Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-47/21 (B. G.)
Odluka donesena 06. 07. 2022.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Građanski postupak
- Vlasničko-pravni odnosi
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-47/21
Apelacija
Odluka o dopustivosti
06. 07. 2022.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mato Tadić, potpredsjednici Miodrag Simović i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić i Seada Palavrić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 6. jula 2022. godine, u predmetu broj AP-47/21, rješavajući apelaciju Banislava Gutalja, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je:
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Branislava Gutalja podnesena protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 89 1 P 000133 20 Rev 2 od 8. oktobra 2020. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Branislav Gutalj (u daljnjem tekstu: apelant) iz Pala, kojeg zastupa Dragiša Jokić advokat iz Istočnog Sarajeva, podnio je 6. januara 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 89 1 P 000133 20 Rev 2 od 8. oktobara 2020. godine.
2. Presudom Osnovnog suda u Sokocu, Odjeljenje u Istočnom Sarajevu (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 89 1 P 000133 08 P od 2. oktobra 2017. godine apelant je obavezan da tužitelju Zeidu Hajdara (u daljnjem tekstu: tužitelj) preda u posjed stambeni objekat – vikend kuću u Palama (u daljnjem tekstu: predmetni objekat), izgrađen na parceli označenoj kao u izreci presude oslobođen od lica i stvari, pod prijetnjom prinudnog izvršenja. Apelant je također obavezan da tužitelju na ime materijalne štete isplati ukupan iznos od 56.400,00 KM sve sa zakonskom zateznom kamatom i to na iznose i za periode kao u izreci presude, kao i da mu naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 12.270,00 KM.
3. U obrazloženju presude je navedeno da je tužitelj 25. januara 2008. godine podnio tužbu protiv apelanta radi iseljenja iz predmetnog objekta. U tužbi je naveo da je vlasnik predmetnog objekta. U postupku povrata predmetnog objekta pred Ministarstvom za izbjeglice i raseljena lica - Odsjek Pale (u daljnjem tekstu: Ministarstvo) predmetni objekat mu je kao vlasniku vraćen u posjed u aprilu 2003. godine. Također je navedeno da je sa apelantom imao zaključen ugovor o podstanarskom odnosu na godinu dana tj. do 4. aprila 2004. godine. I pored navedenog tužitelj je istakao da je apelant predmetni objekat nastavio koristiti i poslije juna 2005. godine. Dakle tužitelj smatra da se apelant nalazi u posjedu predmetnog objekta kao nesavjestan posjednik od jula 2005. godine, stoga traži da mu naknadi materijalnu štetu u vidu izgubljenih mjesečnih zakupnina, koje je mogao ostvariti da mu to nije bilo onemogućeno od strane apelanta.
4. Na temelju izvedenih dokaza, uvidom u rješenje Sekretarijata za privredu i društvene djelatnosti te opću upravu od 10. januara 1977. godine (u daljnjem tekstu: Sekretarijat) utvrđeno je da je tužitelju kao stranom državljaninu dato na korištenje građevinsko zemljište u društvenoj svojini, površine 2280 m2 K.O. Pale za izgradnju porodične stambene zgrade (u daljnjem tekstu: predmetni objekat). Iz rješenja Skupštine opštine Pale (u daljnjem tekstu: SO Pale) od 31. oktobra 1991. godine proizilazi da je stavljeno van snage prednje rješenje sa svim njegovim posljedicama retroaktivno od momenta njegovog donošenja, prestanak prava korištenja i prestanak prava vlasništva predmetnog objekta, bez prava na naknadu, uz napomenu da će nakon pravosnažnosti predmetnog rješenja nadležni sud upisati uknjižbu prava raspolaganja na tom objektu u korist SO Pale.
5. Dalje iz u tužbu dostavljenu Vrhovnom sudu BiH-Vijeću za upravne sporove proizilazi da je 20. novembra 1991. godine tužitelj Energoinvest-Energokomerc d.d. (u daljnjem tekstu: Energokomerc) kao zainteresirano lice podnijelo tužbu, radi poništenja kao nezakonitog rješenja SO Pale od 31. oktobra 1991. godine u odnosu na tačku 3. tog rješenja, kojom je odlučeno da će po pravosnažnosti navedenog rješenja nadležni sud izvršiti uknjižbu prava raspolaganja na predmetnom objektu u korist SO Pale. Naime Energokomerc je smatrao da se predmetne nekretnine u zemljišnim knjigama trebaju uknjižiti sa pravom vlasništva u korist Energokomerca. Na temelju predmetne tužbe a na prijedlog Energokomerca Osnovni sud je 8. decembra 1991. godine pod brojem DN-5536/91 uknjižio zabilježbu spora na predmetnoj nekretnini vlasništvo apelanta u A listu do okončanja predmetnog spora.
6. Uvidom u ugovor o podstanarskom odnosu zaključenom između tužitelja i apelanta utvrđeno je da su navedene ugovorne strane predmetnim ugovorom utvrdile podstanarski odnos za korištenje predmetnog objekta, iz kojeg ugovora proizilazi da se apelant u svojstvu podstanara obavezao na plaćanje stanarine tužitelju u visini od 5,00 KM mjesečno kao i svih obaveza za stanovanje, da će apelant koristiti navedeni objekat sa pažnjom dobrog domaćina i isti predati u stanju u kojem se nalazio u vrijeme potpisivanja navedenog ugovora koji je zaključen na godinu dana i to 4. aprila 2003. godine, koji ugovor se može jednostrano raskinuti i prije isteka navedenog roka. Iz podneska tužitelja od 10. septembra 2005. godine proizilazi da je isti obavijestio apelanta da je odlučio preuzeti predmetni objekat i da je neophodno da pristupi iseljenju iz istog, jer je ugovor istekao 4. aprila 2003. godine, da je obilazio apelanta 2005. godine i da mu je rekao da treba da iseli iz navedenog objekta i da ga preda punomoćniku tužitelja. Također tužitelj je apelanta obavijestio da ukoliko ne iseli iz predmetnog objekta da će pokrenuti sudski postupak protiv apelanta, i da će mu tražiti naknadu štete jer ga je onemogućio da navedeni objekat izdaje pod tržišnim uslovima, a da je time mjesečno gubio iznos od 400,00 KM do 500,00 KM.
7. U pogledu dokaza koji se odnose na rješenje SO Pale od 31. oktobra 1991. godine kojim je oglašeno ništavim rješenje SO Pale od 10. januara 1977. godine, prestanak prava korištenja predmetnim objektom i prestanak prava vlasništva, Osnovni sud je utvrdio da se SO Pale shodno navedenom rješenju nije nikad uknjižila na tom objektu. Stoga Osnovni sud navedeno rješenje nije posebno ni cijenio, jer isto ne sadrži klauzulu pravosnažnosti i izvršnosti da bi bilo provedeno. Na okolnost izgubljene materijalne štete Osnovni sud je proveo dokaz vještačenjem po vještaku ekonomske struke i to čitanjem nalaza od 15. marta 2009. godine kojim se vještak decidno izjasnio o visini zakupnine za korištenje predmetnog objekta, pa kako parnične stranke nisu imale primjedbi na provedeno vještačenje Osnovni sud je nalaz navedenog vještaka prihvatio kao objektivan i sačinjen u skladu sa pravilima struke. Prema tome Osnovni sud je primjenom odredbe člana 37. Zakona o osnovnim svojinsko pravnim odnosima (u daljnjem tekstu. ZOSPO), koji je bio na pravnoj snazi u vrijeme predmetnog spora, utvrdio da je nesporno da je tužitelj vlasnik i posjednik spornog objekta na temelju čega je zaključio da je tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti osnovan. Odluku o troškovima postupka Osnovni sud je donio primjenom odredbe člana 386. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP).
8. Presudom Okružnog suda u Istočnom Sarajevu (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 89 1 P 000133 19 Gž 5 od 27. decembra 2019. godine žalba apelanta je uvažena te je presuda Osnovnog suda od 2. oktobra 2017. godine preinačena, tako da je odbijen tužbeni zahtjev tužitelja kojim je tražio da se obaveže apelant da mu preda u posjed predmetne nekretnine označene kao u izreci presude, te da tužitelju na ime naknade materijalne štete plati iznos od 56.4000,00 KM sve sa zakonskom zateznom kamatom i to na iznose i za periode kao u izreci rješenja.
9. Okružni sud smatra da je presuda prvostepenog suda donesena na temelju pogrešne primjene materijalnog prava. Naime smatra da se u konkretnom slučaju radi o tužbi za zaštitu prava vlasništva (rei vindicatio), koja je definisana odredbom člana 37. ZOSPO, kojom je propisano da vlasnik mora dokazati da na stvar čiji povraćaj traži ima pravo svojine, kao i da se stvar nalazi u faktičkoj vlasti apelanta. Dalje je ukazao da iz provedenih dokaza uvidom u zk ul. KO Pale proizilazi da je tužitelj vlasnik predmetnog objekta kao i da je upis prava vlasništva izvršen na osnovu rješenja Republičkog sekretarijata za finansije i imovinsko pravne poslove, dakle na temelju odluke državnog organa. Međutim, Okružni sud smatra da prvostepen sud nije mogao zanemariti provedeni dokaz, rješenje SO Pale od 31. oktobra 1991. godine kojim je oglašeno ništavim rješenje SO Pale od 10. januara 1977. godine stavljeno van snage sa svim njegovim posljedicama i određeno da će po pravosnažnosti navedenog rješenja nadležni sud izvršiti uknjižbu prava raspolaganja na navedenoj nekretnini u korist SO Pale. Istina punomoćnik tužitelja je tokom postupka isticao prigovor da rješenje kojim je tužitelju utvrđen prestanak prava svojine na predmetnoj nekretnini nije postalo pravosnažno iz razloga jer nikad nije dostavljeno tužitelju i jer isto nije provedeno u zemljišne knjige u korist SO Pale. Okružni sud smatra da je navedeno rješenje dostavljeno tužitelju putem oglasne table suda, a da je takav način dostavljanja u skladu sa odredbama Zakona o upravnom postupku (u daljnjem tekstu: ZUP). Stoga u odnosu na tužitelja ovo rješenje po ocjeni Okružnog suda je postalo pravosnažno, kao što je pravosnažno i u odnosu na zainteresirano lice Energokomerc, u dijelu koje se odnosi na oglašavanje ništavim rješenje SO Pale od 10. januara 1977. godine i u dijelu prestanka prava vlasništva tužitelju na predmetnom objektu. Iz navedenog razloga Okružni sud je uvažavanjem žalbe apelanta, presudu prvostepenog suda preinačio i odlučio kao u izreci presude na osnovu odredbe člana 229. stav 4. ZPP. Odluku o troškovima postupka je donesena primjenom odredbe člana 386. stav 1. ZPP.
10. Presudom Vrhovnog suda broj 89 1 P 000133 20 Rev 2 od 8. oktobra 2020. godine revizija tužitelja je usvojena i presuda Okružnog suda od 27. decembra 2019. godine preinačena tako što je žalba apelanta odbijena i presuda Osnovnog suda od 2. oktobra 2017. godine potvrđena. Istom presudom apelant je obavezan da tužitelju nadoknadi troškove revizionog postupka u iznosu od 1.800,00 KM.
11. Vrhovni sud je naveo da je tužitelj izjavio reviziju protiv presude drugostepenog suda zbog povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava, koju je Vrhovni sud ocijenio kao osnovanu te je zaključio da odluka drugostepenog suda nije pravilna i zakonita. U vezi s tim je ukazao da su nižestepeni sudovi ispravno postupili kada su utvrdili da je tužitelju rješenjem nadležnog organa 10. januara 1977. godine dato na korištenje građevinsko zemljište u društvenoj svojini u svrhu izgradnje predmetnog objekta. Tužitelj je 13. januara 1977. godine ishodio građevinsku dozvolu za građenje navedenog objekta. Također nije sporno da je tužitelj predmetni objekat sagradio, da je ishodovao upotrebnu dozvolu, i da se u zemljišnim knjigama KO Pale upisao kao njegov vlasnik i da je i dalje upisan kao vlasnik tog objekta. Predmetni objekat je rješenjem Ministarstva za izbjeglice od 26. februara 2003. godine vraćen u posjed tužitelju. Sve navedeno po ocjeni Vrhovnog suda vodi u prilog zaključku da je tužitelj u skladu sa zakonom stekao pravo vlasništva na predmetnom objektu i da se prema istom odnosio kao vlasnik. Dalje Vrhovni sud je naveo da je rješenjem SO Pale od 31. oktobra 1991. godine oglašeno ništavim rješenje SO Pale od 10. januara 1977. godine i stavljeno van snage sa svim njegovim posljedicama, ali da to rješenje nije „snabdjeveno“ klauzulom pravosnažnosti i izvršnosti, što tužitelj u reviziji potencira. Vrhovni sud je naveo da je navedeno rješenje tužitelju dostavljeno putem oglasne table SO Pale, što znači da tužitelj nije učestvovao u upravnom postupku u kojem je to rješenje i doneseno, pa time nije imao ni realnu mogućnost da osporava zakonitost tog rješenja. Dalje, Vrhovni sud je utvrdio da navedeno rješenje ni nakon 30 godina nije provedeno u zemljišnoj knjizi, a prema tom rješenju eventualno pravo na predmetnom objektu bi pripadalo SO Pale, a ne tužitelju. Kod takvog stanja stvari Vrhovni sud smatra da apelant nije dokazao da se radi o pravosnažnom rješenju, kod činjenice da se sud u parničnom postupku ne može baviti zakonitošću rješenja koje je doneseno u upravnom postupku. Prema tome Vrhovni sud smatra da kako je tužitelj dokazao da mu pripada pravo vlasništva na predmetnom objektu, te kako nije ni sporno da se iste nalaze u posjedu apelanta, smatra da su ispunjeni uslovi propisani odredbom člana 37. ZOSPO i da se apelantu naloži predaju u posjed predmetnog objekta. Osim toga Vrhovni sud je naveo da se u reviziji osnovano ističe da je između tužitelja i apelanta 4. aprila 2003. godine zaključen ugovor o podstanarskom odnosu, na temelju kojeg je apelant od aprila 2003. godine nastavio koristiti predmetne nekretnine. Prema navodima tužbe po isteku ugovorenog roka u decembru 2004. godine između stranaka je usmeno dogovoreno da apelant iz navedenog objekta iseli do kraja juna 2005. godine, a što isti nije učinio. Prema tome Vrhovni sud smatra da čak i da nije utvrđeno da je tužitelj vlasnik predmetnog objekta, isti je na temelju navedenog ugovora o podstanarskom odnosu aktivno legitimisan da zahtijeva predaju u posjed tog objekta, koji je bespravno ostao u posjedu apelanta po isteku ugovorenog perioda, kao i da isplati tužitelju izgubljenu zakupninu saglasno odredbi člana 581. stav 2. i čl. 585. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO). Visina izgubljene zakupnine u zahtijevanom periodu je utvrđena na temelju nalaza i više dopuna nalaza vještaka finansijske struke u mjesečnom iznosu od 400,00 KM, s obzirom na površinu objekta od 81 m2, na koji nalaz stranke nisu imale primjedbi, stoga je odlučeno da tužitelju pripada ukupan iznos zakupnine, kao u izreci presude u iznosi 56.000,00 KM, kako je to utvrdio i prvostepeni sud. Na iznose izgubljene zakupnine, od strane prvostepenog suda, zatezna kamata je pravilno dosuđena u skladu sa odredbom člana 279. stav 3. ZOO.
a) Navodi iz apelacije
12. Apelant smatra da mu je osporenim presudama prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Povredu prava na pravično suđenje dovodi u vezu sa pogrešnom primjenom materijalnog prava. Smatra da Vrhovni sud olako „prelazi“ preko činjenice da rješenje Službe od 31. oktobra 1991. godine kojim je oglašeno ništavim rješenje SO Pale od 10. januara 1977. godine, kojim je utvrđen prestanak prava korištenja predmetnim objektom apelanta i prestanak prava vlasništva, te uknjižba prava vlasništva tim objektom u korist SO Pale, zbog čega smatra pogrešnim stav Vrhovnog suda kojim je tužbeni zahtjev tužitelja usvojen. Naime smatra da u situacija kada je rješenjem SO Pale od 10. januara 1977. godine tužitelju utvrđen prestanak prava korištenja predmetnim objektom utvrđen rješenjem od 31. oktobra 1991. godine, tužbeni zahtjev tužitelja nije mogao biti usvojen, dakle tužitelj nije mogao raspolagati predmetnim objektom, iako SO Pale shodno navedenom rješenju nije nikad uknjižila na tom objektu, te jer isto rješenje ne sadrži klauzulu konačnosti, niti pravosnažnosti u skladu sa odredbama ZUP.
Relevantni propisi
13. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije, Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati twdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
14. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine i Khundunts protiv Azerbejdžana, Odluka od 26. februara 2019. godine, stav 32. te Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02 i Dumlu protiv Turske, Odluka od 20. aprila 2021. godine, stav 27), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
15. U vezi sa navodima apelanta o kršenju prava na pravično suđenje koji se zasnivaju isključivo na tvrdnji o proizvoljnoj primjeni materijalnog prava, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01 i Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, stav 23). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02 i Radomilja i drugi protiv Hrvatske, presuda od 20. marta 2018. godine, stav 150). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
16. Imajući u vidu navode apelanata i činjenice konkretnog predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu, Ustavni sud zapaža da iz presude Vrhovnog suda proizilazi da je taj sud reviziju tužitelja usvojio, presuda Okružnog suda od 27. decembra 2019. godine preinačio tako što je žalbu apelanta odbio i presudu Osnovnog suda od 2. oktobra 2017. godine potvrdio. U vezi s tim Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja osporene odluke slijedi da je Vrhovni sud utvrdio da je tužbeni zahtjev apelanta osnovan jer je isti 13. januara 1977. godine ishodio građevinsku dozvolu za građenje navedenog objekta, nakon čega je taj objekat sagradio, ishodovao upotrebnu dozvolu, i u zemljišnim knjigama KO Pale se upisao kao njegov vlasnik i na kojem objektu je i dalje ostao upisan kao vlasnik. Dalje, Ustavni sud također zapaža da je predmetni objekat rješenjem Ministarstva za izbjeglice od 26. februara 2003. godine vraćen u posjed tužitelju. Pri tome Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud, suprotno navodima apelanta, dao jasno i argumentirano obrazloženje da rješenje SO Pale od 31. oktobra 1991. godine nije nikad postalo pravomoćno i da se sud u parničnom postupku ne može baviti zakonitošću rješenja koje je doneseno u upravnom postupku. S obzirom na navedeno, Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost u zaključku Vrhovnog suda da je tužitelj dokazao da mu pripada pravo vlasništva na predmetnom objektu, te da je stoga osnovan njegov tužbeni zahtjev kojim je tražio da mu apelant preda u posjed predmetni objekat, koji kako to proizilazi iz činjeničnog utvrđenja apelant bespravno koristi.
17. Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud, u postupku koji je okončan osporenom odlukom, jasno obrazložio svoju odluku, a takva obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud, također, ukazuje da apelantu apelaciji ne nude bilo kakve argumente koji bi opravdali njihovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava koja je apelant naveo u apelaciji, osim što su nezadovoljni ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelacionim navodima o kršenju prava na pravično suđenje nema ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije, koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, očigledno (prima facie) neosnovani.
18. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena, ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
19. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić