Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-729/21 („ORIFLAME KOZMETIKA BH“ d.o.o. Sarajevo)
Odluka donesena 06. 07. 2022.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Prekršaj
- Propisano zakonom
- Prekršajni postupak
- Legitimno očekivanje
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-729/21
Apelacija
Odluka o dopustivosti
06. 07. 2022.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mato Tadić, potpredsjednici Miodrag Simović i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Seada Palavrić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 6. jula 2022. godine, u predmetu broj AP-729/21, rješavajući apelaciju „ORIFLAME KOZMETIKA BH“ d.o.o. Sarajevo , na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“, broj 94/14), donio je:
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se apelacija „ORIFLAME KOZMETIKA BH“ d.o.o. Sarajevo podnesena protiv Rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 Pr 795261 19 Pžp od 30. decembra 2020. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. „ORIFLAME KOZMETIKA BH“ d.o.o. Sarajevo (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa advokat Enver Hodžić iz Sarajeva, podnio je 5. marta 2021. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 Pr 795261 19 Pžp od 30. decembra 2020. godine.
Činjenice a)Uvodne napomene
2. Federalno ministarstvo finansija Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Federalno ministarstvo finansija) je 6. aprila 2012. godine dostavilo apelantu odgovor, povodom akta apelanta od 15. decembra 2011. godine, koji se odnosi na primjenu Zakona o fiskalnim sistemima („Službene novine FBiH“, broj 81/09). U odgovoru je, prije svega, navedeno da je odredbom člana 4. navedenog Zakona propisana obaveza evidentiranja svakog pojedinačnog ostvarenog prometa preko fiskalnih uređaja, neovisno od načina plaćanju. Tu obavezi, kako je navedeno, ima svako lice koje je upisano u odgovarajući registar za promet dobara, odnosno za pružanje usluga klijentima, izuzev djelatnosti koje su izuzete Zakonom. Dalje je navedeno da prema saznanjima iz akta apelanta i dodatnih informacija koje su izložene na sastanku održanom 6. aprila 2012. godine u Federalnom ministarstvu finansija, apelant kao firma ima određene poteškoće pri izdavanju fiskalnog računa za svaki pojedinačni promet koji se ostvari prema kupcima uz navođenje pojedinačnih stavki na računu. Imajući u vidu navedeno, kao i specifičnosti apelantovog načina prodaje koja se obavlja putem kataloga, Federalno ministarstvo finansija je istaklo da je, u ovom konkretnom slučaju s ciljem efikasnije primjena Zakona o fiskalnim sistemima, moguće izdavanje zbirnog fiskalnog računa na kraju dana, koji bi objedinio sve izdate fakture tog dana i odražavao ostvareni promet za taj dan. Pritom je, između ostalog, na kraju navedeno i da se napominje da se ovo mišljenje može koristiti samo za slučaj i firmu apelanta.
b)Postupak u kojem je doneseno osporeno rješenje
3. Rješenjem Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 65 0 Pr 795261 19 Pr od 4. septembra 2020. godine apelant kao okrivljeni je oglašen odgovornim što trgovina na malo koja posluje u sastavu apelanta kao pravnog lica kupcima pojedinačno za svaku kupljenu robu ne izdaje fiskalni račun odštampan na fiskalnom uređaju preko kojeg se obavezno evidentira dnevni promet, bez obzira da li to klijent zahtjeva ili ne, a što je utvrđeno u označeno vrijeme (30. septembra 2019. godine) inspekcijskim nadzorom izvršenim od strane kantonalnog tržišno-turističkog inspektora. Na navedeni način, rješenjem je odlučeno da je apelant počinio prekršaj iz člana 33. Zakona o fiskalnim sistemima, zbog čega mu je na osnovu člana 52. stav (1) navedenog Zakona izrečena novčana kazna u iznosu od 3.000,00 KM koju je dužan platiti u roku od 15 dana od dana pravomoćnosti rješenja. Rješenjem je, također, apelant obavezan platiti troškove prekršajnog postupka u iznosu od 300,00 KM.
4. U obrazloženju rješenja je navedeno da je odredbom člana 4. stav (1) Zakona o fiskalnim sistemima propisano da obavezu evidentiranja svakog pojedinačno ostvarenog prometa, preko fiskalnih uređaja i to nezavisno od načina plaćanja (gotovina, ček, kartica, virman i slično), ima svako lice koje je upisano u odgovarajući registar za promet dobara odnosno za pružanje usluga klijentima. Dalje je ukazano da je odredbom člana 5. stav (1) navedenog Zakona propisano na koje djelatnosti se ova obaveza ne odnosi, odnosno, koje su izuzete od obaveze iz člana 4.stav (1) tog Zakona. Zatim je navedeno da je u članu 5. stav (3) navedenog Zakona propisano kao izuzetak da na prijedlog ministra (polazeći od specifičnosti određene djelatnosti) Vlada Federacije Bosne i Hercegovine može svojom Odlukom odrediti i druge djelatnosti koje ne podliježu obavezi evidentiranja prometa putem fiskalnih sistema. Također je navedeno i da je članom 33. stav (1) navedenog Zakona propisano da je, u slučaju postojanja bar jednog ispravnog fiskalnog uređaja na prodajnom mjestu, obveznik dužan klijentu izdati fiskalni račun odštampan na fiskalnom uređaju preko kojeg je evidentiran promet, bez obzira da li to klijent zahtijeva.
5. Na osnovu rezultata provedenog dokaznog postupka (izvođenjem materijalnih dokaza predloženih kako od strane predstavnika ovlaštenog organa, tako i apelantove odbrane okrivljenog), Općinski sud je istakao da je čitanjem Zapisnika o izvršenom inspekcijskom nadzoru označeni broj od 30. septembra 2019. godine utvrdio da apelant kao okrivljeno pravno ne izdaje fiskalne račune pojedinačno, već fiskalni račun zbirno kucan na kraju dana. Za izdatu robu i preuzeta novčana sredstva, kako je to istakao Općinski sud, apelant ne izdaje fiskalne račune već se evidentira visina novčanih sredstava u prodajnom programu sa brojem računa, iznosom i nazivom kupca. S obzirom da je članom 4. stav (l) Zakona o fiskalnim sistemima propisano da se svaki promet mora evidentirati putem fiskalnog uređaja, Općinski sud je istakao da je postupajući inspektor pravilno utvrdio činjenično stanje na koje je pravilno podveo pod materijalnu normu člana 33. stav (1) Zakona o fiskalnim sistemima, a to da se moraju odštampati fiskalni računi preko fiskalnog uređaja za pružene usluge. Dakle, konsultirajući navedena dva člana, Općinski sud je naveo da je za svaki pojedinačni promet potrebno evidentirati putem fiskalnog uređaja, a što u konkretnom slučaju apelant nije učinio i što je priznao tokom usmenog pretresa. Ta činjenica je, kako je to navedeno, utvrđena i materijalnim dokazima odbrane i to zbirnog fiskalnog računa kao i pojedinačnih faktura, a koji su kao dokazi izvedeni na usmenom pretresu .
6. Isto tako je navedeno da je neosnovan prigovor nenadležnosti Kantonalne uprave za inspekcijske poslove nad nadzorom provođenja Zakona o fiskalnim sistemima. S tim u vezi je istaknuto da je članom 49. Zakona o inspekcijama u Federaciji Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Zakon o inspekcijama u FBiH) propisano da direktor Federalne uprave rješenjem može ovlastiti više federalnih i kantonalnih inspektora da vrše inspekcijski nadzor u određenoj oblasti u izvršenju federalnih i propisa Bosne i Hercegovine (donesenih od nadležnih organa Bosne i Hercegovine), kojim je utvrđeno da inspekcijski nadzor provode entitetski inspekcijski organi na području Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: FBiH). Dakle, Općinski sud je naveo da iz navedene zakonske odredbe, kao i iz odredbe člana 57. Zakona o fiskalnim sistemima proizlazi, proizlazi (što je i logično) da organi Kantonalne uprave za inspekcijske poslove mogu ne samo pokrenuti prekršajni postupak na osnovu povreda Zakona o fiskalnim sistemima nego mogu i vršiti nadzor nad primjenom tog Zakona, što proizilazi opet iz same logike tumačenja Zakona o fiskalnim sistemima.
7. Također je navedeno i da Mišljenje Federalnog ministarstva finansija ne obavezuje sud. U tom smislu je Općinski sud istakao da iz odredbe člana 5. stav (3) Zakona o fiskalnim sistemima proizilazi da se apelant kao okrivljeno pravno lice trebao obratiti Vladi Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vlada FBiH), a koja bi na prijedlog ministra finansija zbog specifičnosti djelatnosti mogla biti oslobođena izdavanja fiskalnih računa putem fiskalnih uređaja za svaki pojedinačni promet. Na osnovu navedene zakonske odredbe, kako je to istakao Općinski sud, odbacuje se kao neosnovan prigovor apelantovog branioca da je apelant pravno diskriminisan u odnosno na ostale privredne subjekte koji mogu izdavati zbirne, mjesečne račune, a da apelant ne može. Ovo iz razloga, kako je to to naveo Općinski sud, što je moguće da su se ti privredni subjekti obratili Vladi FBiH da poslovanje izdavanja fiskalnih računa usklade prema svojim potrebama i načinu rada u smislu citiranog stava (3) člana 5. Zakona o fiskalnim sistemima. Pritom je Općinski sud istakao i da je neosnovan prigovor da je potrebno navesti za koje robe i u koje vrijeme nije pojedinačno evidentiran promet na fiskalnom uređaju. To iz razloga, kako je to naveo Općinski sud, što zakonska odredba kaže da je obaveza evidentiranja za svaki pojedinačno ostvareni promet preko fiskalnog uređaja i to nezavisno od načina plaćanja. S obzirom na navedeno, te uzimajući u obzir sve dokaze, iznijete činjenice i navode u toku ovog prekršajnog postupka, Općinski sud je ukazao da za navedeni prekršaj postoji apelantova odgovornost, odnosno da su u nepostupanju apelanta ostvarena obilježja prekršaja iz člana 33. Zakona o fiskalnim sistemima.
8. Rješenjem Kantonalnog suda broj 65 0 Pr 795261 20 Pžp od 30. decembra 2020. godine odbijena je kao neosnovana apelantova žalba izjavljena putem branioca i prvostepeno Rješenje Općinskog suda od 4. septembra 2020. godine potvrđeno.
9. U obrazloženju rješenja je prije svega ukazano na žalbene navode apelanta (pobliže opisano na str. 1. i 2. rješenja), koji su se između ostalog zasnivali na tvrdnji da se on bavi kataloškom prodajom na daljinu i da u svemu posluje u skladu sa Mišljenjem Federalnog ministarstva finansija, te da je inspekcijski nadzor proveo nenadležan organ, kao i da je cijelosti izostala konkretizacija radnje koja je apelantu stavljena na teret. U vezi prednjeg, Kantonalni sud se prvenstveno referirao na odredbe člana 4. stav (1), člana 5. st. (1) i (3) i člana 33. stav (1) Zakona o fiskalnim sistemima. S tim u vezi je navedeno da je pravilno prvostepeni sud utvrdio da se moraju odštampati fiskalni računi preko fiskalnog uređaja za pružene usluge, kao i da je svaki pojedinačni promet potrebno evidentirati putem fiskalnog uređaja. Navedeno, kako je to istakao Kantonalni sud, u konkretnom slučaju apelant nije učinio, a što je i sam priznao tokom usmenog pretresa.
10. Obrazlažući neosnovanost prigovora nenadležnosti Kantonalne uprave za inspekcijske poslove nad nadzorom, Kantonalni sud se referirao na odredbu člana 49. Zakona o inspekcijama u FBiH, te kojom je utvrđeno da inspekcijski nadzor provode entitetski inspekcijski organi na području FBiH. Zatim je navedeno, između ostalog, i da je iz izreke prvostepenog rješenja jasno vidljivo da se radi o prekršaju iz člana 33. Zakona o fiskalnim sistemima koji propisuje da je obveznik, u slučaju postojanja bar jednog ispravnog fiskalnog uređaja na prodajnom mjestu, dužan klijentu izdati fiskalni račun odštampan na fiskalnom uređaju preko kojeg je evidentiran promet, bez obzira da li to klijent zahtjeva, a što je u konkretnom slučaju apelant propustio učiniti. Apelacioni navodi
11. Apelant smatra da su mu osporenim rješenjem prekršena prava iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Također se navodi i kršenje člana 7. Evropske konvencije. Naime, apelant ukazuje na proizvoljnu primjenu materijalnog prava i to člana 33. Zakona o fiskalnim sistemima, uz argumentaciju da u konkretnom slučaju nema bića prekršaja, jer se apelant bavi kataloškom prodajom na daljinu i nema prodajno mjesto u smislu čl. 2. i 33. navedenog Zakona. Dakle, apelant smatra da Zakonom o fiskalnim sistemima nije propisana apelantu obaveza da izdaje fiskalni račun kupcima za svaku pojedinačno kupljenu robu. Isto tako apelant osporava i nadležnost kantonalnog organa da vrši nadzor u konkretnom slučaju. Također se navodi da je apelant postupao u svemu sa Mišljenjem Federalnog ministarstva finansija, koje je kako to apelant navodi obavezujuće za njega i sud. Pritom, apelant ističe i da je postupanjem po navedenom Mišljenju obezbjeđeno izvršavanje obaveza iz Zakona o fiskalnim sistemima, odnosno da su sama svrha i cilj tog Zakona u svemu zaštićeni, kao i da nije nastala nikakva šteta niti postoji zaštićeno dobro koje je povrijeđeno ovakvim legitimnim i legalnim postupanjem apelanta. U tom smislu, apelant navodi da je imao legitimno očekivanje da njegovo postupanje, koje je usklađeno sa instrukcijom Federalnog ministarstva finansija, neće rezultirati kažnjavanjem. Osim toga, apelant navodi i da je notorna činjenica da veliki broj pružalaca usluga u FBiH (naročito komunalnih usluga, usluga telefonije i internetskih usluga) ne izdaje pojedinačne fiskalne račune već zbrine na kraju dana. U tom smislu, apelant navodi da je donošenjem osporenog rješenja diskriminiran u odnosu na te subjekte. Na kraju, apelant ističe i da je konkretnom slučaju bilo potrebno utvrditi i dokazati u predmetnom prekršajnom postupku da apelant nije evidentirao konkretni promet robe na fiskalnom uređaju, što nije slučaj.
Relevantni propisi
12. Zakon o fiskalnim sistemima („Službene novine FBiH“, broj 81/09) u relevantnom dijelu glasi:
Član 4. stav (1) (Obaveza evidentiranja prometa preko fiskalnih uređaja) (1) Obavezu evidentiranja svakog pojedinačno ostvarenog prometa preko fiskalnih uređaja i to nezavisno od načina plaćanja (gotovina, ček, kartica, virman i slično) ima svako lice koje je upisano u odgovarajući registar za promet dobara, odnosno za pružanje usluga klijentima.
Član 5. stav (3) (3) Izuzetno od st.1. i 2 ovog zakona, Vlada Federacije Bosne i Hercegovine može svojom Odlukom, a na prijedlog Ministra, polazeći od specifičnosti određene djelatnosti, odrediti i druge djelatnosti koje ne podliježu obavezi evidentiranja prometa putem fiskalnih sistema.
Član 33. stav (1) (Štampani fiskalni račun) (1) U slučaju postojanja bar jednog ispravnog fiskalnog uređaja na prodajnom mjestu, obveznik je dužan klijentu izdati fiskalni račun odštampan na fiskalnom uređaju preko kojeg je evidentiran promet, bez obzira da li to klijent zahtijeva. Član 57.
Član 57. stav (1) tačka 3.
Prekršajni postupak zbog prekršaja iz ovog zakona može pokrenuti Federalna uprava za inspekcijske poslove i kantonalne uprave za inspekcijske poslove u okviru nadležnosti date ovim zakonom, a zbog:
3. neizdavanja računa.
13. Zakon o inspekcijama u Federaciji Bosne i Hercegovine („Službene novine FBiH“, broj 73/14) u relevantnom dijelu glasi:
Član 49. stav (1) Ovlaštenje za vršenje inspekcijskog nadzora) 1) Direktor Federalne uprave rješenjem može ovlastiti više federalnih i kantonalnih inspektora da vrše inspekcijski nadzor u određenoj oblasti u izvršenju federalnih i propisa BiH (donesenih od nadležnih organa Bosne i Hercegovine), kojim je utvrđeno da inspekcijski nadzor provode entitetski inspekcijski organi na području Federacije radi poboljšanja stanja u toj oblasti, po zahtjevu premijera i Vlade Federacije, uz saglasnost rukovodioca kantonalnog organa za inspekcijske poslove ili premijera vlade kantona.
Dopustivost
14. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije, Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
15. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini;
16. Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi dane postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
17. Prije svega, Ustavni sud smatra da, u svjetlu apelacionih navoda i činjenica konkretnog predmeta, predmetna apelacija svojom suštinom pokreće isključivo pitanja obuhvaćena garancijama prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, iz kojeg razloga će Ustavni sud ispitati navode apelacije po ovom pravnom osnovu.
18. Nadalje, Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski, apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Khundunts protiv Azerbejdžana, Odluka od 26. februara 2019. godine, stav 32, te Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02 i Dumlu protiv Turske, Odluka od 20. aprila 2021. godine, stav 27), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
19. Navodi apelanta o povredi prava na imovinu suštinski se tiču načina na koji su redovni sudovi u predmetnom prekršajnom postupku, u svjetlu primjene materijalnog prava, raspravili prigovore apelantove odbrane, kojima je u biti osporeno samo postojanje prekršaja u konkretnom slučaju. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01 i Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, stav 23), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP-20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05, dostupna na www.ustavnisud.ba).
20. Imajući u vidu apelacione navode te činjenice konkretnog predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu, Ustavni sud smatra da su kako Općinski sud u prvostepenom rješenju, tako i Kantonalni sud u obrazloženju osporenog drugostepenog rješenja, dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje zašto se na apelanta (kao pravnog lica koje je upisano u odgovarajući registar za promet dobara, odnosno za pružanje usluga klijentima) imaju primijeniti relevantne odredbe Zakona o fiskalnim sistemima (član 33. stav (1), u vezi sa članom 4. stav (1)), zbog neizdavanja fiskalnog računa za svaki prodati proizvod. Pritom, Ustavni sud konstatuje da ni među samim strankama predmetnog prekršajnog postupka nije bilo sporno da apelant nije izdavao pojedinačne fiskalne račune pri obavljanju svoje registrovane djelatnosti, već je to činio na način da je fiskalni račun zbirno kucan na kraju dana. Dalje, suprotno apelacionim navodima, Ustavni sud ne može prihvatiti da se u pogledu apelantovog načina obavljanja djelatnosti radilo o „legitimnom očekivanju“ da neće biti kažnjen, zbog činjenice da je Federalni ministar finansija 2012. godine u pismenom obliku (odgovor-mišljenje) predvidio u apelantovom slučaju kao mogućnost izdavanje zbirnog fiskalnog računa na kraju dana, koji bi objedinio sve izdate fakture tog dana i održavao ostvareni promet za taj dan. U tom smislu se Ustavnom sudu ne čini proizvoljnim obrazloženje redovnih sudova iz kojeg proizlazi njihov stav da navedeno mišljenje nema karakter odluke, odnosno da u odnosu na apelanta nije postojala odluka Vlade FBiH u smislu člana 5. stav (3) Zakona o fiskalnim sistemima koja bi ga izuzela od obaveze izdavanja pojedinačnih fiskalnih računa za prodatu robu u smislu člana 33. stav (1) Zakona o fiskalnim sistemima. Isto tako, suprotno apelacionim navodima, Ustavni sud ne nalazi ni proizvoljnost u stavu redovnih sudova da je finansijski nadzor u predmetnoj pravnoj stvari proveden zakonito od strane nadležnih organa (kantonalne uprave za inspekcijske poslove) u smislu člana 57. stav (1) tačka 3. Zakona o fiskalnim sistemima i člana 49. stav (1) Zakona o inspekcijama u FBiH. Imajući u vidu navedeno, a u odsustvu proizvoljnosti primjene relevantnih odredaba materijalnog prava od strane redovnih sudova kao i nepotkrijepljenosti navoda o diskriminaciji konkretnim dokazima, Ustavni sud smatra da apelant nema „opravdan zahtjev“ koji pokreće pitanje prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi apelanta o kršenju prava na imovinu očigledno (prima facie) neosnovani.
21. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
22. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić