Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1300/22 (E. Š.)
Odluka donesena 07. 09. 2022.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Nematerijalna šteta
- Građanski postupak
- Radni spor
- Otkaz
- Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
- Prava iz radnog odnosa
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Naknada štete
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1300/22
Apelacija
Odluka o dopustivosti
07. 09. 2022.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Mirsad Ćeman i sudije Seada Palavrić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 7. septembra 2022. godine, u predmetu broj AP-1300/22, rješavajući apelaciju koju je podnijela Edita Šesto, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnijela Edita Šesto protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 Rs 484340 17 Rsž od 18. februara 2022. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Edita Šesto (u daljnjem tekstu: apelantkinja) iz Sarajeva, koju zastupa Asif Plećan advokat iz Sarajeva, podnijela je 14. aprila 2022. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 Rs 484340 17 Rsž od 18. februara 2022. godine.
2. U postupku, koji je okončan osporenom presudom Kantonalnog suda, obavezan je tuženi („Klas“ d.d. Sarajevo) da apelantkinji isplati određene novčane iznose sa zakonskom zateznom kamatom (kako je to pobliže naznačeno u izreci prvostepene presude) na ime naknade plate i razlike plate zbog neosnovanog umanjenja plate, da za apelantkinju uplati razliku obaveznih doprinosa za penzijsko-invalidsko osiguranje u određenom novčanom iznosu, kao i da apelantkinji naknadi troškove parničnog postupka u određenom novčanom iznosu. Odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtjev apelantkinje da se obaveže tuženi da joj, na ime naknade nematerijalne štete zbog pretrpljenog straha i zbog pretrpljenih duševnih bolova zbog povrede časti i ugleda, isplati određene novčane iznose (kako je pobliže naznačeno u izreci prvostepene presude). Primljeno je na znanje povlačenje dijela tužbenog zahtjeva apelantkinje da se poništi kao nezakonita odluka tuženog o otkazu ugovora o radu apelantkinje od 12. decembra 2014. godine, pa da se naloži tuženom da apelantkinji uspostavi radno pravni status (kako je precizirano izrekom prvostepene presude).
3. U obrazloženju osporene presude, u odnosi na dio odluke kojim je odbijen zahtjev za naknadu nematerijalne štete, Kantonalni sud je naveo da je pravilno prvostepeni sud ukazao da za štetu na radu, shodno odredbama člana 154. stav (1) Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) poslodavac odgovara zaposleniku. Međutim, kako je to pravilno zaključio i prvostepeni sud, da bi se mogla ostvariti nematerijalna šteta povodom nezakonite odluke poslodavca, prema članu 200. ZOO, potrebno da je odluka kojom je povrijeđeno pravo iz radnog odnosa kod zaposlenika izazvala ozbiljnije poremećaje emocionalne i psihičke ravnoteže. Također, zaključeno je da je prvostepeni sud pravilno ukazao da u konkretnom slučaju, s obzirom da je apelantkinja povukla taj dio tužbenog zahtjeva tokom parničnog postupka, nije utvrđivana (ne)zakonitost odluke o otkazu njenog ugovora o radu (kao i da je ugovorom o radu od 20. oktobra 2015. godine stavljena van snage osporena odluka o otkazu ugovora o radu, te je apelantkinji uspostavljen radni odnos počev od 27. decembra 2014. godine). Nadalje, Kantonalni sud je naveo da je pravilno prvostepeni sud nalaz i mišljenje vještaka medicinske struke, u kojem je, između ostalog, vještak naveo da gubitak posla ima jak stresogeni potencijal, da je „negdje baš u to vrijeme apelantkinja doživjela teškoće“ te da joj je utvrđen problem sa štitnom žlijezdom, pa da je usljed navedenog trpjela duševnu bol i patnju, kako je to pobliže naznačeno u navedenom nalazu i mišljenju, doveo u međusobnu vezu sa ostalim dokazima. Naime, prvostepeni sud je pravilno obrazložio da navedeni nalaz i mišljenje nije mogao stvoriti uvjerenje o dokazanosti ozbiljnijih poremećaja emocionalne i psihičke ravnoteže apelantkinje, niti namjeru tuženog da davanjem otkaza apelantkinji povrijedi njenu ličnost, ugled i čast. Naime, vještak je naveo da je nalaz i mišljenje izradio na osnovu dokumentacije iz spisa i navoda iz tužbe, psihijatrijskog intervjua apelantkinje, te tvrdnji apelantkinje da ima nalaze o liječenju štitne žlijezde (koje vještaku nije dala na uvid, niti su isti tokom postupka provedeni kao dokaz). Prema tome, Kantonalni sud je ukazao da apelantkinja ni vještaku, ni sudu, nije prezentirala niti jedan raniji nalaz ljekara iz kojeg bi se moglo utvrditi da je imala ozbiljnijih zdravstvenih problema uslijed otkaza zbog kojih je tražila zdravstvenu pomoć, pa čak ni nalaze o liječenju štitne žlijezde. Kantonalni sud je naveo da je pravilno obrazloženje prvostepenog suda da se ne može sa sigurnošću zaključiti da je otkaz ostavio trajnije posljedice na zdravlje apelantkinje, a naročito na njeno psihičko stanje, uzimajući pri tome u obzir činjenicu da je apelantkinji ponovo uspostavljen radni odnos. Dakle, Kantonalni sud je naveo da, budući da apelantkinja nije dokazala da su ispunjeni uslovi za isplatu nematerijalne štete propisani odredbama člana 200. ZOO, pravilno je prvostepeni sud predmetni zahtjev apelantkinje odbio kao neosnovan.
Apelacioni navodi
4. Apelantkinja se pozvala na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelantkinja, između ostalog, navodi da tuženi nije, u smislu odredbi člana 154. ZOO, dokazao da šteta nije nastala njegovom krivicom, zbog čega je direktno odgovoran za tu štetu. Dalje navodi da su redovni sudovi u konkretnom slučaju pogrešno primijenili i odredbe člana 200. ZOO. Navodi da je vještak medicinske struke „utvrdio“ nematerijalnu štetu, pa da su stoga pogrešno redovni sudovi odbili tužbeni zahtjev apelantkinje u tom dijelu.
5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
6. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Khundunts protiv Azerbejdžana, Odluka od 26. februara 2019. godine, stav 32. te Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02 i Dumlu protiv Turske, Odluka od 20. aprila 2021. godine, stav 27), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01 i Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, stav 23). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02 i Radomilja i drugi protiv Hrvatske, presuda od 20. marta 2018. godine, stav 150). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima.
8. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud u obrazloženju osporene odluke dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Ovo posebno imajući u vidu da apelantkinja u apelaciji ponavlja navode koje je isticala i u žalbi protiv prvostepene presude, koje je Kantonalni sud razmotrio prilikom donošenja odluke o žalbi, te jasno i detaljno objasnio zašto ne mogu uticati na drugačije odlučenje u predmetnom slučaju. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelantkinje pokreću ustavna pitanja na koja se pozvala, odnosno ništa što ukazuje da apelantkinja ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
9. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
10. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić