Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2632/21 (P. L.)
Odluka donesena 07. 09. 2022.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Invalidnina
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Upravni postupak
- Invalid
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2632/21
Apelacija
Odluka o dopustivosti
07. 09. 2022.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Mirsad Ćeman i sudije Seada Palavrić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 7. septembra 2022. godine. godine, u predmetu broj AP-2632/21, rješavajući apelaciju koju je podnio Pero Livaja, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Pero Livaja protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH broj 70 0 U 005694 20 U 2 od 31. maja 2021. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Pero Livaja (u daljnjem tekstu: apelant) iz Mostara, kojeg zastupa Darislav Paponja advokat iz Zajedničkog advokatskog ureda Paponja - Bunoza iz Mostara, podnio je 19. jula 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 70 0 U 005694 20 U 2 od 31. maja 2021. godine, kao i zbog dužine trajanja predmetnog postupka.
2. Rješenjem Federalnog ministarstva za pitanja boraca i invalida odbrambeno-oslobodilačkog rata (u daljnjem tekstu: Ministarstvo) od 13. maja 2016. godine, u postupku kontrole zakonitosti korištenja prava na ličnu invalidninu, ukinuto je konačno rješenje Službe za zaštitu prava branitelja i njihovih obitelji Grada Mostara od 18. aprila 2007. godine (kojim je apelantu bilo priznato svojstvo ratnog vojnog invalida V grupe sa 70% vojnog invaliditeta) i upravna stvar riješena tako da apelantu prestaje svojstvo ratnog vojnog invalida i pravo na ličnu invalidninu, zaključno sa 23. septembrom 2014. godine.
3. Odlučujući o apelantovoj tužbi podnesenoj protiv navedenog rješenja Ministarstva, Vrhovni sud je Presudom broj 70 0 U 005694 16 U od 3. januara 2019. godine tužbu uvažio, poništio osporeno rješenje i predmet vratio Ministarstvu na ponovno rješavanje. U ponovnom postupku Ministarstvo je donijelo rješenje od 21. avgusta 2020. godine, kojim je ukinuto konačno rješenje Službe za zaštitu prava branitelja i njihovih obitelji, Grada Mostara od 18. aprila 2007. godine i upravna stvar riješena tako da se apelantu priznaje svojstvo ratnog vojnog invalida VII grupe sa 50% vojnog invaliditeta i pravo na ličnu invalidninu u mjesečnom iznosu od 110,49 KM i ostala prava propisana zakonom, s tim da mu prava priznata tim rješenjem pripadaju od 21. avgusta 2020. godine i traju dok postoje zakonom propisani uslovi za njihovo korištenje.
4. Odlučujući o apelantovoj tužbi podnesenoj protiv rješenja Ministarstva od 21. avgusta 2020. godine, Vrhovni sud je presudom od 31. maja 2021. godine predmetnu tužbu odbio. U obrazloženju osporene odluke Vrhovni sud je, između ostalog, detaljno naveo tok postupka pred Ministarstvom koji je proveden u postupku po Zakonu o provođenju kontrole zakonitosti korištenja prava iz oblasti branilačko-invalidske zaštite (u daljnjem tekstu. Zakon). Naročito, Ministarstvo je detaljno iznijelo nalaz i mišljenje nadležne ljekarske komisije, koja je na osnovu uvida u cjelokupnu medicinsku dokumentaciju i neposrednog pregleda apelanta, ocijenila njegov vojni invaliditet cijenila sa 50% VII grupe, trajno. Vrhovni sud je istakao da je Ministarstvo, pravilnom primjenom odredbi čl. 7. stav (3) i 14. Zakona donijelo osporeno rješenje te da apelant neosnovano ističe prigovor pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja. Naime, Vrhovni sud je ukazao da iz nalaza nadležnih ljekarskih komisija, kao stručnih organa vještačenja u ovoj oblasti, proizlazi da su oni jasni, potpuni, te dovoljno i detaljno obrazloženi i sa opisom koji su sa medicinskog stanovišta od značaja za donošenje pravilnog rješenja. Zbog toga je, kako je dalje obrazložio Vrhovni sud, neprihvatljiv i apelantov navod da ljekarska komisija nije cijenila kompletnu dokumentaciju i da su nalazi i mišljenja nadležnih ljekarskih komisija u suprotnostima sa Pravilnikom o radu ljekarskih komisija u postupku za ostvarivanje prava po Zakonu o pravima branilaca i članova njihovih porodica (u daljnjem tekstu: Pravilnik). Vrhovni sud je odbio i apelantov prigovor da je Ministarstvo trebalo pribaviti nalaz i mišljenje odgovarajuće zdravstvene ustanove, o da je odrbrazloživši da je odredbama člana 4. stav (1) tačka b) Zakona i člana 2. stav (1) tačka 5) Pravilnika propisano da nalaz i mišljenje na osnovu kojeg se provodi kontrola zakonitosti korištenja ostvarenih prava daje isključivo ljekarska komisija Instituta za medicinsko vještačenje zdravstvenog stanja. Također, Vrhovni sud je odbio i apelantov prigovor da je Ministarstvo učinilo povredu odredbi iz čl. 157. i 181.-190. Zakona o upravnom postupku, te da je iz istog razloga odbijen njegov prijedlog da se na javnoj raspravi provede dokaz saslušanjem svjedoka koje je predložio Konačno, Vrhovni sud je naveo da apelant neosnovano ističe da je postupanje ljekarske komisije prilikom ocjene vojnog invaliditeta apelanta po tački 201a. Liste procenta vojnog invaliditeta, identično ranije važećem članu 45. Zakona o pravima branilaca i članova njihovih porodica, koji je presudom Ustavnog sud Federacije BiH broj U-8/13 od 1. oktobra 2013. godine proglašen neustavnim, jer je navedena zakonska odredba imala u vidu utvrđivanje bolesti pripadnika Oružanih snaga, dok se kod apelanta vojni invaliditet nije utvrđivao po osnovu bolesti, već zbog povređivanja.
Apelacioni navodi
5. Apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant u suštini ponavlja sve ono što je iznostio u žalbama upravnim organima i u tužbi, a naročito osporava nalaze i mišljenja nadležnih ljekarskih komisija, te navodi da je postupano shodno članu 45. Zakona o pravima branilaca i članova njihovih porodica, koji je presudom Ustavnog sud Federacije BiH broj proglašen neustavnim. Također, apelant smatra da dužina trajanja predmetnog postupka ne zadovoljava zahtjeve „razumnog roka“, jer je postupak koji je značajan za njega, a nije složen, trajao duže od pet godina.
6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
7. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj i praksi Evropskog suda za ljudska prava, apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Khundunts protiv Azerbejdžana, Odluka od 26. februara 2019. godine, stav 32. te Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02 i Dumlu protiv Turske, Odluka od 20. aprila 2021. godine, stav 27), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
8. U vezi sa navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu koji se zasnivaju isključivo na tvrdnji o proizvoljno utvrđenom činjeničnom stanju, proizvoljnoj ocjeni dokaza i proizvoljnoj primjeni prava, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01 i Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, stav 23). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02 i Radomilja i drugi protiv Hrvatske, presuda od 20. marta 2018. godine, stav 150). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima.
9. Na osnovu činjenica koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud u obrazloženju odluke osporene apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna. Naime, Ustavni sud primjećuje da je Vrhovni sud, pozivajući se na relevantne odredbe Zakona i Pravilnika, u obrazloženju svoje odluke, dao jasne razloge zbog kojih smatra da su nalazi i mišljenja nadležnih ljekarskih komisija jasni i potpuni, a u takvom obrazloženju Vrhovnog suda Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost. Naprotiv, Ustavni sud smatra da je apelant uživao sve garancije prava na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije, te da je miješanje u njegovu „imovinu“ bilo u skladu sa zakonom (primjena Zakona o provođenju kontrole zakonitosti korištenja prava iz oblasti branilačko-invalidske zaštite), imalo legitiman cilj (sprečavanje zloupotreba) i da je uspostavljena pravična ravnoteža između tog cilja i apelantovog prava u smislu člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju
10. U odnosu na navode o dužini trajanja postupka, Ustavni sud zapaža da je postupak ukupno trajao pet godina, u okviru kojeg su donesene četiri odluke. Imajući u vidu da je riječ o relativno složenom postupku i da se ne radi o postupku koji je po izričitoj zakonskoj odredbi hitne naravi, te da je apelant došao do konačne odluke prije podnošenje apelacije, Ustavni sud zaključuje da dužina trajanja postupka nije prešla granice „razumnog roka“ iz člana 6. Evropske konvencije.
11. Imajući u vidu sve navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelantovi navodi pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
12. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
13. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić