Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-2059/22 (L. B.)

Odluka donesena 06. 07. 2022.

Nema povrede
Član 5. EK i član II/3.d) Ustava BiH (Pravo na slobodu i sigurnost)
  • Opravdana sumnja da je učinjeno krivično djelu u kontekstu člana 5. EK
  • Zakonito hapšenje neophodno radi sprječavanja bijega
  • Konkretizacija razloga za određivanje pritvora
  • Pritvor
  • Krivični postupak
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2059/22

Apelacija

Odluka o meritumu

06. 07. 2022.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 2059/22, rješavajući apelaciju Luke Brkovića, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b) i člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

– prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Mato Tadić, predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Seada Palavrić, sudija Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 6. jula 2022. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Luke Brkovića podnesena protiv Rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske broj 11 0 K 029460 22 Kž 4 od 18. aprila 2022. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Luka Brković (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banje Luke, kojeg zastupa Dragan Stupar, advokat iz Banje Luke, podnio je 6. juna 2022. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 11 0 K 029460 22 Kž 4 od 18. aprila 2022. godine i Rješenja Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 11 0 K 029460 22 Kv 8 od 13. aprila 2022. godine.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Okružnog suda i Okružnog javnog tužilaštva u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Tužilaštvo) zatraženo je 15. juna 2022. godine da dostave odgovor na apelaciju. Vrhovni sud i Okružni sud su dostavili tražene odgovore.

3. Odgovori na apelaciju dostavljeni su apelantovom braniocu na izjašnjenje 23. juna 2022. godine. Branilac nije dostavio izjašnjenje na odgovore.

III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način.

5. Rješenjem Okružnog suda broj 11 0 K 029460 22 Kv 8 od 13. aprila 2022. godine apelantu je produžen pritvor određen Rješenjem Okružnog suda broj 11 0 K 029460 21 Kpp 34 od 8. decembra 2021. godine, produžen rješenjem Okružnog suda od 5. januara 2022. godine, te rješenjem Vrhovnog suda od 4. marta 2022. godine, zbog krivičnog djela neovlašćene proizvodnje i prometa opojnih droga iz člana 207 stav 3 u vezi sa st. 2 i 1 Krivičnog zakonika Republike Srpske (u daljnjem tekstu: KZRS) i krivičnog djela omogućavanja uživanja opojnih droga iz člana 208 stav 1 KZRS, koji, prema tom rješenju, može trajati do izricanja prvostepene presude, najduže dvije godine od potvrđivanja optužnice, uz obaveznu kontrolu opravdanosti pritvora po isteku svaka dva mjeseca od dana donošenja posljednjeg rješenja o pritvoru. Apelantu je pritvor produžen iz pritvorskih razloga iz člana 197 stav 1 tačka a) Zakona o krivičnom postupku Republike Srpske (u daljnjem tekstu: ZKPRS).

6. U obrazloženju rješenja je navedeno da je Tužilaštvo podiglo Optužnicu broj T13 0 KT 0059163 21 od 28. marta 2022. godine protiv apelanta i drugih lica zbog krivičnog djela neovlašćene proizvodnje i prometa opojnih droga, te protiv apelanta i zbog krivičnog djela omogućavanja uživanja opojnih droga iz člana 208 stav 2 u vezi sa stavom 1 KZRS. U optužnici je stavljen prijedlog za produženje pritvora apelantu nakon potvrđivanja optužnice zbog pritvorskih razloga propisanih u članu 197 stav 1 tačka a) ZKPRS, u kojem je navedeno da posebni pritvorski razlozi iz navedene odredbe, zbog kojih je apelantu određen i produžavan pritvor, u neizmijenjenom obliku i dalje postoje. Okružni sud je povodom navedenog prijedloga održao ročište na kojem je Tužilaštvo ostalo pri prijedlogu, dok se apelant protivio osporavajući i postojanje osnovane sumnje i posebnih pritvorskih razloga. Branilac je istakao da ne stoji poseban pritvorski osnova iz člana 197 stav 1 tačka a) ZKPRS da se apelantu produži pritvor nakon potvrđivanja optužnice po tom osnovu, jer je evidentno da je prije pokretanja predmetnog postupka apelant boravio u Republici Njemačkoj kod svog oca koji tamo živi s porodicom i da se vratio u Bosnu i Hercegovinu u novembru 2021. godine kada je iz medija saznao da se protiv njega vodi istraga, da se obratio advokatskoj kancelariji, a zatim dobrovoljno predao institucijama Republike Srpske. Predložio je da sud umjesto mjere pritvora odredi jemstvo ili mjeru zabrane kao blažu mjeru.

7. Razmatrajući pitanje postojanja osnovane sumnje da je apelant počinio krivična djela koja su mu stavljena na teret, Okružni sud je naveo da postojanje osnovane sumnja kao opšteg uslova za određivanje, odnosno produženje pritvora, izjašnjenjem apelantove odbrane nije dovedeno u pitanje, te da su prihvatljivi razlozi o postojanju osnovane sumnje da su apelant i drugi optuženi izvršili predmetna krivična djela navedena u rješenjima o određivanju i produženju pritvora koja su postala pravosnažna. Ukazano je da osnovana sumnja proizlazi i iz optužnice, koja je potvrđena, te dokaza koji su dostavljeni sudu uz optužnicu, iskaza saslušanih svjedoka i materijalnih dokaza, na osnovu kojih je predmetna optužnica i potvrđena. Okružni sud je u rješenju, na str. 3–5, detaljno opisao o kojim se konkretno dokazima radi te šta je iz njih utvrđeno u pogledu postojanja osnovane sumnje.

8. Nadalje, navedeno je da je sud našao da u odnosu na apelanta i dalje egzistira poseban pritvorski razlog propisan u članu 197 stav 1 tačka a) ZKPRS. Ukazano je da apelant nije pronađen na adresi mjesta stanovanja, kada su ostali osumnjičeni već bili u pritvoru, da je za njim bila raspisana potjernica, ali je u međuvremenu lišen slobode na graničnom prelazu u Gradiški, da je, prema sopstvenim navodima, bio van teritorije Bosne i Hercegovine i boravio kod oca u Republici Njemačkoj i na teritoriji Republike Srbije. Ove okolnosti sud je utvrdio iz službene zabilješke MUPRS od 6. decembra 2021. godine u kojoj je konstatovano da su policijski službenici MUPRS ostvarili kontakt s nadležnim policijskim organima Republike Srbije, koji su utvrdili da je apelant ušao na teritoriju Republike Srbije preko graničnog prelaza Sremska Rača. Daljim provjerama utvrđeno je da je apelant iz Srbije autobusom otputovao na teritoriju Republike Mađarske. S obzirom na navedeno, Okružni sud je zaključio da bi apelant, ukoliko bi bio pušten na slobodu, mogao ponovo napustiti teritoriju BiH, na koji način bi postao nedostupan organima gonjenja, te bi se mogao pokušati sakriti na teritoriji Republike Srbije, na istom nepoznatom mjestu na kojem je boravio ranije, gdje je takođe prikrio i putnički automobil kojim je napustio teritoriju BiH i ušao na teritoriju Republike Srbije ili bi pak mogao otići na teritoriju SR Njemačke, gdje mu živi otac kojeg posjećuje, kamo je odlazio i ranije radi pružanja usluga zaštite objekata i lica. Okružni sud je zaključio da sve te okolnosti, dovedene u vezu s činjenicom da apelant na teritoriji BiH i Republike Srpske nema nepokretnu imovinu, kao ni stalno zaposlenje, ukazuju na opasnost od bjekstva, zbog čega je sud smatrao da je apelantu nužno produžiti pritvor iz razloga propisanih odredbom člana 197 stav 1 tačka a) ZKPRS. Okružni sud je našao da su bez osnova navodi iz izjašnjenja odbrane, konkretno prijedlog za izricanje mjera zabrane umjesto pritvora, jer se, prema ocjeni suda, svrha mjera za obezbjeđenje apelantovog prisustva i za uspješno vođenje ovog krivičnog postupka može postići samo mjerom pritvora.

9. Rješenjem Vrhovnog suda broj 11 0 K 029460 22 Kž 4 od 18. aprila 2022. godine odbijena je kao neosnovana apelantova žalba podnesena protiv rješenja Okružnog suda od 13. aprila 2022. godine.

10. U obrazloženju rješenja je navedeno da u žalbi koju je podnio apelantov branilac nisu navedeni žalbeni osnovi, ali se argumentima iz obrazloženja žalbe osporava postojanje osnovane sumnje da je apelant počinio krivična djela za koja se tereti, kao i postojanje posebnih pritvorskih razloga iz odredbe člana 197 stav 1 tačke a) ZKPRS. Osporavajući postojanje osnovane sumnje, apelant je tvrdio da je prvostepeni sud prejudicirao ishod postupka narušavajući time princip pretpostavke nevinosti. U odnosu na posebne pritvorske razloge, istakao je da je prvostepeni sud, nakon ukidanja prethodnog rješenja kojim su njegovom branjeniku određene mjere zabrane (uz obrazloženje da se njima otklanja iteracijska opasnost), trebao prilikom ponovljenog odlučivanja ispraviti „očiglednu tehničku grešku“ i zadržati izrečene mjere zabrane, umjesto što je donio odluku o produženju pritvora. Nadalje, u vezi s posebnim pritvorskim razlogom iz člana 197 stav 1 tačka a) ZKPRS, apelant je tvrdio da ne postoji opasnost od bjekstva jer je državljanin Bosne i Hercegovine i da nema državljanstvo druge države, pa ne postoje okolnosti koje bi ukazivale na opasnost od bjekstva. Predložio je da se osporeno rješenje preinači i odbije prijedlog za produženje pritvora ili da se rješenje ukine i predmet vrati na ponovno odlučivanje.

11. Vrhovni sud je našao da su neosnovani argumenti iz apelantove žalbe kojim se osporava pravilnost i valjanost razloga datih u osporenom rješenju za postojanje osnovane sumnje. Istaknuto je da je u osporenom rješenju izvršena ocjena dokaza dostavljenih uz optužnicu, koji su detaljno obrazloženi u prijedlogu Tužilaštva za produženje pritvora, da ih je sud doveo u međusobnu vezu, te utvrdio postojanje osnovane sumnje. Ukazano je da su cijenjeni iskazi poimenično navedenih svjedoka, koji su u svojim iskazima precizno naveli mjesto, vrijeme i optužene koji su im davali na uživanje opojnu drogu; cijenjeni su iskazi osumnjičenih označenih u rješenju, koji su potvrdili vezu između poimenično određenih optuženih u neovlašćenom prometu opojne droge (marihuane i kokaina); data detaljna ocjena dokaza pribavljenih sprovođenjem posebnih istražnih radnji iz člana 234 stav 2 tač.

a) i g) ZKPRS, te iskaza poimenično navedenih svjedoka kao krajnjih kupaca i korisnika opojne droge, koji su detaljno opisali način i dogovor s individualno određenim optuženim u vezi s kupovinom opojne droge, precizirajući vrstu, količinu i novčane iznose za koje su drogu kupovali, te ocjena materijalnih dokaza, i to privremeno oduzetih predmeta (opojne droge, drobilica, digitalne vage za precizno mjerenje). Ukazano je i da je u osporenom rješenju, pažljivom analizom sadržaja iskaza svjedoka, prvostepeni sud pravilno utvrdilo postojanje osnovane sumnje i da je apelant počinio krivično djelo omogućavanja uživanja opojnih droga.

12. U pogledu posebnih pritvorskih razloga Vrhovni sud je naveo da su u osporenom rješenju, u tom smislu, dati argumentovani razlozi u pogledu postojanja posebnih pritvorskih razloga iz člana 197 stav 1 tačka a) ZKPRS.

13. U pogledu opasnosti od bjekstva u odnosu na apelanta, Vrhovni sud je ukazao da je prvostepeni sud pravilno cijenio činjenicu da apelant nije pronađen na adresi mjesta stanovanja, da je za njim bila raspisana potjernica, da je lišen slobode na graničnom prelazu, da je boravio van teritorije Bosne i Hercegovine i boravio kod oca u Njemačkoj i na teritoriji Srbije. Vrhovni sud je ponovio utvrđenja prvostepenog suda o apelantovom kretanju između Republike Srbije, Republike Mađarske i Republike Njemačke i potvrdio stav prvostepenog suda o postojanju realne bojazni da bi mogao pobjeći ukoliko bude pušten na slobodu. Nadalje, Vrhovni sud je našao da su neosnovani apelantovi navodi da je prvostepeni sud u ponovljenom postupku, nakon ukidanja prethodnog rješenja kojim su apelantu bile izrečene mjere zabrane, trebao ispraviti tehničku grešku i prilikom donošenja novog rješenja ostati pri izrečenim mjerama zabrane. Ovo zbog toga što je ranije rješenje prvostepenog suda ukinuto rješenjem Vrhovnog suda iz razloga nesaglasnosti, odnosno protivrječnosti između izreke i obrazloženja rješenja u pogledu osnova za produženje pritvora i izrečenih mjera zabrane, u smislu odredbe člana 311 stav 1 tačka k) ZKPRS. U navedenom rješenju Vrhovnog suda od 11. aprila 2022. godine ukazano je na citiranu bitnu povredu odredbi krivičnog postupka, koju je prvostepeni sud prilikom ponovnog odlučivanja otklonio time što je apelantu produžio pritvor zbog postojanja posebnog pritvorskog razloga iz člana 197 stav 1 tačka a) ZKPRS, zbog čega se navedeni prigovori branioca ovog optuženog ukazuju neosnovanim.

14. Vrhovni sud je takođe istakao da s obzirom na to da je utvrđeno da je neophodno da se apelantu pritvor produži, time je u osporenom rješenju dato obrazloženje u pogledu prijedloga odbrane o primjeni mjera zabrana, zbog čega su bez osnova žalbeni prigovori apelantovih branilaca u tom smislu.

IV.Apelacija

a) Navodi iz apelacije

15. Apelant smatra da su mu osporenim rješenjima povrijeđena prava iz člana II/3d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5 stav 1 tačka c) Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), te pravo iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.

16. U pogledu povrede prava iz člana 5 Evropske konvencije apelant je prvenstveno osporio postojanje osnovane sumnje da je počinio krivična djela za koja se tereti. Naveo je da izjave dvojice osumnjičenih lica, kada se dovedu u vezu s drugim dokazima, ne mogu poslužiti kao dokazi za postojanje osnovane sumnje u odnosu na apelanta, imajući u vidu da su ti osumnjičeni motivisani da poboljšaju svoj procesni položaj iskazima kojima inkriminišu druge osumnjičene, a da ostali dokazi, kao što su transkripti razgovora osumnjičenih koji su snimljeni sprovođenjem posebnih istražnih radnji, ne predstavljaju nikakvu vezu između snimaka razgovora apelanta s drugim licima, pa tako službene zabilješke policije ne mogu poslužiti kao dokaz. Smatra da iz navedenog proizlazi da su navodi Tužilaštva o apelantovom učestvovanju u izvršenju predmetnog krivičnog djela ostali nedokazani i da u vezi s tim sud nije imao osnova da utvrdi postojanje osnovane sumnje.

17. U pogledu posebnog pritvorskog razloga iz člana 197 stav 1 tačka a) ZKPRS naveo je da je bio odsutan s adrese svog stanovanja u Banjaluci od 17. novembra 2021. godine, od kada je boravio u inostranstvu, o čemu je prethodno obavijestio svog stanodavca, koja okolnost ne upućuje na zaključak da se krio i bio u bjekstvu, već da je otputovao i imao se namjeru vratiti u Bosnu i Hercegovinu, što je i učinio, pri čemu je svoj dolazak najavio i sudu preko branioca nakon što je saznao da je protiv njega određen pritvor. Smatra da dokazi Tužilaštva o njegovom kretanju – da je napustio teritoriju BiH i ušao u Srbiju, pa nakon toga iz Srbije prešao u Mađarsku, nisu sporni, ali nisu dovoljni za zaključak da se krio i bio u bjekstvu. Ukazao je da je iz spisa predmeta vidljivo da je išao u posjetu svom ocu koji godinama živi i radi u Republici Njemačkoj, da je obavijestio svog stanodavca da će biti odsutan dva mjeseca i platio najamninu unaprijed za dva mjeseca, pa smatra da je nelogično da je platio unaprijed ako se nije imao namjeru vratiti u Banju Luku, odnosno ako je namjeravao pobjeći. Takođe, osporava obrazloženje suda koji opravdanje za postojanje ovog pritvorskog razloga nalazi u tvrdnji da apelant na teritoriji BiH i RS nema nepokretnu imovinu, nema stalno zaposlenje, nije zasnovao porodicu, odnosno nema nikakvih okolnosti i veza koje bi ga vezale za područje ove države. Tvrdi, takođe, da Tužilaštvo konstantno ponavlja iste navode u prilog postojanju bojazni da bi apelant mogao pobjeći ili se sakriti, koje sud nekritički prihvata.

b) Odgovori na apelaciju

18. Vrhovni sud je u odgovoru na apelaciju naveo da su neosnovani apelantovi navodi kojim se ukazuje na povredu prava na slobodu i bezbjednost iz člana II/3d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5 Evropske konvencije, kroz osporavanje postojanja osnovane sumnje da je apelant počinio krivična djela koja mu se stavljaju na teret. Ukazano je da je zaključak iz prvostepenog rješenja o egzistenciji osnovane sumnje zasnovan na sveobuhvatnoj ocjeni dokaza dostavljenih uz optužnicu, koji su detaljno obrazloženi u prijedlogu Tužilaštva za produženje pritvora, pa je na osnovu takve ocjene utvrđeno postojanje osnovane sumnje kao opšteg uslova za produženje pritvora, koji zaključak je kao valjano obrazložen prihvatio i Vrhovni sud. U pogledu navoda iz apelacije kojim se osporava postojanje posebnog pritvorskog razloga iz člana 197 stav 1 tačka a) ZKPRS, Vrhovni sud je naveo da je u osporenim rješenjima dato iscrpno i argumentovano obrazloženje zaključka o postojanju opasnosti od bjekstva apelanta, i to kroz apostrofiranje činjenice da je protiv njega zbog nedostupnosti organima gonjenja i boravka u inostranstvu bila raspisana potjernica, što, u kontekstu odsustva adekvatne ekonomsko-socijalne povezanosti apelanta s teritorijom Bosne i Hercegovine, opravdano ukazuje na postojanje opasnosti od bjekstva kao posebnog pritvorskog razloga.

19. Okružni sud smatra da su u predmetnom krivičnom postupku poštovana sva apelantova prava koja mu garantuju Ustav Bosne i Hercegovine i Evropska konvencija i da nije došlo do kršenja prava na koja se pozvao u apelaciji.

V.Relevantni propisi

20. Zakon o krivičnom postupku Republike Srpske („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 53/12, 91/17 i 66/18) u relevantnom dijelu glasi:

Razlozi za pritvor Član 197. stav (1) tačka v) (1) Ako postoji osnovana sumnja da je određeno lice učinilo krivično djelo, pritvor se protiv tog lica može odrediti:

a)ako se krije ili ako postoje druge okolnosti koje ukazuju na opasnost od bjekstva, Pritvor nakon potvrđivanja optužnice Član 202.

(1) Pritvor se može odrediti, produžiti ili ukinuti i nakon potvrđivanja optužnice. Kontrola opravdanosti pritvora se vrši po isteku svaka dva mjeseca od dana donošenja posljednjeg rješenja o pritvoru. Žalba protiv ovog rješenja ne zadržava njegovo izvršenje.

VI.Dopustivost

21. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

22. U skladu sa članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

23. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Rješenje Vrhovnog suda broj 11 0 K 029460 22 Kž 4 od 18. aprila 2022. godine protiv kojeg nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporeno rješenje apelant je primio 21. aprila 2022. godine, a apelacija je podnesena 6. juna 2022. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

24. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

25. Apelant ukazuje da mu je rješenjima o produženju pritvora povrijeđeno pravo iz člana II/3d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5 stav 1 tačka c) Evropske konvencije.

26. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:

d) Pravo na ličnu slobodu i bezbjednost.

27. Član 5 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Svako ima pravo na slobodu i bezbjednost ličnosti. Niko ne može biti lišen slobode osim u sljedećim slučajevima i u skladu sa postupkom propisanim zakonom:

(...)

c) u slučaju zakonitog hapšenja ili pritvaranja lica u svrhu njegovog dovođenja pred nadležnu zakonitu vlast zbog razumne sumnje da je počinilo krivično djelo, ili kada se to razumno smatra potrebnim kako bi se spriječilo počinjenje krivičnog djela ili bjekstvo nakon počinjenja krivičnog djela;

(...)

3. Svako ko je uhapšen ili pritvoren u skladu s odredbama iz stava 1 tačka c) ovog člana izvodi se bez odlaganja pred sudiju ili drugo službeno lice ovlašćeno zakonom da vrši sudsku vlast, te ima pravo da mu se sudi u razumnom roku ili da bude pušten na slobodu do suđenja. Puštanje na slobodu može biti uslovljeno jemstvima da će se lice pojaviti na suđenju.

28. Apelant osporava rješenja o produženju pritvora ukazujući da su u suprotnosti sa članom II/3d) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 5 Evropske konvencije, odnosno da nemaju valjane argumente u pogledu postojanja osnovane sumnje, kao ni u pogledu postojanja posebnih pritvorskih razloga iz člana 197 stav 1 tačka a) ZKPRS.

29. Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) osnovanost sumnje na kojoj se mora zasnivati hapšenje čini bitan element zaštite od proizvoljnog hapšenja i lišavanja slobode propisan članom 5 stav 1 tačka c) Evropske konvencije. Osnovana sumnja da je počinjeno krivično djelo zahtijeva postojanje nekih činjenica ili informacija koje bi uvjerile objektivnog posmatrača da je moguće da je lice počinilo krivično djelo (vidi Evropski sud, Fox, Campbell i Hartley protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 30. avgusta 1990. godine, serija A, broj 182, stav 32, O'Hara protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 16. oktobra 2001. godine, Izvještaji presuda i odluka 2001-X, stav 34, i Stepuleac protiv Moldavije, presuda od 6. novembra 2007. godine, aplikacija broj 8207/06, tačka 68). Pri tome, Ustavni sud ukazuje na to da u trenutku određivanja pritvora ne mora biti sa sigurnošću utvrđeno da je krivično djelo zaista i počinjeno, te ne mora biti utvrđena njegova priroda. Konačno, shodno članu 5 stav 1 Evropske konvencije, zakonitost pritvora ocjenjuje se na osnovu domaćeg zakona, s tim da lišavanje slobode mora biti u skladu sa svrhom člana 5 Evropske konvencije. Dakle, lice koje je u pitanju mora biti zaštićeno od proizvoljnosti (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 5842/10 od 20. aprila 2011. godine, dostupna na internet stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba).

30. Nadalje, Ustavni sud ukazuje da odredbe člana 5 stav 3 Evropske konvencije zahtijevaju da je lice lišeno slobode u skladu sa članom 5 stav 1 tačka c) Evropske konvencije, tj. da je lišavanje „zakonito“ u smislu navedenog člana i da obuhvata podjednako i proceduralnu i materijalnu zaštitu takvih lica. Evropski sud je zaključio da poštovanje člana 5 stav 3 Evropske konvencije zahtijeva da sudska vlast preispita sva pitanja u vezi s pritvorom, te da odluku o pritvoru donese pozivajući se na objektivne kriterijume predviđene zakonom. Pri tome je postojanje osnovane sumnje da je lice lišeno slobode počinilo krivično djelo za koje se tereti conditio sine qua non za određivanje ili produženje pritvora. Nakon određenog vremena to nije dovoljno, već se mora procijeniti da li za pritvor postoje relevantni i dovoljni razlozi (vidi Evropski sud, Trzaska protiv Poljske, presuda od 11. jula 2000. godine, aplikacija broj 25792/94, stav 63). Prema daljnjem stavu Evropskog suda, opravdanost pritvora zavisi od okolnosti konkretnog slučaja koje moraju da budu takve da upućuju na postojanje opšteg (javnog) interesa koji je tako važan i značajan da, usprkos principu pretpostavke nevinosti, preteže nad principom poštovanja slobode pojedinca.

31. U konkretnom slučaju apelant osporava postojanje osnovane sumnje, ukazujući da su redovni sudovi zaključak o postojanju osnovane sumnje zasnovali na izjavama dvojice osumnjičenih u ovom postupku, za koje smatra da su motivisani da poboljšaju svoj procesni položaj iskazima kojima inkriminišu druge osumnjičene, kao i da ostali dokazi, kao što su transkripti razgovora osumnjičenih koji su snimljeni sprovođenjem posebnih istražnih radnji, ne predstavljaju nikakvu vezu između snimaka razgovora apelanta s drugim licima, zbog čega je smatrao da te službene zabilješke policije ne mogu poslužiti kao dokaz. Ustavni sud, u vezi s tim, zapaža da je Vrhovni sud, ispitujući apelantovu žalbu u ovom segmentu, u potpunosti podržao zaključak i obrazloženje prvostepenog suda o postojanju osnovane sumnje koja je zasnovana na dokazima koje je sud taksativno pobrojao i obrazložio šta je utvrđeno njihovom ocjenom pojedinačno i u međusobnoj vezi. Slijedom navedenog, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi naveli jasne i u ovom trenutku dovoljne razloge o postojanju osnovane sumnje u odnosu na apelanta, pri čemu u osporenim rješenjima nema ništa što ukazuje na to da je o pitanju postojanja osnovane sumnje odlučeno proizvoljno. Stoga, Ustavni sud smatra da osporena rješenja nisu u suprotnosti s odredbama ZKPRS i Evropske konvencije i da sadrže razloge u pogledu postojanja opšteg uslova za određivanje pritvora iz člana 197 stav 1 ZKPRS.

32. U pogledu posebnih pritvorskih razloga, Ustavni sud zapaža da je apelantu pritvor produžen iz osnova propisanog članom 197 stav 1 tačka a) ZKPRS. Apelant osporava zaključke sudova i obrazloženja u pogledu postojanja ovog uslova, tvrdeći da sudovi u tom pravcu nisu dali dovoljne i jasne razloge. Tvrdi da je iz njegovog postupanja (konkretno uplate najamnine dva mjeseca unaprijed, činjenice da se vratio u Banju Luku kada je saznao da je protiv njega određen pritvor, kao i činjenice da nema državljanstvo bilo koje države osim Bosne i Hercegovine) sasvim jasno da nema namjeru pobjeći i sakriti se s ciljem izbjegavanja krivičnog gonjenja.

33. Ustavni sud podsjeća da se opasnost od bjekstva mora ocjenjivati s obzirom na brojne relevantne faktore koji mogu da potvrde postojanje opasnosti od bjekstva ili da je učine toliko slabom da ne može opravdati pritvor za vrijeme trajanja suđenja (vidi Evropski sud, Yağcı i Sargın protiv Turske, 8. juni 1995. godine, stav 52, serija A, boj 319-A). Opasnost od bjekstva mora se cijeniti u vezi s faktorima koji se tiču karaktera lica u pitanju, njegovog morala, doma, zanimanja, imovine, porodičnih veza i svih drugih vrsta veza sa zemljom u kojoj mu se sudi. Očekivanje teže kazne i težina dokaza mogu biti relevantni, ali to nije odlučujuće i mogućnost dobijanja garancija može biti korišćena za neutralizaciju rizika od bjekstva (vidi Evropski sud, Neumeister protiv Austrije, 27. juni 1968. godina, stav 10, serija A, broj 8).

34. Imajući u vidu navedene standarde, Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja osporenih rješenja proizlazi da je zaključak o postojanju opasnosti od bjekstva donesen imajući u vidu okolnost da apelant nije bio pronađen na adresi mjesta stanovanja, da je za njim bila raspisana potjernica, da je lišen slobode na graničnom prelazu u Gradiški, da je bio van teritorije Bosne i Hercegovine i boravio kod oca u Njemačkoj i na teritoriji Srbije. Imajući u vidu sve te okolnosti, Okružni sud je zaključio, a Vrhovni sud ga u tom stavu podržao, da ukoliko bi bio pušten na slobodu, apelant bi mogao ponovo napustiti teritoriju BiH, na koji način bi postao nedostupan organima gonjenja, te bi mogao pokušati da se sakrije na teritoriji Republike Srbije, na istom nepoznatom mjestu na kojem je boravio ranije, gdje je takođe prikrio i putnički automobil kojim je napustio teritoriju BiH i ušao na teritoriju Republike Srbije ili bi mogao otići na teritoriju Republike Njemačke, gdje mu živi otac kojeg posjećuje i kamo je odlazio i radi pružanja usluga zaštite objekata i lica. U tom smislu, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi pri ocjeni naročitih okolnosti naveli jasne i argumentovane razloge koji u sveukupnosti predstavljaju ozbiljne razloge od javnog interesa koji, nezavisno od pretpostavke nevinosti, pretežu nad pravom na slobodu. U tom kontekstu je takođe preispitana mogućnost izricanja blažih mjera u odnosu na mjeru pritvora, te navedeni potpuni i određeni razlozi zbog kojih je zaključeno da neke od blažih mjera nisu primjenjive niti svrsishodne u konkretnom slučaju i u konkretnoj fazi postupka, te da analizom svih okolnosti i dalje egzistiraju objektivni razlozi za zaključak da postoje uslovi iz člana 197 stav 1 tačka a) ZKPRS za produženje pritvora.

35. Stoga, Ustavni sud zaključuje da su neosnovane apelantove tvrdnje da mu je prekršeno pravo iz člana II/3d) Ustava Bosne i Hercegovine, te iz člana 5 Evropske konvencije. Ostali navodi

36. Apelant je u apelaciji naveo i da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije. Međutim, osim pozivanja na ovo pravo, apelant nije obrazložio u čemu se sastoji njegova navodna povreda, pa Ustavni sud nije u mogućnosti ove navode detaljnije ispitati. VIII.Zaključak

37. Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava iz člana II/3d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5 stav 1 tačka c) i stav 3 Evropske konvencije kada su redovni sudovi, odlučujući o prijedlogu za produženje pritvora nakon potvrđivanja optužnice, utvrdili da i dalje postoje naročite okolnosti koje ukazuju na postojanje opravdane bojazni da bi se apelant puštanjem na slobodu mogao sakriti ili pobjeći, uz ozbiljne razloge od javnog interesa koji, nezavisno od principa pretpostavke nevinosti, pretežu nad pravom na ličnu slobodu i bezbjednost.

38. Na osnovu člana 18 stav (1) tačka l), člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

39. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić

Odluka o meritumu u predmetu AP-2059/22 (L. B.) | Sudska praksa | Aktio