Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-89/21 (Grad Tuzla)

Odluka donesena 07. 09. 2022.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Vlasničko-pravni odnosi
  • Javna vlast
  • Građanski postupak
  • Uknjižba
  • Propisano zakonom
  • Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Državno vlasništvo
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-89/21

Apelacija

Odluka o meritumu

07. 09. 2022.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 89/21, rješavajući apelaciju Grada Tuzle, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:

Valerija Galić, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Seada Palavrić, sutkinja Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 7. septembra 2022. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Grada Tuzle podnesena protiv Rješenja Kantonalnog suda u Tuzli broj 03 0 Dn 016401 17 Pž od 25. augusta 2020. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Grad Tuzla (u daljnjem tekstu: apelant) iz Tuzle, kojeg zastupa Gradsko pravobranilaštvo Grada Tuzle, podnio je 11. januara 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Vrhovnog suda Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 70 0 Dn 008649 20 Rev od 9. novembra 2020. godine i Rješenja Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 03 0 Dn 016401 17 Pž od 25. augusta 2020. godine.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Ustavni sud je Odlukom o privremenoj mjeri broj AP 4026/20 od 4. juna 2020. godine odbacio kao nedopuštenu apelantovu apelaciju podnesenu protiv Rješenja Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 03 0 Dn 016401 17 Pž od 25. augusta 2020. godine zato što je preuranjena.

3. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda, Općinskog suda u Tuzli – Zemljišnoknjižni ured (u daljnjem tekstu. Općinski sud) zatraženo je 19. maja 2022. godine da dostave odgovore na apelaciju.

4. Vrhovni sud, Kantonalni sud i Općinski sud su u periodu od 25. maja 2022. do 7. juna 2022. godine dostavili odgovore na apelaciju.

5. Odgovori na apelaciju su 22. juna 2022. godine dostavljeni apelantovom zastupniku radi eventualnog izjašnjenja.

III.Činjenično stanje

6. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

7. Postupajući po apelantovom zahtjevu „radi uknjižbe promjene oblika“, Općinski sud je Rješenjem broj 032-0-Dn-16-009 258 od 19. aprila 2017. godine, postupajući na osnovu člana 338. Zakona o stvarnim pravima FBiH (u daljnjem tekstu: ZSP), stavom I izreke rješenja dozvolio otpis preciziranih parcela iz A lista zemljišnoknjižnog uloška označenih kao u izreci rješenja i njihov upis u A list novog zemljišnoknjižnog uloška katastarske općine Tuzla u korist apelanta s dijelom 1/1. Suprotno tome, stavom II izreke rješenja odbijeno je brisanje državnog vlasništva u upisu B lista preciziranih zemljišnoknjižnih uložaka na drugim parcelama preciznije označenim u izreci rješenja (u daljnjem tekstu: sporne parcele) i uknjižba prava vlasništva na njima u korist apelanta s dijelom 1/1.

8. U obrazloženju rješenja je navedeno da je apelant 26. oktobra 2016. godine, u skladu sa članom 338. ZSP, Zemljišnoknjižnom uredu Općinskog suda podnio zahtjev kojim je zatražio uknjižbu prava vlasništva na predmetnim nekretninama kao u izreci rješenja na osnovu ZSP. Općinski sud je uvidom u zemljišne knjige za katastarsku općinu Tuzla, i to zemljišnoknjižni uložak broj kao u obrazloženju rješenja, utvrdio da su parcele pobliže označene kao u stavu I izreke rješenja upisane kao državno vlasništvo, s tim da je kao organ korištenja na njima upisan SIZ za korištenje i uređenje građevinskog zemljišta s dijelom 1/1. Razmatrajući apelantov zahtjev koji se odnosi na parcele iz stava I izreke rješenja, Općinski sud je utvrdio da su ispunjeni uvjeti za brisanje državnog vlasništva i uknjižbu prava vlasništva u korist apelanta na osnovu odredbe člana 338. ZSP. Naime, sud je naveo da je navedenom odredbom propisano da se, ako zakonom nije drugačije određeno, pravo upravljanja ili korištenja ili raspolaganja kao osnovna prava na stvarima u društvenom odnosno državnom vlasništvu i koje nije vlasništvo drugog lica pretvara u pravo vlasništva njihovog dosadašnjeg nosioca, odnosno pravnog sljednika, ako te stvari mogu biti predmet vlasništva. Dakle, u vezi s Naredbom o uknjižbi nekretnina općinskog načelnika Općine Tuzla od 3. augusta 1999. godine i članom 8. Zakona o Gradu Tuzla, utvrđeno je da su ispunjeni uvjeti za brisanje državnog vlasništva i uknjižbu prava vlasništva na predmetnim nekretninama u korist apelanta, pa je na osnovu odredbe člana 43. stav 1. Zakona o zemljišnim knjigama (u daljnjem tekstu: ZZK) odlučeno kao u stavu I izreke rješenja.

9. Suprotno navedenom, Općinski sud je uvidom u zemljišne knjige za katastarsku općinu Tuzla utvrdio da su nekretnine iz stava II izreke rješenja upisane kao općenarodna imovina s dijelom 1/1. Kako na navedenim nekretninama apelant, odnosno njegov pravni prednik, nije upisan kao nosilac prava raspolaganja, korištenja ili upravljanja, niti kao nosilac prava korištenja neizgrađenog građevinskog zemljišta u državnom vlasništvu, niti kao nosilac prava vlasništva na zgradi izgrađenoj na državnom zemljištu, kako je to predviđeno čl. 338., 339. i 346. ZSP, Općinski sud je obrazložio da nije opravdan zahtjev za upis prava vlasništva na tim nekretninama u korist apelanta, pa je na osnovu člana 43. stav 2. ZZK odlučio kao u stavu II izreke rješenja.

10. Kantonalni sud je Rješenjem broj 03 0 Dn 016401 17 Pž od 25. augusta 2020. godine apelantovu žalbu odbio i prvostepeno rješenje u odbijajućem dijelu (stav II izreke rješenja prvostepenog suda) potvrdio.

11. Kantonalni sud je naveo da smatra da je prvostepeni sud uvidom u zemljišne knjige ispravno postupio kada je zaključio da ni apelant niti njegov pravni prednik, Općina Tuzla (u daljnjem tekstu: apelantov prednik), nije upisan ni kao nosilac prava raspolaganja, upravljanja ili korištenja, nosilac prava korištenja neizgrađenog građevinskog zemljišta u državnom vlasništvu, nosilac prava vlasništva na zgradi izgrađenoj na državnom zemljištu kako je to predviđeno odredbom čl. 338, 339. i 346. ZSP. U vezi s tim je ukazano da je, imajući to u vidu, prvostepeni sud utvrdio da nisu ispunjeni uvjeti za upis prava vlasništva na tim nekretninama (iz stava II izreke prvostepenog rješenja) u korist apelanta, zbog čega je taj zahtjev odbijen u smislu člana 43. stav 2. ZZK. U vezi s tim, Kantonalni sud je istakao: „S tog razloga, bez obzira što se predmetne parcele nalaze na području grada Tuzla, u okviru gradskog građevinskog zemljišta, kako je to utvrđeno Odlukom o određivanju užih građevinskih reona na području sreza Tuzla kojom su sve parcele još 1959. godine ušle u uži građevinski reon, što je potvrđeno Odlukom o određivanju gradskog i ostalog građevinskog zemljišta Općinskog vijeća Tuzla od 25. februara 2010. godine, da su kao takve u državnom vlasništvu (opštenarodna imovina s dijelom 1/1) i da je odredbom člana 6. Zakona o građevinskom zemljištu FBiH (u daljnjem tekstu: ZGZ) propisano da gradskim građevinskim zemljištem u državnoj svojini upravlja i raspolaže jedinica lokalne samouprave na čijem se administrativno-teritorijalnom području nalazi takvo zemljište, nema uticaja na drugačije odlučivanje u konkretnom slučaju.“

12. Kantonalni sud je također ukazao da je tačno da je Općinsko vijeće Tuzla imalo uporište u odredbama čl. 12. i 76. ZGZ da određuje gradsko, odnosno ostalo građevinsko zemljište na administrativno-teritorijalnom području tada Općine a sada apelanta „Grada Tuzle“ i da je odredbom člana 6. navedenog zakona propisano da općina upravlja i raspolaže gradskim građevinskim zemljištem u državnom vlasništvu na način i pod uvjetima predviđenim zakonom i propisima donesenim na osnovu tog zakona. Međutim, bez obzira na navedeno, Kantonalni sud smatra da se žalbom zanemaruje činjenica da je odredbom člana 15. ZGZ propisano da se odlukom o određivanju gradskog građevinskog zemljišta ne mijenja oblik vlasništva na zemljištu koje se određuje kao gradsko građevinsko zemljište. S obzirom na to i na činjenicu da iz zk. uložaka proizlazi da je na parcelama upisano državno vlasništvo, odnosno općenarodna imovina s dijelom 1/1, bez bližeg određenja nosioca prava upravljanja, raspolaganja i korištenja, nema osnova da se pravo vlasništva upiše u korist apelanta samo na osnovu činjenice da se parcela nalazi u državnom vlasništvu, u okviru gradskog građevinskog zemljišta na apelantovom području. Kantonalni sud je u vezi s tim obrazložio da „pravo upravljanja i raspolaganja gradskim građevinskim zemljištem, u smislu člana 6. ZGZ, podrazumijeva da općine imaju pravo da gazduju ovim zemljištem u skladu s odredbama ZGZ (na primjer da ga dodjeljuju radi građenja i tome slično), a ne da stječu pravo vlasništva na istom“. Također, Kantonalni sud smatra da je neosnovano žalbeno pozivanje na Zakon o uknjiženju nekretnina u društvenom vlasništvu jer se odredba člana 4. stav 2. odnosi na uknjižbu nekretnina ako se iz određene isprave nije moglo utvrditi kojem društvenopravnom licu pripada pravo korištenja, što u konkretnom nije slučaj. Nadalje, Kantonalni sud je naveo da je Ustavni sud u više svojih odluka (od kojih izdvaja Odluku broj AP 176/18 od 23. aprila 2018. godine) o svemu navedenom zauzeo stav u smislu da je na drugačije odlučivanje bez utjecaja žalbeno pozivanje na rješenje u kojem je Zemljišnoknjižni ured „u sličnim predmetima“ usvajao zahtjev za uknjižbu prava vlasništva u korist apelanta. Stoga je Kantonalni sud primjenom odredbe člana 235. tačka 2. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), u vezi sa članom 76. ZZK, apelantovu žalbu odbio i potvrdio prvostepeno rješenje sadržano u stavu II izreke osporenog rješenja.

13. Rješenjem Vrhovnog suda broj 70 0 Dn 008649 20 Rev od 9. novembra 2020. godine apelantova revizija je odbačena kao nedopuštena s obzirom na to da Zakonom o vanparničnom postupku nije predviđena mogućnost izjavljivanja revizije protiv pravomoćnog rješenja „o uknjižbi promjene oblika“.

IV.Apelacija

a) Navodi iz apelacije

14. Apelant tvrdi da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U vezi s tim ukazuje na proizvoljnu primjenu materijalnog prava, odnosno odredbe člana 338. stav 1. ZSP, a u vezi članom 6. ZGZ. Apelant smatra da on ima zakonsko vanknjižno pravo upravljanja i raspolaganja gradskim građevinskim zemljištem na svom administrativnom području i da se to pravo stupanjem na snagu ZSP pretvorilo u pravo vlasništva shodno odredbi člana 338. stav 1. ZSP. Naime, u skladu s odredbama ZGZ, Općinsko vijeće Tuzla donijelo je Odluku o određivanju gradskog i ostalog građevinskog zemljišta 25. februara 2010. godina kojom su nekretnine sa statusom društveno vlasništvo, koje su u zemljišnoj knjizi uknjižene s različitim nazivom (kao erar, državno vlasništvo i općenarodna imovina bez naznake titulara), utvrđene kao gradsko građevinsko zemljište na cijelom apelantovom području. Apelant smatra da je pravni osnov za donošenje ove odluke sadržan u odgovarajućim odredbama ZGZ (čl. 12 i 76. citiranog zakona) kojim je dato ovlaštenje jedinicama lokalne samouprave da na svom administrativnom području određuju granice gradskog građevinskog zemljišta, s obzirom na činjenicu da je članom 6. tog zakona propisano da općine imaju zakonsko pravo upravljanja i raspolaganja građevinskim zemljištem. Također, apelant je ukazao da je nesporno da tadašnja Općina Tuzla u zemljišnim knjigama, primjenom odredbi Zakona o uknjiženju nekretnina u društvenom vlasništvu, nije izvršila upis zakonskog prava upravljanja i raspolaganja na nekretninama u društvenom vlasništvu koje predstavljaju neizgrađeno građevinsko zemljište, pa u vezi s tim navodi da niko osim jedinice lokalne samouprave nije mogao koristiti, upravljati i raspolagati gradskim građevinskim zemljištem u državnom vlasništvu osim jedinice lokalne samouprave.

b) Odgovori na apelaciju

15. Vrhovni sud smatra da je osporeno rješenje doneseno u skladu s domaćim procesnim i materijalnim zakonima, pa predlaže da se apelacija odbije kao neosnovana.

16. Kantonalni sud smatra da je apelacija neosnovana. Ističe da ostaje pri razlozima datim u obrazloženju osporenog rješenja, pri tome ukazujući da iz sadržaja apelacije proizlazi da je u suštini riječ o ponovljenim navodima isticanim u žalbi na prvostepeno rješenje.

17. Općinski sud navodi da je iz spisa vidljivo da u radu Zemljišnoknjižnog ureda suda nisu povrijeđene odredbe Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije.

18. Apelant u dostavljenom izjašnjenju na odgovore ukazuje da je osnov za uknjižbu prava vlasništva bila Odluka Općinskog vijeća Tuzla o određivanju gradskog i ostalog građevinskog zemljišta od 25. februara 2010. godina. Također smatra da sporne parcele nisu nekretnine koje ima u vidu odredba člana l. Zakona o privremenoj zabrani raspolaganja državnom imovinom Bosne i Hercegovine kojom se zabranjuje raspolaganje državnom imovinom iz tač. 1. i 2. člana 1. navedenog zakona.

V.Relevantni propisi

19. Zakon o zemljišnim knjigama Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine Federacije BiH“ br. 58/02, 19/03, 54/04, 32/19 – odluka USFBiH i 94/20 – rješenje USFBiH) u relevantnom dijelu glasi:

Član 43.

Odlučivanje o upisu (1)Nakon provjere zahtjeva za upis, zemljišnoknjižni referent donosi rješenje da li će zahtjev potpuno ili djelimično prihvatiti.

(2)Zemljišnoknjižni referent donosi rješenje o odbijanju zahtjeva za upis ako:

1)se zemljišnoknjižno tijelo ne nalazi u zemljišnoknjižnom području dotičnog zemljišnoknjižnog ureda;

2)osoba nije ovlaštena da zahtijeva upis;

3)pravni osnov upisa nije vidljiv iz predočenih dokumenata;

4)postoji neka druga smetnja koja sprečava upis.

20. Zakon o stvarnim pravima („Službene novine Federacije BiH” br. 66/13, 100/13, 32/19 – odluka USFBiH i 94/20 – rješenje USFBiH). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst, sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji glasi:

1. Pretvorba društvenog vlasništva Član 338.

Pretvorba prava korištenja, ili upravljanja ili raspolaganja (1)Ako posebni zakonom nije određeno drugačije pravo upravljanja ili korištenja ili raspolaganja kao osnovna prava na stvarima u društvenom odnosno državnom vlasništvu koje do stupanja na snagu ovog zakona nije postalo vlasništvo druge osobe, danom stupanja na snagu ovog zakona pretvaraju se u pravo vlasništva njihovog dosadašnjeg nosioca odnosno njegovog pravnog sljednika, ako te stvari mogu biti predmet prava vlasništva.

(2)Za upise prava upravljanja ili korištenja ili raspolaganja na stvarima u društvenom odnosno državnom vlasništvu, koji su provedeni u zemljišnim knjigama do dana stupanja na snagu ovog zakona, smatra se da su upisi prava vlasništva, ako društveno vlasništvo nije pretvoreno u vlasništvo druge osobe, koja je ovlašteno ishoditi uknjižbu svoga prava.

(3)Pravo upravljanja ili korištenja ili raspolaganja na stvari u društvenom odnosno državnom vlasništvu postalo je pretvorbom vlasništvo pravnog sljednika dotadašnjega nosioca prava upravljanja odnosno korištenja ili raspolaganja na toj stvari, ako je stvar podobna biti predmetom prava vlasništva, osim ako je po nekom pravnom osnovu postalo vlasništvo druge osobe a posebnim zakonom nije određeno drugačije.

(4)Odredbe ovog zakona o pretvorbi prava upravljanja, korištenja ili raspolaganja stvarima u društvenom odnosno državnom vlasništvu primjenjuju se i na pravne sljedbenike nosioca tih prava.

21. Zakon o građevinskom zemljištu („Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine“ br. 25/03 i 67/05) u relevantnom dijelu glasi:

Član 6.

Općina upravlja i raspolaže gradskim građevinskim zemljištem u državnoj svojini na način i pod uslovima predviđenim zakonom i propisima donesenim na osnovu zakona.

Član 11.

Gradskim građevinskim zemljištem u državnom vlasništvu može se raspolagati samo na način i pod uslovima propisanim ovim zakonom i propisima donesenim na osnovu ovoga zakona.

Član 12.

Gradsko građevinsko zemljište određuje općinsko vijeće i može se odrediti kao:

1. zemljište koje je pretežno izgrađeno i kao takvo čini prostorno funkcionalnu cjelinu u gradu i naselju gradskog karaktera;

2. zemljište obuhvaćeno granicama urbanističkog plana grada, odnosno naselja gradskog karaktera koje je predviđeno za proširenje grada, odnosno naselja;

3. zemljište na drugim područjima predviđenim za stambenu i drugu izgradnju (prigradska naselja ili druga veća naselja, rekreaciono-turistički centri, područja namijenjena za izgradnju kuća za odmor i oporavak i druge slične namjene).

[…] Član 14.

Odluka o određivanju gradskog građevinskog zemljišta sadrži detaljan opis granice obuhvaćenog zemljišta i podatke o parcelama i vlasnicima iz katastra nekretnina, odnosno podatke iz zemljišne knjige ili iz katastra nekretnina na području koje nema katastar nekretnina, odnosno zemljišnu knjigu.

Sastavni dio odluke iz prethodnog stava je kopija katastarskog plana u koju su ucrtane sve parcele obuhvaćene tom odlukom.

Odluka iz stava 1. ovoga člana dostavlja se na provedbu nadležnom sudu koji vodi zemljišne knjige, odnosno katastru.

Član 15.

Odlukom o određivanju gradskog građevinskog zemljišta ne mijenja se oblik svojine na zemljištu koje se određuje kao gradsko građevinsko zemljište.

VI.Dopustivost

22. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

23. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

24. Ispitujući dopustivost apelacije u smislu člana 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud podsjeća na to da je Odlukom Ustavnog suda broj AP 4026/20 od 27. novembra 2020. godine odbačena kao preuranjena apelacija kojom je apelant osporavao Rješenje Kantonalnog suda broj 03 0 Dn 016401 17 Pž od 25. augusta 2020. godine budući da je pred Vrhovnim sudom bio u toku postupak provodom apelantove revizije. Međutim, imajući u vidu da je Rješenjem Vrhovnog suda broj 70 0 Dn 008649 20 Rev od 9. novembra 2020. godine apelantova revizija odbačena kao nedopuštena zbog formalnih razloga, Ustavni sud zaključuje da konačnu odluku u ovom predmetu predstavlja navedeno rješenje Kantonalnog suda. Pri tome, Ustavni sud, u skladu sa svojom praksom (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 2884/06 od 10. januara 2008. godine, dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba), kao relevantan datum podnošenja apelacije uzima u obzir datum kada je podnesena apelacija koja je odbačena kao preuranjena. S obzirom na to da je navedeno rješenje Kantonalnog suda dostavljena apelantu 17. septembra 2020. godine, a da je apelacija u predmetu broj AP 4026/20 podnesena 6. novembra 2020. godine, proizlazi da je i apelacija podnesena u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, čime je ispunjen ovaj uvjet dopustivosti predmetne apelacije. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

25. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

26. Apelant smatra da mu je osporenom odlukom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, te pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

27. S obzirom na to da je apelant nosilac javne vlasti, Ustavni sud, prije svega, podsjeća na svoj stav da državni organi i javna vlast, kao učesnici sudskih postupaka, ne uživaju prava iz Evropske konvencije, ali da prema članu VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, svako ko je bio stranka u određenom postupku i ko ima presudu bilo kojeg suda kojom smatra da su povrijeđena njegova ustavna prava, može podnijeti apelaciju Ustavnom sudu (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 39/03 od 27. februara 2004. godine, objavljena u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine“ broj 19/04, dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). Imajući uvidu navedeno, Ustavni sud je nakon toga apelacije državnih organa, odnosno nosilaca javne vlasti ispitivao, u pravilu, u vezi s navodima o kršenju prava na pravičan postupak i prava na imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine budući da ostala prava iz kataloga prava (član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine), prema svojoj suštini, predstavljaju lična prava na koja se u pravilu ne mogu pozivati organi javne vlasti (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 3444/19 od 7. aprila 2021. godine, tačka 28). Stoga će u datim okolnostima apelantovog slučaja Ustavni sud ispitati navode apelacije u odnosu na apelantovo pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine.

Pravo na pravično suđenje

28. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

29. Ustavni sud, prije svega, zapaža da apelant osporava odluku Kantonalnog suda donesenu u postupku po njegovom zahtjevu radi uknjižbe prava vlasništva u zemljišnoj knjizi na predmetnim nekretninama u njegovu korist. Imajući u vidu navedeno, kao i uzimajući u obzir da je upis prava vlasništva odlučujući za ostvarivanje njegovih prava na spornim nekretninama, Ustavni sud smatra da apelant u postupku u kojem je donesena osporena odluka uživa garancije prava na pravično suđenje.

30. Iz apelacionih navoda proizlazi da apelant, u suštini, smatra da su osporene odluke kojim je odbijen njegov zahtjev za brisanje državnog vlasništva u upisu B lista preciziranih zemljišnoknjižnih uložaka i uknjižba prava vlasništva na spornim parcelama u apelantovu korist rezultat proizvoljne primjene materijalnog prava, što se, po apelantu, ogleda u proizvoljnoj primjeni odredbe člana 338. stav 1. ZSP, a u vezi sa članom 6. ZGZ. U vezi s apelacionim navodima kojim se ukazuje na proizvoljnu primjenu materijalnog prava, Ustavni sud prvenstveno ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), koju Ustavni sud slijedi i prilikom odlučivanja o apelacijama nosilaca javne vlasti (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 992/15 od 25. oktobra 2017. godine, tačka 35), zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01 i Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, stav 23). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02 i Radomilja i drugi protiv Hrvatske, presuda od 20. marta 2018. godine, stav 150). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona.

31. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivno-pravne propise kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda, kako u postupku utvrđivanja činjenica tako i primjene relevantnih pozitivno-pravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje i, mutatis mutandis, Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, tačka 24). Shodno navedenom, Ustavni sud će ispitati da li je u okolnostima konkretnog postupka, koji je okončan osporenim rješenje Kantonalnog suda, došlo do proizvoljne primjene materijalnog prava.

32. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da je osporenom odlukom Kantonalnog suda odbijen apelantov zahtjev za uknjižbu prava vlasništva na dijelu spornih nekretnina upisanih u zemljišne knjige za katastarsku općinu Tuzla kao državno vlasništvo ili općenarodna imovina s dijelom 1/1. Nadalje, Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud u svojoj odluci dovoljno jasno i argumentirano obrazložio zaključak da, suprotno apelantovim navodima, u odnosu na nekretnine iz tačke II izreke prvostepenog rješenja (za razliku od onih iz tačke I izreke) nisu ispunjene zakonske pretpostavke za uknjižbu prava vlasništva u apelantovu korist u zemljišnoj knjizi. Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud za svoj stav dao jasna obrazloženja pozivajući se na relevantne odredbe zakona, koja se ni u jednom segmentu ne čine proizvoljnim. Naime, Ustavni sud zapaža da se u konkretnom slučaju ne mogu prihvatiti apelantovi navodi o proizvoljnosti u primjeni materijalnog i procesnog prava, posebno zato što apelanta u apelaciji, osim isticanja navoda da je osnov za uknjižbu prava vlasništva na spornim nekretninama odluka Općinskog vijeća Tuzla od 25. februara 2010. godine, nije naveo nove razloge koje nije imao u vidu Kantonalni sud donoseći osporenu odluku i koji bi mogli dovesti do drugačijeg rješenja konkretne pravne stvari. Naime, Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud za svoj zaključak da nisu ispunjeni uvjeti za upis apelantovog prava vlasništva dao jasna obrazloženja i razloge, pozivajući se pri tome na relevantne odredbe člana 43. stav 2. ZZK, te ZSP, pa takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Također, Kantonalni sud je obrazložio zašto je zaključio da se u konkretnom slučaju radi o nekretninama upisanim kao državno vlasništvo ili općenarodna imovina s dijelom 1/1, tj. na kojim ni apelant niti njegov prednik nije upisan kao nosilac prava raspolaganja, upravljanja ili korištenja, zbog čega u smislu odredbe člana 338. ZSP nisu ispunjeni uvjeti za upis prava vlasništva u apelantovu korist i zbog čega je, na osnovu odredbe člana 43. stav 2. ZZK, njegov zahtjev odbijen kao neosnovan, pri čemu date razloge Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Također, Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud eksplicitno obrazložio zašto je neosnovano apelantovo pozivanje na odluku Općinskog vijeća Tuzla od 25. februara 2010. godine, uz ukazivanje na stav Ustavnog suda iz Odluke broj AP 176/18 od 23. aprila 2018. godine, kao i zašto u datim okolnostima odredbe člana

6. ZGZ ne mogu dovesti do drugačijeg rješenja konkretne pravne stvari. Imajući u vidu činjenična utvrđenja redovnih sudova, te relevantne odredbe materijalnog prava na kojim je je Kantonalni sud zasnovao osporenu odluku, Ustavni sud u datom obrazloženju ne nalazi elemente proizvoljnosti koji bi, u smislu naprijed navedenih stavova Evropskog i Ustavnog suda, mogli biti osnov da Ustavni sud utvrdi kršenje prava na obrazloženu odluku kao dijela prava na pravično suđenje.

33. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud zaključuje da osporenom odlukom nije prekršeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine. Pravo na imovinu

34. Apelant smatra da je osporenom odlukom povrijeđeno i njegovo pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine. Međutim, Ustavni sud zapaža da se apelantovi navodi o kršenju prava na imovinu zasnivaju na istim tvrdnjama koje je istakao i u vezi s pravom na pravično suđenje, što je Ustavni sud već elaborirao i obrazložio u prethodnim tačkama ove odluke. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine, također, neosnovani.

VIII.Zaključak

35. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine kada je Kantonalni sud za svoju odluku kojom je odbijen apelantov zahtjev za uknjižbu prava vlasništva na nekretninama upisanim kao državno vlasništvo ili općenarodna imovina s dijelom 1/1, na kojima ni apelant niti njegov prednik nije upisan kao nosilac prava raspolaganja, upravljanja ili korištenja, dao dovoljno jasna i argumentirana obrazloženja uz pozivanje na relevantne odredbe materijalnog prava, konkretno ZZK i ZSP, iz kojih ne proizlazi proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa na apelantovu štetu.

36. Ustavni sud, dalje, zaključuje da nema povrede prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine kada apelant tvrdnje o kršenju ovog prava zasniva isključivo na navodima o proizvoljnoj primjeni materijalnog prava, a Ustavni sud je utvrdio da nije bilo proizvoljnosti u tom pogledu.

37. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

38. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić