Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-1164/22 (S. C.)

Odluka donesena 06. 07. 2022.

Nema povrede
Član 5. EK i član II/3.d) Ustava BiH (Pravo na slobodu i sigurnost)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Sudsko preispitivanje zakonitosti lišenja ili hapšenja
  • Opravdana sumnja da je učinjeno krivično djelu u kontekstu člana 5. EK
  • Konkretizacija razloga za određivanje pritvora
  • Pretpostavka nevinosti
  • Zakonito hapšenje neophodno radi sprječavanja utjecaja na svjedoke
  • Pritvor
  • Krivični postupak
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1164/22

Apelacija

Odluka o meritumu

06. 07. 2022.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 1164/22, rješavajući apelaciju Sanija Crljića, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b) i člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine-prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:

Mato Tadić, predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Seada Palavrić, sudija Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 6. jula 2022. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Sanija Crljića podnesena protiv Rješenja Okružnog suda u Banjoj Luci - Posebno odjeljenje za suzbijanje korupcije, organizovanog i najtežih oblika privrednog kriminala broj 11 0 K 030072 22 Kv 7-p od 14. marta 2022. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Sani Crljić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banje Luke, kojeg zastupa ZAK „Kremenović & Mikanović“, advokati iz Banje Luke, podnio je 1. aprila 2022. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Okružnog suda u Banjoj Luci - Posebno odjeljenje za suzbijanje korupcije, organizovanog i najtežih oblika privrednog kriminala (u daljnjem tekstu: Okružni sud) br. 11 0 K 030072 22 Kv 7-p od 14. marta 2022. godine i 11 0 K 030072 21 Kpp 46-p od 10. marta 2022. godine.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, od Okružnog suda i Republičkog javnog tužilaštva - Posebnog odjeljenja za suzbijanje korupcije, organizovanog i najtežih oblika privrednog kriminala Banja Luka (u daljnjem tekstu: Tužilaštvo) zatraženo je 12. aprila 2022. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Učesnici u postupku su dostavili odgovore na apelaciju u periodu od 21. do 25. aprila 2022. godine.

4. Odgovori na apelaciju su dostavljeni apelantovim braniocima na izjašnjenje 28. aprila 2022. godine. U ostavljenom roku apelantovi branioci nisu dali izjašnjenje na odgovore na apelaciju.

III.Činjenično stanje

5. Činjenice predmeta koje proizilaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:

6. Sudija za prethodni postupak Okružnog suda je u krivičnom predmetu protiv apelanta kao osumnjičene osobe donio Rješenje broj 11 0 K 030072 21 Kpp-p od 10. marta 2022. godine kojim mu je određena mjera pritvora u trajanju od mjesec dana, računajući od dana i časa lišavanja slobode, konkretno od 8. marta 2022. godine do 8. aprila 2022. godine. Mjera pritvora je određena zbog postojanja osnovane sumnje da je apelant u vrijeme i na način opisan u izreci rješenja počinio krivično djelo zloupotreba službenog položaja ili ovlašćenja iz člana 315 stav 4 u vezi sa st. 1 i 2 Krivičnog zakonika Republike Srpske (u daljnjem tekstu: KZRS).

7. U obrazloženju je navedeno sljedeće: na osnovu prijedloga Tužilaštva za određivanje pritvora apelantu utvrđeno je da je Tužilaštvo 3. marta 2022. godine donijelo naredbu o sprovođenju istrage protiv apelanta kao osumnjičenog zbog postojanja osnova sumnje da je počinio krivično djelo zloupotreba službenog položaja ili ovlašćenja iz člana 315 stav 4 u vezi sa st. 1 i 2 KZRS u pomaganju; na str. od 2. do 6. su opisane radnje koje se apelantu stavljaju na teret; navedeno je da je predmetna istraga otvorena u vezi s istragom koju Tužilaštvo sprovodi protiv B.Z., vršioca dužnosti direktora JZU Institut za javno zdravstvo RS (u daljnjem tekstu: Institut) i drugih osumnjičenih u drugom predmetu, i to u vezi sa zloupotrebama u postupcima javnih nabavki medicinske opreme sprovedenih od odgovornog organa- Instituta; apelant je lišen slobode 8. marta 2022. godine od policijskih službenika a 9. marta 2022. godine je predat u nadležnost Tužilaštva; apelant je u zakonom propisanom roku ispitan od tužioca na okolnost izvršenja krivičnog djela za koje se tereti u prisustvu izabranog branioca; ročište za razmatranje prijedloga za određivanje pritvora je održano 10. marta 2022. godine na kom je tužilac izložio navode iz pismenog prijedloga za određivanje pritvora; apelantova odbrana je na istom ročištu osporila postojanje osnovane sumnje a u pogledu posebnih pritvorskih razloga je predloženo da se apelantu, umjesto pritvora, odredi mjera zabrane sastajanja s određenim licima ili mjera zabrane napuštanja boravišta i zabrane putovanja.

8. Sudija za prethodni postupak Okružnog suda je na temelju dokaza dostavljenih uz prijedlog za određivanje pritvora (pobrojani na str. od 8 do 18) ocijenio da u konkretnom slučaju postoji osnovana sumnja da je apelant počinio krivično djelo koje mu se stavlja na teret koja predstavlja opšti uslov za određivanje pritvora iz člana 197 stav 1 Zakona o krivičnom postupku Republike Srpske (u daljnjem tekstu: ZKPRS). Navedeni dokazi, kako je dalje navedeno, potvrđuju da je realizaciji sprovedenih javnih nabavki prethodio dogovor između B.Z., kao vršioca dužnosti Instituta, i apelanta u svojstvu direktora „Sineks laboratorija“ d.o.o. Banja Luka na način da se prodajne cijene maski prema Institutu višestruko uvećaju u odnosu na nabavne s ciljem da se pravnom licu „Sineks laboratorija“ pribavi imovinska korist. U tom kontekstu je istaknuto da iz pismene dokumentacije – dokaza koje je Tužilaštvo pribavilo prilikom pretresanja poslovnih prostorija „Sineks laboratorija“, konkretno knjigovodstveno-finansijske dokumentacije i pribavljene bankovne dokumentacije, proizilazi da je u inkriminisanom periodu sa računa pravnog lica čiji je apelant direktor, u više navrata evidentiran prenos značajnih novčanih sredstava i podizanje gotovine od apelanta kao ovlašćenog lica. Dio novčanih sredstava sa računa S.V. kao vlasnika pravnog lica je transferisan na račun apelanta bez osnova za prenos pa je ocijenjeno da su osnovane tvrdnje Tužilaštva prema kojima je u daljnjem toku postupka neophodno saslušanje S.V. i druge istražne radnje kako bi se utvrdila i rasvijetlila stvarna svrha prenosa novčanih sredstava. Na osnovu analize i ocjene svih dokaza dostavljenih uz prijedlog za određivanje pritvora, ocjenjujući ih pojedinačno i u međusobnoj vezi, sudija za prethodni postupak je ocijenio da u okolnostima konkretnog slučaja proizilazi osnovana sumnja da je apelant kao pomagač učestvovao u izvršenju krivičnog djela zloupotreba službenog položaja ili ovlašćenja iz člana 315 stav 4 u vezi sa st. 1 i 2 i članom 39 KZRS, čime je ispunjen opšti uslov za određivanje pritvora apelantu. Napomenuto je da navodi odbrane o postojanju suprotnih činjenica nisu dokazani, pa stoga nisu ni osnovani.

9. U pogledu posebnih razloga za izricanje mjere pritvora je istaknuto da je Tužilaštvo predložilo da se apelantu, uz opšti uslov, pritvor odredi i iz razloga propisanih u tač. b) i g) člana 197 stav 1 ZKPRS. Prvi se odnosi na sprečavanje uticaja na svjedoke a drugi na postojanje vanrednih okolnosti vezanih za način izvršenja djela i posljedice zbog kojih bi puštanje na slobodu moglo rezultirati stvarnom prijetnjom narušavanju javnog reda.

10. S tim u vezi je ocijenjeno da je osnovana mjera pritvora apelantu zbog sprečavanja uticaja na svjedoke dok u odnosu na postojanje stvarne prijetnje narušavanju javnog reda nije osnovana.

11. S tim u vezi je, prije svega, ispitan opšti uslov koji se tiče propisane kazne za krivično djelo koje je apelantu stavljeno na teret i utvrđeno da je ovaj uslov ispunjen jer se radi o djelu za koje se može izreći kazna zatvora od deset godina ili teža kazna. Predmetna istraga je, kako je dalje navedeno, dio istrage koju Tužilaštvo vodi protiv B.Z. i drugih lica u vezi sa zloupotrebama u postupcima javnih nabavki sprovedenih od Instituta kojima je budžet Republike Srpske oštećen za više stotina hiljada maraka. U okolnostima konkretnog slučaja je ocijenjeno da postoji osnovana bojazan da bi apelant, u slučaju puštanja na slobodu, mogao ometati krivični postupak uticajem na svjedoke i to na svog poslodavca (direktora pravnog lica) i zaposlene u pravnom licu koji su mu hijerarhijski podređeni. Iz svih navedenih razloga koji su opširnije analizirani i interpretirani na str. 20. i 21. obrazloženja rješenja zaključeno je da u konkretnom slučaju postoje naročite okolnosti koje ukazuje da bi apelant, puštanjem na slobodu, mogao uticati na svjedoke i lice kojem je pomogao u izvršenju djela. Takođe je ocijenjeno da je neosnovan prijedlog odbrane da se apelantu umjesto pritvora izreknu mjere zabrane, jer se na taj način ne bi mogli postići ciljevi (neometano vođenje krivičnog postupka) koji se mogu postići pritvorom (mogao bi komunicirati sa svjedocima telefonom ili drugim telekomunikacionim sredstvima).

12. U pogledu neosnovanosti određivanja pritvora prema tački b) člana 197 stav 1 ZKPRS je navedeno sljedeće: posljedice učinjenog krivičnog djela u vidu nanošenja štete budžetu Republike Srpske nisu takve da bi mogle izazvati opšte uznemirenje i revolt javnosti koje bi dalje moglo dovesti do okupljanja građana i narušavanja javnog reda; činjenice ne ukazuju na postojanje takve mogućnosti; interesovanje medija za konkretan postupak ne znači istovremeno da bi moglo doći do uznemirenja javnosti. Navedeni stav je, kako je dalje obrazloženo, potkrijepljen Odlukom Ustavnog suda broj AP 3941/21 od 16. decembra 2021. godine kojom je odlučeno o apelaciji B.Z. i utvrđeno da određivanje pritvora u veoma sličnoj činjeničnoj i pravnoj situaciji po osnovu tačke g) člana 197 stav 1 ZKPRS predstavlja povredu Ustava BiH.

13. Vijeće Okružnog suda je Rješenjem broj 11 0 K 030072 22 Kv 7-p od 14. marta 2022. godine odbilo kao neosnovanu žalbu apelantove odbrane izjavljenu protiv rješenja o određivanju pritvora od 10. marta 2022. godine. Nakon ispitivanja pobijanog rješenja u smislu čl. 337 i 338 ZKPRS (prema svim navodima žalbe i po službenoj dužnosti) vijeće Okružnog suda je zaključilo da žalba nije osnovana, te su u nastavku navedeni razlozi za takav stav. U tom kontekstu je navedeno: sudija za prethodni postupak je izvršio pravilnu ocjenu dokaza dostavljenih uz prijedlog za određivanje pritvora i izveo pravilan zaključak koji je u cjelini prihvaćen od sudskog vijeća; apelant je u konkretnoj fazi krivičnog postupka – fazi istrage, osnovano sumnjiv da je počinio krivično djelo iz člana 315 stav 4 u vezi sa st. 1 i 2 KZRS; žalba osporava postojanje opšteg i posebnog uslova za pritvor a u pobijanom rješenju su u tom pravcu dati jasni i određeni razlozi utemeljeni na dokazima iz kojih je izveden pravilan zaključak; na neka od pitanja koja su žalbom pokrenuta u fazi istrage nije moguće dati odgovor a u nastavku istrage će se u svakom slučaju detaljno razmotriti apelantova uloga u cjelokupnom krivičnom postupku; navodima žalbe nisu dovedeni u sumnju pravilni zaključci iz pobijanog rješenja kako u pogledu opšteg, tako i u pogledu posebnog uslova za mjeru pritvora.

14. Imajući u vidu sve navedeno, vijeće Okružnog suda je ocijenilo da apelantova žalba nije osnovana, te ju je kao takvu i odbilo.

IV.Apelacija I.Navodi iz apelacije

15. Apelant smatra da mu je osporenim rješenjima prekršeno pravo na ličnu slobodu i bezbjednost iz člana II/3d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 2 Evropske konvencije.

16. Apelant smatra da je Okružni sud u osporenim rješenjima kojima mu je određen pritvor pogrešno i nepotpuno utvrdio činjenično stanje i proizvoljno primijenio KZRS i ZKPRS kako u pogledu postojanja osnovane sumnje kao opšteg pritvorskog razloga, tako i u pogledu postojanja posebnog pritvorskog razloga iz člana 197 stav 1 tačka b) ZKPRS. Naime, apelant tvrdi da su u osporenim rješenjima izostali dokazi, razlozi i obrazloženja u prilog zaključku o postojanju osnovane sumnje da je počinio krivično djelo koje mu se stavlja na teret i da u osporenim rješenjima nisu navedene okolnosti koje opravdavaju primjenu mjere pritvora zbog postojanja bojazni da će uticati na svjedoke. U tom pravcu se veoma opširno interpretiraju dokazi koje je sud imao u vidu, pri čemu, prema apelantovom mišljenju, niti jedan od izvedenih dokaza ne ukazuje jasno i konkretno da je upravo on počinilac krivičnog djela koje mu je stavljeno na teret. Osim toga, smatra da sud nije dovoljno obrazložio zbog čega se ista svrha nije mogla ostvariti mjerama zabrane. Takođe, žalbeno vijeće u osporenom rješenju ne obrazlaže zašto nisu prihvaćeni navodi iz žalbe, dajući stereotipno i uopšteno obrazloženje u pogledu zaključaka sudije za prethodni postupak prema kojem je mjera pritvora u konkretnom slučaju neophodna i jedina moguća.

17. Na istim navodima apelant temelji navode o kršenju presumpcije nevinosti.

b) Odgovor na apelaciju

18. U odgovoru na apelaciju Okružni sud je naveo da je apelacija neosnovana jer apelant suštinski prigovara da osporena rješenja nisu proizašla iz dokaza dostavljenih uz prijedlog za određivanje pritvora i da u rješenjima nisu navedeni jasni i konkretni razlozi zbog kojih je apelantu određen pritvor. Nasuprot tome, Okružni sud smatra da je imao dovoljno kvalitetnih dokaza na osnovu kojih je zaključeno da u okolnostima konkretnog slučaja postoji osnovana sumnja da je apelant počinio krivično djelo koje mu se u istrazi stavlja na teret i da postoji poseban pritvorski razlog za određivanje mjere pritvora apelantu. Predloženo je da se apelacija odbije kao neosnovana.

19. Tužilaštvo ističe da iz pobijanih rješenja proizilaze potpuni i jasni razlozi koji opravdavaju određivanje pritvora apelantu na osnovu odredbe člana 197 stav 1 tačka b) ZKPRS. Predloženo je da se apelacija odbije.

V.Relevantni propisi

20. Zakon o krivičnom postupku Republike Srpske („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 53/12, 91/17, 66/18 i 15/21) Razlozi za pritvor Član 197. stav (1) tačka b) (1) Ako postoji osnovana sumnja da je određeno lice učinilo krivično djelo, pritvor se protiv tog lica može odrediti:

(…)

b) ako postoji osnovana bojazan da će uništiti, sakriti, izmijeniti ili falsificirati dokaze ili tragove važne za krivični postupak ili ako naročite okolnosti ukazuju da će ometati krivični postupak uticajem na svjedoke, saučesnike ili prikrivače, (…)

21. Krivični zakonik Republike Srpske (“Službeni glasnik Republike Srpske” br.

64/17, 104/18 - OUS RS, 15/21 i 89/21)

KRIVIČNA DJELA PROTIV SLUŽBENE DUŽNOSTI

Zloupotreba službenog položaja ili ovlaštenja Član 315. st. (1), (2) i (4) (1) Službeno ili odgovorno lice koje iskorištavanjem svog službenog položaja ili ovlaštenja, prekoračenjem granice svog službenog ovlaštenja ili neizvršenjem svoje službene dužnosti pribavi sebi ili drugom neku korist, drugom nanese štetu ili teže povrijedi prava drugog, kazniće se kaznom zatvora od jedne do pet godine.

(2) Ako je djelom iz stava 1. ovog člana pribavljena imovinska korist u iznosu koji prelazi 10.000 KM, učinilac će se kazniti kaznom zatvora od jedne do deset godina, a ako taj iznos prelazi 50.000 KM, kazniće se kaznom zatvora od dvije do dvanaest godina (4) Ako je djelo iz st. 1, 2. i 3. ovog člana izvršeno pri vršenju javnih nabavki ili na štetu sredstava budžeta Republike Srpske, javnih fondova ili drugih javnih sredstava, učinilac će se kazniti kaznom zatvora od tri do petnaest godina.

VI.Dopustivost

22. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

23. U skladu sa članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

24. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Rješenje Okružnog suda broj 11 0 K 030072 22 Kv 7-p od 14. marta 2022. godine protiv kojeg nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporeno rješenje apelant je primio 15. marta 2022. godine a apelacija je podnesena 1. aprila 2022. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

25. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

26. Apelant tvrdi da mu je osporenim rješenjima povrijeđeno pravo iz člana II/3d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5 stav 1 tačka c) i st. 3 i 4 Evropske konvencije, te člana 6 stav 2 Evropske konvencije.

Pravo na ličnu slobodu i bezbjednost Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:

d) Pravo na ličnu slobodu i bezbjednost.

Član 5 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Svako ima pravo na slobodu i bezbjednost ličnosti. Niko ne smije biti lišen slobode izuzev u niže navedenim slučajevima i u skladu sa zakonom propisanim postupkom:

c) ako je zakonito uhapšen ili pritvoren radi dovođenja nadležnoj sudskoj vlasti kad postoji osnovana sumnja da je počinio krivično djelo ili kad je razumno vjerovati da je to nužno radi sprječavanja izvršenja krivičnog djela ili bijega nakon njegovog počinjenja;

(…)

3. Svako ko je uhapšen ili lišen slobode prema odredbama stava 1.c) ovog člana mora odmah biti izveden pred sudiju ili drugo službeno lice zakonom ovlašćeno da vrši sudsku vlast i mora imati pravo na suđenje u razumnom roku ili na puštanje na slobodu do suđenja. Puštanje na slobodu može se uvslovljavati garancijama o pojavljivanju na suđenju.

4. Svako kome je uskraćena sloboda hapšenjem ili lišavanjem slobode ima pravo uložiti žalbu sudu kako bi sud u kratkom roku razmotrio zakonitost lišavanja slobode i ukoliko ono nije bilo zakonito naložio oslobađanje.

27. Apelant osporava rješenje o određivanju pritvora i rješenje kojim je odbijena njegova žalba protiv rješenja o određivanju pritvora. Navodi da su u osporenom rješenju ignorisane žalbene tvrdnje kojima je ukazano na nedostatke u pogledu pogrešnog tumačenja i izvođenja zaključka o postojanju osnovane sumnje, koje je dovelo do pogrešnog zaključka i u pogledu postojanja posebnog zakonskog uslova za izricanje mjere pritvora. Smatra da prigovori navedeni u apelaciji pokreću pitanje kršenja člana II/3d) Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno člana 5 stav 1 tačka c) i st. 3 i 4 Evropske konvencije.

28. Ustavni sud, prije svega, podsjeća na to da se pravo na ličnu slobodu i bezbjednost ubraja u jedno od najznačajnijih ljudskih prava, te da član 5 Evropske konvencije garantuje da niko ne smije biti proizvoljno lišen slobode. Proizvoljnost lišavanja slobode ocjenjuje se, u prvom redu, u odnosu na poštivanje proceduralnih zahtjeva procesnog prava, odnosno, u konkretnom slučaju, ZKPRS kao nacionalnog prava, koje mora biti usklađeno sa standardima Evropske konvencije. Takođe, Ustavni sud podsjeća da se određivanje pritvora u periodu prije podizanja optužnice za osumnjičenog ne smije pretvoriti u kaznu. Stoga je pritvor dopušteno odrediti samo u slučaju u kojem postoji „osnovana sumnja“ da je osoba počinila krivično djelo, te, načelno, samo radi obezbjeđenja njene prisutnosti i uspješnog vođenja krivičnog postupka. Stoga, ZKPRS za određivanje pritvora uvijek traži kumulativno postojanje opšteg uslova, dakle, „osnovane sumnje“ da je osoba počinila krivično djelo, i postojanje barem jednog od posebnih razloga, taksativno nabrojanih u članu 197 stav 1 tač. a), b), c) i d).

29. U kontekstu apelacionih prigovora Ustavni sud podsjeća na stav Evropskog suda izražen u više njegovih presuda (vidi, između ostalih, Evropski sud, Bernobić protiv Hrvatske, presuda od 21. juna 2011. godine, aplikacija broj 57180/09) da član 5 stav 1 Evropske konvencije zahtijeva, na prvom mjestu, da pritvaranje bude zakonito, što uključuje i ispunjenje procedure propisane nacionalnim zakonodavstvom, ali da poštivanje nacionalnog prava nije dovoljno, jer član 5 stav 1 Evropske konvencije traži da svako lišavanje slobode bude u skladu sa svrhom zaštite pojedinaca od proizvoljnosti. Ustavni sud podsjeća da je Evropski sud u citiranoj odluci ponovio mjerodavna načela koja potpadaju pod opseg zaštite člana 5 stav 1 Evropske konvencije koja je navedeni sud utemeljio u presudi Mooren (vidi, Evropski sud, predmet Mooren protiv Njemačke (GC), broj 11364/03, ECHR 2009, st. 72-81, i Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 5842/10 od 20. aprila 2011. godine, dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba).

30. Dalje, Ustavni sud ukazuje da odredbe člana 5 stav 3 Evropske konvencije zahtijevaju da je osoba lišena slobode u skladu s članom 5 stav 1 tačka c) Evropske konvencije, tj. da je lišavanje „zakonito“ u smislu navedenog člana i da obuhvaća podjednako i proceduralnu i materijalnu zaštitu takvih osoba. Evropski sud je zaključio da poštivanje člana 5 stav 3 Evropske konvencije zahtijeva da sudska vlast preispita sva pitanja u vezi s pritvorom, te da odluku o pritvoru donese pozivajući se na objektivne kriterijume predviđene zakonom. Tako je Evropski sud u kontekstu načela koja se primjenjuju prilikom ispitivanja poštivanja domaćeg zakona, između ostalog, naveo da je u svojoj novijoj sudskoj praksi usvojio stav da svaki nedostatak otkriven u rješenju kojim se određuje pritvor ne čini taj pritvor kao takav nezakonitim, u smislu člana 5 stav 1 Evropske konvencije, te je iznio stav da je razdoblje pritvora u načelu „zakonito“ ako se zasniva na sudskoj odluci. Još je naglašeno da se rješenje o određivanju pritvora mora smatrati ex facie nevaljanim ako nedostatak u rješenju predstavlja „tešku i očiglednu nepravilnost“, pa, osim ako ne predstavljaju “tešku i očiglednu nepravilnost“, nedostatke rješenja kojima je određen pritvor mogu ispraviti domaći žalbeni sudovi u toku sudskog preispitivanja postupka. U vezi sa zahtjevom koji se tiče kvaliteta domaćeg prava, Evropski sud je u presudi Mooren, pozivajući se na sopstvenu praksu, između ostalog, naveo da „kvalitet prava“ podrazumijeva da, kad nacionalno pravo dozvoljava lišavanje slobode, njegova primjena mora biti dovoljno pristupačna, precizna i predvidljiva kako bi se izbjegao rizik proizvoljnosti (vidi, Evropski sud, Amuur protiv Francuske, 25. jun 1996. godine, stav 50, Izvještaji 1996-III). U kontekstu pojma proizvoljan pritvor Evropski sud je iznio opšte načelo koje je uspostavljeno u sudskoj praksi da će pritvor biti „proizvoljan“ uprkos tome što je u skladu sa formulacijom u domaćem pravu ukoliko postoji elemenat mala fide na strani vlasti, ili kad su domaće vlasti zanemarile da pokušaju pravilno primijeniti mjerodavne propise.

31. Dovodeći navedene principe u kontekst predmetnog slučaja, Ustavni sud zapaža da je apelant svoje prigovore usmjerio prije svega na postojanje osnovane sumnje kao conditio sine qua non za zakonitost pritvora. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da je, u smislu odredbe člana 197 stav 1 ZKPRS, opšti uslov za određivanje pritvora postojanje osnovane sumnje da je određena osoba počinila krivično djelo. U tom kontekstu Ustavni sud zapaža da su sudija za prethodni postupak prilikom određivanja mjere pritvora, a zatim sudsko vijeće u postupku odlučivanja o apelantovoj žalbi utvrdili da je iz dokaza koje je Tužilaštvo dostavilo uz prijedlog za određivanje pritvora utvrđena osnovana sumnja da je apelant počinio krivično djelo za koja se sumnjiči o čemu su, po ocjeni Ustavnog suda, dati detaljni, jasni i dovoljni razlozi. Stoga, nema ništa što ukazuje da je o pitanju postojanja osnovane sumnje odlučeno proizvoljno. Naročito, Ustavni sud ističe da je sudija za prethodni postupak razmotrio sve dostavljene dokaze u vezi s relevantnim okolnostima predmetnog inkriminisanog događaja, te vrlo detaljno i opširno obrazložio zaključke do kojih je došao razmatranjem ovih dokaza. Sudsko vijeće Okružnog suda, koje je donijelo odluku povodom apelantove žalbe, u cijelosti je prihvatilo tu argumentaciju, kao i zaključak koji proizilazi iz izvedenih dokaza u pogledu postojanja osnovane sumnje da je apelant osumnjičen za činjenje krivičnog djela zloupotreba službenog položaja ili ovlašćenja. Ustavni sud smatra da navedeni zaključak o postojanju osnovane sumnje apelant nije doveo u pitanje svojim apelacionim navodima i da su data obrazloženja u tom segmentu takvog karaktera da mogu uvjeriti objektivnog posmatrača da je moguće da je apelant počinio predmetno krivično djelo u smislu standarda člana 5 stav 1 tačka c) Evropske konvencije. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da su sprovedeni dokazi u dovoljnoj mjeri za ovu fazu postupka redovnim sudovima ukazali na postojanje osnovane sumnje da je apelant počinio krivično djelo koje mu je stavljeno na teret, koja je u konkretnom slučaju kao opšti uslov opravdala izrečenu mjeru pritvora. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi u ovom dijelu neosnovani i da je u osporenim rješenjima pitanje postojanja osnovane sumnje detaljno razmotreno a razlozi u prilog zaključka o njenom postojanju dovoljni, jasni i argumentovani.

32. Što se tiče apelantovih prigovora u svjetlu primjene relevantnih odredaba ZKPRS koje se tiču posebnog uslova za izricanje mjere pritvora koji mora kumulativno postojati uz opšti uslov, konkretno odredbe člana 197 stav 1 tačka b) ZKPRS, Ustavni sud, prije svega, zapaža da je navedenom odredbom propisano da se pritvor može odrediti ukoliko postoji opravdana bojazan da bi osumnjičeni, boravkom na slobodi, mogao ometati krivični postupak uticajem na svjedoke. Iz navedenog proizilazi da sud u svakom konkretnom slučaju ocjenjuje koje su to posebne okolnosti (razlozi) koje, uz opšti uslov, opravdavaju izricanje mjere pritvora. Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi u konkretnom slučaju pri ocjeni postojanja okolnosti iz tačke b) člana 197 stav 1 ZKPRS imali u vidu da bi apelant mogao ometati krivični postupak uticajem na svjedoke, prije svega poslodavca (vlasnika pravnog lica) i uposlene u pravnom licu koji su apelantu hijerarhijski podređeni. Puštanjem na slobodu, kako je zaključeno, apelant bi s navedenim svjedocima (u rješenju poimenično navedeni) mogao ostvariti telefonski ili drugi vid komunikacije, što je mjerom pritvora spriječeno. U ovom kontekstu je obrazloženo i zbog čega mjere zabrane u takvim specifičnim okolnostima u fazi istrage nisu opravdane.

33. Ustavni sud, takođe, zapaža da je pri ocjeni ovih posebnih uslova za mjeru pritvora ocijenjeno da je prijedlog Tužilaštava u kontekstu tačke g) iste zakonske odredbe neosnovan, jer okolnosti (način izvršenja djela ili posljedice) nisu takve, iako je oštećen budžet Republike Srpske, da bi mogle rezultirati stvarnom prijetnjom narušavanju javnog reda.

34. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud smatra da se, suprotno apelantovim tvrdnjama, razlozi koje su redovni sudovi imali u vidu prilikom odlučenja o određivanju pritvora ne čine proizvoljnim, jer navedene okolnosti koje su u osporenim rješenjima ocijenjene u vezi s cjelokupnim događajem i na taj način konkretizovane, i prema ocjeni Ustavnog suda, opravdavaju navedenu mjeru, pa se apelantovi prigovori u kontekstu kršenja člana 197 stav 1 tačka b) ZKPRS čine neosnovanim.

35. Stoga, Ustavni sud zaključuje da osporenim rješenjima nije povrijeđeno apelantovo pravo na slobodu i ličnu bezbjednost iz člana II/3d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5 stav 1 tačka c) i stav 3 Evropske konvencije.

36. U vezi sa apelantovim tvrdnjama da je vijeće Okružnog suda propustilo ispitati njegove žalbene navode, Ustavni sud podsjeća da pritvor mora biti određen u skladu s nacionalnim zakonodavstvom, odnosno da član 5 stav 4 garantuje pravo „svakome kome je uskraćena sloboda hapšenjem ili lišavanjem slobode” da pokrene postupak ispitivanja zakonitosti pritvora i da bude pušten ako je pritvor nezakonit. Nadalje, citirana odredba ne nameće obavezu sudovima da pri ispitivanju žalbe na odluku o pritvoru odgovore na svaki argumenat naveden u žalbi. Garancije citiranog člana biće lišene svoje suštine ukoliko sud, oslanjajući se na domaći zakon i praksu, može tretirati kao irelevantne ili zanemariti konkretne činjenice na koje je u žalbi ukazano, a koje su takve da mogu dovesti u sumnju postojanje uslova koji su suštinski za „zakonitost” u smislu Konvencije u pogledu lišavanja slobode (vidi, Evropski sud, Nikolova protiv Bugarske [GC], broj 31195/96, stav 61, ECHR 1999-II). Najzad, kada je u pitanju odluka višeg suda, dovoljno je da obrazloženje odluke sadrži slaganje s utvrđenjem nižestepenog ili sudećeg suda tako što će viši sud u obrazloženje svoje odluke inkorporirati ili uputiti na razloge i obrazloženja nižestepenog suda ili na drugi način ukazati da se slaže s njima (vidi, Evropski sud, Garcia Ruiz protiv Španije, 1999-I, 31 EHRR589 GC).

37. Ustavni sud zapaža da su u detaljnom obrazloženju osporenog drugostepenog rješenja Okružnog suda pobrojani konkretni žalbeni navodi apelantove odbrane, da su oni ispitani u vezi sa razlozima i obrazloženjima iz prvostepenog rješenja, pri čemu je drugostepeno vijeće dalo sopstvene razloge i obrazloženja zbog kojih takve stavove prihvaća, odnosno zbog čega apelantovi žalbeni navodi ne dovode u pitanje zakonitost lišavanja slobode. Stoga, Ustavni sud nije mogao zaključiti da je povrijeđeno apelantovo pravo iz člana 5 stav 4 Evropske konvencije.

38. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zaključuje da u konkretnom slučaju nije povrijeđeno apelantovo pravo na slobodu i bezbjednost ličnosti iz člana II/3d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5 stav 4 Evropske konvencije u odnosu na postojanje pritvorskih razloga iz člana 197 stav 1 tačka b) ZKPRS.

Ostali navodi

39. Apelant tvrdi i da mu je osporenim rješenjima prekršeno i pravo iz člana 6 stav 2 Evropske konvencije kojim je regulisana presumpcija nevinosti. Međutim, ove tvrdnje apelant ničim nije potkrijepio, niti ukazuje na bilo šta što bi upućivalo na navedenu povredu, osim nezadovoljstva odlukom kojom je odbijena njegova žalba protiv rješenja o određivanju pritvora. Stoga, Ustavni sud bez daljnje konkretizacije navoda o povredi presumpcije nevinosti, a imajući u vidu sadržaj osporenog rješenja, koji sam po sebi ni na koji način ne upućuje na navedenu povredu, nalazi da su apelantovi navodi o povredi prava iz člana 6 stav 2 Evropske konvencije, odnosno s tim u vezi člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine, takođe, neosnovani.

VIII. Zaključak

40. Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava iz člana II/3d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5 stav 1 tačka c) i st. 3 i 4 Evropske konvencije kada su redovni sudovi dali jasne i argumentovane razloge kako za postojanje osnovane sumnje, tako i za postojanje posebnog pritvorskog razloga iz člana 197 stav 1 tačka b) ZKPRS zbog kojih je apelantu određen pritvor i kada iz osporenih rješenja ne proizilazi da su redovni sudovi proizvoljno primijenili navedenu odredbu, te kada je apelant imao i koristio pravo na žalbu povodom koje je drugostepeni sud preispitao rješenje o određivanju pritvora.

41. Nadalje, Ustavni sud zaključuje da ne postoji kršenje prava iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 2 Evropske konvencije kada ove tvrdnje apelant ničim nije potkrijepio, a sadržaj osporenog rješenja ni na koji način ne upućuje na povredu ovog prava.

42. Na osnovu člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

43. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić

Odluka o meritumu u predmetu AP-1164/22 (S. C.) | Sudska praksa | Aktio