Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-4489/20 (E. Ž.)
Odluka donesena 06. 07. 2022.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Građanski postupak
- Pristup sudu
- Nadležnost suda
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o parničnom postupku
- Zakon o postupku pred Ustavnim sudom Federacije Bosne i Hercegovine
- Zakon o zabrani diskriminacije
- Ukaz o proglašenju Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku
- Zakon o izmjeni Zakona o parničnom postupku
- Zakon o dopunama Zakona o parničnom postupku
- Ukaz o proglašenju Zakona o parničnom postupku
- Zakon o postupku pred Ustavnim sudom Federacije Bosne i Hercegovine
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o postupku pred Ustavnim sudom Federacije Bosne i Hercegovine
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o zabrani diskriminacije
- Zakon o zabrani diskriminacije
Predmeti (1)
AP-4489/20
Apelacija
Odluka o meritumu
06. 07. 2022.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 4489/20, rješavajući apelaciju Elvisa Živkovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:
Mato Tadić, predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Seada Palavrić, sutkinja Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 6. jula 2022. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Elvisa Živkovića podnesena protiv Rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 25 0 P 050855 20 Rev od 29. septembra 2020.
godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Elvis Živković (u daljnjem tekstu: apelant) iz Orašja, kojeg zastupa Edin Mahmutspahić, advokat iz Orašja, podnio je 11. decembra 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 25 0 P 050855 20 Rev od 29. septembra 2020. godine, Rješenja Kantonalnog suda u Odžaku (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 25 0 P 050855 20 Gž od 8. juna 2020. godine i Rješenja Općinskog suda u Orašju (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 25 0 P 050855 19 P od 5. maja 2020. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda, Općinskog suda i od Skupštine Posavskog kantona (u daljnjem tekstu: tužena) zatraženo je 5. oktobra 2021. godine da dostave odgovore na apelaciju. Vrhovni sud, Kantonalni sud i Općinski sud su u periodu od 7. do 15. oktobra 2021. godine dostavili odgovore na apelaciju, koji su 23. decembra 2021. godine dostavljeni apelantu na izjašnjenje. Apelant u ostavljenom roku nije dostavio izjašnjenje na odgovore na apelaciju.
III.Činjenično stanje
3. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
4. Rješenjem Općinskog suda broj 25 0 P 050855 19 P od 5. maja 2020. godine taj sud se proglasio stvarno nenadležnim za postupanje po apelantovoj tužbi protiv tužene radi utvrđivanja i otklanjanja diskriminacije, pa je ukinuo sve provedene radnje i odbacio apelantovu tužbu.
5. Općinski sud je u obrazloženju rješenja naveo da je apelant u tužbi naveo da je na proteklim izborima izabran kao poslanik u tuženoj, na kojim izborima se izjasnio kao pripadnik srpskog naroda, da je kao osnivač i jedini član Kluba srpskog naroda u tuženoj izabran za predsjednika tog kluba, nakon čega je predložen za izbor zamjenika predsjednika tužene. Općinski sud je naveo da je apelant dalje u tužbi naveo da mu je onemogućeno potvrđivanje na poziciju zamjenika predsjedavajućeg tužene iz reda srpskog naroda, da mu je postupanjem tužene direktno i namjerno onemogućeno ostvarivanje njegovih ustavnih prava, a u skladu sa članom 7. Poglavlja 5. Ustava Federacije Bosne i Hercegovine, čime je ne direktan način, u smislu čl. 2. i 3. Zakona o zabrani diskriminacije, diskriminiran po osnovu nacionalne pripadnosti jer mu je na direktan način onemogućeno ostvarivanje prava na obnašanje pozicije zamjenika predsjednika tužene, jer je isto to pravo pod jednakim uvjetima omogućeno pripadnicima hrvatskog i bošnjačkog naroda. Općinski sud je naveo da je tužena u odgovoru na tužbu osporila apelantov tužbeni zahtjev navodeći da niti iz jednog dokaza priloženog uz tužbu ne proizlazi da je izvršena diskriminacija na nacionalnom osnovu.
6. Općinski sud je na osnovu provedenih dokaza utvrdio da je apelant 2. jula 2018. godine potpisao izjavu da prihvata kandidaturu na Općim izborima 2018. godine i izjašnjava se kao Srbin po prijedlogu Posavske stranke, da je nakon provedenih izbora dobio mandat zastupnika u tuženoj. Nadalje, Općinski sud je utvrdio da je apelant donio Odluku o formiranju Kluba delegata srpskog naroda u tuženoj, kao i Odluku o izboru predsjednika Kluba delegata srpskog naroda u tuženoj, a potom je kao predsjednik Kluba Srba u tuženoj predložen kao kandidat za izbor zamjenika predsjednika Skupštine. Općinski sud je utvrdio da je apelant tuženoj podnio prijedlog kandidata za izbor zamjenika predsjednika tužene, ali taj prijedlog nije prihvaćen jer su za taj prijedlog glasala samo četiri zastupnika. Općinski sud je utvrdio da je apelant, nakon toga, kao predsjednik Kluba delegata srpskog naroda u tuženoj dopunio zahtjev za stavljanje tačke dnevnog reda predsjedniku tužene, stavljajući prijedlog odluke o potvrđivanju kandidata za zamjenika predsjednika tužene i upoznavanje s odlukom o izboru zamjenika predsjednika tužene. Međutim, na narednoj sjednici tužene apelantov prijedlog nije usvojen, pa je iz tih razloga apelant podnio zahtjev za potvrđivanje predstavnika srpskog naroda na poziciji zamjenika predsjedavajućeg tužene, a kako na tu poziciju još uvijek nije izabran, apelant je podnio predmetnu tužbu.
7. Na osnovu tako utvrđenog činjeničnog stanja, Općinski sud je utvrdio da je apelant zasnovao radni odnos kod tužene pa stoga, prema ocjeni Općinskog suda, on nije diskriminiran shodno odredbama člana 2. u vezi sa članom 3. Zakona o zabrani diskriminacije. Prema ocjeni Općinskog suda, apelant je mogao kod suda tražiti zaštitu shodno Zakonu o zabrani diskriminacije po osnovu radnog odnosa, tj. u situaciji da mu nije odobreno pravo na radni odnos, odnosno profesionalizacija zastupničke dužnosti i da ne ostvaruje pravo i obaveze iz radnog odnosa, odnosno plaću i druga primanja. U vezi s tim, Općinski sud je ukazao na odredbu člana 27. tačka. 2. podtačka a) Zakona o sudovima u FBiH kojom je propisano da je Općinski sud nadležan u svim građanskim sporovima, naglasivši da se u konkretnom slučaju ne radi o građanskom sporu jer se ne radi o povredi odredbi čl. 2, 3, 6, 12. i 14. Zakona o zabrani diskriminacije.
8. Budući da apelant traži zaštitu svojih prava samo iz razloga što ga tužena nije potvrdila, odnosno izabrala na mjesto zamjenika predsjedavajućeg tužene iz reda srpskog naroda, te da sud naloži tuženoj da ga na narednoj sjednici tužene potvrdi na mjesto zamjenika predsjedavajućeg tužene iz reda srpskog naroda i da mu nadoknadi troškove ovog parničnog postupka, tvrdeći da mu nije omogućila ostvarivanje njegovog prava na obnašanje navedene dužnosti kao što je to omogućila pripadnicima hrvatskog i bošnjačkog naroda, te da mu je na navedeni način, tj. nepotvrđivanjem na navedenu poziciju uskraćeno ostvarivanje prava u smislu člana 7. Poglavlja 5. Ustava FBiH tvrdeći da je diskriminiran od tuženika u smislu čl. 2. i 3. Zakona o zabrani diskriminacije. Slijedom navedenog, Općinski sud je zaključio da nije u mogućnosti preuzeti obavezu tužene jer za to nije nadležan. Jednostavno, donošenje odluke o izboru zamjenika predsjednika tužene u nadležnosti je zakonodavnog tijela, tj. tužene, a sud ne može preuzeti tu nadležnost, niti odluka suda može zamijeniti odluku zakonodavnog tijela, kako se to zahtijeva tužbenim zahtjevom.
9. Odlučujući o apelantovoj žalbi, Kantonalni sud je donio Rješenje broj 25 0 P 050855 20 Gž od 8. juna 2020. godine kojom je žalbu djelimično uvažio, preinačio rješenje Općinskog suda od 5. maja 2020. godine, tako da se iz izreke rješenja izostavlja riječ „stvarno“, dok je u ostalom dijelu prvostepeno rješenje potvrdio.
10. Kantonalni sud je, između ostalog, naveo da je prvostepeni sud pravilno postupio kada je cijeneći navode iznesene u tužbi i apelantove predložene dokaze, kao i navode iz odgovora na tužbu zaključio da prvostepeni sud nije nadležan za postupanje po apelantovoj tužbi, ali je pogrešno u izreci naveo da prvostepeni sud nije stvarno nadležan. Pri tome, Kantonalni sud je naveo da su pravilni zaključci prvostepenog suda da se u konkretnom slučaju ne radi o građanskom sporu jer se ne radi o povredi odredaba čl. 2, 3, 6, 12. i 14. Zakona o zabrani diskriminacije. Kantonalni sud je pojasnio da je pravilan zaključak prvostepenog suda da se u konkretnom slučaju radi o odluci koja je u nadležnosti zakonodavnog tijela i da prvostepeni sud ne može preuzeti nadležnost zakonodavnog tijela, niti donijeti odluku koja može zamijeniti odluku zakonodavnog tijela, kako se to zahtijeva tužbenim zahtjevom. Slijedom navedenog, Kantonalni sud je zaključio da se u konkretnom slučaju radi o apsolutnoj nenadležnosti prvostepenog suda jer se radi o sporu čije rješavanje ne spada u sudsku nadležnost.
11. Odlučujući o apelantovoj reviziji, Vrhovni sud je Rješenjem broj 25 0 P 050855 20 Rev od 29. septembra 2020. godine (izmijenjenog Rješenjem broj 25 0 P 050855 20 Rev od 12. augusta 2021. godine) reviziju odbio kao neosnovanu.
12. Vrhovni sud je u obrazloženju rješenja naveo da je u konkretnom slučaju predmet spora apelantov zahtjev za utvrđivanje diskriminacije na način da tužena nije potvrdila apelantovo imenovanje za zamjenika predsjedavajućeg tužene iz reda srpskog naroda i nalaganja tuženoj da potvrdi apelanta na mjesto zamjenika predsjedavajućeg tužene iz reda srpskog naroda. Vrhovni sud je istaknuo da se sporno pravno pitanje u konkretnom predmetu odnosi na to da li je sud nadležan da odlučuje o povredi prava poslanika u Skupštini kantona kojem Skupština nije potvrdila izbor za zamjenika predsjedavajućeg iz reda jednog konstitutivnog naroda i da li je tom radnjom tužena njemu lično izvršila neposrednu diskriminaciju po Zakonu o zabrani diskriminacije.
13. Vrhovni sud je u obrazloženju rješenja naveo da bi se riješilo ovo pitanje potrebno je imati u vidu odredbu člana 22. Poslovnika Kantona Posavskog (rješenjem o ispravci od 12. augusta 2021. godine ispravljeno je rješenje od 29. septembra 2020. godine u obrazloženju rješenja, i to na način da u stavu 8. obrazloženja umjesto „člana 7. Ustava Unsko-sanskog kantona“ treba da stoji „člana
22. Poslovnika Kantona Posavskog“, a iza zareza i nova rečenica do kraja se brišu). Vrhovni sud je naveo da iz navedenog proizlazi da je pitanje potvrđivanja izbora zamjenika predsjedavajućeg tužene (rješenjem o ispravci od 12. augusta 2021. godine ispravljeno je rješenje od 29. septembra 2020. godine u obrazloženju rješenja, i to na način da u stavu 9. obrazloženja umjesto „USK“ ispravlja se u „KP“, pa umjesto „čl. 15. i 16. USK“ treba da stoji „čl. 203. Poslovnika u vezi“) pitanje ostvarivanja prava konstitutivnog naroda da bude adekvatno zastupljen u tom zakonodavnom tijelu, ali to pitanje rješava tužena kao zakonodavni organ kantona (kroz zaštitu vitalnog nacionalnog interesa), a zatim i Ustavni sud Federacije na način i u postupku propisanim čl. 203. Poslovnika u vezi sa članom IV C Ustava Federacije BiH i čl. od 42. do 44. Zakona o postupku pred Ustavnim sudom Federacije BiH. S druge strane, Vrhovni sud je ukazao da je članom 12. stav 3. Zakona o zabrani diskriminacije propisano da o tužbama za zaštitu od diskriminacije po tom zakonu odlučuje nadležni sud primjenjujući odredbe Zakona o parničnom postupku koji se primjenjuje u BiH, ako tim zakonom nije drugačije određeno, dok je odredbom člana 13. stav 1. istog zakona propisana mjesna nadležnost suda, pa je pozivanje na ovu odredbu revidenta irelevantno. Dakle, kada je u pitanju nadležnost za odlučivanje o tužbama za zaštitu od diskriminacije prema Zakonu o zabrani diskriminacije, nadležan je sud primjenom procesnih zakona, i to Zakona o parničnom postupku koji se primjenjuje na području Federacije BiH.
14. Međutim, iako je apelant naslovio tužbu i postavio tužbeni zahtjev na utvrđivanje diskriminacije i otklanjanje diskriminacije jer on lično nije izabran za zamjenika predsjedavajućeg iz reda srpskog naroda u rukovodstvo tužene, iako su izabrani predstavnici druga dva konstitutivna naroda, proizlazi spornim da li se tužba odnosi na diskriminaciju iz člana 2. Zakona o zabrani diskriminacije i da li je moguće otklanjanje takve diskriminacije nalogom tuženoj da potvrdi izbor apelanta za zamjenika predsjedavajućeg tužene.
15. Prilikom odlučenja Vrhovni sud je imao u vidu odredbu člana 2. Zakona o zabrani diskriminacije, koju je citirao, naglasivši da apelant u konkretnom slučaju nije tvrdio da je u odnosu na njega kao pripadnika jednog konstitutivnog naroda (iako je jedini poslanik iz tog naroda u Skupštini tužene) vršeno isključivanje ili ograničavanje u radu tužene po etničkoj pripadnosti, već da poslanici Skupštine nisu potvrdili njegov izbor za zamjenika predsjedavajućeg tužene (rješenjem o ispravci od 12. augusta 2021. godine ispravljeno je rješenje od 29. septembra 2020. godine u obrazloženju rješenja, i to na način da se na stranici 3. stav 4 riječi „USK“ zamjenjuju „PK“) iz reda jednog naroda, koji je izvršio klub tog naroda koji je činio samo on, dok je u odnosu na druga dva konstitutivna naroda tužena potvrdila izbore koji su vršili njihovi klubovi naroda. Imajući u vidu navedeno, Vrhovni sud je zaključio da postupak utvrđivanja diskriminacije jeste postupak koji se provodi pred parničnim sudom po tužbi za utvrđivanje nekog od propisanih oblika diskriminacije, kao i njeno otklanjanje. Ali iz činjenica i tužbenog zahtjeva iz tužbe proizlazi da se ne radi o diskriminaciji iz Zakona o zabrani diskriminacije, a da je za zaštitu apelantovih prava nadležan drugi organ vlasti, zbog čega u pobijanoj odluci drugostepenog suda nije povrijeđena odredba člana 16. stav 2. ZPP-a kada je odbačena apelantova tužba i ukinute sve provedene radnje.
16. Vrhovni sud je donio Rješenje broj 25 0 P 050855 20 Rev od 12. augusta 2021. godine kojim je ispravljeno rješenje od 29. septembra 2020. godine u obrazloženju rješenja, i to na način da u stavu 8. obrazloženja umjesto „člana 7. Ustava Unsko-sanskog kantona“ treba da stoji „člana 22. Poslovnika Kantona Posavskog“, a iza zareza i nova rečenica do kraja se brišu. Osim toga, u stavu 9. obrazloženja umjesto „USK“ ispravlja se u „KP“, pa umjesto „čl. 15. i 16. USK“ treba da stoji „čl. 203. Poslovnika u vezi“. Također, na stranici 3. stav 4 riječi „USK“ zamjenjuju „PK“. Vrhovni sud je u obrazloženju rješenja naveo da je u toku pregleda spisa utvrđena očigledna greška u pisanju, zbog čega je sudija izvjestilac, primjenom člana 195. stav 1. ZPP-a, izvršio ispravku očiglednih grešaka iz obrazloženja.
IV.Apelacija I.Navodi iz apelacije
17. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija).
18. Smatra da je u osporenim odlukama pogrešno utvrđeno činjenično stanje, da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo i da mu je povrijeđeno pravo na pristup sudu. Apelant je opisao hronologiju predmetnog postupka, navodeći da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pristup sudu jer kao zastupnik u kantonalnoj skupštini nije ostvario svoje ustavno pravo da bude potvrđen na mjesto zamjenika predsjedavajućeg Skupštine Posavskog kantona iz razloga što ga Skupština Posavskog kantona odbija potvrditi na navedenu poziciju kao pripadnika iz reda srpskog naroda. Smatra da nisu tačni navodi iz osporenih odluka da se u konkretnom slučaju ne radi o sporu za koji je nadležan sud, nego neki drugi organ. Apelant je dalje naveo da se Vrhovni sud proizvoljno i pogrešno pozvao na odredbe Ustava Unsko-sanskog kantona o zaštiti vitalnog nacionalnog interesa, tvrdeći da se radi o postupku zaštite apelantovih prava pred Ustavnim sudom Federacije Bosne i Hercegovine, iz čega proizlazi da je potpuno pogrešno primijenio materijalno pravo. Apelant ističe da se u konkretnom slučaju radi o pitanju diskriminacije zastupnika po nacionalnom osnovu, odnosno o nepotvrđivanju na određenu poziciju u skladu s Ustavom, čime je onemogućen da u skladu s pozicijom koja mu pripada učestvuje u radu Skupštine. Smatra da su sudovi proizvoljno primijenili pravo i proizvoljno utvrdili pravno relevantne činjenice, te su mu na takav način, odbacujući tužbu, onemogućili pristup sudu i fer i pravično suđenje. II.Odgovor na apelaciju
19. Vrhovni sud je naveo da je osporenim rješenjem tog suda odbijena apelantova revizija, ali da je naknadno utvrđeno da se u tom rješenju potkrala očigledna greška u navođenju odredbi Ustava i Pravilnika o radu Skupštine Unsko-sanskog kantona, umjesto Posavskog kantona, pa je u smislu člana 195. stav 1. ZPP-a izvršena ispravka tog rješenja. Vrhovni sud je naveo da ispravkom rješenja o apelantovoj reviziji nije promijenjen sadržaj i suština obrazloženja, koja se zasniva na stavu suda da poslanici u kantonalnim skupštinama zaštitu od diskriminacije po etničkom osnovu mogu ostvariti u postupku pred Ustavnim sudom Federacije Bosne i Hercegovine, a ne u građanskoj parnici. Vrhovni sud je naglasio da je navedeni stav opravdan jer bi u suprotnom odlukama sudova kojim bi se odlučivalo o zaštiti prava poslanika u skupštinama kao zakonodavnim tijelima vlasti došlo do miješanja sudske vlasti sa zakonodavnom, bez ustavnog i zakonskog osnova. Nadalje, Vrhovni sud je naglasio da Zakon o zabrani diskriminacije jeste okvirni zakon koji se odnosi na sve zakonodavne, sudske i izvršne vlasti, ali posebne tužbe za zaštitu od diskriminacije iz člana 12. tog zakona sadrže zahtjeve za utvrđenje diskriminacije, zabranu ili otklanjanje diskriminacije i naknadu štete. Prema ocjeni Vrhovnog suda, ne čini se razumnim da redovni sudovi u građanskopravnom sporu zabranjuju glasanje poslanicima u skupštinama prilikom izbora pojedinih funkcija rukovodstva skupštine (kakav je predmetni slučaj), jer je glasačko pravo poslanika u skupštini demokratsko pravo zbog kojeg poslanici ne podliježu krivičnoj ili građanskoj odgovornosti (član 7. stav 4. Ustava Federacije BiH). Osim toga, Amandmanom LXXX na Ustav Federacije BiH propisan je mehanizam zaštite vitalnih nacionalnih interesa i u kantonima, pa se shodno članu 9. Zakona o postupku pred Ustavnim sudom Federacije BiH podnošenjem zahtjeva za utvrđivanje postojanja vitalnog nacionalnog interesa konstitutivnog naroda od ovlaštenog podnosioca koji se provodi pred Ustavnim sudom Federacije BiH u postupku zaštite vitalnih interesa konstitutivnog naroda i kod izbora potpredsjednika skupštine, pod uvjetom provođenja procedura u skladu sa članom 42. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o postupku pred Ustavnim sudom Federacije BiH.
20. Kantonalni sud je naveo da tokom postupka pred tim sudom nije bilo kršenja apelantovih prava navedenih u apelaciji.
21. Općinski sud je naveo da je osporeno rješenje doneseno pravilnom primjenom materijalnog prava, te da nije došlo do povrede apelantovih prava na pravično suđenje.
V.Relevantni propisi
22. Ustav Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine Federacije BiH“ br. 1/94, 1/94, 13/97, 13/97, 16/02 (VP), 22/02 (VP), 52/02 (VP), 52/02 (VP), 60/02 – ispravka (VP), 18/03 (VP), 63/03, 9/04 (VP), 20/04, 33/04, 71/05, 72/05 (VP), 32/07 (VP) i 88/08). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji glasi:
V. KANTONALNE VLASTI
Član 7.
(1) Svako zakonodavno tijelo kantona donosi većinom glasova svoj poslovnik.
(2) Klub delegata konstitutivnog naroda formira se uz uvjet da postoji najmanje jedan delegat tog konstitutivnog naroda u zakonodavnom tijelu kantona.
(3) Svaki klub delegata predlaže jednog kandidata iz reda svojih članova za izbor na mjesto predsjedavajućeg ili zamjenika predsjedavajućeg koje potvrđuje zakonodavno tijelo kantona.
(4) Zakonodavno tijelo kantona potvrđuje kandidate u skladu sa svojim poslovnikom. Ako jedan konstitutivni narod nije zastupljen u zakonodavnom tijelu, jedno od mjesta zamjenika predsjedavajućeg ostaje upražnjeno.
(5) Tri kandidata koja potvrdi skupština kantona odlučuju između sebe ko će biti predsjedavajući.
(6) Zakonodavno tijelo kantona zasjeda javno, osim u izuzetnim okolnostima predviđenim njegovim poslovnikom, i objavljuje izvještaje o zasjedanjima i odlukama.
(7) Kantonalni zakoni stupaju na snagu kao sto je u njima utvrđeno, ali ne prije nego sto budu objavljeni.
(8) Članovi zakonodavnih tijela kantona ne podliježu krivičnopravnoj ni građanskopravnoj odgovornosti za radnje koje čine u okviru svojih dužnosti u zakonodavnim tijelima kantona.
(9) Zakonodavno tijelo kantona može provoditi istrage i u tu svrhu zatražiti da mu se predoče dokumenti i svjedočenja.
23. Zakon o zabrani diskriminacije („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 59/09 i 66/16). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji glasi:
Član 2.
(Diskriminacija) (1) Diskriminacijom će se, u smislu ovog zakona, smatrati svako različito postupanje uključujući svako isključivanje, ograničavanje ili davanje prednosti utemeljeno na stvarnim ili pretpostavljenim osnovama prema bilo kojem licu ili grupi lica i onima koji su s njima u rodbinskoj ili drugoj vezi na osnovu njihove rase, boje kože, jezika, vjere, etničke pripadnosti, invaliditet, starosna dob, nacionalnog ili socijalnog porijekla, veze s nacionalnom manjinom, političkog ili drugog uvjerenja, imovnog stanja, članstva u sindikatu ili drugom udruženju, obrazovanja, društvenog položaja i spola, seksualne orijentacije, rodnog identiteta, spolnih karakteristika, kao i svaka druga okolnost koja ima za svrhu ili posljedicu da bilo kojem licu onemogući ili ugrožava priznavanje, uživanje ili ostvarivanje na ravnopravnoj osnovi, prava i sloboda u svim oblastima života.
(2) Zabrana diskriminacije primjenjuje se na sve javne organe kao i na sva fizička ili pravna lica, i u javnom i u privatnom sektoru, u svim oblastima, a naročito: zaposlenja, članstva u profesionalnim organizacijama, obrazovanja, obuke, stanovanja, zdravstva, socijalne zaštite, dobara i usluga namijenjenih javnosti i javnim mjestima, te obavljanja privrednih aktivnosti i javnih usluga. Član 3.
(Oblici diskriminacije) (1) Neposredna diskriminacija je svako različito postupanje po osnovama određenim članom 2. ovog zakona, odnosno svako djelovanje ili propuštanje djelovanja kada je neko lice ili grupa lica dovedena ili je bila ili bi mogla biti dovedena u nepovoljniji položaj za razliku od nekog drugog lica ili grupe lica u sličnim situacijama.
(2) Posredna diskriminacija podrazumijeva svaku situaciju u kojoj, naizgled neutralna odredba, kriterij ili praksa, ima ili bi imala učinak dovođenja nekog lica ili grupe lica u odnosu na osnove definirane u članu 2. stav (1) ovog zakona u nepovoljan ili manje povoljan položaj u odnosu na druga lica.
24. Poslovnik Skupštine Županije Posavske („Narodne novine Županije Posavske“ broj 6/01; za potrebe ove odluke koristi se tekst propisa kako je objavljen u službenim glasilima jer nije objavljen na svim službenim jezicima i pismima) u relevantnom dijelu glasi:
Članak 22.
Klub može osnovati stranka koja je sudjelovala na izborima, a mogu ga činiti samo zastupnici koji su na izborima izabrani kao kandidati stranke.
Zastupnik može biti član samo jednog kluba. Klub mora imati najmanje 3 zastupnika.
Članak 203.
Ostvarivanje prava i dužnosti, kao i suradnja Skupštine i Ustavnog suda Federacije obavlja se sukladno Ustavu Federacije i zakonu.
25. Zakon o postupku pred Ustavnim sudom Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine Federacije BiH“ br. 6/95 i 37/03). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji glasi:
Član 42.
Postupak utvrđivanja postojanja vitalnih interesa jednog od konstitutivnih naroda u skladu sa članom IV.A.18 Ustava pokreće se na osnovu obavijesti predsjedavajućeg ili zamjenika predsjedavajućeg Doma naroda da Zajednička komisija bošnjačkih i hrvatskih delegata nije razriješila pitanje koje se tiče vitalnih interesa odnosnog konstitutivnog naroda.
Postupak utvrđivanja postojanja vitalnih interesa jednog od konstitutivnih naroda u skladu sa članom IV.B.6. (1) Ustava pokreće se na zahtjev Premijera ili zamjenika Premijera ako se postojanje vitalnih interesa pojavi u radu Vlade Federacije Bosne i Hercegovine.
U postupku iz stava 1. ovog člana pored podnositelja obavijesti, učestvuju bošnjački ili hrvatski delegati u Domu naroda koji smatraju da se radi o odluci koja se tiče vitalnih interesa odnosnog konstitutivnog naroda i delegati u Domu naroda koji smatraju da se ne radi o takvoj odluci.
U postupku iz stava 2. ovog člana, pored podnositelja zahtjeva, učestvuju ministri koji smatraju da se odluka Vlade Federacije Bosne i Hercegovine tiče vitalnih interesa i ministri koji smatraju da se ne radi o takvoj odluci.
Član 42a.
Postupak utvrđivanja postojanja vitalnih interesa jednog od konstitutivnih naroda u skladu sa Amandmanom XL na Ustav, pokreće se na osnovu obavijesti, odnosno zahtjeva predsjedavajućeg ili jednog od potpredsjedavajućeg Doma naroda da Zajednička komisija formirana od predstavnika Predstavničkog doma i Doma naroda nije usaglasila tekst zakona, propisa ili akta koji se tiče vitalnog interesa konstitutivnog naroda.
Član 42b.
Postupak utvrđivanja postojanja vitalnih interesa jednog od konstitutivnih naroda zastupljenih u skupštini kantona u skladu sa Amandmanom LXXX na Ustav pokreće se na osnovu obavijesti ili zahtjeva predsjedavajućeg ili zamjenika predsjedavajućeg zakonodavnog tijela kantona da nije postignuta saglasnost većinom glasova unutar svakog kluba konstitutivnih naroda zastupljenih u zakonodavnom tijelu kantona.
U slučaju iz stava 1. ovog člana Vijeće postupa na način predviđen Amandmanom XL na Ustav.
Član 43.
Obavijest odnosno zahtjev za utvrđivanje postojanja vitalnih interesa konstitutivnog naroda treba da sadrži odluku, odnosno pitanje koje se odnosi na vitalni interes konstitutivnog naroda, okolnosti i činjenice na kojima se zasniva zahtjev za utvrđivanje postojanja vitalnih interesa, druge podatke i priloge od značaja za utvrđivanje vitalnih interesa.
Član 44.
Mandat člana Vijeća prestaje prestankom dužnosti sudije Ustavnog suda.
Vijećem predsjedava predsjednik Ustavnog suda, ako je predsjednik član Vijeća, a ako predsjednik nije član Vijeća predsjedava sudija koga izaberu članovi Vijeća iz svog sastava.
26. Zakon o parničnom postupku („Službene novine Federacije BiH“ br. 53/03, 73/05, 19/06 i 98/15) u relevantnom dijelu glasi:
g) Ispravljanje presude Član 195. stav (1) (1) Pogreške u imenima i brojevima, i druge očigledne pogreške u pisanju i računanju, nedostatke u obliku i nesaglasnost prepisa presude sa izvornikom ispraviće sud u svako doba.
VI.Dopustivost
27. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
28. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
29. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Rješenje Vrhovnog suda broj 25 0 P 050855 20 Rev od 29. septembra 2020. godine protiv kojeg nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporeno rješenje apelant je primio 16. oktobra 2020. godine, a apelacija je podnesena 11. decembra 2020. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.
30. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
31. Apelant pobija osporena rješenja tvrdeći da je tim odlukama povrijeđeno njegovo pravo iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Pravo na pravično suđenje
32. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
33. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. […]
34. Slijedeći praksu u predmetima koji su pokretali gotovo identično činjenično i pravno pitanje u kontekstu prava na pristup sudu, u situaciji kada je odbačena apelantova tužba zbog toga što odlučivanje u predmetnoj pravnoj stvari nije u nadležnosti suda (vidi, između ostalih, Ustavni sud, Odluka broj AP 431/19 od 17. jula 2019. godine, dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba) Ustavni sud zaključuje da je član 6. Evropske konvencije primjenjiv.
35. Kršenje prava na pristup sudu apelant vidi u stavu redovnih sudova da je za zaštitu apelantovih prava nadležan drugi organ vlasti, odnosno da poslanici u kantonalnim skupštinama zaštitu od diskriminacije po etničkom osnovu mogu ostvariti u postupku pred Ustavnim sudom Federacije Bosne i Hercegovine, a ne u građanskoj parnici.
36. Imajući u vidu izneseni prigovor koji pokreće pitanje kršenja prava na pristup sudu, Ustavni sud podsjeća da Evropska konvencija izričito i ne spominje pravo na pristup sudu, ali je Evropski sud za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) pravo na pristup sudu prvi put objasnio u predmetu Golder protiv Ujedinjenog Kraljevstva (vidi Evropski sud, Golder protiv Ujedinjenog Kraljevstva, aplikacija broj 4451/70, 1975. god.) u kojem je, između ostalog, zaključeno da pravo na pravično suđenje uključuje i pravo na pristup sudu koje ne smije biti uvjetovano, odnosno otežano. Evropski sud je također u svojim brojnim odlukama (vidi, između ostalih, Evropski sud, Kreuz protiv Poljske, odluka iz 2001. god.) usvojio stav da pravo na sud nije apsolutno i da ono može biti podložno implicite dopuštenim ograničenjima jer pravo na pristup sudu po svojoj naravi zahtijeva regulaciju države. Restrikcije se mogu ticati prava pristupa kao takvog ili njegovih određenih elemenata, npr. javnosti postupka ili se postupak može ograničiti na utvrđivanje specifičnih pitanja zakona. Štaviše, izvjesne implicite restrikcije primjenjuju se u tom smislu da krivični postupak može biti i okončan bez intervencije suda pod uvjetom da ne vodi do formalnog ili činjeničnog utvrđivanja stanja stvari. Vlasti, također, mogu odrediti specifična ograničenja pravila pristupa sudu, ali data ograničenja ne smiju ugrožavati pravo pristupa samoj njegovoj suštini i mora biti dovoljno jasno ili njihove odredbe moraju sadržavati garancije da ne budu pogrešno shvaćene. Zapravo, ograničenja koja se primjenjuju moraju težiti legitimnom cilju, a mora postojati i razuman odnos proporcionalnosti između upotrijebljenih sredstava i cilja koji se želi postići (vidi, između ostalih, Evropski sud, Tinnelly & Sons Ltd. i drugi, te McElduff i drugi protiv Ujedinjenog Kraljevstva, 1998. god.).
37. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da su Općinski i Kantonalni sud odbacili apelantovu tužbu protiv tuženog radi utvrđenja i otklanjanja diskriminacije, dok je Vrhovni sud, u revizionom postupku, apelantovu reviziju odbio kao neosnovanu. Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi zauzeli stav da apelant kao poslanik u kantonalnoj skupštini zaštitu od diskriminacije po etničkom osnovu može ostvariti u postupku pred Ustavnim sudom Federacije Bosne i Hercegovine, a ne u građanskoj parnici. Redovni sudovi su takav stav opravdali time što bi u suprotnom odlukama sudova kojim bi se odlučivalo o zaštiti prava poslanika u skupštinama kao zakonodavnim tijelima vlasti došlo do miješanja sudske vlasti sa zakonodavnom, bez ustavnog i zakonskog osnova. Nadalje, Ustavni sud zapaža da je u osporenoj odluci Vrhovnog suda kao konačnoj odluci u predmetnom postupku taj sud naglasio da apelant u konkretnom slučaju nije tvrdio da je u odnosu na njega kao pripadnika jednog konstitutivnog naroda vršeno isključivanje ili ograničavanje u radu Skupštine Posavskog kantona po etničkoj pripadnosti, već da poslanici Skupštine nisu potvrdili njegov izbor za zamjenika predsjedavajućeg Skupštine Posavskog kantona iz reda jednog naroda, koji je izvršio klub tog naroda koji je činio samo on, dok je u odnosu na druga dva konstitutivna naroda Skupština potvrdila izbore koji su vršili njihovi klubovi naroda. Stoga, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud zaključio da postupak utvrđivanja diskriminacije jeste postupak koji se provodi pred parničnim sudom po tužbi za utvrđivanje nekog od propisanih oblika diskriminacije, ali da se u konkretnom slučaju ne radi o diskriminaciji iz Zakona o zabrani diskriminacije, a da je za zaštitu apelantovih prava nadležan drugi organ vlasti.
38. U prethodno citiranom predmetu broj AP 431/19 sporno pitanje se ticalo prava na pristup sudu u situaciji kada je tužbeni zahtjev apelanata odbačen, a njime je traženo poništenje rješenja tužene Vlade FBiH o privremenom imenovanju Upravnog odbora Federalnog zavoda za zapošljavanje. Vrhovni sud FBiH je, između ostalog, naveo da su osnovane tvrdnje iz revizije tužene da odlučivanje u predmetnoj pravnoj stvari nije u nadležnosti suda i da su nižestepeni sudovi pogrešno primijenili odredbu člana 16. stav 1. Zakona o parničnom postupku kada su o zakonitosti predmetnog rešenja odlučivali u parničnom sporu. Vrhovni sud FBiH se pozvao na odredbe čl. 16. i
17. Zakona o ministarskim, vladinim i drugim imenovanjima Federacije BiH, ukazujući da je jedina zaštita u postupku imenovanja i razrješenja predsjednika i članova Upravnog odbora tužene, u smislu navedenih zakonskih odredaba, prigovor koji može podnijeti bilo koje zainteresirano lice (ili član javnosti) odgovornom javnom službeniku, te postupak zaštite ljudskih prava pred Uredom ombudsmena. Slijedom iznesenog, Vrhovni sud je naveo da nema osnova da se konačna odluka preispituje u parničnom postupku jer odredbama navedenog zakona za to preispitivanje nije propisana sudska zaštita. Ustavni sud u datom obrazloženju Vrhovnog suda FBiH nije uočio proizvoljnost (op. cit. AP 431/19 tač. 12. i 13). Dovodeći u vezu navedenu praksu s obrazloženjem Vrhovnog suda u konkretnom predmetu, Ustavni sud zapaža da je ono saglasno s ukazanom praksom u svjetlu činjenice da je zaštita prava poslanika u pogledu izbora za potpredsjednika skupštine omogućena u skupštini i pred Ustavnim sudom Federacije Bosne i Hercegovine, a neizbor potpredsjednika iz reda nekog konstitutivnog naroda u skupštini kantona nije građanskopravni spor u kojem bi se utvrđivala diskriminacija po etničkom osnovu i pružala zaštita pred redovnim sudom.
39. U vezi s apelacionim navodima kojima apelant ukazuje da se Vrhovni sud, proizvoljno i pogrešno, pozvao na odredbe Ustava Unsko-sanskog kantona o zaštiti vitalnog nacionalnog interesa, tvrdeći da se radi o postupku zaštite apelantovih prava pred Ustavnim sudom Federacije Bosne i Hercegovine, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud naknadno donio rješenje od 12. augusta 2021. godine kojim je ispravio osporeno rješenje od 29. septembra 2020. godine na način pobliže naveden u izreci tog rješenja, kojim nije promijenjen sadržaj i suština obrazloženja, koja se zasniva na stavu suda da poslanici u kantonalnim skupštinama zaštitu od diskriminacije po etničkom osnovu mogu ostvariti u postupku pred Ustavnim sudom Federacije Bosne i Hercegovine, a ne u građanskoj parnici. Zbog navedenog, Ustavni sud i ove navode ocjenjuje neosnovanim.
40. Imajući u vidu sve prethodno izneseno, Ustavni sud zaključuje da osporenom odlukom Vrhovnog suda nije prekršeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u segmentu prava na pristup sudu. VIII.Zaključak
41. Ustavni sud zaključuje da osporenom odlukom Vrhovnog suda nije prekršeno apelantovo pravo na pristup sudu iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada je odbačena apelantova tužba iz razloga što se u konkretnom slučaju ne radi o diskriminaciji iz Zakona o zabrani diskriminacije, a da je za zaštitu apelantovih prava nadležan drugi organ vlasti.
42. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
43. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić