Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1271/22 (N. G.)

Odluka donesena 07. 09. 2022.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Građanski postupak
  • Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Troškovi postupka
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1271/22

Apelacija

Odluka o dopustivosti

07. 09. 2022.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Mirsad Ćeman i sudije Seada Palavrić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 7. septembra 2022. godine, u predmetu broj AP-1271/22, rješavajući apelaciju koju je podnio Neđeljko Grmuša, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Neđeljko Grmuša protiv Presude Okružnog suda u Banjaluci broj 71 0 P 273550 21 Gž od 14. marta 2022. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Neđeljko Grmuša (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banjaluke, kojeg zastupa Svetozar Davidović advokat iz Banjaluke, podnio je 11. aprila 2022. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 71 0 P 273550 21 Gž od 14. marta 2022. godine i Presude Osnovnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 71 0 P 273550 19 P 2 od 15. aprila 2021. godine.

2. Presudom Osnovnog suda broj 71 0 P 273550 19 P 2 od 15. aprila 2021. godine (vrijednost predmeta spora 10.050,00 KM) usvojen je tužbeni zahtjev tužioca (J.Ć.) te je utvrđeno da je ništav ugovor o kupoprodaji nekretnina od 29. marta 2005. godine zaključen između prvotužene (Z.Ć.) kao prodavca i apelanta (drugotuženog) kao kupca, u dijelu kojim je prvotužena raspolagala imovinom koja predstavlja bračnu tekovinu tužioca i prvotužene u visini 1/8 suvlasničkog dijela tužioca upisanog na ime prvotužene na nekretninama pobliže naznačenim u izreci navedene presude, što je apelant dužan priznati i trpjeti da se tužilac na osnovu te presude uknjiži na teret suvlasničkog dijela prvotužene sa 1/8 dijela na predmetnim nekretninama (stav I izreke presude). Djelimično je usvojen apelantov protivtužbeni zahtjev te su obavezani tužilac i prvotužena da apelantu vrate na ime dijela kupoprodajne cijene iznos od 12.500,00 KM sa zakonskim zateznim kamatama (stav II izreke presude), dok je odbijen kao neosnovan apelantov protivtužbeni zahtjev da se raskine ugovor o kupoprodaji nekretnina od 29. marta 2005. godine i da se obavežu tužilac i prvotužena da apelantu vrate razliku između traženog (100.000,00 KM) i dosuđenog (12.500,00 KM) iznosa kupoprodajne cijene (stav III izreke presude). Obavezani su prvotužena i apelant da tužiocu naknade troškove parničnog postupka u određenom novčanom iznosu (stav IV izreke presude).

3. Odlučujući o apelantovoj žalbi izjavljenoj protiv prvostepene presude, Okružni sud je Presudom broj 71 0 P 273550 21 Gž od 14. marta 2022. godine, žalbu djelimično usvojio i preinačio prvostepenu presudu u stavu I i II izreke te presude na način da je odbio kao neosnovan tužbeni zahtjev tužioca, te je odbio kao neosnovan i apelantov protivtužbeni zahtjev u usvajajućem dijelu. Preinačena je i odluka o troškovima postupka (stav IV izreke prvostepene presude) na način da svaka stranka snosi svoje troškove postupka. Apelantova žalba je u preostalom dijelu (u odnosu na stav III izreke prvostepene presude) odbijena kao neosnovana, te je prvostepena presuda u tom dijelu potvrđena. Obavezan je tužilac da apelantu naknadi troškove žalbenog postupka u iznosu od 1.026,50 KM, dok je preko dosuđenog iznosa apelantov zahtjev odbijen kao neosnovan.

4. U obrazloženju osporene presude, u odnosu na odluku o troškovima (prvostepenog) postupka, Okružni sud je naveo da je o troškovima postupka odlučeno na način naveden u dispozitivu osporene presude i to primjenom odredbi člana 397. stav (2) Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), budući da je preinačena odluka o glavnoj stvari. Naime, Okružni sud je ukazao da tužilac i apelant nisu uspjeli u ovoj parnici sa svojim zahtjevima, a da prvotužena nije ni postavila zahtjev za naknadu troškova postupka, slijedom čega je, shodno odredbama člana

384. ZPP, odlučeno da svaka stranka snosi svoje troškove postupka. Nadalje, u odnosu na odluku o troškovima žalbenog postupka, Okružni sud je naveo da je apelant imao troškove sastava žalbe u iznosu od 1.053,00 KM i takse na žalbu u iznosu od 1.000,00 KM (dakle, ukupno 2.053,00 KM). Kako je u žalbenom postupku apelant uspio sa 50%, to je, srazmjerno tom uspjehu i primjenom odredbi člana 397. stav (1) ZPP, tužilac je obavezan da mu naknadi troškove žalbenog postupka u iznosu od 1.026,50 KM, dok je preko dosuđenog iznosa apelantov zahtjev za naknadu troškova žalbenog postupka odbijen kao neosnovan.

Apelacioni navodi

5. Apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant, zapravo, osporava odluku o troškovima postupka, navodeći da je evidentno da je tužilac svojom tužbom inicirao parnični postupak koji je na kraju i izgubio, pa da je zbog toga dužan i da plati troškove tog postupka.

6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

7. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Khundunts protiv Azerbejdžana, Odluka od 26. februara 2019. godine, stav 32. te Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02 i Dumlu protiv Turske, Odluka od 20. aprila 2021. godine, stav 27), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

8. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava odnose isključivo na način na koji su sudovi primijenili procesno pravo. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01 i Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, stav 23). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02 i Radomilja i drugi protiv Hrvatske, presuda od 20. marta 2018. godine, stav 150). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima.

9. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Okružni sud u obrazloženju osporene odluke dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Naime, Ustavni sud zapaža da je Okružni sud, pozivajući se na relevantne odredbe ZPP, dao jasne razloge za svoje odlučenje u pogledu troškova postupka, a Ustavni sud, nasuprot apelantovim navodima, u takvom obrazloženju Okružnog suda ne vidi proizvoljnost. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelantovi navodi u konkretnom slučaju pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

10. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

11. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1271/22 (N. G.) | Sudska praksa | Aktio