Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1383/22 (M. S.)
Odluka donesena 07. 09. 2022.
- Nema povrede
- Član 2. Protokola 4 uz EK i član II/3.m) Ustava BiH (Sloboda kretanja)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Radni spor
- Građanski postupak
- Član 2. P broj 4 uz EK – sloboda kretanja
- Prava iz radnog odnosa
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1383/22
Apelacija
Odluka o dopustivosti
07. 09. 2022.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Mirsad Ćeman i sudije Seada Palavrić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 7. septembra 2022. godine, u predmetu broj AP-1383/22, rješavajući apelaciju koju je podnijela Mirzeta Subašić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnijela Mirzeta Subašić protiv Presude Kantonalnog suda u Zenici broj 43 0 Rs 177268 20 Rsž od 12. marta 2021. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Mirzeta Subašić (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Doboj-Juga, koju zastupa ZAK Mustafa Cerovac i Damir Cerovac advokati iz Tešnja, podnijela je 21. aprila 2022. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Vrhovnog suda Federacije BiH (u daljnjem tekstu Vrhovni sud) broj 43 0 Rs 177268 21 Rev od 8. februara 2022. godine i Presude Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 43 0 Rs 177268 20 Rsž od 12. marta 2021. godine.
2. Ustavni sud konstatuje da je prethodno Odlukom o dopustivosti broj AP-1463/21 od 23. juna 2021. godine odbacio kao preuranjenu apelaciju koju je apelantica podnijela protiv navedene presude Kantonalnog suda. Imajući u vidu da je osporenim rješenjem Vrhovnog suda od 8. februara 2022. godine revizija apelantice odbačena kao nedopuštena, te da kao takva ne predstavlja efektivan pravni lijek, Ustavni sud ukazuje da je navedena presuda Kantonalnog suda konačna odluka u predmetnoj pravnoj stvari.
3. Presudom Općinskog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 43 0 Rs 177268 19 Rs od 6. novembra 2020. godine odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtjev apelantice da se kao nezakonito poništi rješenje tuženog (Zavod zdravstvenog osiguranja Zeničko-dobojskog kantona) od 13. septembra 2019. godine, da tuženi apelanticu vrati na radno mjesto „Kontrolor potrošnje lijekova, medicinskih sredstava i zdravstvenih usluga“ sa mjestom rada u Zenici, kao i da joj naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 1.461,00 KM (stav I). Također, obavezana je apelantica da tuženom naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 280,80 KM (stav II).
4. Presudom Kantonalnog suda od 12. marta 2021. godine žalba apelantice je djelimično uvažena, te je prvostepena presuda preinačena tako da se rješenje tuženog od 13. septembra 2019. godine poništava kao nezakonito, dok je u preostalom dijelu žalba odbijena kao neosnovana i prvostepena presuda potvrđena (u dijelu kojim je odbijen zahtjev apelantice da je tuženi vrati na ranije radno mjesto). Preinačena je prvostepena presuda i u dijelu odluke o troškovima parničnog postupka (stav II izreke) na način da sada svaka stranka podmiruje svoje troškove parničnog postupka.
5. U obrazloženju osporene odluke Kantonalni sud je naveo da iz stanja spisa nesporno proizlazi da je apelantica dugogodišnji zaposlenik tuženog, kod kojeg je od 27. maja 2019. godine obavljala poslove radnog mjesta „Kontrolor potrošnje lijekova, medicinskih sredstava i zdravstvenih usluga“ sa mjestom rada u Zenici, na osnovu ugovora o radu na neodređeno vrijeme od 29. maja 2019. godine. Također, da je nesporno i da je tuženi 13. septembra 2019. godine donio rješenje kojim je otkazao apelantici navedeni ugovor o radu, te joj je istovremeno ponudio zaključenje ugovora na neodređeno vrijeme pod izmijenjenim uslovima, odnosno na poslovima radnog mjesta „Kontrolor izvršenja ugovora sa zdravstvenim ustanovama“, mjesto obavljanja Poslovnica Tešanj, zbog ušteda na terenu i potrebe kontrole zdravstvenih ustanova na području općina Tešanj i Usora. Nadalje, da je apelantica prihvatila ponuđeni ugovor o radu sa izmijenjenim uslovima, te da je istog dana sa tuženim zaključila novi ugovor o radu na neodređeno vrijeme. Konačno, da je apelantica 7. jula 2020. godine sa tuženim zaključila novi ugovor o radu na neodređeno vrijeme, kojim je, između ostalog propisano da će apelantica obavljati poslove radnog mjesta „Kontrolor izvršenja ugovora sa zdravstvenim ustanovama“, mjesto obavljanja Poslovnica Tešanj. Kantonalni sud je dalje naveo da tuženi, nije dokazao da će se otkazivanjem apelantici ugovora o radu od 29. maja 2019. godine i zaključivanjem novog ugovora o radu sa izmijenjenim uslovima ostvariti „ušteda na terenu“ i ostvariti „kontrola zdravstvenih ustanova na području općina Tešanj i Usora“, odnosno da nije dokazao da su za otkazivanje navedenog ugovora o radu postojali opravdani razlozi, zbog čega je predmetno rješenje nezakonito. Međutim, da zahtjev apelantice za vraćanje na radno mjesto „Kontrolor potrošnje lijekova, medicinskih sredstava i zdravstvenih usluga“ sa mjestom rada u Zenici, nije osnovan. Naime, Kantonalni sud je zaključio da, iako je članom 106. stav (2) Zakona o radu propisano da ako sud utvrdi da je otkaz nezakonit može poslodavca obavezati da vrati radnika na rad, na njegov zahtjev, na poslove na kojima je radio ili druge odgovarajuće poslove i isplati mu naknadu plaće u visini koju bi ostvarivao da je radio i da mu naknadi štetu, apelantica predmetnom tužbom i postavljenim tužbenim zahtjevom nije tražila poništenje ugovora o radu na neodređeno vrijeme od 7. jula 2020. godine, na osnovu kojeg obavlja poslove predmetnog radnog mjesta. Konačno, Kantonalni sud je zaključio, da s obzirom da apelantica obavlja poslove radnog mjesta „Kontrolor izvršenja ugovora sa zdravstvenim ustanovama“, mjesto obavljanja Poslovnica Tešanj, na osnovu ugovora od 7. jula 2020. godine, a ne od 13. septembra 2019. godine, to je prvostepeni sud pravilno postupio kada je njezin tužbeni zahtjev usmjeren na vraćanje na radno mjesto „Kontrolor potrošnje lijekova, medicinskih sredstava i zdravstvenih usluga“ sa mjestom rada u Zenici odbio kao neosnovan.
Apelacioni navodi
6. U predmetnoj apelaciji se apelantica se pozvala na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na slobodu kretanja i prebivališta iz člana II/3.m) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 2. Protokola broj 4 uz Evropsku konvenciju. Apelantica u suštini ponavlja navode koje je iznijela tokom parničnog postupka, pa naročito ističe da je Kantonalni sud zanemario činjenicu da je do zaključivanja ugovora od 7. jula 2020. godine došlo isključivo kao posljedica Odluke o izmjeni odluke o utvrđivanju koeficijenata vrijednosti radnih mjesta od 1. jula 2020. godine, te da je tim ugovorom samo usklađen koeficijent u skladu sa navedenom odlukom, dok je u ostalim dijelovima potpuno identičan ugovoru od 13. septembra 2019. godine. Također, apelantica smatra da joj je povrijeđeno pravo na slobodu kretanja i prebivališta jer je raspoređena na radno mjesto izvan njezinog mjesta prebivališta.
7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
8. Nadalje, Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Khundunts protiv Azerbejdžana, Odluka od 26. februara 2019. godine, stav 32. te Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02 i Dumlu protiv Turske, Odluka od 20. aprila 2021. godine, stav 27), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
9. U vezi sa navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na slobodu kretanja i prebivališta koji se zasnivaju isključivo na tvrdnji o proizvoljno utvrđenom činjeničnom stanju, proizvoljnoj ocjeni dokaza i proizvoljnoj primjeni prava, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01 i Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, stav 23). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02 i Radomilja i drugi protiv Hrvatske, presuda od 20. marta 2018. godine, stav 150). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima.
10. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud u obrazloženju osporene presude dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim Osim toga, apelantica nije navela ništa iz čega bi se moglo zaključiti da je u provedenom postupku prekršena neka procesna garancija iz člana 6. Evropske konvencije na njenu štetu. Što se tiče prava na slobodu kretanja, Ustavni sud ukazuje da se u konkretnom slučaju ne radi o situaciji u kojoj je apelantici bila uskraćena sloboda kretanja u smislu člana 2. Protokola br. 4 uz Evropsku konvenciju, odnosno da je apelantica „žrtva“ kršenja tog prava. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelanticini navodi pokreću ustavna pitanja na koja se pozvala, odnosno ništa što ukazuje da apelantica ima "opravdan zahtjev" u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda koji bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
11. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
12. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić