Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-4748/20 (A. K.)

Odluka donesena 06. 07. 2022.

Povreda
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Prava iz radnog odnosa
  • Građanski postupak
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Pravično suđenje - razuman rok
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-4748/20

Apelacija

Odluka o meritumu

06. 07. 2022.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 4748/20, rješavajući apelaciju Alme Krečo, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b), člana 59. st. (1), (2) i (3) i člana 74. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Mato Tadić, predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Seada Palavrić, sutkinja Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 6. jula 2022. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Djelimično se usvaja apelacija Alme Krečo.

Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku u postupku koji je okončan Presudom Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 65 0 Rs 188973 20 Rev od 1. oktobra 2020. godine.

Na osnovu člana 74. stav (1) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, nalaže se Vladi Kantona Sarajevo da apelantici Almi Krečo u roku od tri mjeseca od dostavljanja ove odluke isplati iznos od 1.000,00 KM na ime naknade nematerijalne štete zbog kršenja prava na donošenje odluke u razumnom roku, uz obavezu da nakon isteka tog roka plati zakonsku zateznu kamatu na eventualno neisplaćeni iznos ili dio iznosa naknade određene ovom odlukom.

Na osnovu člana 72. stav (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, nalaže se Vladi Kantona Sarajevo da u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.

Odbija se kao neosnovana apelacija Alme Krečo podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 65 0 Rs 188973 20 Rev od 1. oktobra 2020. godine u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Alma Krečo (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Sarajeva, koju zastupa Enver Baždar, advokat iz Sarajeva, podnijela je 30. decembra 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 65 0 Rs 188973 20 Rev od 1. oktobra 2020. godine.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) i PZ „Traser“ d.d. sa p.o. Sarajevo (u daljnjem tekstu: tuženi) zatraženo je 26. i 28. januara 2022. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Vrhovni sud, Kantonalni sud, Općinski sud i tuženi su dostavili odgovore na apelaciju u periodu od 28. januara do 17. februara 2022. godine.

4. Odgovori na apelaciju su 11. maja 2022. godine dostavljeni apelanticinom zastupniku na izjašnjenje.

5. Apelanticin zastupnik nije dostavio izjašnjenje na odgovore na apelaciju u ostavljenom roku. III.Činjenično stanje

6. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelacionih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

7. A. K. (apelanticin suprug, u daljnjem tekstu: apelanticin prednik) podnio je 14. marta 2011. godine Općinskom sudu tužbu protiv tuženog radi potraživanja iz radnog odnosa.

8. Presudom Općinskog suda broj 65 0 Rs 188973 11 Rs od 8. maja 2013. godine obavezan je tuženi da na ime razlike plaće za određeni period apelanticinom predniku isplati novčani iznos bliže naveden u izreci presude sa zakonskim zateznim kamatama, te da na iznos manje isplaćenih plaća u korist apelanticinog prednika uplati doprinose za penzijsko i invalidsko osiguranje Federalnom zavodu PIO, uz naknadu troškova parničnog postupka. Prvostepenom presudom odbijen je zahtjev apelanticinog prednika za isplatu neisplaćene naknade za topli obrok, naknade za prijevoz i naknade za korištenje godišnjeg odmora (sve bliže navedeno u izreci presude).

9. Presudom Kantonalnog suda broj 65 0 Rs 188973 13 Rsž od 6. decembra 2017. godine odbijena je žalba apelanticinog prednika i prvostepena presuda potvrđena u odbijajućem dijelu, dok je žalba tuženog uvažena, prvostepena presuda ukinuta u dosuđujućem dijelu i dijelu odluke o troškovima postupka i predmet vraćen prvostepenom sudu na ponovno suđenje.

10. U ponovnom postupku Općinski sud je donio Presudu broj 65 0 Rs 188973 18 Rs 2 od 3. septembra 2019. godine kojom je obavezao tuženog da po osnovu razlike plaća za određeni period isplati apelanticinom predniku novčani iznos bliže naveden u izreci presude sa zakonskim zateznim kamatama, te da u njegovu korist uplati Federalnom zavodu za PIO doprinose za penzijsko i invalidsko osiguranje novčani iznos (preciziran u izreci presude), dok je iznad dosuđenog iznosa razlike plaća i doprinosa za penzijsko i invalidsko osiguranje zahtjev apelanticinog prednika odbijen. Prvostepenom presudom obavezan je tuženi da apelanticinom predniku nadoknadi troškove postupka.

11. U obrazloženju presude Općinski sud je naveo dokaze koji su provedeni u toku postupka (određena materijalna dokumentacija, saslušan svjedok S. S., provedeno vještačenje od vještaka finansijske struke). Zatim je naveo da nije sporno da je apelanticin prednik bio zaposlenik tuženog u utuženom periodu (ugovor o radu od 1. aprila 2002. godine), za koje poslove je tuženi isplaćivao apelanticinom predniku dio plaće na koji je uplaćivao doprinose za PIO. Dalje, Općinski sud je naveo da apelanticin prednik u utuženom periodu nije radio zbog privremenog prekida rada tuženog za koji on nije kriv. U vezi s tim je ukazao da je odredbama člana 72. stav 3. tada važećeg Zakona o radu propisano da zaposlenik ima pravo na naknadu plaće za vrijeme prekida rada do kojeg je došlo zbog okolnosti za koje zaposlenik nije kriv (viša sila, privremeni zastoji u proizvodnji i sl.). Nadalje, istaknuto je da je odredbama člana 57. Kolektivnog ugovora o pravima i obavezama poslodavaca i zaposlenika u oblasti građevinarstva, industrije, građevinskog materijala i projektiranja u Federaciji BiH (u daljnjem tekstu: GKU) propisano da zaposlenik ima pravo na punu plaću u vrijeme praznika, godišnjeg odmora, čekanja posla za koje zaposlenik nije kriv i stručnog usavršavanja u slučajevima utvrđenim ovim ugovorom. Također, odredbama člana 56. GKU-a propisano je da zaposleniku pripada naknada plaće za vrijeme prekida rada za koji zaposlenik nije kriv u visini najniže plaće utvrđene u članu 49. stav 1. ugovora (najniža plaća je osnovica za obračun osnovne plaće zaposlenika i ne može biti manja od 55% prosječne plaće ostvarene u Federaciji BiH prema posljednjim objavljenim podacima Federalnog zavoda za statistiku – član 49. GKU-a). Zatim, navedeno je da je odredbama člana 48. GKU-a propisano da je osnovna plaća najniži iznos (neto plaća) koji se zaposleniku isplaćuje za puno radno vrijeme, za posao odgovarajuće grupe složenosti, normalne uvjete i rezultate rada. Dalje, istaknuto je da se osnovna plaća utvrđuje za svakog zaposlenika pojedinačno, zavisno od vrste i grupe složenosti poslova, njegovog doprinosa u radu, sposobnosti u korištenju sredstava, alata i opreme, kvaliteta rada, te stručne spreme i stepena naučnog zvanja ili drugog službenog zvanja utvrđenog zakonom, pravilnikom i ugovorom o radu. Općinski sud je naveo da iz citiranih odredaba nesporno proizlazi da apelanticin prednik ima pravo na naknadu plaće za utuženi period jer do prekida rada kod tuženog nije došlo njegovom krivicom, a da osnovica za obračun plaće ne može biti manja od 55% prosječne plaće ostvarene u Federaciji BiH.

12. Općinski sud je naveo da nije sporno da je tuženi isplaćivao apelanticinom predniku dio plaće u utuženom periodu, što je potvrđeno nalazom i mišljenjem vještaka finansijske struke, tako da je osnovan tužbeni zahtjev za isplatu razlike plaća i uplatu doprinosa na tako utvrđenu razliku. U vezi s tim je naveo da se plaća apelanticinog prednika može izračunati samo primjenom parametara iz GKU-a kao proizvod 55% prosječne neto plaće i koeficijenta grupe složenosti poslova u koju spada apelanticin prednik. Zatim je ukazao da nije osnovano pozivanje apelanticinog prednika na Pravilnik o plaćama i drugim ličnim primanjima tuženog od 12. decembra 1996. godine, koji je prestao da važi po sili zakona, s obzirom na to da je prestao da važi Zakon o plaćama i drugim ličnim primanjima na osnovu kojeg je donesen. Općinski sud je ukazao da je stupanjem na snagu Zakona o radu 1999. godine prestala primjena propisa o radnim odnosima i plaćama koji su se primjenjivali na teritoriji Federacije do stupanja na snagu ovog zakona (pravni stav usvojen na sjednici Građanskog odjeljenja Vrhovnog suda 20. aprila 2016. godine). U vezi s tim, apelanticin prednik nije dokazao opravdanost primjene koeficijenta 2,82 koji se nalazi u platnim listama i koji je utvrđen navedenim Pravilnikom o plaćama i drugim ličnim primanjima tuženog, a koji koeficijent je bio jedan od prijedloga za finansijsko vještačenje. Zatim, navedeno je da je apelanticin prednik u okviru prijedloga za vještačenje, osim obračuna po koeficijentu 2,82, također predložio obračun po koeficijentima 2,30, 2,65 i 3,00 koji su kao najniži propisani GKU-om za V, VI i VII grupu složenosti poslova, tako da je vještak finansijske struke obračun plaće i visine doprinosa izvršio i po tim koeficijentima. Općinski sud je naveo da je vještak finansijske struke u potpunosti postupio po rješenju suda i u svom konačnom nalazu i mišljenju utvrdio razliku između plaće koja bi apelanticinom prednik pripadala za utuženi period na osnovu koeficijenata iz GKU-a (2,30, 2,65 i 3,00), kao i koeficijenta iz platne liste i nevažećeg Pravilnika (2,82), kao i iznos doprinosa za penzijsko i invalidsko osiguranje na tako utvrđene razlike plaća. Općinski sud je naveo da treba imati u vidu grupe složenosti poslova predviđene u članu 50. GKU-a, te činjenicu da tuženi kao poslodavac shodno toj odredbi nije donio Pravilnik o plaćama i drugim primanjima kojim bi svrstao zaposlenike u određenu grupu složenosti, kao i da se složenost poslova i stručna sprema apelanticinog prednika nije mogla utvrditi na osnovu ugovora o radu. Shodno tome, istaknuto je da se poslovi koje je obavljao apelanticin prednik mogu svrstati najviše u V grupu složenosti poslova (u obrazloženju presude navedeno šta podrazumijeva ova grupa poslova) za koju je predviđen najniži koeficijent složenosti 2,30, te je razliku plaća sa doprinosima apelanticinom predniku dosudio na osnovu tog koeficijenta.

13. Odlučujući o žalbama parničnih stranaka, Kantonalni sud je donio Presudu broj 65 0 Rs 188973 19 Rsž 2 od 12. februara 2020. godine kojom je žalba apelanticinog prednika odbijena, a žalba tuženog djelimično usvojena, prvostepena presuda preinačena tako što je obavezan tuženi da po osnovu razlike plaća za određeni period isplati apelanticinom predniku ukupan iznos od 8.609,30 KM sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama, te da za isti period za apelanticinog prednika uplati neuplaćene doprinose za penzijsko i invalidsko osiguranje, dok je u preostalom dijelu žalba tuženog odbijena i prvostepena presuda potvrđena. Istom presudom odlučeno je da svaka stranka snosi svoje troškove postupka.

14. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo da je pravilno utvrdio prvostepeni sud da je apelanticin prednik bio zaposlen kod tuženog od 1. aprila 2002. godine. Zatim, da je tuženi donio Odluku broj 285/04 od 5. novembra 2004. godine o upućivanju zaposlenika na korištenje godišnjeg odmora iz 2004. godine i upućivanju zaposlenika kući na osnovu rješenja o privremenom prekidu rada do upisa u sudski registar ili do poziva na posao. Također, navedeno je da potpisnik navedene odluke u svojstvu v. d. direktora V. Č. u vrijeme njenog donošenja nije bila upisana u sudski registar kao v. d. direktora, ali je odlukom Nadzornog odbora u tom periodu bila imenovana da obavlja poslove v. d. direktora tuženog. Dalje, istaknuto je da je u periodu od 2006. godine bio potpuni prekid rada za koji radnici nisu krivi, da niko od radnika nije imao obavezu da dolazi na posao, osim onih koji su imali radnu obavezu. Kantonalni sud je naveo da je osnovan žalbeni navod tuženog da je prvostepena presuda zasnovana na pogrešnoj primjeni materijalnog prava. U vezi s tim, Kantonalni sud je naveo da bi naknada plaće apelanticinom predniku u iznosu dosuđenom od prvostepenog suda eventualno pripadala da je apelanticin prednik obavljao svoju djelatnost u spornom periodu. Međutim, navedeno je da je na osnovu izvedenih dokaza utvrđeno da apelanticin prednik u spornom periodu nije radio. Kantonalni sud je podsjetio na sadržaj člana 72. stav 3. Zakona o radu, te člana 56. GKU-a. S obzirom na to da apelanticin prednik u utuženom periodu nije bio radno angažiran, ali ne svojom krivicom, već krivicom tuženog, u toj situaciji, prema ocjeni Kantonalnog suda, pripadalo bi mu, u smislu člana 56. GKU-a, pravo na naknadu plaće za vrijeme prekida rada za koje zaposlenik nije kriv u visini najniže plaće utvrđene u članu 49. GKU-a, a ne u visini plaće kako je regulirano članom 57. GKU-a, kako to pogrešno zaključuje prvostepeni sud. Kantonalni sud je naveo koliko po nalazu vještaka iznosi 55% prosječne neto plaće u utuženom periodu (preciznije navedeno u obrazloženju presude), te nakon što se oduzme iznos koji je apelanticinom predniku isplaćen u utuženom periodu, za isplatu ostaje iznos od 8.609,30 KM izračunat po članu 56. GKU-a. Zatim je ukazao da je djelimično osnovan prigovor zastare potraživanja istaknut od tuženog za februar 2008. godine s obzirom na to da je tužba u konkretnom predmetu podnesena 14. marta 2011. godine. Također je naveo da je preinačio i odluku o uplati doprinosa za PIO shodno obračunu po članu 56. GKU-a. Kantonalni sud je naveo da nisu osnovani žalbeni navodi apelanticinog prednika da je prilikom obračuna razlike plaće prvostepeni sud trebao primijeniti koeficijent složenosti od 2,82.

15. Presudom Vrhovnog suda broj 65 0 Rs 188973 20 Rev od 1. oktobra 2020. godine odbijena je revizija apelanticinog prednika, kao i zahtjev tuženog za naknadu troškova sastavljanja odgovora na reviziju.

16. U obrazloženju presude Vrhovni sud je naveo da iz činjeničnih utvrđenja nižestepenih sudova proizlazi da je tuženi 5. novembra 2004. godine donio odluku o upućivanju zaposlenika na korištenje godišnjeg odmora i na upućivanje kući po osnovu rješenja o privremenom prekidu rada za koji radnici nisu krivi. Dalje, apelanticin prednik u utuženom periodu nije radio, nije ostvarivao rezultate rada i da niko od radnika nije imao obavezu da dolazi na posao, a da je od tuženog, zbog teške ekonomske situacije, nedostatka posla apelanticinom predniku isplaćivana akontacija plaće u iznosu od 200,00 KM uz plaćene doprinose na taj iznos. Vrhovni sud je naveo da je uz tako utvrđeno činjenično stanje, koje revizioni sud veže bez ovlaštenja da ga ispituje i mijenja, drugostepeni sud pravilno primijenio odredbe člana 72. stav 3. Zakona o radu, a u vezi sa čl. 49. i

56. GKU-a. Nadalje je naveo da je odluka drugostepenog suda pravilna i na zakonu zasnovana jer je pravilnom primjenom materijalnog prava apelanticinom predniku za period dok nije radio dosuđena naknada plaće u visini najniže plaće utvrđene članom 49. GKU-a (55% od prosječne neto plaće), pa stoga nisu osnovani revizioni navodi pogrešne primjene materijalnog prava da apelanticinom predniku pripada isplata plaća u skladu sa zaključenim ugovorom o radu ili u visini po koeficijentu složenosti poslova iz člana 48. GKU-a. Vrhovni sud je naveo da ukazivanje apelanticinog prednika da je u ranijim pravosnažnim sudskim postupcima prilikom utvrđivanja visine plaće primijenjen koeficijent složenosti 2,82 i da su te presude izvršene nije relevantno za presuđenje u konkretnom slučaju.

IV.Apelacija I.Navodi iz apelacije

17. Apelantica se pozvala na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), uključujući i pravo na suđenje u razumnom roku kao element prava na pravično suđenje, te prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

18. Apelantica je navela da je stav Vrhovnog suda povodom izjavljene revizije pogrešan i kontradiktoran. Također, navedeno je da Vrhovni sud nije dao jasan stav o postojanju odlučnih činjenica, te je zbog nedostatka valjanog pravnog obrazloženja došlo do povrede prava na pravično suđenje. Apelantica je navela da tuženi nije vršio isplatu plaća u skladu sa odredbama GKU-a, niti na način propisan odredbama Pravilnika o plaćama i drugim primanjima tuženog iz 1996. godine. Zatim, istaknuto je da je izjavljenom revizijom traženo da Vrhovni sud odgovori na pitanje koju odredbu GKU-a (čl. 56. ili 57) treba primijeniti u konkretnom slučaju. Dalje, istaknuto je da su apelanticin prednik i tuženi imali zaključen ugovor o radu, a da tuženi nije isplaćivao plaću na način kako je određeno ugovorom. Apelantica je navela da je jedina relevantna činjenica da je prilikom zaključenja ugovora o radu od 1. aprila 2004. godine volja ugovornih strana bila da se isplata plaća vrši na način kako je bilo određeno Pravilnikom o plaćama i drugim primanjima tuženog od 12. decembra 1996. godine. Zatim, da prema ranije važećem Pravilniku od 12. decembra 1996. godine koeficijent složenosti poslova za radno mjesto apelanticinog prednika iznosio 2,82. Ukoliko se uzme u obzir stav Vrhovnog suda usvojen na sjednici Građanskog odjeljenja od 20. aprila 2016. godine, u takvoj situaciji bi se prilikom utvrđivanja visine razlike plaća morali uzeti parametri iz GKU-a. Nadalje je navela da odluka na osnovu koje je apelanticin prednik navodno bio oslobođen dolaska na posao nije niti može biti osnov za oslobađanje od obaveze isplate plaće, da mu ta odluka nije dostavljen, te da je jasno da je donesena retroaktivno za potrebe vođenja sudskog postupka. Također, donijela ju je V. Č. koja u to vrijeme nije bila zakonski zastupnik tuženog, tako da je bez pravnog dejstva, a da u spis predmeta nikada nije dostavljeno rješenje o prekidu rada kod tuženog. Nadalje, istaknuto je da se na osnovu provedenih dokaza moglo zaključiti da kod tuženog nije došlo do prekida rada, već da su pojedini zaposlenici zbog nedostatka posla bili na čekanju posla. Apelantica je navela da je u parničnom postupku u predmetu broj 65 0 Rs 300086 04 Rs od 15. marta 2013. godine za period isplate razlike plaće od 1. maja 2001. godine do 31. decembra 2001. godine prilikom utvrđivanja visine plaće upravo primjenjivan koeficijent 2,82, pa je i u konkretnom slučaju trebalo primijeniti isti koeficijent (navedena odluka nije dostavljena uz apelaciju). Apelantica je ukazala da je konkretnom slučaju prekršeno pravo na donošenje odluke u razumnom roku jer ne postoje opravdani razlozi za tako dugo trajanje postupka. Apelantica smatra da je na taj način došlo do kršenja zagarantiranih ljudskih prava, te je predložila isplatu naknade nematerijalne štete u iznosu od 1.500,00 KM.

19. Apelantica je navela da je rješenjem o nasljeđivanju Općinskog suda od 24. aprila 2020. godine, donesenim od notara J. S. (broj spisa 65 0 O 832522 20 O, broj notarskog upisa UPP 40/2020), proveden ostavinski postupak iza preminulog (30. decembra 2019. godine) apelanticinog prednika, a da je kao zakonski nasljednik proglašena apelantica (supruga preminulog). II.Odgovor na apelaciju

20. Vrhovni sud je naveo da u postupku pred tim sudom nisu povrijeđena prava na koja se apelantica pozvala. Vrhovni sud je naveo da je osporena odluka donesena pravilnom primjenom procesnog i materijalnog prava, te je predložio da se apelacija odbije kao neosnovana.

21. Kantonalni sud je naveo da nisu osnovani apelacioni navodi, te je predložio da se apelacija odbije. Također je naveo da je predmet na postupanje o žalbi primljen 21. novembra 2019. godine.

22. Općinski sud je naveo kraću hronologiju dijela postupka. Također je naveo da je postupao u razumom roku, s obzirom na veliki broj predmeta.

23. Tuženi je naveo da se apelacioni navodi odnose na sumiranje cjelokupnog postupka i citiranje zakonskih odredbi, što nisu razlozi za podnošenje apelacije. Zatim je naveo da Pravilnik o plaćama i drugim primanjima iz 1996. godine ne može biti osnov jer je prestao da važi prije utuženog perioda, pa se ne može primijeniti na spornu situaciju.

V.Relevantni propisi

24. Zakon o parničnom postupku („Službene novine Federacije BiH“ br. 53/03, 73/05, 19/06 i 98/15). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu, koji glasi:

Član 10.

(1) Stranka ima pravo da sud odluči o njenim zahtjevima i prijedlozima u razumnom roku.

(2) Sud je dužan da sprovede postupak bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te da onemogući svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku.

Član 420.

U postupku u parnicama iz radnih odnosa, a osobito pri određivanju rokova i ročišta, sud će uvijek obraćati osobitu pažnju na potrebu hitnog rješavanja radnih sporova.

25. Zakon o radu („Službene novine Federacije BiH“ br. 43/99, 32/00 i 29/03) u relevantnom dijelu glasi:

Član 72. stav 3.

Zaposlenik ima pravo na naknadu plaće za vrijeme prekida rada do kojeg je došlo zbog okolnosti za koje zaposlenik nije kriv (viša sila, privremeni zastoji u proizvodnji i sl.), u skladu sa kolektivnim ugovorom, pravilnikom o radu i ugovorom o radu.

26. Kolektivni ugovor o pravima i obavezama poslodavaca i zaposlenika u oblasti građevinarstva, industrije građevinskog materijala i projektiranja u Federaciji Bosne i Hercegovine („Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine“ broj 49/00) u relevantnom dijelu glasi:

Član 48.

Osnovna plaća je najniži iznos (neto plaća) koji se zaposleniku isplaćuje za puno radno vrijeme, za posao odgovarajuće grupe složenosti, normalne uslove i rezultate rada.

[...] Član 49. stav 1.

Najniža plaća je osnovica za obračun osnovne plaće zaposlenika i ne može biti manja od 55% prosječne plaće ostvarene u Federaciji BiH, prema posljednjim objavljenim podacima Federalnog zavoda za statistiku.

Član 56.

Zaposleniku pripada naknada plaće za vrijeme prekida rada za koji zaposlenik nije kriv u visini najniže plaće utvrđene u članu 49. ovog ugovora.

VI.Dopustivost

27. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

28. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

29. Ustavni sud podsjeća da je odredbama člana 16. stav (1) tačka b) Pravila Ustavnog suda propisano da su učesnici u postupku stranke u postupku u kojem je donesena odluka koja se osporava apelacijom i sud, odnosno organ čija je presuda, odnosno odluka predmet apelacije (član VI/3.b) Ustava).

30. Shodno tome, Ustavni sud podsjeća da je kao stranka u postupku pred redovnim sudovima kao tužilac učestvovao apelanticin suprug, te da je apelanticin suprug preminuo prije podnošenja apelacije Ustavnom sudu, pa se postavlja pitanje da li je apelantica ovlašteno lice za podnošenje apelacije u svoje ime.

31. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), ako je navodna žrtva povrede umrla prije podnošenja zahtjeva, moguće je da lice koje ima potreban pravni interes, kao ono u bliskom srodstvu, podnese zahtjev u kojem navodi prigovore vezane uz smrt; međutim, zahtjev se vodi pod imenom lica koje je srodnik (vidi Varnava i drugi protiv Turske, presuda od 18. septembra 2009. godine, zahtjevi br. 16064/90, 16065/90, 16066/90, 16068/90, 16069/90, 16070/90, 16071/90, 16072/90 i 16073/90). Također, Ustavni sud ukazuje da Evropski sud, izuzetno, bliskom srodniku direktne žrtve povrede nekog konvencijskog prava priznaje aktivnu legitimaciju za podnošenje zahtjeva u vlastito ime i kad njegovi prigovori nisu vezani uz smrt direktne žrtve, obrazlažući to time da podnosilac ima „nasljedni interes“ povratiti troškove postupka pred domaćim sudovima koje je poslije sestrine smrti on platio i, drugo, da njegovi prigovori otvaraju pitanja koja se tiču pravilnog upravljanja pravosuđem, pa stoga i važnog pitanja koje se odnosi na opći interes (vidi Evropski sud, Micallef protiv Malte, presuda od 7. oktobra 2009. godine, zahtjev broj 17056/06). Isto tako, Ustavni sud ukazuje da bi, s obzirom na prigovore na osnovu člana 6. Evropske konvencije, Evropski sud bio spreman priznati aktivnu legitimaciju srodnika bilo kad su prigovori bili od općeg interesa, a podnosioci zahtjeva su u svojstvu nasljednika imali legitiman interes nastaviti sa zahtjevom (vidi Evropski sud, Marie-Louise Loyen i Bruneel protiv Francuske iz 2005. godine i obrnuto, Bič i drugi protiv Turske, presuda od 3. jula 2006. godine, aplikacija broj 55955/00), bilo na osnovu direktnog učinka na podnosiočeva nasljedna prava (vidi Evropski sud, Ressegatti protiv Švicarske, presuda od 13. jula 2006. godine, aplikacija broj 17671/02).

32. Dovodeći navedene standarde u kontekst konkretnog slučaja, Ustavni sud nalazi da je u predmetnom postupku potrebno utvrditi da li se radi o apelanticinom „nasljednom interesu“ ili o nekom važnom pitanju koje se odnosi na upravljanje pravosuđem u općem interesu ili ishod postupka ima direktan učinak na apelanticina nasljedna prava. Ustavni sud zapaža da je predmetni postupak pokrenuo apelanticin prednik, te da je djelimično usvojen njegov tužbeni zahtjev kojim je tražio isplatu razlike plaća i doprinosa za PIO za određeni period. Zatim, Ustavni sud zapaža da je uz apelaciju dostavljeno rješenje o nasljeđivanju Općinskog suda od 24. aprila 2020. godine, kojim je utvrđena zaostavština iza preminulog apelanticinog prednika (između ostalog, prava i obaveze po osnovu Presude Općinskog suda broj 65 0 Rs 188973 18 Rs 2 od 3. septembra 2019. godine), a da je za zakonskog nasljednika prvog nasljednog reda proglašena apelantica. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da se u konkretnom slučaju ne radi o pravu koje je isključivo vezano za apelanticinog prednika kao stranku u predmetnom postupku, već da se radi o pravu u odnosu na koje apelantica shodno standardima Evropskog suda može imati nasljedni interes. Stoga, Ustavni sud smatra da u okolnostima konkretnog predmeta apelantica kao supruga tužioca u osporenom parničnom postupku, koji je preminuo u toku predmetnog postupka, ima legitiman interes da podnese apelaciju Ustavnom sudu protiv osporene presude Vrhovnog suda.

33. Zatim, Ustavni sud zapaža da je u konkretnom slučaju osporena Presuda Vrhovnog suda broj 65 0 Rs 188973 20 Rev od 1. oktobra 2020. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelantica, odnosno punomoćnik apelanticinog prednika je primio 24. novembra 2020. godine, a apelacija je podnesena 30. decembra 2020. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je to propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

34. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

35. Apelantica smatra da joj je prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, uključujući i pravo na suđenje u razumnom roku kao element prava na pravično suđenje, te pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

Pravo na pravično suđenje

36. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

37. Član 6. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]

38. Ustavni sud, prije svega, naglašava da je predmetni postupak pokrenut radi isplate potraživanja iz radnog odnosa, dakle radilo se o pitanjima građanskopravne prirode, pa su član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. stav 1. Evropske konvencije primjenjivi. U odnosu na osporenu odluku

39. Ustavni sud primjećuje da se apelanticini navodi o kršenju prava na pravično suđenje, u suštini, zasnivaju na tvrdnjama o proizvoljno utvrđenom činjeničnom stanju i proizvoljnoj primjeni pozitivnopravnih propisa. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01 i Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, stav 23). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02 i Radomilja i drugi protiv Hrvatske, presuda od 20. marta 2018. godine, stav 150). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila eventualno proizvoljna ili diskriminatorna.

40. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi primijenili pozitivnopravne propise kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda kako u postupku utvrđivanja činjenica, ocjene dokaza, tako i primjene relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i na to da je u više svojih odluka istakao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje, i, mutatis mutandis, Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, tačka 24).

41. Ustavni sud zapaža da je u konkretnom slučaju, u konačnici, djelimično usvojen tužbeni zahtjev apelanticinog prednika i obavezan tuženi da mu na ime razlike plaće isplati određeni novčani iznos, te uplati doprinose za PIO, sve bliže precizirano u izreci drugostepene presude. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da iz činjenica prezentiranih u obrazloženjima presuda redovnih sudova na sve tri instance proizlazi da je apelanticin prednik bio zaposlenik tuženog, ali da u utuženom periodu nije radio zbog prekida rada kod tuženog. U vezi s tim, istaknuto je da apelanticin prednik ipak ima pravo na naknadu razlike plaće za utuženi period jer do prekida rada nije došlo njegovom krivicom. Naime, redovni sudovi su ukazali na odredbe člana 72. stav 3. tada važećeg Zakona o radu kojima je propisano da zaposlenik ima pravo na naknadu plaće za vrijeme prekida rada do kojeg je došlo zbog okolnosti za koje zaposlenik nije kriv, u skladu s kolektivnim ugovorom, pravilnikom o radu i ugovorom o radu. Shodno tome, Vrhovni sud i Kantonalni sud su, za razliku od prvostepenog suda, stava da apelanticinom predniku pripada razlika plaće u skladu s odredbama člana 56. GKU-a. Ustavni sud ukazuje da je odredbom člana 56. GKU-a propisano da zaposlenik ima pravo na naknadu plaće za vrijeme prekida rada za koji zaposlenik nije kriv u visini najniže plaće utvrđene u članu 49. GKU-a. Pri tome, tvrdnje apelanticinog prednika, koje se ponavljaju u apelaciji, u odnosu na primjenu Pravilnika o plaćama i drugim ličnim primanjima tuženog iz 1996. godine, te s tim u vezi primjene koeficijenta 2,82 za isplatu razlike plaće bile su predmet ocjene redovnih sudova, pri čemu je, prije svega, prvostepeni sud jasno obrazložio zašto se razlika plaća u konkretnom slučaju ne može dosuditi u skladu s navedenim pravilnikom i koeficijentom 2,82. Nadalje, Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja presuda redovnih sudova slijedi da je tuženi donio odluku o upućivanju zaposlenika kući po osnovu rješenja o privremenom prekidu rada tuženog od 5. novembra 2004. godine, koju odluku je potpisala V. Č. koja je u tom periodu, odlukom Nadzornog odbora, bila imenovana da obavlja poslove v. d. direktora tuženog. Pri tome, treba imati u vidu da je suštinski zaključak redovnih sudova da apelanticin prednik u utuženom periodu nije radio, nije bio radno angažiran,zbog prekida rada kod tuženog. U vezi s tim, Ustavni sud smatra da nisu osnovani apelacioni navodi kojim se dovodi u pitanje pravno dejstvo odluke od 5. novembra 2004. godine, kao i to da ona nije dostavljena apelanticinom predniku i da je donesena retroaktivno za potrebe vođenja sudskog postupka (konkretna odluka nije bila predmet tužbenog zahtjeva), s obzirom na ključnu činjenicu da apelanticin prednik nije radio, odnosno nije bio radno angažiran u spornom periodu. U odnosu na pozivanje na predmet broj 65 0 Rs 300086 04 Rs od 15. marta 2013. godine, Ustavni sud primjećuje da apelantica uz apelaciju nije dostavila navedenu odluku, zbog čega Ustavni sud ne može razmotriti te navode.

42. U odnosu na navod da osporena presuda ne sadrži obrazloženje o odlučnim činjenicama, Ustavni sud podsjeća na praksu Evropskog suda iz koje proizlazi da su domaći sudovi dužni obrazložiti svoje presude, pri čemu ne moraju dati detaljne odgovore na svaki navod, ali ako je podnesak suštinski važan za ishod predmeta, sud se u tom slučaju u svojoj presudi mora njime posebno pozabaviti. Dakle, sudska odluka mora imati razloge na kojima je zasnovana i mora imati obrazloženje pogotovo na podnesak koji je suštinski važan za ishod spora. U suprotnom, postoji povreda člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi Evropski sud, Van der Hurk protiv Holandije, presuda od 19. aprila 1994. godine, stav 61). Također, Ustavni sud napominje da konačne odluke žalbenih sudova ne moraju imati iscrpna obrazloženja (vidi Evropska komisija za ljudska prava, Odluka o dopustivosti broj 8769/97 od 16. jula 1981, OI 25), već obrazloženja koja se tiču relevantnih žalbenih navoda, koje takvima ocijeni. U konkretnom slučaju, iz stanja u spisu i navoda apelacije Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud, suprotno navodima iz apelacije, u svojoj presudi odgovorio na one žalbene navode koje je ocijenio relevantnim za odluku, te da je za svoje stavove dao jasne razloge, pa Ustavni sud ove navode ocjenjuje neosnovanim.

43. Shodno navedenom, a imajući u vidu činjenična utvrđenja redovnih sudova i relevantne odredbe materijalnog prava na kojima su zasnovane drugostepena i reviziona odluka, Ustavni sud, suprotno apelacionim navodima, ne nalazi elemente proizvoljnosti koje bi, u smislu navedenih stavova Evropskog suda i Ustavnog suda, mogle biti osnov da vlastitim tumačenjem zamijeni dato tumačenje redovnih sudova u konkretnom predmetu.

44. Sumirajući navedeno, Ustavni sud smatra da su Kantonalni i Vrhovni sud u obrazloženjima svojih odluka, suprotno apelanticinim navodima, dali jasne razloge u pogledu primjene relevantnih odredaba materijalnog prava (Zakon o radu i GKU), koje razloge Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Stoga, Ustavni sud smatra da je apelacija u ovom dijelu neosnovana i da nije došlo do povrede apelanticinog prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

U odnosu na suđenje u razumnom roku Relevantna načela

45. Ustavni sud, prije svega, ističe da se, prema konzistentnoj praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka mora ocijeniti u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijima uspostavljenim sudskom praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi Evropski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38). Period koji se uzima u obzir

46. Ustavni sud zapaža da je konkretni postupak pokrenut tužbom od 14. marta 2011. godine, a da je okončan presudom Vrhovnog suda od 1. oktobra 2020. godine. Dakle, relevantni period koji Ustavni sud treba uzeti u obzir prilikom ocjene dužine predmetnog postupka jeste devet godina i oko šest mjeseci.

Analiza dužine trajanja postupka

47. Ustavni sud, prije svega, zapaža da je u pitanju radni spor, koji je, prema odredbama ZPP-a, hitan postupak. U vezi s ponašanjem apelanticinog prednika, Ustavni sud ne uočava da je svojim postupcima utjecao na dužinu trajanja postupka. U odnosu na složenost predmeta, Ustavni sud zapaža da je tokom postupka proveden određeni broj materijalnih dokaza, uključujući i provođenje dokaza vještačenjem vještaka finansijske struke i dopunu vještačenja, izvršeno saslušanje vještaka i svjedoka S. S., što je utjecalo na složenost predmeta, ali se zbog toga ne može izvesti zaključak da se radilo o posebno složenom predmetu.

48. S obzirom na to da se, prema odredbama ZPP-a, radi o hitnom postupku, Ustavni sud na prvi pogled uočava da je ukupna dužina trajanja predmetnog postupka neprihvatljiva s aspekta zahtjeva iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije. U vezi s tim, Ustavni sud uočava da je na ukupnu dužinu trajanja postupka u odlučujućoj mjeri utjecalo postupanje Kantonalnog suda kojem su prilikom odlučivanja o žalbama parničnih stranaka u prvoj fazi postupka bile potrebne četiri godine i sedam mjeseci da donese odluku kojom je uvažio žalbu tuženog, prvostepenu presudu ukinuo u dosuđujućem dijelu i predmet vratio na ponovno suđenje. Dakle, parnični postupak od podnošenja tužbe (14. mart 2011. godine), odnosno donošenja prvostepene presude (8. maj 2013. godine) do donošenja navedene odluke Kantonalnog suda (6. decembar 2017. godine) trajao je šest godina i skoro devet mjeseci, što je neprihvatljivo dug period u kojem nije ishođena konačna odluka. Ustavni sud uočava da je ponovni postupak, računajući od datuma donošenja odluke Kantonalnog suda (nema podatka kada je predmet dostavljen Općinskom sudu na ponovni postupak) na tri sudske instance trajao dvije godine i deset mjeseci, na koji način je predmetni postupak okončan. Dakle, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi u ponovnom postupku bili ažurniji i da su odluke donosili u razumnim rokovima. Međutim, ocjenjujući predmetni postupak u cjelini, Ustavni sud smatra da njegova ukupna dužina ne zadovoljava standarde prava na pravično suđenje, što se prije svega odnosi na period od datuma podnošenja tužbe pa do donošenja odluke Kantonalnog suda kojom je predmet u jednom dijelu vraćen na ponovni postupak, za što odgovornost u odlučujućoj mjeri snosi upravo Kantonalni sud zbog očigledne pasivnosti tokom žalbenog postupka.

49. S obzirom na sve navedeno i standarde koje Ustavni sud ocjenjuje prilikom ispitivanja navoda o kršenju prava na donošenje odluke „u razumnom roku“, Ustavni sud zaključuje da je u predmetnom postupku došlo do kršenja prava na pravično suđenje „u razumnom roku“ iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije budući da je dužina postupka, uvažavajući sve relevantne okolnosti konkretnog slučaja, bila pretjerano duga. Naknada nematerijalne štete

50. U smislu člana 74. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može odrediti naknadu nematerijalne štete. Međutim, Ustavni sud podsjeća na to da, za razliku od postupka pred redovnim sudovima, naknadu nematerijalne štete određuje u posebnim slučajevima kršenja zagarantiranih ljudskih prava i osnovnih sloboda.

51. S obzirom na odluku u ovom predmetu, a imajući u vidu presude Evropskog suda protiv Bosne i Hercegovine (npr. vidi Evropski sud, Dorić protiv BiH, aplikacija broj 68811/13 od 7. novembra 2017. godine, Škrbić i Vujičić protiv BiH, aplikacije br. 37444/17 i 75271/17 od 6. juna 2019. godine i Hadžajlić i ostali protiv BiH, aplikacija broj 10770/18 od 16. juna 2020. godine), dosadašnju praksu Ustavnog suda (vidi odluke o dopustivosti i meritumu broj AP 1793/18 od 19. februara 2020. godine i broj AP 1888/18 od 11. marta 2020. godine, dostupne na www.ustavnisud.ba), ekonomske uvjete u Bosni i Hercegovini (podaci dostupni na www.bhas.ba) i okolnosti konkretnog slučaja, prema članu 74. Pravila, odnosno članu 41. Evropske konvencije, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju na ime naknade nematerijalne štete zbog nedonošenja odluke u razumnom roku u parničnom postupku apelantici treba isplatiti iznos od 1.000,00 KM.

52. Ovu naknadu je dužna platiti Vlada Kantona Sarajevo u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke, uz obavezu da nakon isteka tog roka plati apelantici zakonsku zateznu kamatu na eventualno neisplaćeni iznos ili dio iznosa naknade određene ovom odlukom. Ova odluka Ustavnog suda u dijelu koji se odnosi na naknadu nematerijalne štete predstavlja izvršnu ispravu.

Pravo na imovinu

53. Apelantica, također, navodi da je povrijeđeno i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da se apelacioni navodi o kršenju ovog prava, u suštini, zasnivaju na istim tvrdnjama koje je apelantica istaknula u vezi s pravom na pravično suđenje (činjenično stanje i primjena prava), što je Ustavni sud već razmotrio i obrazložio u prethodnim tačkama ove odluke, te zaključio da su neosnovani. S obzirom na to, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, također, neosnovani.

VIII.Zaključak

54. Ustavni sud zaključuje da postoji kršenje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u segmentu suđenja u razumnom roku kada je postupak, koji je po zakonu hitan, trajao devet godina i oko šest mjeseci, pri čemu je dužini trajanja postupka u odlučujućoj mjeri doprinijela pasivnost Kantonalnog suda u žalbenom postupku (prva faza) u trajanju od četiri godine i sedam mjeseci, što taj sud u odgovoru na apelaciju ničim nije opravdao.

55. S druge strane, Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje kada nisu osnovani apelanticini navodi da je u parničnom postupku proizvoljno utvrđeno činjenično stanje i da su proizvoljno primijenjene relevantne odredbe materijalnog prava.

56. Također, Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada se navodi o kršenju tog prava zasnivaju na istim tvrdnjama koje je apelantica isticala u vezi s pravom na pravično suđenje, a Ustavni sud je zaključio da nema povrede prava u tom pogledu.

57. Na osnovu člana 59. st. (1), (2) i (3) i člana 74. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

58. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić

Odluka o meritumu u predmetu AP-4748/20 (A. K.) | Sudska praksa | Aktio