Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1275/22 (Zdravko PIlipović)

Odluka donesena 07. 09. 2022.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Građanski postupak
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Aktivna legitimacija
  • Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
  • Stjecanje bez osnova
  • Naknada štete
  • Građevinsko zemljište
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1275/22

Apelacija

Odluka o dopustivosti

07. 09. 2022.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Mirsad Ćeman i sudije Seada Palavrić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 7. septembra 2022. godine, u predmetu broj AP-1275/22, rješavajući apelaciju koju je podnio Zdravko Pilipović, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Zdravko Pilipović protiv Presude Okružnog suda u Banjaluci broj 71 0 Mal 316716 21 Gž od 9. februara 2022. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Zdravko Pilipović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banjaluke, kojeg zastupa Svetozar Davidović advokat iz Banjaluke, podnio je 11. aprila 2022. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 71 0 Mal 316716 21 Gž od 9. februara 2022. godine i Presude Osnovnog suda u Banjaluci broj 71 0 Mal 316716 19 Mal od 27. avgusta 2021. godine.

2. U postupku koji je okončan osporenom presudom Okružnog suda, odbijen je kao neosnovan apelantov tužbeni zahtjev da se obaveže tuženi (Grad Banjaluka) da mu, na ime sticanja bez osnova, vrati iznos od 3.901,50 KM sa zakonskom zateznom kamatom, te je obavezan apelant da tuženom naknadi troškove postupka u određenom novčanom iznosu.

3. U obrazloženju osporene presude, Okružni sud je naveo da je u postupku pred prvostepenim sudom utvrđeno da je Skupština tuženog, rješenjem od 19. aprila 2005. godine, utvrdila pravo vlasništva na gradskom građevinskom zemljištu pobliže naznačenom u osporenoj presudi u korist B.B., da je na tom zemljištu izgrađen poslovni objekat P bez odobrenja za građenje, te da je u svrhu legalizacije tog objekta Skupština tuženog obavezala B.B. da, na ime rente, uplati iznos od 3.901,50 KM (ovaj iznos je B.B. uplatio 29. septembra 2005. godine). Nadalje je utvrđeno da je ugovorom o kupoprodaji nekretnina od 17. novembra 2005. godine B.B. prodao te nekretnine apelantu. Također, utvrđeno je i da je rješenjem Odjeljenja za prostorno uređenje tuženog od 4. juna 2018. godine, apelantu odobreno privremeno zadržavanje ugostiteljskog objekta pobliže naznačenog u tom rješenju te je apelant obavezan da plati jednokratnu rentu u iznosu od 1.979,30 KM. Konačno, utvrđeno je da je punomoćnik apelanta, 25. februara 2019. godine, podnio Odjeljenju za finansijske poslove tuženog zahtjev za povrat ranije uplaćene rente u iznosu od 3.901,50 KM (koju je B.B. uplatio 2005. godine), te da je navedeno Odjeljenje obavijestilo apelanta da je saglasno da se izvrši povrat sredstava ukoliko apelant dokaže da je aktivno legitimisan, odnosno, ako dostavi dokaz o izvršenoj uplati navedenog iznosa.

4. U vezi s tim, Okružni sud je naveo da je nesporna činjenica da je sporni iznos na ime komunalne naknade (rente) uplatio B.B. u postupku utvrđivanja prava vlasništva na gradskom građevinskom zemljištu, radi legalizacije poslovnog objekta koji nije imao odobrenje za građenje. Stoga je pravilan zaključak prvostepenog suda da apelant u konkretnom slučaju nije aktivno legitimisan, s obzirom da on nije uplatio sporni iznos, niti je zaključivanjem kupoprodajnog ugovora od 17. novembra 2005. godine stekao pravo da zahtijeva povrat uplaćenog iznosa. Naime, Okružni sud je naveo da se aktivna legitimacija apelanta ne može zasnovati na odredbama čl. 210, 212. i 214. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), u vezi sa čl. 467. i 468. navedenog zakona, na koje se apelant poziva. Pri tome, Okružni sud je ukazao da je pravilno prvostepeni sud ukazao i da se u konkretnom slučaju radi o dva različita objekta (jer je objekat za koji je B.B. platio iznos od 3.901,50 KM manjih gabarita i trajnog karaktera, dok je objekat koji se privremeno zadržava i za koji je određena renta u iznosu od 1.979,30 KM objekat drugačijeg karaktera).

Apelacioni navodi

5. Apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant, između ostalog, navodi da su redovni sudovi u konkretnom slučaju pogrešno zaključili da on nije aktivno legitimisan u postupku koji je rezultirao osporenom odlukom. Naime, apelant ističe da je odredbama člana 468. ZOO propisano da, ako nije što drugo ugovoreno ili ne proizlazi iz prirode posla, prodavac je dužan predati stvari kupcu u ispravnom stanju, zajedno sa njenim pripadcima, te da plodovi i druge koristi od stvari pripadaju kupcu od dana kada je prodavac bio dužan da mu ih preda. Prema tome, apelant smatra da je, u smislu naprijed navedenih odredbi ZOO, aktivno legitimisan u konkretnom slučaju.

6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

7. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Khundunts protiv Azerbejdžana, Odluka od 26. februara 2019. godine, stav 32. te Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02 i Dumlu protiv Turske, Odluka od 20. aprila 2021. godine, stav 27), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

8. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u apelaciji, odnose na način na koji su sudovi primijenili pozitivnopravne propise. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01 i Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, stav 23). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02 i Radomilja i drugi protiv Hrvatske, presuda od 20. marta 2018. godine, stav 150). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima.

9. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Okružni sud u obrazloženju osporene odluke dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Naime, Ustavni sud zapaža da je Okružni sud, ukazujući na činjenično stanje utvrđeno pred prvostepenim sudom, dao jasno obrazloženje za svoj zaključak da se aktivna legitimacija apelanta u konkretnom slučaju ne može zasnivati na odredbama ZOO na koje se apelant pozvao, a Ustavni sud, nasuprot apelantovim navodima, u takvom obrazloženju Okružnog suda ne nalazi proizvoljnost. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelantovi navodi pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

10. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

11. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1275/22 (Zdravko PIlipović) | Sudska praksa | Aktio