Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1309/22 (Z. Š.)

Odluka donesena 07. 09. 2022.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Otkaz
  • Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
  • Prava iz radnog odnosa
  • Nematerijalna šteta
  • Radni spor
  • Građanski postupak
  • Naknada štete
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1309/22

Apelacija

Odluka o dopustivosti

07. 09. 2022.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Mirsad Ćeman i sudije Seada Palavrić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 7. septembra 2022. godine, u predmetu broj AP-1309/22, rješavajući apelaciju koju je podnijela Zejna Šurković, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnijela Zejna Šurković protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 Rs 484339 17 Rsž od 17. februara 2022. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Zejna Šurković (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Mostara, koju zastupa Asif Plećan advokat iz Sarajeva, podnijela je 14. aprila 2022. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 Rs 484339 17 Rsž od 17. februara 2022. godine.

2. U postupku koji je okončan osporenom presudom Kantonalnog suda, djelimično je usvojen apelanticin tužbeni zahtjev, te je obavezan tuženi (KLAS d.d. Sarajevo) da joj na ime potraživanja iz radnog odnosa isplati određene novčane iznose sa zakonskom zateznom kamatom, dok je odbijen njezin zahtjev koji se odnosio na obavezu tuženog da joj isplati određene novčane iznose na ime nematerijalne štete nastale zbog pretrpljenog straha i duševnih bolova zbog povrede ugleda i časti sa zakonskim zateznim kamatama. Nadalje, usvojen je protivtužbeni zahtjev tuženog, te je apelantica obavezana da tuženom isplati određeni novčani iznos sa zakonskim zateznim kamatama od 16. decembra 2015. godine pa do isplate.

3. U obrazloženju osporene odluke, Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud nakon provedenog dokaznog postupka utvrdio da je apelantici, odlukom tuženog od 19. juna 2014. godine, otkazan ugovor o radu od 1. januara 2013. godine, na osnovu kojeg je apelantica obavljala poslove prodavača u službi maloprodaje u Mostaru. Nadalje, navedeno je da nije sporno da je tuženi odlukom od 6. avgusta 2015. godine stavio van snage odluku o otkazu ugovora o radu, nakon čega su parnične stranke zaključile ugovor o radu na neodređeno vrijeme kojim je, između ostalog, ugovoreno da se njegovim zaključivanjem stavlja van snage odluka o otkazu ugovora o radu od 19. juna 2014. godine, te da se ponovo uspostavlja radni odnos apelantici na neodređeno vrijeme i to počev od 9. jula 2014. godine pa nadalje. Kantonalni sud je dalje naveo da je apelantica nesporno vraćena na posao, na isto radno mjesto prodavača u službi maloprodaje u Mostaru na kojem je radila i prije otkaza ugovora o radu.

4. U vezi sa dijelom zahtjeva koji se odnosio na potraživanja nematerijalne štete i koji je prvostepeni sud odbio kao neosnovan, Kantonalni sud je ukazao da je apelantica na ove okolnosti provela dokaz vještačenjem na osnovu kojeg je utvrđeno da je preživjela stres zbog otkaza ugovora o radu, ali da vidovi štete koji se tužbom potražuju nisu bili potkrijepljeni drugim činjenicama, osim navodima da se nematerijalna šteta zasniva na činjenici otkaza ugovora o radu. Nadalje, sud je obrazložio da apelantica nije dokazala da je otkaz dat zlonamjerno i da je tim otkazom, kao i prethodnim radnjama tuženog bila izložena umanjenju ugleda i časti, zbog čega prvostepeni sud nije uopće mogao ni utvrditi postoji li bilo kakva veza između štete koju je našao vještak i da li je za nju odgovoran tuženi. Kada se navedeno dovede i u vezu sa činjenicom da je tuženi ponovo uspostavio radno pravni-status apelantici i vratio je na posao, Kantonalni sud je zaključio da prvostepeni sud u konkretnom slučaju nije mogao izvesti zaključak da je za štetu koju je trpjela apelantica odgovoran tuženi bazirajući se samo na nalazu vještaka. Konačno, sud je istakao da u ovoj parnici apelantica nije provodila ni dokaz saslušanjem stranaka, pa je nedokazano kako i na koji način je to tuženi ugrožavao i vrijeđao njeno dostojanstvo, ugled i čast, tako da prvostepeni sud iz dokaza apelantice nije mogao utvrditi uzročno-posljedičnu vezu između štete i tuženog. U vezi sa navedenim, Kantonalni sud je ukazao da je prvostepeni sud, pravilnom primjenom pravila o teretu dokazivanja iz člana 126. Zakona o parničnom postupku, pravilno odbio apelanticin tužbeni zahtjev za naknadu nematerijalne štete, jer nije utvrđeno da je takva šteta prouzrokovana krivicom tuženog. Apelacioni navodi

5. Apelantica pozvala na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelantica, između ostalog, navodi da su redovni sudovi proizvoljno primijenili materijalno pravo kada su odbili dio tužbenog zahtjeva koji se odnosi na naknadu nematerijalne štete, jer tuženi nije dokazao da šteta nije nastala njegovom krivicom. Također, apelantica navodi da je nalazom i mišljenjem vještaka utvrđeno da je onapretrpjela duševne bolove zbog povrede ugleda i časti, te doživljenog straha, zbog čega joj pripada i naknada nematerijalne štete po tom osnovu.

6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

7. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Khundunts protiv Azerbejdžana, Odluka od 26. februara 2019. godine, stav 32. te Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02 i Dumlu protiv Turske, Odluka od 20. aprila 2021. godine, stav 27), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

8. U vezi sa navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu koji se zasnivaju isključivo na tvrdnji o proizvoljno utvrđenom činjeničnom stanju, proizvoljnoj ocjeni dokaza i proizvoljnoj primjeni prava, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01 i Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, stav 23). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02 i Radomilja i drugi protiv Hrvatske, presuda od 20. marta 2018. godine, stav 150). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima.

9. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud u obrazloženju osporene odluke, pozivajući se na relevantne odredbe pozitivno-pravnih propisa, dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelanticini navodi pokreću ustavna pitanja na koja se pozvala, odnosno ništa što ukazuje da apelantica ima "opravdan zahtjev" u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

10. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

11. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1309/22 (Z. Š.) | Sudska praksa | Aktio