Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-4746/20 (D. R.)
Odluka donesena 06. 07. 2022.
- Povreda
- Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
- Stanarsko pravo
- Miješanje u pravo na dom
- Proporcionalnost u kontekstu člana 8. EK
- Građanski postupak
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-4746/20
Apelacija
Odluka o meritumu
06. 07. 2022.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 4746/20, rješavajući apelacije Dijane Rozić, na temelju članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 57. stavak (2) točka b), članka 59. st. (1) i (2) i članka 62. stavak (1) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Mato Tadić, predsjednik Miodrag Simović, dopredsjednik Mirsad Ćeman, dopredsjednik Valerija Galić, sutkinja Seada Palavrić, sutkinja Zlatko M. Knežević, sudac na sjednici održanoj 6. srpnja 2022. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Usvajaju se apelacije Dijane Rozić.
Utvrđuje se povreda prava na dom iz članka II/3.(f) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 8. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda.
Ukida se Presuda Kantonalnog suda u Mostaru broj 55 0 P 003652 20 Gž od 10. studenog 2020. godine.
Predmet se vraća Kantonalnom sudu u Mostaru koji je dužan po žurnom postupku donijeti novu odluku u skladu sa člankom II/3.(f) Ustava Bosne i Hercegovine i člankom 8. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda.
Nalaže se Kantonalnom sudu u Mostaru da, u skladu sa člankom 72. stavak (5) Pravila Ustavnog suda, u roku od tri mjeseca od dana dostave ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o poduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Dijana Rozić (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Čitluka, koju zastupa Semir Guzin iz Odvjetničkog ureda Kebo & Guzin iz Mostara, podnijela je 29. prosinca 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 55 0 P 003652 20 Gž od 10. studenog 2020. godine. Apelacija je registrirana pod brojem AP 4746/20.
2. Apelantica, koju zastupa Semir Guzin iz Odvjetničkog ureda Kebo & Guzin iz Mostara, podnijela je 27. svibnja 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv Rješenja Vrhovnog suda Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 55 0 P 003652 21 Rev od 11. ožujka 2021. godine. Apelacija je registrirana pod brojem AP 1839/21. Ustavni sud nalazi da iz navoda apelacije proizlazi da apelantica osporava Presudu Kantonalnog suda broj 55 0 P 003652 20 Gž od 10. studenog 2020. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
3. S obzirom na to da se navedene apelacije odnose na isto pitanje, Ustavni sud je, u skladu sa člankom 32. stavak (1) Pravila Ustavnog suda, odlučio da spoji predmete br. AP 4746/20 i AP 1839/21 i vodi jedan postupak, te donese jednu odluku pod brojem AP 4746/20.
4. Na temelju članka 23. Pravila Ustavnog suda, 29. ožujka 2022. godine zatraženo je od Općinskog suda u Čitluku (u daljnjem tekstu: Općinski sud) i Kantonalnog suda da dostave odgovor na apelaciju, a 6. lipnja 2022. godine odgovor na apelaciju zatražen je od R. R. (u daljnjem tekstu: tužiteljica).
5. Općinski sud i tužiteljica su u ostavljenom roku dostavili odgovor na apelaciju. Kantonalni sud nije dostavio odgovor na apelaciju u ostavljenom roku.
6. Odgovori na apelacije dostavljeni su apelantičinom zastupniku na izjašnjenje 27. travnja i 16. lipnja 2022. godine.
7. Apelantičin zastupnik nije dostavio izjašnjenje na odgovore na apelacije u ostavljenom roku. III.Činjenično stanje
8. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelacijskih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
9. Presudom Općinskog suda, stavak I., odbijen je tužiteljičin tužbeni zahtjev kojim je tražila da joj apelantica preda u posjed stan u prizemlju objekta koji se nalazi u Čitluku, preciznije označen u presudi (u daljnjem tekstu: sporni stan), slobodan od stvari i osoba u roku od 30 dana i pod prijetnjom prinudnog izvršenja, te je odbijen tužiteljičin zahtjev za naknadu troškova postupka. Stavkom II. presude obvezana je tužiteljica apelantici nadoknaditi troškove postupka u iznosu i na način preciznije određen u izreci.
10. U obrazloženju presude Općinski sud je naveo da je tužiteljica podnijela tužbu protiv apelantice radi predaje u posjed spornog stana. Dalje je navedeno da je apelantica u odgovoru na tužbu osporila tužbeni zahtjev, te je, između ostalog, istaknula prigovor povrede prava na dom iz članka 8. Europske konvencije o zaštiti ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija). Navedeno je da je apelantica smatra da je kao član obiteljskog kućanstva vlasnice spornog stana (tužiteljice) stekla pravo da se sporni stan ima smatrati njezinim domom u smislu članka 8. Europske konvencije, koje pravo je štiti od prinudnog iseljenja iz objekta, pri tome ne dirajući u vlasničko-pravne odnose na spornom stanu.
11. Potom je Općinski sud naveo da su na ročištu za glavnu raspravu provedeni određeni materijalni dokazi preciznije navedeni u presudi, te da je saslušana apelantica kao parnična stranka. Navedeno je da nije proveden dokaz saslušanja tužiteljice kao parnične stranke, jer je njezin punomoćnik odustao od tog prijedloga.
12. Dalje je ukazano da među parničnim strankama nije sporno da je sporni stan u vlasništvu tužiteljice, da apelantica u spornom stanu živi od 25. travnja 1998. godine kada je zaključila brak s tužiteljičinim sinom, te da je brak razveden Presudom Općinskog suda broj 55 0 P 002526 17 P od 6. lipnja 2018. godine. Ukazano je da je među parničnim strankama sporno ostaje li sporni stan apelantičin dom i nakon razvoda braka.
13. Dalje je navedeno da je apelantica prilikom saslušanja kao parnična stranka istaknula da u spornom stanu živi neprekidno od 25. travnja 1998. godine, od dana udaje, te da u spornom stanu živi i nakon razvoda braka. Potom, da je u braku s tužiteljičinim sinom dobila troje djece, da trenutno djeca žive s njom u spornom stanu, da su dvoje djece studenti, a jedno dijete je maloljetno i osmi je razred osnovne škole. Nadalje, da nema u vlasništvu stan u kojem bi mogla živjeti s djecom, da nema nigdje nikakvu nekretninu, da je prije zaključenja braka studirala u Mostaru i živjela u iznajmljenom stanu, da njezini roditelji žive u Zagrebu, da tužiteljica živi sama u dvosobnom stanu u zgradama u Čitluku, te da u sporni stan navraća svakodnevno. Ukazano je da je apelantica istaknula da nema sredstava da sama riješi stambeno pitanje, da su za vrijeme trajanja braka ulagali u kuću (u kojoj se nalazi sporni stan) i štedjeli, te da je bračnu ušteđevinu uzeo njen suprug. Istaknula je da je kuća u posljednjih 20 godina dograđivana, da sada ima četiri etaže, da raspolaže sa pet stanova plus konoba, da u toj kući žive dvije obitelji, apelantica s djecom i drugi sin tužiteljice, te da je pitanje vlasništva dosta složeno.
14. Općinski sud je dalje naveo da je tužiteljičina punomoćnica imala primjedbi na apelantičin iskaz, smatrajući ga iskonstruiranim i suprotnim činjenicama, a sve s ciljem da apelantica za sebe ishoduje materijalnu korist. Navedeno je da je tužiteljičina punomoćnica istaknula da je očekivala takve odgovore od apelantice, te je na te okolnosti predložila saslušanje svjedoka, koje je Općinski sud na pripremnom ročištu odbio. U svezi s tim, Općinski sud je naveo da nisu točni tužiteljičini navodi izneseni na glavnoj raspravi nakon saslušanja apelantice da je sud na pripremnom ročištu odbio tužiteljicu s prijedlogom za izvođenje dokaza saslušanjem svjedoka, jer tužiteljica to nije ni predlagala. Ukazano je da je navedene dokaze predložila apelantica, ali je od njih odustala nakon što su utvrđene nesporne činjenice u predmetnom postupku.
15. Općinski sud je dalje naveo da je apelantičin iskaz cijenio u svezi s drugim dokazima, te da je utvrdio da apelantica u spornom stanu živi od 25. travnja 1998. godine, da u njemu živi i nakon razvoda braka, da nema drugi stan u kojem bi živjela, niti ima dovoljno sredstava da sama riješi stambeno pitanje. Osim toga, navedeno je da je sporni stan u vlasništvu tužiteljice, u kojem apelantica živi zajedno sa svojom djecom, te da je to trenutno njezin jedini dom. Dalje je naveo sadržaj odredbi čl. 17. i 126. stavak (1) Zakona o stvarnim pravima, te odredbi članka II/3.(f) Ustava Bosne i Hercegovine i članak 8. Europske konvencije. U skladu s tim je navedeno da je u konkretnom slučaju došlo do sukoba prava vlasništva i prava na dom. Dalje je ukazano da prema stajalištu Europskog suda i Ustavnog suda prilikom pružanja zaštite jednom od navedena dva prava, odlučujuća je šteta koju jedna stranka takvom zaštitom trpi. U svezi s tim, navedeno je da bi nastupila veća šteta i teže posljedice iseljenjem apelantice iz spornog stana od štete koju bi tužiteljica trpjela povodom prava na mirno uživanje imovine ostankom apelantice u spornom stanu. U skladu s navedenim, odlučeno je kao u izreci presude.
16. Presudom Kantonalnog suda broj 55 0 P 003652 20 Gž od 10. studenog 2020. godine tužiteljičina žalba je uvažena, prvostupanjska presuda preinačena tako što je apelantica dužna predati u posjed tužiteljici sporni stan, slobodan od stvari i osoba, u roku od 30 dana i pod prijetnjom prinudnog izvršenja. Istom presudom obvezana je apelantica tužiteljici nadoknaditi troškove parničnog postupka u određenom iznosu, preciznije navedenom u izreci.
17. U obrazloženju presude je navedeno da je u prvostupanjskom postupku nesporno utvrđeno da je sporni stan u tužiteljičinom vlasništvu, da apelantica u njemu živi od 25. travnja 1998. godine kada je zaključila brak s tužiteljičinim sinom, te da je brak razveden Presudom Općinskog suda broj 55 0 P 002526 17 P od 6. lipnja 2018. godine.
18. Dalje je ukazano na sadržaj odredbi članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju i čl.126. i 127. Zakona o stvarnim pravima. U svezi s tim, navedeno je da u konkretnom slučaju nisu ispunjeni uvjeti da se primijene odredbe članka 8. Europske konvencije i odluka Ustavnog suda kojom se regulira „pravo na dom“. Dalje je navedeno da je tijekom prvostupanjskog postupka nedvojbeno utvrđeno da je tužiteljica sporni stan, koji je u njezinom vlasništvu, ustupila sinu i apelantici kao tadašnjoj supruzi na korištenje bez naknade, da apelantica nije nositeljica stanarskog prava, niti po bilo kojoj drugoj osnovi ima status nositeljice stanarskog prava na spornom stanu, da više nije član obiteljskog kućanstva nositelja stanarskog prava, tj. tužiteljice, te da nema status zakonom zaštićenog stanara. Osim toga, ukazano je da bi se pružila zaštita „prava na dom“ jedan od uvjeta je da to ometanje mora biti u skladu s domaćim zakonodavstvom (u konkretnom slučaju u skladu s odredbama čl. 126. i 127. Zakona o stvarnim pravima), te da nije ispunjen ni drugi alternativni uvjet da se pruži zaštita „prava na dom“, a to je da ometanje „prava na dom“ mora imati legitiman cilj, a to je zaštita prava vlasništva tužiteljice.
19. Rješenjem Vrhovnog suda broj 55 0 P 003652 21 Rev od 11. ožujka 2021. godine apelantičina revizija izjavljena protiv Presude Kantonalnog suda broj 55 0 P 003652 20 Gž od 10. studenog 2020. godine je odbačena.
20. U obrazloženju je navedeno da se u konkretnom slučaju radi o nenovčanom potraživanju gdje novčana vrijednost spora u tužbi ne prelazi iznos od 30.000,00 KM kao kriterij uvjeta dopuštenosti revizije iz članka 237. stavak (2) Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP). Također je navedeno da nije ispunjen ni uvjet iznimne dopustivosti revizije iz članka 237. st. (3) i (4) ZPP jer apelantica u reviziji nije postupila u skladu sa člankom 237. stavak (5) ZPP, odnosno u reviziji nije označila pravno pitanje zbog kojeg bi revizija bila dopuštena. IV.Apelacija I.Navodi iz apelacije
21. Apelantica smatra da su osporenom presudom Kantonalnog suda povrijeđena njezina prava iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije, te članka II/3.(f) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 8. Europske konvencije.
22. Apelantica ističe da je nesporno da je tužiteljica vlasnica nekretnine u kojoj se nalazi sporni stan, u koji se apelantica uselila 25. travnja 1998. godine nakon zaključenja braka s tužiteljičinim sinom. Apelantica ističe da je brak razveden pravomoćnom presudom Općinskog suda od 6. lipnja 2018. godine, te da je i nakon razvoda s djecom ostala da živi u spornom stanu, koji predstavlja njezin dom u smislu članka 8. Europske konvencije. Apelantica smatra da je članak 8. Europske konvencije štiti od prinudnog iseljenja iz spornog stana, pri tome ne dirajući u vlasničko-pravne odnose na spornom stanu (apelantica se pozvala na Odluku Ustavnog suda broj U 131/03 od 22. rujna 2004. godine). Apelantica smatra da u situaciji gdje obje strane brane svoje ustavno pravo, u konkretnom slučaju tužiteljica svoje „pravo na imovinu“, a apelantica „pravo na dom“, ta prava dolaze u sukob, te miješanje u navedena prava mora biti izbalansirano i proporcionalno. Apelantica smatra da se prava i interesi jedne strane ne mogu razmatrati ili štititi a da se ne obrati pažnja na posljedice koje takva zaštita može imati po drugu stranu. Apelantica ističe da bi za nju iseljenjem iz spornog stana nastupile ozbiljnije posljedice nego što bi ih imala tužiteljica ostankom apelantice u spornom stanu. Apelantica smatra da kada su navedena dva ustavna prava u sukobu, prednost se ipak daje zaštiti prava na dom, a tim pitanjem Kantonalni sud se uopće nije bavio, već se samo paušalno pozvao na zaštitu prava vlasništva i mirnog korištenja imovine.
II.Odgovori na apelacije
23. Općinski sud je naveo da pred tim sudom nije bilo kršenja apelantičinog prava glede garancija prava na pravično suđenje.
24. Tužiteljica je istaknula da je apelacija prima facie neutemeljena jer ne postoji kršenje apelantičinih prava na koja se u apelaciji poziva. Navodi da je apelantica u spornom stanu živjela isključivo voljom tužiteljice, bez naknade i uz njezino izričito odobrenje od zaključenja braka pa sve do razvoda braka, od kada je prestala i svaka osnova da apelantica koristi nekretninu koja je u tužiteljičinom vlasništvu. Tužiteljica navodi da apelantica nema status nositeljice stanarskog prava, da više nije član obiteljskog kućanstva nositelja stanarskog prava, da nema status zakonom zaštićenog stanara, te da ne postoji niti jedna zakonska odredba koja bi štitila apelanticu kao bespravnog korisnika spornog stana. Tužiteljica ističe da apelantica apelaciju temelji na pogrešnoj interpretaciji i pokušaju analogne primjene Odluke Ustavnog suda broj U 131/03 od 22. rujna 2004. godine, ne cijeneći sveukupnost okolnosti tog slučaja, koji se u konkretnom slučaju ne može primijeniti. Tužiteljica ističe da ako se i prihvati da je sporni stan apelantičin dom, povrat stana vlasniku predstavljao bi legitiman cilj miješanja u to pravo, te bi mjera iseljenja apelantice bila neophodna u demokratskom društvu. Tužiteljica smatra da odlučna činjenica u konkretnom slučaju nije duljina življenja apelantice u bračnoj zajednici s tužiteljičinim sinom u spornom stanu, već je osnova korištenja ustupanje od strane tužiteljice do opoziva, dakle voljom vlasnika, te dosljedna primjena Zakona o stvarnim pravima. Tužiteljica ističe da se apelantica nesporno nalazi u radnom odnosu i ostvaruje osobna primanja, kako sada tako i cijelo proteklo vrijeme trajanja bračne zajednice s tužiteljičinim sinom. Ističe da je apelantica vlasnica nekretnina u Grudama, što je potrebno cijeniti kao relevantne činjenice. Tužiteljica smatra da apelantica ima dovoljno osobnih primanja, te da ima dovoljno posebne imovine da samostalno riješi stambeno pitanje. S obzirom na navedeno, tužiteljica smatra da je presuda Kantonalnog suda donesena uz pravilnu primjenu članka
1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju, te pravilnom primjenom čl. 17. i 126. Zakona o stvarnim pravima.
V.Relevantni propisi
25. Zakon o stvarnim pravima („Službene novine Federacije BiH“ br. 66/13, 100/13, 32/19 – odluka USFBiH i 94/20 – rješenje USFBiH) U konkretnom slučaju primjenjuje se Zakon o stvarnim pravima („Službene novine Federacije BiH” br. 66/13 i 100/13) koji je važio u vrijeme donošenja osporenih odluka, a koji u relevantnom dijelu glasi:
Zaštita prava vlasništva Članak 126.
Vlasničke tužbe (1) Vlasnik ima pravo da zahtijeva povrat stvari od osobe koja je u njenom posjedu, a od osobe koja ga protupravno uznemirava da prestane sa uznemiravanjem.
(2) Pravo na povrat stvari i na prestanak uznemiravanja ne zastarijevaju.
Članak 127.
Vlasnička tužba na povrat stvari (1) Da bi ostvario pravo na povrat stvari vlasnik mora dokazati da je stvar koju zahtijeva njegovo vlasništvo i da se stvar nalazi u tuženikovom posjedu.
(2) Vlasnik mora stvar čiji povrat traži opisati po njenim osobinama ili znacima koji je razlikuju od istovrsnih stvari.
(3) Osoba koja je stvar posjedovala pa je posjed napustila pošto joj je dostavljena tužba, treba je o svome trošku predati vlasniku, odnosno treba joj nadoknaditi punu vrijednost stvari.
VI.Dopustivost
26. U skladu sa člankom VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacijsku nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu kada ona postanu predmetom spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
27. U skladu sa člankom 18. stavak (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi učinkoviti pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem učinkovitom pravnom lijeku koji je koristio.
28. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijama su Rješenje Vrhovnog suda broj 55 0 P 003652 21 Rev od 11. ožujka 2021. godine i Presuda Kantonalnog suda broj 55 0 P 003652 20 Gž od 10. studenog 2020. godine. Ustavni sud zapaža da je Rješenjem Vrhovnog suda broj 55 0 P 003652 21 Rev od 11. ožujka 2021. godine, koje je apelantica primila 17. svibnja 2021. godine, odbačena apelantičina revizija kao nedopuštena. U skladu s tim, Ustavni sud nalazi da je konačna odluka u predmetnom postupku Presuda Kantonalnog suda broj 55 0 P 003652 20 Gž od 10. studenog 2020. godine, protiv koje nema drugih učinkovitih pravnih lijekova propisanih zakonom. Navedena presuda Kantonalnog suda je donesena 10. studenog 2020. godine, a apelacija broj AP 4746/20 je podnesena 29. prosinca 2020. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano člankom 18. stavak (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacije ispunjavaju i uvjete iz članka 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacije nisu dopustive, niti su očigledno (prima facie) neutemeljene.
29. Imajući u vidu odredbe članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetne apelacije ispunjavaju uvjete glede dopustivosti.
VII.Meritum
30. Apelantica smatra da su osporenom presudom Kantonalnog suda povrijeđena njezina prava iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije, te članka II/3.(f) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 8. Europske konvencije.
Pravo na poštovanje doma
31. Članak II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i temeljne slobode iz ovog članka, stavak 2 što uključuje:
f) Pravo na privatni i obiteljski život, dom i dopisivanje.
32. Članak 8. Europske konvencije glasi:
1. Svatko ima pravo na poštovanje svoga privatnog i obiteljskog života, doma i prepiske.
2. Javne vlasti se ne smiju miješati u ostvarivanje ovog prava osim ako to nije sukladno zakonu i neophodno u demokratskom društvu u interesima nacionalne sigurnosti, javne sigurnosti ili gospodarske dobrobiti zemlje, radi sprječavanja nereda ili kriminala, radi zaštite zdravlja ili morala, ili radi zaštite prava i sloboda drugih.
33. Ustavni sud naglašava da je temeljna svrha članka 8. Europske konvencije zaštita pojedinaca od arbitrarnih miješanja vlasti u njihova prava garantirana člankom 8. Europske konvencije (vidi Europski sud, Kroon protiv Holandije, presuda od 27. listopada 1994. godine, serija A, broj 297-C, stavak 31.). Članak 8. Europske konvencije štiti pravo pojedinca na poštovanje njegovog doma i predviđa da se javna vlast neće miješati u vršenje ovog prava, osim u slučajevima iz stavka 2. tog članka.
34. Pri određivanju radi li se u konkretnom slučaju o povredi članka 8. Europske konvencije prvenstveno se mora utvrditi predstavlja li sporni stan apelantičin „dom“ u smislu značenja stavka 1. članka 8. Europske konvencije i je li u konkretnom slučaju došlo do „miješanja“ javnih vlasti u poštovanje apelantičinog „doma“. Drugo, da bi „miješanje“ bilo opravdano, mora biti „u skladu sa zakonom“. Ovaj uvjet zakonitosti se, u skladu sa značenjem termina Europske konvencije, sastoji iz više elemenata: (a) miješanje mora biti utemeljeno na domaćem ili međunarodnom zakonu, (b) zakon o kojem je riječ mora biti primjereno dostupan tako da pojedinac bude primjereno upućen na okolnosti zakona koje se mogu primijeniti na dani predmet i (c) zakon mora biti formuliran s odgovarajućom točnošću i jasnoćom da bi se pojedincu dopustilo da prema njemu prilagodi svoje postupke (vidi Europski sud za ljudska prava, Sunday Times protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 26. travnja 1979. godine, serija A, broj 30, stavak 49. i Telegraaf Media Nederland Landelijke Media B. V. i ostali protiv Holandije, presuda od 22. studenog 2012. godine, st. 89. i 90.).
35. U slučaju da se ispostavi da je to „miješanje“ u skladu sa zakonom i tada može predstavljati kršenje članka 8. Europske konvencije ako se smatra da ono nije „neophodno“ da bi se postigao jedan od zakonitih ciljeva iz stavka 2. članka 8. Europske konvencije. Neophodno u ovom kontekstu znači da „miješanje“ odgovara „pritiscima društvenih potreba“ i da postoji razumna relacija proporcionalnosti između miješanja i zakonitog cilja kojem se teži (vidi Europski sud za ljudska prava, Connors protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 27. svibnja 2004. godine, točka 81.).
36. Nadalje, Ustavni sud podsjeća na predmet Brežec protiv Hrvatske (vidi Europski sud, Brezec protiv Hrvatske, presuda od 18. srpnja 2013. godine, broj 7177/10, st. 44.–47., 49. i 50.), u kojem je Europski sud utvrdio da je došlo do povrede članka 8. Konvencije. U navedenoj presudi je istaknuto: „Sud posebice mora razmotriti je li postupak donošenja odluka koji je doveo do mjera miješanja bio pošten i omogućuje li dužno poštovanje interesa koji su pojedincu zajamčeni člankom
8. U svezi s tim, sud ponavlja kako bi svakoj osobi izloženoj opasnosti od miješanja u njezino pravo na dom načelno trebalo omogućiti da neovisni sud ocijeni razmjernost i razumnost mjere s obzirom na mjerodavna načela sadržana u članku 8. Konvencije, neovisno o tome što ta osoba nema, na temelju domaćeg prava, pravo na posjed stana (vidi, mutatis mutandis, predmet McCann, stavak 50. i Orlić, stavak 65.). Sud, međutim, naglašava kako se takvo pitanje ne nameće automatski u svakom predmetu vezanom uz prisilno iseljenje. Ako se podnositelj želi braniti pozivanjem na članak 8. kako bi spriječio prisilno iseljenje, to je njegovo pravo, a sud tada treba njegov zahtjev ili prihvatiti ili odbiti. Sud je utvrdio da je u ovom predmetu podnositeljica postavila pitanje svog prava na poštovanje njezinog doma... Kada se radi o odlukama domaćih tijela u ovom predmetnu, njihova utvrđenja ograničena su na zaključak kako podnositeljica prema primjenjivim domaćim zakonima nije imala zakonsko pravo posjeda stana. Domaći su se sudovi stoga ograničili na utvrđenje da je posjed podnositeljice bez pravne osnove, ali nisu dalje analizirali razmjernost mjere koju je trebalo primijeniti protiv podnositeljice, i to njezinog iseljenja iz stana u kojem je stanovala od 1970. do 2010. godine. Propustivši ispitati gore navedene tvrdnje, domaći sudovi nisu podnositeljici osigurali odgovarajuća postupovna jamstva. Postupak donošenja odluke koji je doveo do mjere miješanja u takvim okolnostima nije bio pošten, te nije na odgovarajući način uzeo u obzir podnositeljičine interese zajamčene člankom 8. (vidi predmet Ćosić; Paulić protiv Hrvatske, broj 3572/06, od 22. listopada 2009., predmet Orlić i Bjedov protiv Hrvatske broj 42150/09 od 29. svibnja 2012.).“
37. U konkretnom slučaju, ocjenjujući može li se sporni stan smatrati apelantičinim „domom“ u smislu članka 8. Europske konvencije, Ustavni sud zapaža da iz prvostupanjske presude slijedi da u postupku nije sporno da apelantica u spornom stanu živi od 25. travnja 1998. godine tako da sporni stan nesporno predstavlja apelantičin „dom“ u smislu članka 8. Europske konvencije.
38. Nadalje, Ustavni sud nalazi da je u konkretnom slučaju došlo do miješanja u apelantičino pravo na „dom“ jer je osporenom presudom Kantonalnog suda tužiteljičina žalba uvažena, prvostupanjska presuda preinačena tako što je apelantica dužna predati sporni stan u posjed tužiteljici.
39. Nadalje, Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja osporene odluke slijedi da je tužiteljica sporni stan, koji je u njezinom vlasništvu, ustupila sinu i apelantici kao tadašnjoj supruzi na korištenje bez naknade, da apelantica nije nositeljica stanarskog prava na spornom stanu, niti po bilo kojoj drugoj osnovi ima status nositeljice stanarskog prava, da više nije član obiteljskog kućanstva nositelja stanarskog prava (tužiteljice), da nema ni status zakonom zaštićenog stanara, te da je udovoljeno tužbenom zahtjevu za predaju u posjed spornog stana tužiteljici kao vlasnici u skladu s odredbama čl. 126. i 127. Zakona o stvarnim pravima. Ustavni sud nalazi da iz navedenog proizlazi da je miješanje u apelantičino pravo na dom izvršeno na temelju „zakona“ koji, pri tome, nesumnjivo ispunjava standarde u smislu autonomnog značenja ovog termina u skladu s Europskom konvencijom.
40. Ustavni sud dalje nalazi da iz obrazloženja prvostupanjske presude slijedi da je apelantica u odgovoru na tužbu istaknula prigovor povrede prava na dom iz članka 8. Europske konvencije. Potom, da je apelantica prilikom saslušanja kao parnična stranka istaknula da u spornom stanu živi neprekidno od 25. travnja 1998. godine, od dana udaje, da u spornom stanu živi i nakon razvoda braka, da je u braku s tužiteljičinim sinom dobila troje djece, da trenutno djeca žive s njom u spornom stanu, da nema u vlasništvu stan u kojem bi mogla živjeti s djecom, da nema nigdje nikakvu nekretninu, da nema sredstava da sama riješi stambeno pitanje, da je kuća u posljednjih 20 godina dograđivana, da sada ima četiri etaže, da raspolaže s pet stanova plus konoba, te da tužiteljica živi sama u dvosobnom stanu u zgradama u Čitluku. Osim toga, iz obrazloženja navedene presude slijedi da tužiteljica tijekom postupka nije saslušana kao parnična stranka jer je tužiteljičin punomoćnik odustao od tog prijedloga, te da nisu točni tužiteljičini navodi izneseni na glavnoj raspravi nakon saslušanja apelantice da je sud na pripremnom ročištu odbio tužiteljicu s prijedlogom za izvođenje dokaza saslušanjem svjedoka, jer tužiteljica to nije ni predlagala.
41. Ustavni sud dalje nalazi da iz obrazloženja presude Kantonalnog suda slijedi da u konkretnom slučaju nisu ispunjeni uvjeti da se primijene odredbe članka 8. Europske konvencije, odnosno da bi se pružila zaštita „prava na dom“ jedan od uvjeta je da to ometanje mora biti u skladu s domaćim zakonodavstvom (u konkretnom slučaju u skladu s odredbama čl. 126. i 127. Zakona o stvarnim pravima), te da nije ispunjen ni drugi alternativni uvjet da se pruži zaštita „prava na dom“, a to je da ometanje „prava na dom“ mora imati legitiman cilj, a to je zaštita prava vlasništva tužiteljice. Ustavni sud nalazi da je nesporno da je legitimni interes u konkretnom slučaju zaštita prava vlasništva tužiteljice. Međutim, Ustavni sud zapaža da se u konkretnom slučaju sukobljavaju dva prava, i to pravo tužiteljice kao vlasnice predmetnog stana da joj se sporni stan vrati u posjed i apelantičino pravo na dom. U takvim okolnostima obveza redovnih sudova je da prilikom odlučivanja uspostave balans između ta dva zaštićena prava (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 320/19 od 27. studenog 2020. godine, stavak 35., dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). Osim toga, Ustavni sud zapaža da se apelantica u odgovoru na tužbu explicite pozvala na zaštitu prava na dom po članku 8. Europske konvencije. U svezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema članku II/2. Ustava Bosne i Hercegovine, odredbe Europske konvencije imaju supremaciju nad ostalim zakonima, a prema članku II/6. Ustava Bosne i Hercegovine, svi sudovi i drugi organi vlasti imaju obvezu „da primjenjuju ljudska prava i temeljne slobode na koje je ukazano u stavku 2.“ (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj U 8/12 od 23. studenog 2003. godine, stavak 27., dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba).
42. Ustavni sud nalazi da Kantonalni sud nije dalje ispitao okolnosti koje su od bitnog značaja za donošenje pravilne odluke, a to je uspostava proporcionalnosti između dva suprotstavljena prava, odnosno da Kantonalni sud nije ni pokušao uspostaviti balans između ta dva sukobljena prava, već je vodio računa isključivo o pravu tužiteljice. Kantonalni sud se ograničio na utvrđenje da je apelantičin posjed bez pravne osnove (da je tužiteljica sporni stan, koji je u njezinom vlasništvu, ustupila sinu i apelantici kao tadašnjoj supruzi na korištenje bez naknade, da apelantica nije nositeljica stanarskog prava, niti po bilo kojoj drugoj osnovi ima status nositeljice stanarskog prava na spornom stanu, da više nije član obiteljskog kućanstva nositelja stanarskog prava, tj. tužiteljice, te da nema status zakonom zaštićenog stanara), ali nije dalje analizirao razmjernost mjere protiv apelantice, i to njezinog iseljenja iz spornog stana u kojem živi od 25. travnja 1998. godine. Proizlazi da postupak donošenja odluke koji je doveo do mjere miješanja u takvim okolnostima nije bio pošten, odnosno nisu na odgovarajući način uzeti u obzir apelantičini interesi zagarantirani člankom II/3.(f) Ustava Bosne i Hercegovine i člankom 8. Europske konvencije.
43. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da je u konkretnom slučaju došlo do povrede apelantičinog prava na dom iz članka II/3.(f) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 8. Europske konvencije.
Ostali navodi
44. U okviru zaključka glede povrede članka II/3.(f) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 8. Europske konvencije, Ustavni sud zaključuje da nije neophodno posebno razmatrati navodnu povredu članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije. VIII.Zaključak
45. Ustavni sud zaključuje da je povrijeđeno apelantičino pravo na dom iz članka II/3.(f) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 8. Europske konvencije jer je Kantonalni sud propustio analizirati razmjernost mjere koju je trebalo primijeniti protiv apelantice, i to njezinog iseljenja iz spornog stana u kojem živi od 25. travnja 1998. godine, tako da postupak donošenja odluke koji je doveo do mjere miješanja u takvim okolnostima nije bio pošten, odnosno nisu na odgovarajući način uzeti u obzir apelantičini interesi zagarantirani člankom 8. Europske konvencije.
46. Na temelju članka 59. st. (1) i (2) i članka 62. stavak (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
47. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić