Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-4718/20 (UNICREDIT BANK a.d. Banja Luka)

Odluka donesena 06. 07. 2022.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Mjenica
  • Građanski postupak
  • Izvršni postupak
  • Isplata duga
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-4718/20

Apelacija

Odluka o meritumu

06. 07. 2022.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 4718/20, rješavajući apelaciju „Unicredit Bank“ a.d. Banja Luka, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b) i člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:

Mato Tadić, predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Seada Palavrić, sudija Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 6. jula 2022. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija „Unicredit Bank“ a.d.

Banja Luka podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 71 0 P 242741 20 Rev od 13. oktobra 2020. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. „Unicredit Bank“ a.d. Banja Luka (u daljnjem tekstu: apelant) podnio je 24. decembra 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 71 0 P 242741 20 Rev od 13. oktobra 2020. godine.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda i R. M. (u daljnjem tekstu: tuženi) zatraženo je 18. oktobra 2021. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Vrhovni sud i tuženi dostavili su odgovore na apelaciju 22. oktobra 2021. i 1. novembra 2021. godine.

4. Odgovori na apelaciju dostavljeni su 26. aprila 2022. godine apelantu na izjašnjenje.

5. Apelant u ostavljenom roku nije dostavio izjašnjenje na odgovore na apelaciju. III.Činjenično stanje

6. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način.

7. Presudom Osnovnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 71 0 P 242741 16 P od 21. januara 2019. godine obavezan je tuženi da apelantu plati glavni dug u iznosu od 361.575,08 KM po osnovu mjenice broj RS 419899705 i protestne isprave Osnovnog suda u Modriči od 6. decembra 2011. godine i neizmireni dio zakonske zatezne kamate na glavni dug na dan 25. novembar 2018. godine kao dan izrade nalaza i mišljenja vještaka ekonomske struke u iznosu od 103.094,08 KM, kao i da apelantu nadoknadi troškove parničnog postupka, dok je u preostalom dijelu, koji predstavlja razliku između traženog i dosuđenog iznosa, apelantov zahtjev za troškove postupka odbijen.

8. U obrazloženju presude Osnovni sud je kao nesporno među parničnim strankama utvrdio da je tuženi izdao bjanko mjenicu broj RS 419899705 koja glasi na iznos od 420.595,08 KM na ime obezbjeđenja apelantovog potraživanja iz ugovora o kreditu od 10. avgusta 2006. godine, zaključenog između „Nove banjalučke banke“ a.d. Banjaluka (u daljnjem tekstu: apelantov pravni prednik) i „Malinda“ d.o.o. Modriča. Takođe je utvrdio da je tuženi ovlastio apelanta da u slučaju neispunjenja obaveza iz osnovnog pravnog posla popuni predmetnu mjenicu, kao i da je 6. decembra 2011. godine izvršen protest predmetne mjenice kod Osnovnog suda u Modriči. Osnovni sud je utvrdio i da je apelant na osnovu predmetne mjenice i protesta pokrenuo izvršni postupak protiv glavnog i založnog dužnika i da je u tom postupku kupio založenu nepokretnost za iznos od 336.105,67 KM, te da je rješenjem o namirenju Osnovnog suda u Modriči od 13. avgusta 2018. godine iz dobijenog iznosa prodajom nepokretnosti apelant namiren za troškove izvršnog postupka u iznosu od 15.821,77 KM, redovnu kamatu u iznosu od 36.917,54 KM, zateznu kamatu za određene periode u iznosima od 20.873,53 KM i 262.492,83 KM. Osnovni sud je dalje je ukazao da se u situaciji kada je parnični postupak proizašao iz izvršnog postupka pokrenutog na osnovu mjenice kao vjerodostojne isprave, daljnji postupak nastavlja kao mjenični spor ili spor iz osnovnog pravnog posla, u zavisnosti od disponiranja tužioca. U vezi s tim je istakao da se u konkretnom slučaju radi o mjeničnom sporu jer je apelant zasnivao predmetno potraživanje na mjenici, te da je u takvoj situaciji isključeno raspravljanje o osnovnom pravnom poslu. Stoga je Osnovni sud ocijenio neosnovanim navode tuženog da se apelant u cijelosti namirio kupovinom založene nepokretnosti, čija je procijenjena vrijednost duplo viša od potraživanja u izvršnom postupku, u vezi s kojim navodima se tuženi pozvao na Odluku Ustavnog suda broj AP 4380/13. Takođe je ukazao da se u mjeničnom sporu, shodno principu apstraktnosti, ne ispituje pravni osnov ili razlog obavezivanja mjeničnog dužnika, kao i da mjenični dužnik, shodno principu mjenične strogosti, u pravilu nema mogućnost isticanja prigovora u odnosu na zakonitog i savjesnog imaoca mjenice. Osnovni sud je naglasio i da se u situaciji kada je među strankama nesporno, kao u konkretnom slučaju, da je mjenica predata bjanko, mjenični dužnik s uspjehom može braniti iznošenjem tvrdnji o njenoj zloupotrebi, odnosno da je mjenica popunjena protivno sporazumu. S obzirom na to da tuženi nije dokazao navedeno, niti da predmetni mjenicu nije potpisao ili da je predmetni dug izmiren, Osnovni sud je usvojio tužbeni zahtjev primjenom odredbe člana 49 Zakona o mjenici i člana 277 Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO).

9. Presudom Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 71 0 P 242741 19 Gž od 27. septembra 2019. godine djelimično je uvažena apelantova žalba i prvostepena presuda je preinačena u odbijajućem dijelu odluke o troškovima postupka tako što je tuženi obavezan da apelantu na ime troškova parničnog postupka isplati iznos od 14.745,90 KM umjesto iznosa od 10.371,60 KM, dok je u preostalom dijelu apelantova žalba odbijena i prvostepena presuda potvrđena. Takođe je odbijena žalba tuženog i prvostepena presuda je potvrđena, te je tuženi obavezan da apelantu nadoknadi troškove sastavljanja žalbe, dok je odbijen apelantov zahtjev za naknadu tih troškova preko dosuđenog iznosa, apelantov zahtjev za naknadu troškova za sastavljanje odgovora na žalbu, kao i zahtjev tuženog za naknadu troškova za sastavljanje žalbe.

10. U obrazloženju presude Okružni sud je istakao da je tuženi u žalbi, između ostalog, naveo da je rješenje o namirenju Osnovnog suda u Modriči od 13. avgusta 2018. godine preinačeno rješenjem Okružnog suda u Doboju od 25. januara 2019. godine tako što je određeno da je iz iznosa dobijenog prodajom založene nepokretnosti apelant u potpunosti namiren. Dalje je ukazao na apstraktnost mjenične obaveze, te zaključio da su stoga prigovori koji se odnose na osnovni pravni posao irelevantni. Slijedom navedenog, a kako tuženi nije dokazao da je predmetna mjenica popunjena protivno sporazumu o izdavanju mjenice, niti da je apelantu predmetno mjenično potraživanje isplaćeno, te da nije sporio da je potpisao predmetnu mjenicu, Okružni sud je podržao zaključke prvostepenog suda.

11. Presudom Vrhovnog suda broj 71 0 P 242741 20 Rev od 13. oktobra 2020. godine uvažena je revizija tuženog i nižestepene presude su preinačene tako što je apelantov tužbeni zahtjev odbijen, te je apelant obavezan da tuženom nadoknadi troškove parničnog postupka.

12. U obrazloženju presude Vrhovni sud je podržao stav nižestepenih sudova o apstraktnosti mjenične obaveze i njene odvojenosti od osnovnog pravnog posla. Vrhovni sud je, međutim, ukazao da je apelant prvi imalac predmetne mjenice i da je ta mjenica izdata radi obezbjeđenja potraživanja iz ugovora o kreditu, te da se stoga predmetna mjenica može iskoristiti isključivo za naplatu tog potraživanja ukoliko ono nije izmireno, odnosno da nema osnova za naplatu predmetne mjenice ukoliko je to potraživanje izmireno. Takođe je ukazao da se u mjeničnom sporu, shodno odredbi člana 18 stav 1 Zakona o mjenici i osnovnim principima ZOO, mogu isticati objektivni ili apsolutni prigovori, poput prigovora da je potraživanje čija se naplata traži izmireno, te da tuženi nije isticao prigovore iz osnovnog pravnog posla, već da je isticao da više ne postoji obaveza radi čijeg obezbjeđenja je predmetna mjenica izdata. U vezi s tim je istakao da iz činjeničnih utvrđenja predmetnog spora proizlazi da je apelant predmetno potraživanje naplatio u izvršnom postupku koji je pokrenuo protiv glavnog dužnika i založnog dužnika tako što je postao vlasnik nepokretnosti koja je bila založena radi obezbjeđenja tog potraživanja. Vrhovni sud je naglasio da je procijenjena vrijednost te nepokretnosti (1.008.317,00 KM) veća od apelantovog potraživanja (463.669,16 KM), te da se stoga ima smatrati da je to potraživanje u cijelosti namireno. Pri tome je istakao da na navedeni način apelant nije namiren iz „prodajne cijene“ o kojoj govori odredba člana 98 Zakona o izvršnom postupku u iznosu od 336.105,67 KM, koja jeste niža od njegovog potraživanja, već je namiren tako što je postao vlasnik založene nepokretnosti. Slijedom navedenog, Vrhovni sud je zaključio da je apelantov tužbeni zahtjev neosnovan.

IV.Apelacija

a) Navodi iz apelacije

13. Apelant smatra da mu je osporenom odlukom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i zabrana diskriminacije iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14 Evropske konvencije. U vezi s tim, apelant navodi da ga je Vrhovni sud diskriminisao kada je zaključio da je on kao tražilac izvršenja, za razliku od drugih kupaca koji polažu kupoprodajnu cijenu, namiren u cijelosti (pogrešno navedeno „u visini procijenjene vrijednosti nepokretnosti“). Takođe navodi da je na taj način ostao bez dijela svoje imovine.

b) Odgovori na apelaciju

14. Vrhovni sud je naveo da u svemu ostaje pri činjeničnim i pravnim zaključcima navedenim u obrazloženju osporene odluke, te da se primjena materijalnog prava u konkretnom slučaju ne može smatrati proizvoljnom. Takođe je naveo da je po pitanju namirenja tražioca izvršenja koji kupi založenu nepokretnost u izvršnom postupku Ustavni sud zauzeo isti stav u odlukama br. U 3/16, AP 4380/13 i AP 4283/17. Predložio je da Ustavni sud apelaciju odbije kao neosnovanu.

15. Tuženi je naveo da je pravilan zaključak Vrhovnog suda da je apelantovo potraživanje u cijelosti namireno u izvršnom postupku kupovinom založene nepokretnosti, čija je procijenjena vrijednost veća od apelantovog potraživanja. U vezi s tim se pozvao na Odluku Ustavnog suda broj AP 4380/13.

V.Relevantni propisi

16. Zakon o menici (,,Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 32/01) u relevantnom dijelu glasi:

Član 18. stav 1.

Lica protiv kojih je stavljen zahtev da ispune svoje obaveze iz menice, ne mogu prema njenom imaocu isticati prigovore koji imaju osnov u njihovim ličnim odnosima sa trasantom ili sa kojim ranijim imaocem menice, osim ako je sadašnji imalac menice prilikom njenog sticanja svesno postupio na štetu dužnika.

17. Zakon o izvršnom postupku Republike Srpske („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 59/03, 85/03, 64/05, 118/07, 29/10, 57/12, 67/13, 98/14, 5/17 – odluka USRS, 43/17 – odluka USBiH, 90/17 – odluka USBiH, 58/18 – rješenje USBiH i 66/18) u relevantnom dijelu glasi:

Prvenstveno namirenje Član 98.

(1)Iz iznosa dobijenog prodajom namiruju se prvenstveno, i to ovim redoslijedom:

1) troškovi izvršnog postupka, 2) potraživanja založnih povjerilaca koja se po redu prvenstva namiruju prije tražioca izvršenja, 3) potraživanja tražioca izvršenja po čijem je prijedlogu određeno izvršenje, 4) potraživanja založnih povjerilaca koja se po redu prvenstva namiruju poslije tražioca izvršenja, 5) naknada za lične služnosti koje se prodajom gase.

(2)Ako izvršenik pored glavnog potraživanja duguje i kamatu, ona se namiruje prije iznosa glavnog potraživanja.

(3)Više lica unutar iste tačke iz stava 1. ovog člana namiruju se po redu sticanja založnog prava i prava na namirenje tražioca izvršenja koji su predložili izvršenje, odnosno po redu sticanja ličnih služnosti, a ako je bio ustupljen prvenstveni red, tada se lica iz stava 1. ovog člana namiruju po tom uspostavljenom prvenstvenom redu.

VI.Dopustivost

18. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

19. U skladu sa članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

20. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 71 0 P 242741 20 Rev od 13. oktobra 2020. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 26. oktobra 2020. godine, a apelacija je podnesena 24. decembra 2020. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

21. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

22. Apelant smatra da mu je osporenom odlukom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije, pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i zabrana diskriminacije iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14 Evropske konvencije.

Pravo na pravično suđenje

23. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:

e) Pravo na pravičan postupak u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi s krivičnim postupkom.

24. Ustavni sud prvenstveno zapaža da se u predmetnom parničnom postupku, okončanom osporenom odlukom, odlučivalo o obavezi plaćanja dugovanja po osnovu ugovora o kreditu obezbijeđenog mjenicom. Dakle, predmetni postupak se ticao utvrđivanja apelantovih građanskih prava, pa su član II/3e Ustava Bosne i Hercegovine i član 6 stav 1 Evropske konvencije primjenljivi (vidi, mutatis mutandis, Ustavni sud, Odluke o dopustivosti i meritumu br. AP 946/20 od 3. novembra 2021. godine, tačka 28, i AP 3591/20 od 8. juna 2022. godine, tačka 28, dostupna na www.ustavnisud.ba).

25. Ustavni sud zapaža da apelant smatra da je Vrhovni sud proizvoljno primijenio pravo. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01 i Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, stav 23). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, generalno, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02 i Radomilja i drugi protiv Hrvatske, presuda od 20. marta 2018. godine, stav 150). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila eventualno proizvoljna ili diskriminatorna.

26. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi primijenili pozitivnopravne propise kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda kako u postupku utvrđivanja činjenica, ocjene dokaza, tako i primjene relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i na to da je u više svojih odluka istakao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25 i dalje). Takođe, Ustavni sud podsjeća na stav Evropskog suda da je prvenstveno na domaćim vlastima, posebno sudovima, da riješe problem tumačenja domaćeg zakonodavstva. U vezi s tim, Evropski sud je istakao da neće postavljati problem tumačenja domaćeg prava od strane domaćih sudova, osim u slučaju očigledne proizvoljnosti, drugim riječima, kada uoči da je primjena od strane domaćih sudova bila očigledno pogrešna ili takva da su izvedeni proizvoljni zaključci i/ili uskraćivanje pravde (vidi Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, tačka 24). Dovodeći navedeni stav u kontekst svoje nadležnosti, Ustavni sud će ispitati da li su u okolnostima konkretnog postupka redovni sudovi, u postupku okončanom osporenom presudom Vrhovnog suda, postupali proizvoljno, odnosno da li je osporena presuda zasnovana na proizvoljnoj primjeni prava.

27. Ustavni sud primjećuje da je Vrhovni sud dao jasne i precizne razloge za zaključak o neosnovanosti apelantovog tužbenog zahtjeva usljed činjenice da je apelantovo potraživanje, radi čijeg obezbjeđenja je predmetna mjenica izdata, izmireno. Naime, Vrhovni sud je istakao da je kupovinom nepokretnosti koja je založena radi obezbjeđenja istog potraživanja radi kojeg je izdata i predmetna mjenica, u izvršnom postupku, apelantovo potraživanje namireno u cijelosti, jer je vrijednost založene nepokretnosti (1.008.317,00 KM) bila veća od apelantovog potraživanja (463.669,16 KM), u kojim razlozima Ustavni sud, suprotno apelantovim navodima, ne nalazi elemente proizvoljnosti.

28. Ustavni sud podsjeća da je u svojoj praksi već rješavao pitanje namirenja tražioca izvršenja prodajom založene izvršenikove nepokretnosti, i to, prvenstveno, u predmetu broj U 3/16 od 1. decembra 2016. godine (dostupan na internet stranici Ustavnog suda www.ustavnisud,ba ). U navedenom predmetu Ustavni sud je zauzeo stav da „u situaciji o kojoj se govori u zahtjevu mora se voditi računa da je tražilac izvršenja postao vlasnik založene nepokretnosti, kojom je njegovo potraživanje bilo obezbijeđeno. Zakon o izvršnom postupku (niti jednom svojom odredbom) ne garantuje tražiocu izvršenja da će na licitaciji prodati založenu nepokretnost za novčani iznos koji je jednak njegovom potraživanju. Jedina garancija povjeriočevog potraživanja u ovim slučajevima je založena nepokretnost (jer ukoliko dužnik ne vrati dug rizikuje da u izvršnom postupku ostane bez nepokretnosti koju je založio kao obezbjeđenje duga), te ukoliko povjerilac odluči da u izvršnom postupku postane vlasnik založene nepokretnosti, čija je procijenjena vrijednost veća od njegovog potraživanja, nema nikakvog razloga da se smatra da njegovo potraživanje nije u cijelosti namireno. Naime, na ovaj način tražilac izvršenja nije namiren iz 'prodajne cijene' koja zaista jeste niža od njegovog potraživanja, već je namiren na način što se odlučio da postane vlasnik nepokretnosti koja je bila založena radi obezbjeđenja njegovog potraživanja, a čija je procijenjena vrijednost veća od njegovog potraživanja. U takvim slučajevima tražioca izvršenja niko nije silio da postane vlasnik založene nepokretnosti ili, preciznije rečeno, da 'uzme' založenu nepokretnost zbog toga što mu dužnik nije izmirio dug. Tražilac izvršenja (povjerilac) imao je mogućnost da zahtijeva nove licitacije u nadi da će se pojaviti kupac koji je spreman da kupi založenu nepokretnost po cijeni jednakoj njegovom potraživanju, ili da predloži novo sredstvo izvršenja ako nepokretnost ne može da se proda po cijeni po kojoj bi namirio svoje potraživanje itd.“ (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj U 3/16, tačka 32, dostupna na internet stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba).

29. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je „suština citirane Odluke broj U 3/16 stanovište Ustavnog suda, prema kojem niti jedna odredba Zakona o izvršnom postupku ne sprečava redovne sudove u svakom konkretnom slučaju da zaključe da je tražilac izvršenja u cijelosti namiren ukoliko je, kao jedini kupac, postao vlasnik založene nepokretnosti kojom je bilo obezbijeđeno njegovo potraživanje, a koja je procijenjena na iznos veći od njegovog potraživanja prema izvršeniku, te da bi svako tumačenje koje bi išlo u pravcu da je tražilac izvršenja namiren samo do iznosa koji je platio na licitaciji, a najčešće se radi o simboličnim iznosima koji nisu ni približno uporedivi s iznosom na koji je procijenjena založena nepokretnost, vodilo povredi izvršenikovog prava na imovinu“ (vidi Ustavni sud, odluke o dopustivosti i meritumu br. AP 4380/13 od 22. decembra 2016. godine, tačka 34 i AP 3855/20 od 8. juna 2022. godine, tačka 25, dostupne na internet stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). Dovodeći navedeno u vezu s konkretnim predmetom, Ustavni sud primjećuje da obrazloženje osporene odluke Vrhovnog suda u cijelosti korespondira s citiranim stavovima Ustavnog suda.

30. U konačnici, Ustavni sud primjećuje da iz obrazloženja osporenih odluka ostaje nejasno da li je izvršni sud donio rješenje o namirenju kojim je konstatovano da je apelantovo potraživanje u cijelosti namireno (Okružni sud je naveo te navode tuženog u smislu da je rješenjem Okružnog suda u Doboju od 25. januara 2019. godine određeno da je iz iznosa dobijenog prodajom založene nepokretnosti apelant u potpunosti namiren, ali sudovi na te navode nisu dali odgovor), odnosno da li je parnični sud zauzimajući takav stav u osporenom postupku preuzeo ingerencije izvršnog suda. Međutim, s obzirom na to da apelant navedeno ne problematizuje u apelaciji, Ustavni sud to neće smatrati spornim pitanjem koje bi zahtijevalo dodatnu analizu (vidi, exempli causa, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 4340/20 od 22. juna 2022. godine, tačka 31, dostupna na internet stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba).

31. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju u nije došlo do povrede apelantovog prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.

Ostali navodi

32. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno i pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i zabrana diskriminacije iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14 Evropske konvencije. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da se apelantovi navodi o kršenju ovih prava, u suštini, zasnivaju na istim navodima koje je apelant istakao u vezi s pravom na pravično suđenje, odnosno na navodima o proizvoljnoj primjeni prava, koje je Ustavni sud već elaborirao u prethodnim tačkama ove odluke i za koje je zaključio da su neosnovani. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju prava na imovinu i zabrane diskriminacije, takođe, neosnovani.

VIII.Zaključak

33. Ustavni sud zaključuje da osporenom odlukom Vrhovnog suda nije došlo do povrede apelantovog prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije s obzirom na to da je Vrhovni sud dao jasne i precizne razloge za zaključak o neosnovanosti apelantovog tužbenog zahtjeva usljed činjenice da je apelantovo potraživanje radi čijeg obezbjeđenja je predmetna mjenica izdata izmireno kupovinom založene nepokretnosti od strane apelanta kao tražioca izvršenja u izvršnom postupku.

34. Ustavni sud takođe zaključuje da nije došlo ni do povrede prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, niti do povrede zabrane diskriminacije iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14 Evropske konvencije u situaciji kada je tvrdnje o povredi tih prava apelant zasnovao na istim navodima koje je istakao u vezi s pravom na pravično suđenje, a Ustavni sud je te navode ocijenio neosnovanim.

35. Na osnovu člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

36. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić

Odluka o meritumu u predmetu AP-4718/20 (UNICREDIT BANK a.d. Banja Luka) | Sudska praksa | Aktio