Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1365/22 (Z. L.)
Odluka donesena 06. 07. 2022.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Vlasničko-pravni odnosi
- Uknjižba
- Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
- Upravni spor
- Član 8. EK – Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života, doma i prepiske
- Upravni postupak
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1365/22
Apelacija
Odluka o dopustivosti
06. 07. 2022.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mato Tadić, potpredsjednici Miodrag Simović i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Seada Palavrić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 6. jula 2022. godine, u predmetu broj AP-1365/22, rješavajući apelaciju koju je podnio Zvonimir Lisičar, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
– Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Zvonimir Lisičar protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 11 0 U 024206 20 Uvp od 3. marta 2022. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Zvonimir Lisičar (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banjaluke, kojeg zastupa Valentina Stanić advokat iz Banjaluke, podnio je 19. aprila 2022. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 11 0 U 024206 20 Uvp od 3. marta 2022. godine.
2. Rješenjem Republičke uprave za geodetske i imovinsko-pravne poslove, PJ Banjaluka (u daljnjem tekstu: prvostepeni organ) od 5. novembra 2018. godine, odbijen je zahtjev apelanta za uknjižbu prava vlasništva po osnovu pravosnažnog rješenja o nasljeđivanju od 23. juna 1983. godine i dopunskog rješenja o nasljeđivanju Osnovnog suda u Banjaluci od 24. maja 2004. godine. Istim rješenjem je određeno da će se izvršiti upis zabilježbe odbijanja zahtjeva u vlasničkom B listu zk uloška broj 14637 KO SP Banja Luka.
3. Rješenjem Republičke uprave za geodetske i imovinsko-pravne poslove Banjaluka (u daljnjem tekstu: tuženi) od 3. januara 2019. godine je odbijena kao neosnovana žalba apelanta izjavljena protiv rješenja prvostepenog organa od 5. novembra 2018. godine.
4. Presudom Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) od 9. marta 2020. godine je odbijena kao neosnovana tužba apelanta podnijeta protiv rješenja tuženog od 3. januara 2019. godine.
5. Presudom Vrhovnog suda od 3. marta 2022. godine je odbijen zahtjev apelanta za vanredno preispitivanje sudske odluke podnesen protiv presude Okružnog suda od 9. marta 2020. godine.
6. U obrazloženju osporene odluke, Vrhovni sud je naveo da iz stanja spisa proizlazi da je apelant 17. avgusta 2018. godine podnio zahtjev za upis prava vlasništva u zk ulošku broj 4564 KO Banjaluka na osnovu pravosnažnog rješenja o nasljeđivanju od 23. juna 1983. godine i dopunskog rješenja o nasljeđivanju Osnovnog suda u Banjaluci od 24. maja 2004. godine, prema kojim je proglašen za zakonskog nasljednika M.L. na zaostavštini koja se sastoji od nekretnina pobliže naznačenih u obrazloženju, te novca i pokretne imovine, kao i za zakonskog nasljednika na naknadno pronađenoj imovini ostaviteljice koju čine nekretnine u zk ulošku broj 4564 KO Banjaluka sa 1/1 dijela. Nadalje, da je ovaj zahtjev rješenjem prvostepenog organa od 5. novembra 2018. godine odbijen uz obrazloženje da je na nekretninama iz navedenog zk uloška uknjiženo pravo doživotnog uživanja u korist ostaviteljice, a ne vlasništvo. Također, da su nekretnine iz tog zk uloška 11. jula 2018. godine preuzete u elektronski zk uložak broj 14637 KO SP Banjaluka i upisane sa pravom vlasništva opšte-narodna imovina sa 1/1 dijela u „C“ teretnom listu na osnovu zaključka Sreskog suda Banjaluka od 12. januara 1945. godine, a u smislu člana 28. Zakona o konfiskaciji od 9. juna 1945. godine. U vezi sa navedenim je Vrhovni sud naveo da je pravilno pobijanom presudom odbijena tužba protiv osporenog akta uz valjane razloge koje apelant nije doveo u sumnju navodima zahtjeva. Naime, da je prema ocjeni tog suda ispravno, prilikom ispitivanja ispunjenosti uslova iz odredbe člana 43. stav (2) Zakona o zemljišnim knjigama, zaključeno da podneseni dokumenti apelanta za upis prava vlasništva nisu identični sa stanjem o zemljišnoj knjizi. Prema podnesenoj ispravi, dopunskom rješenju o nasljeđivanju, na osnovu kojeg je apelant tražio upis prava vlasništva, apelant je proglašen za nasljednika na nekretnini ostaviteljice upisanoj u zk ulošku broj 4564 KO Banjaluka. U vezi s tim je Vrhovni sud istakao da na toj nekretnini ostaviteljica nije bila upisana u zemljišnoj knjizi sa pravom vlasništva, već sa pravom doživotnog uživanja nekretnine, koje predstavlja lično pravo koje se gasi smrću ostaviteljice. Također, da se suprotno tvrdnji apelanta, pravo vlasništva ne može steći otvaranjem nasljeđa, je pravni prednik nije bio upisan sa tim pravom u zemljišnoj knjizi, niti je kod takvog stanja činjenica povrijeđeno bilo koje pravo na koje se apelant poziva u zahtjevu.
Apelacioni navodi
7. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), prava dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant, između ostalog, navodi da, kao jedini zakonski nasljednik ostaviteljice, shodno zakonu i sudskim odlukama, polaže pravo na naslijeđenu imovinu, te da odbijanje nadležnih organa da postupe po njegovom zahtjevu za upis prava vlasništva po osnovu nasljeđivanja u relevantne javne evidencije, predstavlja najgrublji vid povrede njegovih prava. Također, apelant smatra da su sudovi i nadležni organi proizvoljno i arbitrarno cijenili pozitivno-pravne propise.
8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
9. Nadalje, Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), koju Ustavni sud cijeni prilikom ispitivanja ustavnih prava (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu AP 992/15 od 25. oktobra 2017. godine, tačka 35), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Khundunts protiv Azerbejdžana, Odluka od 26. februara 2019. godine, stav 32. te Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02 i Dumlu protiv Turske, Odluka od 20. aprila 2021. godine, stav 27), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
10. U vezi sa navodima o kršenju prava na pravično suđenje, prava na dom i prava na imovinu koji se zasnivaju isključivo na tvrdnji proizvoljnoj primjeni prava, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, koju Ustavni sud slijedi prilikom ispitivanja ustavnih prava (vidi Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP 992/15 od 25. oktobra 2017. godine, tačka 35) zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu primjene prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01 i Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, stav 23). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02 i Radomilja i drugi protiv Hrvatske, presuda od 20. marta 2018. godine, stav 150). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima.
11. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom, pozivajući se na relevantne odredbe pozitivno-pravnih propisa, dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
12. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
13. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić