Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1388/22 (H. H. i E. H.)

Odluka donesena 07. 09. 2022.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
  • Upravni spor
  • Upravni postupak
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Građevinska dozvola
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1388/22

Apelacija

Odluka o dopustivosti

07. 09. 2022.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Mirsad Ćeman i sudije Seada Palavrić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 7. septembra 2022. godine, u predmetu broj AP-1388/22, rješavajući apelaciju koju su podnijeli Hanumka Halilović i Ednan Halilović, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju su podnijeli Hanumka Halilović i Ednan Halilović protiv Presude Kantonalnog suda u Novom Travniku broj 06 0 U 013435 21 Uvp 2 od 10. februara 2022. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Hanumka Halilović i Ednan Halilović (u daljnjem tekstu: apelantica i apelant ili apelanti) iz Travnika, koje zastupa Berina Krnjić advokat iz Travnika, podnijeli su 21. aprila 2022. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Novom Travniku (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 06 0 U 013435 21 Uvp 2 od 10. februara 2022. godine.

2. Rješenjem Službe za urbanizam, građenje, katastar i imovinsko-pravne poslove Općine Travnik (u daljnjem tekstu: prvostepeni organ) od 30. jula 2019. godine je odbijen zahtjev apelanata za izdavanje urbanističke saglasnosti za izgrađeni stambeni objekat na zemljištu (pobliže označenom u izreci rješenja).

3. Rješenjem Ministarstva prostornog uređenja, građenja, zaštite okoliša, povratka i stambenih poslova SBK Travnik (u daljnjem tekstu: tuženi) od 25. septembra 2019. godine je odbijena žalba apelanata izjavljena protiv rješenja prvostepenog organa.

4. Presudom Kantonalnog suda od 10. februara 2020. godine je odbijena tužba apelanata podnijeta protiv rješenja tuženog organa od 25. septembra 2019. godine.

5. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo da je uvidom u spis predmeta utvrđeno da je M.H. od prvostepenog organa ishodio rješenje od 20. oktobra 1998. godine kojim mu je data urbanistička saglasnost za rekonstrukciju i nadogradnju predmetnog stambenog objekta u urbanom području Travnika. Također, da su kao nasljednici umrlog M.H. apelanti podnijeli zahtjev za produženje rješenja o urbanističkoj saglasnosti za izgrađeni stambeni objekat, te da je sa jugozapadne strane izvršena dogradnja u gabaritima, što je konstatovano na zapisniku od 18. septembra 2015. godine. Nadalje, da su apelanti odbijeni sa zahtjevom za izdavanje urbanističke saglasnosti rješenjima od 29. marta 2016. godine i 18. maja 2016. godine, nakon čega su pokrenuli upravni spor, te da je taj sud presudom od 11. marta 2019. godine uvažio tužbu apelanata i poništio osporeno rješenje, te predmet vratio na ponovni postupak. Također, da su u ponovnom postupku organi uprave obavili uviđaj na terenu, o čemu je sačinjen zapisnik od 27. maja 2019. godine, kojem su prisustvovali apelantica i A.D. (kao zainteresovano lice), koji su zapisnik i potpisali. Nadalje, da je zbog loših vremenskih prilika, što je konstatovano na zapisniku, geodetsko mjerenje izgrađenih objekata izvršeno naknadno i o tome sačinjena skica snimanja od 12. juna 2019. godine. Konačno, da je prvostepeni organ donio rješenje od 30. jula 2019. godine kojim je odbijen zahtjev apelanata za izdavanje urbanističke saglasnosti za izgrađeni stambeni objekat, na koje su oni izjavili žalbu koja je odbijena rješenjem tuženog organa od 25. septembra 2019. godine. U vezi sa navedenim je Kantonalni sud naveo da su organi uprave pravilno postupili kada su svoja rješenja zasnovali na zapisniku o uviđaju od 27. maja 2019. godine i skici snimanja, iz kojih jasno proizlazi da su apelanti izvršili izgradnju, odnosno dogradnju stambenog objekta izvan gabarita i veće spratnosti, a da pri tome za isti nisu imali ni urbanističku saglasnost ni odobrenje za građenje, tj. da su svojim zahtjevom apelanti tražili legaliziranje nelegalno dograđenog i izgrađenog objekta. Nadalje, Kantonalni sud je naveo da su svi navodi u tužbi neosnovani, te da su razlozi zbog kojih je presudom tog suda od 11. marta 2019. godine bila uvažena tužba apelanata taj što u postupku koji je prethodio osporenom rješenju nije bila provedena usmena rasprava, te da je zakazivanjem uviđaja na terenu, na kojem su apelantica i A.D. imali priliku da daju svoje izjašnjenje, primjedbe i prijedloge, u cijelosti ispoštovana odredba iz čl. 8. i 147. Zakona o upravnom postupku. Kantonalni sud je potom ukazao da se neosnovano prigovara da je prvostepeni organ naknadno izvršio geodetsko snimanje (zbog loših vremenskih prilika), dakle bez prisustva stranaka, s obzirom na to da su se za vrijeme uviđaja apelantica i A.D. složili sa naknadnim snimanjem, što su potpisali i na zapisniku od 27. maja 2019. godine, te da ne navode koje bi to eventualno nove dokaze imali da predlože na ponovno zakazanoj usmenoj raspravi i očitovanju o naknadnom snimanju i sačinjenoj skici mjesta. Konačno, da je neosnovan i prigovor kojim se navodi da u osporenom rješenju nije obrazloženo zašto nije imenovana stručna komisija u smislu člana 62. stav (2) Zakona o prostornom uređenju SBK, s obzirom da je konstatovano da se predmetno zemljište nalazi u urbanom području grada Travnika, u kulturno-istorijskoj zoni za koju je donijet Regulacioni plan KIZ, koji je 1991. godine bio predmetom revizije i koji je shodno odluci o provođenju revizije Regulacionog plana KIZ prestao da važi tri godine od donošenja. Međutim, Kantonalni sud je ukazao da je i za taj sud opravdano da organi upravo primjenjuju Regulacioni plan KIZ kao osnovni i važeći dokument zbog toga što je članom 117. stav (1) Zakona o prostornom uređenju SBK propisano da planovi prostornog uređenja općine, više općina, područja sa posebnim obilježjima, te urbanistički i regulacioni planovi donijeti u skladu sa propisima koji su važili do dana stupanja na snagu tog Zakona ostaju na snazi do donošenja dokumenata prostornog uređenja prema tom zakonu.

6. Presudom Kantonalnog suda od 10. februara 2022. godine je odbijen zahtjev apelanata za vanredno preispitivanje sudske odluke podnijet protiv presude Kantonalnog suda od 10. februara 2020. godine.

7. U obrazloženju osporene odluke, Kantonalni sud je naveo da je pravilno prvostepeni sud zaključio da je neosnovan prigovor da je prvostepeni organ izvršio geodetsko snimanje bez prisustva stranaka, s obzirom da su se za vrijeme trajanja uviđanje radnje i apelantica i A.D. složili sa naknadnim geodetskim snimanjem, i takav zapisnik potpisali bez primjedbi. Također, da kako nije sporno da se odstupilo u dogradnji stambenog objekta od postojećih gabarita i veće spratnosti, to se stvarna potreba i korisnost zakazivanje ponovne rasprave u pogledu izvedene uviđajne radnje ne može ocijeniti u kontekstu ostvarivanja načela materijalne istine, odnosno da je time onemogućeno aktivno učešće apelantice u ispitnom postupku. Konačno, da se zaključak suda da su navodi apelanata u tom pogledu paušalni, jer nisu naveli nove dokaze koje bi eventualno imali da predlože na ponovnoj usmenoj raspravi i koji bi bili od odlučnog uticaja, ne doima proizvoljnim, niti su apelanti na takav način onemogućeni u raspravljanju. Nadalje, Kantonalni sud je ukazao da je pravilno prvostepeni sud odgovorio na navode tužbe vezano za primjenu člana 62. stav (3) Zakona o prostornom uređenju SBK, a u vezi sa članom 117. stav (1) tog zakona i primjeni Regulacionog plana KIZ. U vezi s tim je Kantonalni sud naveo da činjenica da je Regulacioni plan KIZ prestao da važi tri godine od dana donošenja, ne čini da je osnovni Regulacioni plan KIZ samim tim bez dejstva, jer isti shodno naprijed citiranoj odredbi ostaje na snazi do donošenja dokumenta prostornog uređenja prema tom zakonu.

Apelacioni navodi

8. U predmetnoj apelaciji apelanti su se pozvali na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelanti, između ostalog, navode da su, s obzirom na to da je geodetsko snimanje obavljeno naknadno bez prisustva stranaka, kao stranke u postupku, trebali imati mogućnost da se očituju o skici snimanja, zbog čega je prvostepeni organ bio dužan zakazati ponovo usmenu raspravu i saslušati stranke na te okolnosti, ali i nove dokaze koje bi eventualno imale predložiti. Također, apelanti navode da su predmetna rješenja donijeta primjenom odredbi Regulacionog plana KIZ, koji je prestao da važi 1994. godine.

9. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

10. Nadalje, Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Khundunts protiv Azerbejdžana, Odluka od 26. februara 2019. godine, stav 32. te Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02 i Dumlu protiv Turske, Odluka od 20. aprila 2021. godine, stav 27), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

11. U vezi sa navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu koji se zasnivaju isključivo na tvrdnji o proizvoljnoj primjeni prava, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01 i Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, stav 23). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02 i Radomilja i drugi protiv Hrvatske, presuda od 20. marta 2018. godine, stav 150). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima.

12. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u obrazloženju svojih odluka dali jasne razloge za svoje odlučenje, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Ovo osobito imajući u vidu da apelanti u apelaciji ponavljaju navode koje su isticali u tužbi protiv rješenja tuženog, odnosno zahtjevu za vanredno preispitivanje protiv prvostepene presude, a koje navode je razmotrio Kantonalni sud prilikom donošenja odluke o tužbi, odnosno zahtjevu za vanredno preispitivanje, te jasno objasnio zašto ne mogu uticati na drugačije odlučenje u predmetnom slučaju. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju "opravdan zahtjev" u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

13. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

14. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1388/22 (H. H. i E. H.) | Sudska praksa | Aktio