Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-2165/22 ("MERKUR" d.o.o. Banjaluka)
Odluka donesena 06. 07. 2022.
- Privremena mjera - usvojena
Sastav suda
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2165/22
Apelacija
Odluka o privremenoj mjeri
06. 07. 2022.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Malom vijeću, u sastavu: predsjednik Mato Tadić i potpredsjednici Miodrag Simović i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 6. jula 2022. godine, u predmetu broj AP-2165/22 rješavajući zahtjev "MERKUR" d.o.o. Banjaluka za donošenje privremene mjere, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka e) i člana 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“, broj 94/14 ), donio je
ODLUKU O PRIVREMENOJ MJERI
Usvaja se zahtjev "MERKUR" d.o.o. Banjaluka za donošenje privremene mjere.
Nalaže se odlaganje izvršenja odluka donesenih u predmetu Okružnog privrednog suda u Banjaluci broj 57 0 Ps 099349 12 Ps i izvršenja Rješenja Okružnog privrednog suda u Banjaluci broj 57 0 St 138375 22 St od 3. juna 2022. godine.
Ova odluka stupa na snagu odmah i obavezujuća je do donošenja konačne odluke Ustavnog suda Bosne i Hercegovine.
OBRAZLOŽENJE
1. "MERKUR" d.o.o. Banjaluka (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Sanjin Kosić, advokat iz Banjaluke, podnio je 13. juna 2022. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Presuda Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) br. 57 0 Ps 099349 22 Rev 3 od 26. maja 2022. godine i 57 0 Ps 099349 22 Rev 4 od 26. maja 2022. godine.
2. Apelant je uz apelaciju podnio zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud odredio odlaganje izvršenja odluka donesenih u predmetu Okružnog privrednog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni privredni sud) broj 57 0 Ps 099349 12 Ps i izvršenja Rješenja Okružnog privrednog suda broj 57 0 St 138375 22 St od 3. juna 2022. godine, do donošenja konačne odluke po predmetnoj apelaciji.
3. Presudom Okružnog privrednog suda broj 57 0 Ps 099349 12 Ps od 31. maja 2018. godine, donesenoj po tužbi tužitelja „Euroline“ d.o.o. Banja Luka (u daljnjem tekstu: tužilac) protiv apelanta „radi raskida ugovora“ i po protivtužbi apelanta protiv tužitelja „radi raskida ugovora, predaje u posjed i naknade štete“, odbijen je kao neosnovan primarni tužbeni zahtjev kojim je tužilac tražio da se obaveže apelant da mu izda ovlašćenje sa ranijim sadržajem punomoći od 22. januara 2004. godine, precizno navedenom u izreci presude, a da će u protivnom navedeno ovlašćenje zamijeniti predmetna presuda, te da se obaveže apelant da tužiocu na ime uplate dospjelog za vraćanje ortačkog uloga isplati iznos od 900.000,00 KM i da mu naknadi štetu u iznosu od 2.000.000,00 KM, sa zakonskim zateznim kamatama na navedene novčane iznose počev od 21. februara 2007. godine kao dana nastanka štete (stav I). Takođe je utvrđen raskid Okvirnog ugovora o zajedničkoj prodaji od 26. novembra 2001. godine, Ugovora o adaptaciji i zajedničkoj prodaji u RK „Centar“ i Ugovora o dugoročnom ujedinjavanju sredstava radi ulaganja u zajedničko poslovanje od 29. aprila 2003. godine, te Aneksa 1 uz Ugovor od 29. aprila 2003. godine; obavezan je apelant da tužiocu na ime izvršenih ulaganja i troškova čuvanja objekta isplati iznos od 1.325.446,67 KM sa zakonskom zateznom kamatom od 21. februara 2007. godine; obavezan je apelant da tužiocu na ime štete - izgubljene dobiti isplati iznos od 2.183.053,99 KM sa zakonskom zateznom kamatom od 30. avgusta 2012. godine; odbijen je kao neosnovan eventualni tužbeni zahtjev u dijelu kojim je tužilac tražio da se obaveže da po naplati glavnog duga sa troškovima parničnog postupka i dospjelim kamatama od apelanta, apelantu preda u posjed poslovne prostorije u objektu RK Centar Banjaluka uz istovremeno ispunjenje (član 286 Zakona o obligacionim odnosima, u daljnjem tekstu: ZOO – pravo retencije) međusobnih obaveza određenih presudom; te je apelant obavezan da tužiocu naknadi troškove parničnog postupka, dok je odbijen se kao neosnovan preostali dio tužiočevog eventualnog zahtjeva, koji predstavlja razliku između traženog i dosuđenog iznosa (stav II). Navedenom presudom odbačena je protivtužba apelanta u dijelu u kojem je tražio da se utvrdi da je raskinut Ugovor od 29. aprila 2003. godine sa Aneksom I od 24. decembra 2003. godine; obavezan je tužilac da apelantu preda u posjed i raspolaganje slobodne od lica i stvari poslovne prostorije RK „Centar“ u Banjaluci i da mu na ime naknade štete zbog izmakle koristi nastale nekorišćenjem predmetnog objekta u utuženom periodu isplati iznos od 3.585.044,76 KM sa zakonskom zateznom kamatom. Takođe je odbijen kao neosnovan apelantov protivtužbeni zahtjev u dijelu kojim je tražio da se obaveže tužilac da mu isplati iznos od 2.000.000,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom, obavezan je tužilac da apelantu naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 63.515,43 KM, te je odbijen kao neosnovan preostali dio apelantovog protivtužbenog zahtjeva koji predstavlja razliku između traženog i dosuđenog iznosa (stav III).
4. U obrazloženju presude Okružni privredni sud je utvrdio da su parnične stranke bile u poslovnom odnosu na osnovu Ugovora o dugoročnom ujedinjavanju sredstava radi ulaganja u zajedničko poslovanje od 29. aprila 2003. godine kojim su se sporazumijeli da radi ostvarivanja ciljeva od zajedničkog interesa i uz zajednički rizik dugoročno ujedine sredstva. Apelant je u zajednički posao uložio poslovni centar RK Centar sa dijelom pripadajućeg zemljišta, dok je tužilac uložio novčana sredstva za rekonstrukciju i sanaciju poslovnog centra, pribavljanje „UTU-a“, urbanističke saglasnosti i građevinskih dozvola, izvođenje građevinskih i zanatskih radova na rekonstrukciji i adaptaciji objekta i postora, projektovanje, nabavku i ugradnju interijera, oganizaciju poslovanja u poslovnom centru, nabavke i promet robama i uslugama, održavanja poslovnog centra, ličnih primanja zaposlenih radnika, te vođenje knjigovodstva. Parnične stranke su ugovorile i da će se raspodjela dobiti vršiti u omjeru od po 50% (član 12.), da je ugovor zaključen na 20 godina i da svaka strana može da odustane od ugovora na način propisan članom 14. Ugovora. S obzirom na sadržaj, Okružni privredni sud je pravno kvalifikovao predmetni ugovor kao ugovor o ortakluku, koji je regulisan paragrafima 1175. do 1216. Opšteg građanskog zakonika (u daljnjem tekstu: OGZ), a koji propis se primjenjuje na osnovu člana 12. Ustavnog zakona za provođenje Ustava Republike Srpske, te je ukazao na sadržaj relevantnih odredaba OGZ koje regulišu ugovor o ortakluk. Okružni privredni sud je nadalje naveo da je nesporno utvrđeno da je 12. juna 2003. godine zapisnički izršena primopredaja objekta RK „Centar“ i da je tužilac pistupio realizaciji ugovora ali da za predmetni objekat nikada nije pribavljena upotrebna dozvola, te da iz nalaza i mišljenja vještaka Arhitektonsko-građevinskog fakulteta proizlazi da zbog radova koji su izvedeni, a zahtijevaju dopunu odobrenja za građenje, predmetni objekat nije mogao biti tehnički primljen. Naveo je da je apelant, sa druge strane, vodio postupke da se poništi Ugovor od 29. aprila 2003. godine, koji su okončani Presudom Vrhovnog suda od 30. aprila 2009. godine na način da je apelantov tužbeni zahjev odbijen kao neosnovan. Okružni privredni sud je naveo da je u konačnici tužilac 16. jula 2012. godine pismeno izjavio apelantu da raskida ugovor navodeći da je apelant isključivo odgovoran zbog odlaganja početka rada poslovnog prostora RK Centar, te je potraživao od apelanta isplatu izvršenih ulaganja od 1.668.851,33 KM sa ugovorenom štetom od 2.000.000,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom od dana nastanka štete, odnosno od izvršenog tehničkog prijema objekta 2006. godine. S obzirom da se apelant nije protivio raskidu ugovora, Okružni privredni sud je utvrdio da je Ugovor od 29. aprila 2003. godine sa Aneksom 1 od 27. decembra 2003. godine raskinut sa 16. julom 2012. godine. Okružni privredni sud je nadalje ocijenio neosnovanim tužiočev primarni tužbeni zahtjev kojim je tražio da se naloži apelantu da mu izda ovlašćenje sa ranijim sadržajem punomoći od 22. januara 2004. godine jer to predstavlja radnju u cilju ispunjenja predmetnog ugovora. Nadalje je naveo da je tužilac primarnim tužbenim zahtjevom tražio i da se obaveže apelant da mu na ime dospjelog za vraćanje ortačkog uloga isplati iznos od 900.000,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom, te zaključio da je taj zahtjev neosnovan jer predmetnim ugovorom nije definisana visina ortačkog uloga, niti je postignut dogovor oko vraćanja osnivačkog uloga. Okružni privredni sud je ocijenio neosnovanim primarni tužbeni zahtjev kojim je tužilac od apelanta tražio naknadu štete u iznosu od 2.000.000,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom jer je predmetnim ugovorom navedeni novčani iznos ugovoren kao naknada štete u slučaju raskida ugovora od strane apelanta (a predmetni ugovor je raskinuo tužilac), kao i iz razloga što je unaprijed izvršeno ugovaranje iznosa buduće štete za slučaj raskida ugovora suprotno načelu iz člana 13. ZOO koje propisuje da je zabranjeno vršenje prava iz obligacionih odnosa protivno cilju zbog koga je ono zakonom ustanovljeno ili priznato.
5. Okružni privredni sud je nadalje, vezano za tužbeni zahtjev koji se odnosio na raskid međusobnih ugovora te isplatu na ime izvršenih ulaganja i troškova čuvanja objekta i na naknadu štete - izgubljene dobiti, ukazao na sadržaj odredbe člana 132. stav 2. ZOO, te je dosudio tužiocu iznos od 1.325.446,67 KM, koliko iznosi vrijednost tužiočevih ulaganja u predmetni objekat prema nalazu i mišljenju vještaka Arhitektonsko-građevinskog fakulteta. U pogledu kamate na navedeno potraživanje, Okružni privredni sud je istakao da bi tužilac, shodno odredbi člana 214. ZOO, imao pravo na kamatu od dana izvršenih ulaganja s obzirom da je apelant u konkretnom slučaju bio nesavjestan (krivica za raskid ugovora je na apelantu). Međutim, istakao je dosudio tužiocu kamatu od 21. februara 2007. godine, kako je tužilac zahtjevao, te se s tim u vezi pozvao na odredbu člana 2. stav 1. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP). Okružni privredni sud je nadalje naveo da je tužilac tokom postupka tehničkog prijema objekta i dobijanja upotrebne dozvole iskazao volju da ugovor održi na snazi, dok je apelant već 2004. godine izjavio da odustaje od ugovora (što nije prihvaćeno jer raskid ne može nastupiti dok se ne izvrše međusobna sravnjenja izvršnih ulaganja i naknade štete), pokrenuo je postupak za poništenje ugovora, te je svojim radnjama onemogućavao tehnički prijem objekta, a nije iskazao namjeru da izvrši legalizaciju viška radova koje je izveo tužilac, iako je prema mišljenju vještaka Arhitektonsko-građevinskog fakulteta apsurdno te radove uklanjati. Slijedom navedenog, Okružni privredni sud je zaključio da je apelant kriv za raskid ugovora i da tužilac, shodno odredbi člana 132. stav 1. ZOO, ima pravo na naknadu štete, te je po tom osnovu dosudio tužiocu iznos od 2.183.053,99 KM koji predstavlja 50% dobiti od izdavanja u zakup predmetnog objekta, prema nalazu i mišljenju vještaka ekonomske struke. Kako se tužilac nalazi u posjedu RK Centar, Okružni privredni sud je istakao da ne može tužbenim zahtjevom zahtijevati da mu se naloži predaja u posjed nepokretnosti, zbog čega je odbijen taj dio eventualnog tužbenog zahtjeva. Takođe je naglasio da su u konkretnom slučaju obe ugovorne strane dužne ispuniti novčane obaveze prema drugoj ugovornoj strani po različitim osnovima, pa je isključena primjena retencije, jer se vraćanje datog vrši istovremeno. S obzirom da o tužbenom zahtjevu za raskid ugovora teče parnica, Okružni privredni sud je odbacio apelantovu protivtužbu u tom dijelu primjenom odredbe člana 67. stav 1. tačka 3. ZPP. Nadalje, uzimajući u obzir da je predmetni ugovor raskinut i da se predmetni objekat nalazi u tužiočevom posjedu, Okružni privredni sud je obavezao tužioca da apelantu predmetni objekat preda u posjed, na osnovu odredbe člana 132. stav 3. ZOO. Okružni privredni sud je ukazao da apelant, shodno odredbi člana 132. stav
1. ZOO, ima pravo na naknadu štete u vidu izgubljene zakupnine od momenta raskida predmetnog ugovora, te je po tom osnovu dosudio apelantu iznos od 3.585.044,76 KM. U konačnici, Okružni privredni sud je zaključio da je protivtužbeni zahtjev, u dijelu kojim je tražena naknada štete u iznosu od 2.000.000,00 KM, neosnovan iz istih razloga iz kojih je neosnovan tužbeni zahtjev istog sadržaja.
6. Presudom Višeg privrednog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Viši privredni sud) broj 57 0 Ps 09934918 Pž od 25. marta 2019. godine djelimično je uvažena tužiočeva žalba i preinačeno je rješenje o troškovima postupka iz stava III prvostepene presude na način da je tužilac obavezan da apelantu naknadi troškove postupka u iznosu od 41.509,43 KM, dok je u ostalom dijelu tužiočeva žalba odbijena kao neosnovana i prvostepena presuda je potvrđena u pogledu odluke o glavnoj stvari u pobijanom odbijajućem dijelu po tužbi i usvajajućem dijelu po protivtužbi. Takođe je odbijena kao neosnovana apelantova žalba i prvostepena presuda je potvrđena u pobijanom usvajajućem dijelu po tužbi i odbijajućem dijelu po protivtužbi, u dijelu kojim je protivtužba odbačena i u pogledu odluke o troškovima postupka, te su odbijeni zahtjevi parničnih stranaka za naknadu troškova žalbenog postupka.
7. U obrazloženju presude Viši privredni sud je podržao pravni stav prvostepenog suda o neosnovanosti tužiočevog primarnog tužbenog zahtjeva u pogledu izdavanja ovlaštenja sa sadržajem ranije punomoći, tim prije što je apelant tu punomoć otkazao 23. februara 2004. godine. Ocijenio je neosnovanim tužiočeve žalbene navode o nemogućnosti jednostranog raskida ugovora, te se s tim u vezi pozvao na odredbe člana 132. ZOO. U pogledu tužbenog zahtjeva kojim je tužilac tražio da se apelant obaveže da mu na ime uplate dospjelog za vraćanje ortačkog udjela isplati iznos od 900.000,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom, Viši privredni sud je istakao da je prvostepeni sud pravilno odbio taj dio tužbenog zahtjeva, te ukazao da je o tužbenom zahtjevu na ime izvršenih ulaganja, troškova čuvanja objekta i naknadi štete-izgubljene dobiti odlučeno u okviru postavljenih eventualnih zahtjeva u stavu II izreke prvostepene presude. Pored toga, Viši privredni sud je istakao da je isplata iz člana 4. Aneksa 1 predmetnog ugovora predviđena u slučaju raskida ugovora od strane apelanta, a ugovor je u konkretnom slučaju otkazao tužilac. Slijedom navedenog je zaključio da je prvostepeni sud pravilno odbio tužiočev primarni tužbeni zahtjev i apelantov protivtužbeni zahtjev kojima je tražena isplata indirektne štete u iznosu od 2.000.000,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom. Takođe je ocijenio neosnovanim žalbene navode parničnih stranaka kojima se osporava ocjena dokaza, obrazloženje i primjena materijalnog prava prvostepenog suda. Nadalje je Viši privredni sud podržao stanovište prvostepenog suda u dijelu odluke u kojem je odbačen apelantov protivtužbeni zahtjev kojim je tražio da se utvrdi da je Ugovor od 29. aprila 2003. godine raskinut, te je istakao da je identičan zahtjev u predmetnom parničnom postupku postavio i tužilac i ukazao da je zabrana dvostruke litispendencije propisana odredbom člana „609. ZPP“. Imajući u vidu da se predmet spora odnosi na posljedice prestanaka ortakluka i da je predmetni ugovor raskinut 16. jula 2012. godine, Viši privredni sud je ocijenio neosnovanim žalbene navode o zastari tužiočevih potraživanja. U konačnici, Viši privredni sud je zaključio da je prvostepeni sud na pravilno i potpuno utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio materijalno pravo, pri čemu nisu učinjene povrede postupka na koje sud pazi po službenoj dužnosti, niti koje su istaknute u žalbi, te da je prvostepeni sud za svoju odluku iznio uvjerljive razloge koje prihvata.
8. Presudom Vrhovnog suda broj 57 0 Ps 099349 20 Rev od 28. avgusta 2020. godine djelimično su usvojene revizije parničnih stranaka i drugostepena presuda je ukinuta u dosuđujućem i odbijajućem dijelu kojim je odlučeno o eventualnom dijelu tužbenog zahtjeva za isplatu izvršenih ulaganja i troškova čuvanja objekta u iznosu od 1.684.129,42 KM, u dijelu kojim je odlučeno o protivtužbenom zahtjevu i tužilac obavezan da apelantu na ime izmakle koristi zbog nekorištenja poslovnih prostorija u utuženom periodu isplati iznos od 3.167.019,98 KM i u dijelu kojim je odlučeno o troškovima postupka, te je u tom dijelu predmet vraćen drugostepenom sudu na ponovno suđenje. U ostalom dijelu revizije parničnih stranaka su odbijene.
9. Rješenjem Višeg privrednog suda broj 57 0 Ps 099349 20 Rev 3 od 28. decembra 2020. godine presuda Okružnog privrednog suda od 31. maja 2018. godine je ukinuta u dosuđujućem i odbijajućem dijelu kojim je odlučeno o eventualnom dijelu tužbenog zahtjeva za isplatu izvršenih ulaganja i troškova čuvanja objekta u iznosu od 1.684.129,42 KM, u dijelu kojim je odlučeno o protivtužbenom zahtjevu i tužilac obavezan da apelantu na ime izmakle koristi zbog nekorištenja poslovnih prostorija u utuženom periodu isplati iznos od 3.167.019,98 KM i u dijelu kojim je odlučeno o troškovima postupka, te je u tom dijelu predmet vraćen prvostepenom sudu na ponovni postupak.
10. Presudom Okružnog privrednog suda broj 57 0 Ps 099349 21 Ps 2 od 7. juna 2021. godine obavezan je apelant da tužiocu na ime izvršenih ulaganja i troškova čuvanja predmetnog objekta isplati iznos od 1.684.129,42 KM sa zakonskom zateznom kamatom (stav I), odbijen je kao neosnovan protivtužbeni zahtjev kojim je apelant tražio da se obaveže tuženi da mu na ime naknade štete zbog izmakle koristi nastale zbog nekorištenja poslovnih prostorija u utuženom periodu isplati iznos od 3.167.019,98 KM sa zakonskom zateznom kamatom (stav II), parnične stranke su obavezane da jedna drugoj nadoknade troškove parničnog postupka u određenim novčanim iznosima i odbijeni su njihovi zahtjevi za naknadu troškova postupka preko dosuđenog iznosa (stav
III i IV).
11. U obrazloženju presude Okružni privredni sud je ukazao na sadržaj odredbe člana 132. stav
2. ZOO, te je dosudio tužiocu iznos od 1.684.129,42 KM sa zakonskom zateznom kamatom, koliko iznosi vrijednost tužiočevih ulaganja u predmetni objekat prema nalazu i mišljenju vještaka S.S. U pogledu apelantovog protivtužbenog zahtjeva, Okružni privredni sud je istakao da apelant nije pretrpio štetu u vidu izgubljene koristi jer predmetni poslovni objekat nije mogao biti predmet zakupa jer nije bio legalizovan uslijed apelantovog postupanja. Pri tome je istakao da je taj odnos cijenio u kontekstu obaveze ugovornih strana da istovremeno jedna drugoj vrate stvari koje su primile na osnovu ugovora koji je raskinut, da je apelant bio pasivan u vezi sa vraćanjem poslovnog objekta u posjed, kao i da nije dokazao da je pretrpio štetu u vidu izgubljene zakupnine.
12. Presudom Višeg privrednog suda broj 57 0 Ps 099349 21 Pž 4 od 23. decembra 2021. godine apelantova žalba je djelimično uvažena i presuda Okružnog privrednog suda od 7. juna 2021. godine je preinačena u stavu II izreke na način da je apelantov protivvtužbeni zahtjev usvojen i tuženi je obavezan da mu na ime naknade štete zbog izmakle koristi nastale zbog nekorištenja poslovnih prostorija u utuženom periodu isplati iznos od 3.167.019,98 KM sa zakonskom zateznom kamatom, dok je odbijena apelantova žalba protiv stava I prvostepene presude i prvostepena presuda je u tom dijelu potvrđena, te je prvostepena presuda preinačena i u dijelu odluke o troškovima postupka.
13. U obrazloženju presude Viši privredni sud je naveo da s obzirom da po raskidu predmetnog ugovora nije bilo osnova da tužilac drži predmetni poslovni objekat u posjedu, apelantu pripada pravo na ime izgubljene zakupnine za period od raskida ugovora (16. jul 2012. godine).
14. Odlukom o dopustivosti i meritumu broj AP 3942/20 od 20. aprila 2022. godine usvojena je apelantova apelacija i presuda Vrhovnog suda od 28. avgusta 2020. godine je ukinuta i naloženo je Vrhovnom sudu da donese novu odluku u skladu s članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija).
15. Presudom Vrhovnog suda broj 57 0 Ps 099349 22 Rev 4 od 26. maja 2022. godine odbijene su revizije parničnih stranaka izjavljene protiv presude Višeg privrednog suda od 25. marta 2019. godine.
16. U obrazloženju presude Vrhovni sud je ocijenio pravilnim zaključak nižestepenih sudova da je apelant odgovoran za raskid predmetnog ugovora, te je naveo radnje u pogledu izdavanja upotrebne dozvole za predmetni objekat i zaključio da iz tih radnji proizlazi da je apelant, koji je bio formalnopravno investitor kao vlasnik predmetnog objekta, onemogućavao tužioca da ispuni svoju ugovornu obavezu (što uključuje i pribavljanje upotrebne dozvole). Slijedom navedenog, Vrhovni sud je zaključio da tužilac ima pravo na izgubljenu zaradu (izgubljenu zakupninu) od 21. juna 2006. godine do dana raskida ugovora, kada je tužilac bio je dužan apelantu predati poslovne prostorije u posjed. S tim u vezi je naglasio da apelant revizionim navodima nije osporavao namjeru stranaka da se poslovni prostori daju u zakup, niti utvrđenje nižestepenih sudova da je u tom periodu realno postojala potražnja za poslovnim prostorima.
17. Presudom Vrhovnog suda broj 57 0 Ps 099349 22 Rev 3 od 26. maja 2022. godine usvojena je tužiočeva revizija i presuda Višeg privrednog suda od 23. decembra 2021. godine, u dijelu kojim je odlučeno o protivtužbenom zahtjevu za naknadu štete zbog izmakle koristi, je preinačena na način da je apelantova žalba odbijena i prvostepena presuda je potvrđena, dok je apelantova revizija odbijena, te je apelant obavezan da tužiocu naknadi troškove revizionog postupka.
18. U obrazloženju presude Vrhovni sud je ukazao da raskid ugovora ne podrazumijeva automatski obavezu naknade štete, već da strana koja zahtijeva naknadu štete mora dokazati da je pretrpjela štetu i da je za nastanak te štete odgovorna druga strana. S tim u vezi je istakao da apelant nije dokazao da je pretrpio štetu, niti da je za štetu odgovoran tužilac jer apelant nije tvrdio da je po raskidu ugovora tražio predaju u posjed predmetnog objekta, kao i da nije sporio tužiočeve navode da predmetni objekat nije završen, niti je pribavljena upotrebna dozvola. Stoga je zaključio da apelant nije ispoljavao namjeru da predmetni objekat daje u zakup, te da predmetni objekat nije ni bio podoban za davanje u zakup.
19. Apelant se poziva na kršenje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te smatra da je došlo do kršenja zabrane diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. U vezi s tim apelant navodi da je Vrhovni sud ignorisao pravno obavezujuće stavove Ustavnog suda iz Odluke o dopustivosti i meritumu broj AP 3942/20 od 20. aprila 2022. godine i da je ponovo stavio na teret apelantu činjenicu da je protiv tužioca vodio parnice radi poništenja predmetnog ugovora. Navodi da u njegovom postupanju nije bilo protivpravnosti jer nije povrijedio nijednu ugovornu odredbu i da stoga ne može biti odgovoran za štetu nastalu uslijed raskida predmetnog ugovora, te da je za raskid ugovora odgovoran tužilac koji je izveo nezakonite radove na predmetnom objektu. Apelant nadalje navodi da je Vrhovni sud donio dvije kontradiktorne odluke i da je morao odlučiti o zahtjevima parničnih stranaka jednom presudom. Takođe navodi da je nejasno kako je predmetni poslovni objekat bio podoban za korištenje i izdavanje u zakup u periodu do raskida predmetnog ugovora, za koji period je tužiocu dosuđena naknada, a ne i za period nakon raskida ugovora, kao i da je sud pravosnažno odbio tužiočev zahtjev koji se odnosi na istovremeno ispunjenje, dok je apelantu stavio na teret da shodno tom pravilu nakon raskida ugovora nije tužiocu isplatio naknadu na ime uloženih sredstava. Navodi da je predmetni objekat imao upotrebnu i građevinsku dozvolu i da se odobrenje i dozvole o kojima polemiše Vrhovni sud odnose na sanacione radove koje je vršio tužilac, te ističe da apelant nije ni mogao izvršiti tehnički prijem predmetnog objekta jer nije bio u njegovom posjedu, niti u posjedu tehničke dokumentacije. U konačnici, apelant navodi da je osporenim odlukama tužilac ostvario dobit od preko 4.000.000,00 KM, koju ne bi ostvario ni da predmetni ugovor nije raskinut.
20. U pogledu zahtjeva za donošenje privremene mjere, apelant navodi da u konkretnom slučaju postoji realna opasnost da će ostati bez novčanih sredstava u iznosu većem od 6.000.000,00 KM i bez cjelokupne imovine koja je već određena kao predmet izvršenja u izvršnom postupku koji se vodi kod Okružnog privrednog suda pod brojem 57 0 Ps 099349 12 Ps. Takođe navodi da je Rješenjem Okružnog privrednog suda broj 57 0 St 138375 22 St od 3. juna 2022. godine pokrenut prethodni postupak za utvrđivanje da li postoje uslovi za otvaranje stečajnog postupka nad apelantovom imovinom. Stoga apelant smatra da su ispunjeni uslovi da Ustavni sud donese privremenu mjeru kojim bi odredio odlaganje izvršenja odluka donesenih u predmetu Okružnog privrednog suda broj 57 0 Ps 099349 12 Ps i izvršenja rješenja Okružnog privrednog suda broj 57 0 St 138375 22 St od 3. juna 2022. godine, do donošenja konačne odluke po predmetnoj apelaciji.
21. Prilikom ispitivanja osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere, Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda.
22. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini. Član 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud može, na vlastitu inicijativu ili na zahtjev podnositelja zahtjeva ili apelanta, odrediti svaku privremenu mjeru za koju smatra da je treba donijeti u interesu stranaka ili pravilnog vođenja postupka.
23. Ustavni sud naglašava da donošenje privremene mjere ima smisla i opravdanje jedino u situaciji kada šteta, čiji je nastanak nedvosmisleno naznačen u apelaciji i priloženim dokazima, može biti spriječena ili ograničena uvođenjem privremenih mjera.
24. U vezi s tim Ustavni sud podsjeća da razlozi i dokazi koje su apelanti dužni dostaviti Ustavnom sudu u prilog zahtjevu za donošenje privremene mjere moraju biti takvi da prima facie ukažu na neophodnost primjene ovog mehanizma kao, u datom trenutku, jedinog raspoloživog mehanizma u domaćem pravnom sistemu koji može privremeno spriječiti određene neotklonjive štetne posljedice i koji je u interesu stranaka i postupka. Izvjesnost nastupanja posljedica i njihov obim apelanti su dužni argumentovati i potkrijepiti dokazima i stoga je neprihvatljivo njihovo paušalno isticanje. Ustavni sud posebno naglašava da osnovanost apelacije ispituje odvojeno od osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere. Dakle, razlozi koje Ustavni sud uvažava pri usvajanju ili neusvajanju zahtjeva za donošenje privremene mjere su različiti od razloga koje Ustavni sud uvažava pri odlučivanju o apelaciji. Razlozi i dokazi koje je apelant naveo u pogledu navodnih kršenja ustavnih prava ne mogu se analogno primijeniti pri odlučivanju o osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere. Stoga, apelant mora posebno obrazložiti i dokazati zašto traži donošenje privremene mjere.
25. U vezi sa navedenim, Ustavni sud smatra da iz činjenica konkretnog predmeta proizlazi da su predmetnom apelacijom pokrenuta ozbiljna pravna pitanja koja mora razmotriti u redovnom postupku ispitivanja dopustivosti i merituma apelacije. Naime, Ustavni sud primjećuje da se u konkretnom slučaju radi o potraživanju velike novčane vrijednosti, da je protiv apelanta pokrenut izvršni postupak s ciljem naplate tog potraživanja što je rezultiralo pokretanjem prethodnog stečajnog postupka nad apelantovom imovinom, te da je izreka osporene Presude Vrhovnog suda broj 57 0 Ps 099349 22 Rev 4 od 26. maja 2022. godine identična izreci Presude Vrhovnog suda broj 57 0 Ps 099349 20 Rev od 28. avgusta 2020. godine, koju je Ustavni sud ukinuo Odlukom o dopustivosti i meritumu broj AP 3942/20 od 20. aprila 2022. godine. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da su ispunjeni uslovi da Ustavni sud odredi predloženu privremenu mjeru s obzirom da je apelant dokazao izvjesnost nastupanja štetnih posljedica koje se ne mogu spriječiti drugim raspoloživim mehanizmom i koje bi se teško mogle popraviti, te da je donošenje predložene privremene mjere u interesu stranaka, kao i u interesu pravilnog vođenja postupka, kako to propisuje član 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda.
26. Na osnovu izloženog odlučeno je kao u dispozitivu ove odluke.
27. Ustavni sud podsjeća da odluka o privremenoj mjeri ni u kom slučaju ne prejudicira odluku o dopustivosti, odnosno o meritumu, predmetne apelacije.
28. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić