tako da kupac stekne pravo raspolaganja, odnosno vlasništva na toj stvari, a kupac se obavezuje da prodavcu plati cijenu. S tim u vezi apelant smatra da ne postoji pravni osnov za naplatu ispostavljenih računa, jer tužilac nije dokazao da je predao robu apelantu, što je osnov za nastanak ugovora o prodaji.
6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
7. Nadalje, Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Khundunts protiv Azerbejdžana, Odluka od 26. februara 2019. godine, stav 32. te Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02 i Dumlu protiv Turske, Odluka od 20. aprila 2021. godine, stav 27), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
8. U vezi sa navodima o kršenju prava na pravično suđenje koji se zasnivaju isključivo na tvrdnji o proizvoljnoj ocjeni dokaza, proizvoljno utvrđenom činjeničnom stanju i proizvoljnoj primjeni prava, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01 i Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, stav 23). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02 i Radomilja i drugi protiv Hrvatske, presuda od 20. marta 2018. godine, stav 150). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima.
9. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da su Kantonalni sud, kao i prvostepeni sud, u obrazloženju svojih odluka dali jasne razloge za svoje odlučenje, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Naime, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u obrazloženjima svojih odluka dali detaljne i jasne razloge kako u pogledu utvrđenog činjeničnog stanja, tako i u pogledu primjene materijalnog prava, tako da Ustavni sud, nasuprot apelantovim navodima, ne vidi proizvoljnost niti ovakvi apelantovi navodi pokreću pitanje prava na pravično suđenje. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
10. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
11. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić