Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-2264/22 (P. M.)

Odluka donesena 06. 07. 2022.

  • Privremena mjera - odbijena
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Miodrag Simović, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2264/22

Apelacija

Odluka o privremenoj mjeri

06. 07. 2022.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Malom vijeću, u sastavu: predsjednik Mato Tadić i potpredsjednici Miodrag Simović i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 6. jula 2022. godine, u predmetu broj AP-2264/22, rješavajući zahtjev Patrasa Moina za donošenje privremene mjere, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka e) i člana 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“, broj 94/14), donio je

ODLUKU O PRIVREMENOJ MJERI

Odbija se kao neosnovan zahtjev Patrasa Moina za donošenje privremene mjere.

OBRAZLOŽENJE

1. Patras Moin (u daljnjem tekstu: apelant) državljanin Pakistana, sa prijavljenom adresom boravišta u Tuzli, kojeg zastupaju Amila - Mimica Kunosić i Sven Selesković, advokati zaposleni u advokatskom društvu „Kunosić&Co d.o.o.-Kunosić&Co Ltd“ Tuzla, podnio je 17. juna 2022. godine, Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv presuda Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) br. S1 3 U 042239 22 Uvp od 10. maja 2022. godine i S1 3 U 042239 22 U od 1. aprila 2022. godine, kao i Rješenja Ministarstva bezbjednosti, Sektor za azil (u daljnjem tekstu: Ministarstvo) broj UP-1-07/1-41-1-391-12/20 od 3. februara 2022. godine. Apelant je, takođe, podnio zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud privremeno obustavio izručenje apelanta, u zemlju porijekla, odnosno Pakistan, do donošenja konačne odluke Ustavnog suda o predmetnoj apelaciji.

2. Rješenjem Ministarstva broj UP-1-07/1-41-1-391-12/20 od 3. februara 2022. godine, odbijen je apelantov zahtjev za azil, te mu je određen rok od 15 dana od dana pravosnažnosti rješenja, za dobrovoljno napuštanje teritorije Bosne i Hercegovine.

3. U obrazloženju rješenja Ministarstvo je istaklo da je apelant, državljanin Pakistana, 23. decembra 2019. godine izrazio namjeru za podnošenje zahtjeva za azil. Nadalje je istaklo da je apelant priložio podnesak u kojem se navodi da bi apelant povratkom u zemlju porijekla bio izložen progonu, mučenju, te nečovječnom i nehumanom postupanju i kažnjavanju. Ministarstvo je istaklo da je apelant u svom iskazu kao glavni razlog napuštanja zemlje porijekla naveo izdavanje fetve (odluka/naredba Islamske vjerske institucije) protiv njega, u kojoj se navodi se da je apelant propovjedao protiv islama i učinio blasfemiju protiv poslanika Muhameda i da nema pravo da ostane živ. Apelant je hrišćanin, sveštenik, koji je bio na čelu jedne crkve u mjestu gdje je živio, te je zbog činjenice da je jednoj svojoj korisnici davao Bibliju da čita imao problema sa njenim zetom G. M. (koji je policajac, u daljnjem tekstu: zet). Zet mu je pravio probleme na način da je sa svojim društvom dolazio u kuću apelanta, lupali na vrata, derali se, psovali, te su pretukli apelanta (apelant je istakao u intervju da je zvao policiju, koja je došla tek kad se navedeno izdešavalo, da je samo porazgovarala sa napadačima, da kod njih službenik neće preduzeti neki korak protiv drugog službenika, a policija pogotovo štiti svoje kolege, te da policija nije htjela ni da napravi zapisnik, već su rekli da su ih opomenuli i da se neće tako nešto više dogoditi). Kao razlog za takvo svoje ponašanje zet je istakao to što je apelant dao njegovoj svastici Bibliju da čita jer želi da ona pređe na hrišćanstvo, a apelant je negirao te navode i isticao da je Bibliju dao djevojci jer je tražila da čita bez namjere da pređe na hrišćanstvo (apelanat je u intervju naglasio da se često dešavaju takvi incidenti i kada je takva svađa između hrišćana i muslimana, hrišćani uvijek lošije prođu). Kasnije je zet optužio apelanta i članove njegove porodice za bavljenje prostitucijom, te apelantove sinove za silovanje njegove svastike. Apelant je morao dokazivali u sudskom postupku nevinost svojih sinova na osnovu DNK analize (apelant istakao da je morao prodati kuću radi troškova postupka) i uspio je u tome (svi su oslobođeni). Međutim, zet ih nije ostavio na miru, nego je odlučio da na osnovu zakona koji zahtjeva samo dva svjedoka muslimana koji će potvrdili blasfemiju, došao jedan dan kući kod apelanta (apelant tada nije bio u kući), sa još nekoliko ljudi i hodžom sa fetvom, te je apelanta optužio za blasfemiju, jer je dao Bibliju njegovoj svastici (apelant je istakao u intervju, da kad je neko optužen za blasfemiju da se dešava da ga muslimani tuku na licu mjesta i mogu da ga ubiju).

4. Ministarstvo je istaklo da obzirom da je apelant istakao da se boji povratka u Pakistan zbog toga što je protiv njega izdata fetva jer je apelant propovjedao protiv islama i učinio blasfemiju protiv poslanika Muhameda, njegov se zahtjev posmatrao sa aspekta vjere, koja može biti razlog na osnovu kojeg se može utvrditi da apelantu u zemlji porijekla prijeti progon. Nadalje je istakao da je sagledao i opšte i specifične informacije o zemlji porijekla, dobijene iz različitih i pouzdanih izvora, kako bi na najbolji način mogao utvrditi činjenice i okolnosti i donijeti pravilnu i na zakonu zasnovanu odluku (nadalje je naveo i da je apelant dostavio određene izvještaje iz zemlje porijekla, te je detaljno naveo šta proizlazi iz tih izvještaja, kao i drugih prikupljenih dokumenata, sve bliže navedeno u rješenju).

5. Ministarstvo je ukazalo da je sagledalo sve dokaze u postupku, te da niti jedan dokaz nije apriori odbacio, već ih je savjesno i brižljivo cijenilo pojedinačno, kao i u uzajamnoj vezi sa drugim dokazima. Nadalje je ukazalo, između ostalog, da je u prevodu i orginalu Fetve od 20. decembra 2018. godine, navedeno da je apelant, hrišćanin, natjerao jednu ženu F. B. da promjeni vjeru i napusti islam i prihvati hrišćanstvo, te da bi trebao da se kazni veoma strogom kaznom. Zatim je istakao da nije mogao zaključiti da je apelantu u zemlji porijekla prijetio progon zbog toga što je hrišćanin. Naime, iz iskaza apelanta i relevantnih izvještaja iz zemlje porijekla proizlazi da pripadnici vjerskih manjina, među kojima su i hrišćani, kojima pripada apelant, u Pakistanu se nalaze ponekad u diskriminirajućem položaju u odnosu na muslimane, koji su većina. Međutim to što su pripadnici vjerskih manjina drugačije tretirani u odnosu na muslimane, ne znači da su i odmah u potrebi za međunarodnom zaštitom. Ministarstvo je ukazalo da se iz izvještaja iz zemlje porijekla, može vidjeti da se vjerskim manjinama pruža zaštita, te je tako vlada preduzela mjere u cilju zaštite vjerskih manjina. Prilikom održavanja određenih skupova se postavljaju mjere obezbjeđenja prisustvom policije, hapse se oni koji pokušavaju da naude vjerskim manjinama. Takođe neke optužbe za bogohuljenje od strane hrišćanina su riješene na način da su optuženi hrišćani oslobođeni od optužbe za navedeno djelo.

6. Ministarstvo je ukazalo da se posebno osvrnulo na fetvu, kao dokaz koji je dostavio apelant. Naime, prema relevantnom izvještaju Home office, Pakistan, podaci o zemlji porijekla, od 7. decembra 2012. godine, u Pakistanu fetva nije obavezujuća i nije sinonim za pravnu presudu. Vlada Pakistana nema kontrolu nad izdavanjem fetve, ne postoji zakon za organizovanje ili kontrolu fetve. Vlada ne objavljuje nijednu fetvu jer ne postoji zvanična institucija - fetve niti službeni muftija. Fetva predstavlja savjetodavno mišljenje koje daje vjerski učenjak. Fetva nema izvršnu vlast koja bi izvršila odluku. Dakle, u Pakistanu fetva nema takav uticaj na apelanta da bi zbog izdavanja iste apelant bio osuđen u postupku pred nadležnim sudom. Slijedom toga ne može se govoriti niti o postojanju djela progona propisanih članom 20. Zakona o azilu, odnosno sudskog progona ili kažnjavanja koje je nesrazmjerno ili diskriminacijsko.

7. Ministarstvo je istaklo da je u konkretnom slučaju apelant kao hrišćanin bio napadnut od strane nedržavnih subjekata, maltretiran, te je na kraju zajedno sa članovima svoje porodice bio optužen za bavljenje prostitucijom i silovanje. Međutim, u postupku koji je proveden pred nadležnim organima u zemlji porijekla svi optuženi su uspjeli dokazati svoju nevinost. Dakle, bez obzira na situaciju u kojoj su se apelant i njegova porodica kao hrišćani našli, zaštita države nije izostala, odnosno postupila je u skladu sa zakonima i oslobodila apelanta i članove njegove porodice. Shodno tome može se osnovano pretpostaviti da će državni organi postupiti pravično i u skladu sa zakonom i prilikom odlučivanja o eventualnom postojanju krivice zbog lažnih optužbi za nepoštovanje Zakona o islamu. Dakle, shodno članu 25. Zakona o azilu, državni organi kao subjekti zaštite pružaju zaštitu od progona ili teške povrede ljudskih prava u zemlji porijekla preduzimajući odgovarajuće mjere, te otkrivaju, procesuiraju i kažnjavaju počinioce. Imajući u vidu utvrđeno stanje i okolnosti u zemlji porijekla apelanta, kao i sam iskaz apelanta, Ministarstvo je istaklo da ne postoji osnov za zaključak da bi apelant u zemlji porijekla mogao bit izložen progonu prema definiciji izbjeglice. S tim u vezi nisu se stekli uslovi iz člana 19. Zakona o azilu na temelju kojih bi se apelantu odobrio azil po osnovu izbjegličkog statusa.

8. Ministarstvo je ukazalo, da je nakon što je utvrdilo da apelant ne zadovoljava uslove za dodjelu izbjegličkog statusa, ispitivalo uslove za dodjelu supsidijarne zaštite u skladu s članom 22. Zakona o azilu. Teškom povredom ljudskih prava prema članu 22. stav 2. navedenog zakona smatra se smrtna kazna ili pogubljenje, mučenje, nehumano ili ponižavajuće postupanje ili kažnjavanje, ozbiljna ili individualna prijetnja životu i fizičkom integriteti zbog opšteg nasilja u situacijama međunarodnog ili unutrašnjeg sukoba. Nadalje je ukazalo da se problemi koje je apelant naveo, odnose na probleme zbog toga što je bio hrišćanin koji je upravljao jednom crkvom u mjestu gdje je živio i dao na čitanje Bibliju jednoj svojoj komšinici. Zbog toga je imao problema sa njenim zetom. Naime, zahtjev je doveden u vezu sa vjerom, kao jednim od osnova iz definicije izbjegličkog statusa, te je u tom kontekstu i razmatran. U konkretnom slučaju nema naznaka o kršenju ljudskih prava izvan gore razmotrenih povreda, pa se ne može govoriti o teškoj povredi ljudskih prava prema članu 22. Zakona o azilu.

9. Presudom Suda BiH broj S1 3 U 042239 22 U od 1. aprila 2022. godine, odbijena je apelantova tužba podnesena protiv rješenja Ministarstva od 3. februara 2022. godine.

10. U obrazloženju presude, Sud BiH je istakao, između ostalog, da nije osnovan apelantov prigovor da Ministarstvo u ponovnom postupku nije postupilo po uputama iz ranije presude Suda BiH. Naime, u navedenoj presudi Sud BiH je dao upute Ministarstvu da u ponovnom postupku ocijeni sve dokaze, pravilno utvrdi sve činjenice, koje se odnose na apelanta, odnosno na zemlju porijekla i da donese zakonitu odluku. S tim u vezi, Sud BiH je istakao da je Ministarstvo posebno cijenilo dokaze koji se odnose na fetvu, što je bio osnovni razlog podnošenja predmetnog zahtjeva za međunarodnu zaštitu, te je ocijenilo da fetva predstavlja savjetodavno mišljenje koje daje vjerski učenjak i nema izvršnu vlast koja bi izvršila odluku. U skladu sa članom 24. Zakona o azilu, počinioci progona ili teške povrede u smislu člana 19. i 22 tog zakona mogu biti državni organi, stranke ili organizacije koje kontroliraju državu ili važan dio državnog područja, nedržavni subjekti, ako se dokaže da država ili stranke, odnosno organizacije, koje kontroliraju važan dio državnog područja, uključujući i međunarodne organizacije, nisu u mogućnosti ili ne žele pružiti zaštitu od progona ili teške povrede. Sud BiH je istaklo da navedeno znači da fetva na koju se apelant poziva, nema veze sa vlastima u Pakistanu, jer nije izdata od strane vlade zemlje porijekla, niti za apelanta postoji opasnost od povratka u zemlju porijekla, obzirom da je Vlada Pakistana preduzela mjere za zaštitu vjerskih manjina, što proizlazi iz izvještaja US Department State. Takođe je ukazao, da prema obrazloženju osporenog rješenja, apelant je već bio optužen za iste prekršaje, oslobođen je u postupku pred sudom, što znači da je postupak proveden zakonito.

11. Sud BiH je nadalje istakao da je Ministarstvo pravilno zaključilo da apelant ne ispunjava kriterije i uslove za sticanje izbjegličkog statusa, prema uslovima iz člana 19. Zakona o azilu. Naime, Ministarstvo je pravilno zaključilo da se razlozi i činjenice koji su utvrđeni u provedenom postupku, ne mogu smatrati osnovom za dodjeljivanje izbjegličkog statusa, jer utvrđeno stanje i okolnosti u zemlji porijekla apelanta, kao i sam iskaz apelanta, ne daju osnov za zaključak da bi apelant u zemlji porijekla mogao biti izložen progonu prema definiciji izbjeglice (zbog rase, vjere, nacije itd.). Pored navedenog, Sud BiH je ukazao da je cijeneći zakonitost pobijanog akta po službenoj dužnosti izvršio uvid u izvještaje koji se odnose na zemlju porijekla apelanta. S tim u vezi je napomenuo da je Evropski parlament 29. aprila 2021. godine, usvojio Rezoluciju o zakonima o bogohuljenju u Pakistanu, gdje se između ostalog apelira na Pakistan da stavi izvan snage odjeljke 295-B i C nacionalnog kaznenog zakona, te da poštuje i primjenjuje prava na slobodu mišljenja, savjesti, vjeroispovijesti i izražavanja diljem zemlje, te da na taj način efektivno zabrani primjenu zakona o bogohuljenju. Takođe je navedenom rezolucijom pozvana Vlada Pakistana da izmjeni zakon o borbi protiv terorizma, kako bi se osiguralo da se predmeti bogohuljenja ne obrađuju na sudovima na kojima se sudi teroristima, te da omogući da se u slučajevima navodnog bogohuljenja odobri jamčevina.

12. Presudom Suda BiH broj S1 3 U 042239 22 Uvp od 10. maja 2022. godine, odbijen je apelantov zahtjev za preispitivanje sudske odluke.

13. U obrazloženju presude, Sud BiH je istakao da je pravilno od strane Ministarstva dat osvrt na fetvu koji dokaz je apelant priložio u spis. Prema relevantnom izvještaju, Home office, Pakistan, podaci o zemlji porijekla od 7. decembra 2012. godine, fetva nije u Pakistanu obavezujuća i nije sinonim za pravnu presudu. Izdavanje fetve nije organizovano od strane države Pakistan. Tim pitanjima privatno upravljaju različite institucije. Nadalje je istakao da je u odnosu na vjerske institucije, utvrđeno da postoje ministarstva za vjerska pitanja u centru, ali i u provincijama, ali da to nisu fetve tih organizacija. Vijeće islamske ideologije je ustavno tijelo koje savjetuje vladu o islamskom zakonodavstvu, ali isto ne izdaje fetve. Dakle, ne postoji zvanična organizacija za izdavanje fetvi u Pakistanu niti postoji zvaničan format fetve. Vlada ne objavljuje niti jednu fetvu jer ne postoji zvanična institucija fetve niti službeni muftija. Zatim je istakao da je iz izvještaja utvrđeno da u Pakistanu fetva nema takav uticaj na apelanta da bi zbog izdavanja iste apelant bio osuđen u postupku pred nadležnim sudom. Stoga se i ne može govoriti o postojanju djela progona propisanih članom 20. Zakona o azilu, odnosno sudskog progona ili kažnjavanja koje je nesrazmjerno ili diskriminacijsko.

14. Sud BiH je istakao da imajući u vidu apelantove prigovore, a posmatrajući generalno situaciju u zemlji porijekla apelanta, sve u skladu sa trenutnom situacijom i izvještajima nevladinih organizacija, koji su navedeni u tužbi, isto tako i u pobijanom rješenju, da cijeni da Ustav Pakistana propisuje slobodu vjeroispovijesti i prakticiranje svojih vjerskih uvjerenja za određene vjerske zajednice, među kojima je i hrišćanska. Stoga je pravilno Ministarstvo cijenio da navedeni izvještaji ne daju osnov za prihvatanje apelantovih navoda, prema kojima njemu lično prijeti opasnost u slučaju povratka u zemlju porijekla. Dakle, u konkretnom slučaju nisu pokazane značajne osnove da se vjeruje da bi protjerivanje izložilo apelanta realnom riziku da bude podvrgnut nehumanom ili ponižavajućem tretmanu po njegovom povratku u Pakistan, što bi u konačnici predstavljalo povredu člana 3. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija).

15. Sud BiH je istakao da apelant, kao podnosilac zahtjeva za međunarodnu zaštitu, nije dokazao da mu za slučaj povratka u zemlju porijekla prijeti opasnost za život ili slobodu iz razloga rase, vjere, nacionalnosti, političkog mišljenja ili pripadnosti određenoj društvenoj grupi ili da mu u zemlji porijekla prijeti mučenje ili drugo nehumano ili ponižavajuće postupanje ili kažnjavanje. Naime, cijeneći navode iz intervjua utvrđeno je da apelant do sada nije imao problema sa pakistanskim vlastima, obzirom da je i sam u iskazu naveo, da je u situaciji kada je bio lažno optužen sa svojom porodicom, oslobođen takvih optužbi. Sud BiH je ukazao da činjenica, koju je i sam istakao apelant na održanom intervjuu, da je kao pastor crkve organizovao zabavu za božićne i novogodišnje praznike, te da je na takvoj zabavi uvijek bilo pripadnika više nacija uzimajući u obzir situaciju u zemlji porijekla apelanta, ukazuje da nema sigurnih pokazatelja koji bi potvrdili njegov iskaz, odnosno nema dokaza da je država Pakistan, posebno zainteresovana za njega, kao pojedinca, zbog pripadnosti određenoj društveno prepoznatljivoj grupi. Naime, apelant je u svom iskazu iznio lične razloge zbog kojih je napustio Pakistan.

16. Sud BiH je ukazao da moraju biti kumulativno ispunjeni uslovi, da bi se apelantu priznao status izbjeglice, koji podrazumijevaju da se nalazi izvan zemlje, osjeća osnovan strah, strah mora biti u vezi s jednim od elemenata, rasa, vjera, nacionalnost, pripadnost nekoj skupini. Prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) prijetnje nasiljem nad žrtvom mogu predstavljati nečovječno postupanje u slučaju da su dovoljno realne i direktne, te da opća situacija nasilja uobičajeno sama po sebi ne podrazumijeva kršenje člana 3. Evropske konvencije u slučaju protjerivanja. Međutim, „Sud“ nikad nije isključio mogućnost da opća situacija nasilja u jednoj zemlji odredišta može biti dovoljnog nivoa intenziteta da podrazumijeva da bi svako upućivanje u nju neizbježno predstavljalo kršenje člana 3. Evropske konvencije. Ipak, „Sud“ bi takav pristup zauzeo samo u najekstremnijim slučajevima općeg nasilja, gdje postoji stvarni rizik od nehumanog postupanja, prosto time što bi pojedinac tom nasilju bio izložen po svom povratku.

17. Sud BiH je istakao da je Ministarstvo izvelo pravilan zaključak i u pogledu zahtjeva apelanta koji se odnose na ispunjavanje uslova za dodjelu supsidijarne zaštite, jer u konkretnom slučaju, apelant ne ispunjava nit jedan od zakonom propisanih uslova za dodjeljivanje supsidijarne zaštite, jer nije dokazao da postoje ozbiljni razlozi za vjerovanje da bi se u zemlji porijekla suočio sa stvarnim rizikom da bude izložen smrtnoj kazni, odnosno pogubljenju, mučenju ili nečovječnom ili ponižavajućem postupanju ili kažnjavanju, odnosno, drugih postupaka i razloga kako to propisuje član 22. Zakona o azilu.

Apelacija

18. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na život iz člana II/3.a) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 2. Evropske konvencije, u vezi sa članom 1. Protokola broj 6 uz Evropsku konvenciju, pravo da ne bude podvrgnut mučenju, nečovječnom ili ponižavajućem tretmanu ili kazni iz člana II/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 3. Evropske konvencije i pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Takođe apelant je istakao da mu je povrijeđeno pravo na odobrenje azila, zabrana prisilnog udaljenja ili vraćanja, odnosno pravo na supsidijarnu zaštitu, a koja prava proizlaze iz Konvencije o statusu izbjeglica iz 1951. godine.

19. U veoma opširnoj apelaciji, apelant je istakao, između ostalog, da je podnio zahtjev za azil zbog osnovanog straha da bi povratkom u zemlju porijekla bio izložen progonu, mučenju, nehumanom ili ponižavajućem postupanju ili kažnjavanju, te ozbiljnoj prijetnji životu ili fizičkom integritetu, a sve zbog optužbi za blasfemiju zbog čega je protiv njega izdata fetva kojom se na direktan način pozivaju muslimani da apelanta ubiju ili predaju. Apelant je ukazao i da je bio neosnovano optužen, kao i njegove porodice, za krivično djelo silovanja i ilegalno vođenje prostitucije, gdje je po automatizmu zatvoren u zatvor u najnehumanijim uvjetima. Nadalje je ukazao, da je na apelanta i njegovu porodicu fizički nasrtao policijski službenik (zet), da apelant nije dobio nikakvu zaštitu od drugih policijskih službenika, niti je policijski službenik, koji je izvršio napad na apelanta, ikada pozvan na odgovornost za sve napade na dom, porodicu i ličnost apelanta.

20. Apelant je istakao da je tvrdnja u osporenim odlukama da su manjine ipak zaštićene, a time i sam apelant, samo na osnovu toga, što prilikom povremenog održavanja skupova su pojačanje mjere obezbjeđenja, u cijelosti irelevantan za slučaj apelanta. Naime, treba posmatrati konkretan slučaj apelanta i njegova ugroženost u datoj situaciji, a Ministarstvo i Sud BiH su zanemarili svakodnevne neugodnosti s kojima se susreće pakistanski narod hrišćanskog porijekla, najviše sa neosnovanim optuživanjima za bogohuljenje, te su zanemarili da je takav zakon i dalje na snazi u zemlji porijekla apelanta i da svakodnevno se dešava da je nečiji život izložen mučenju, progonu, kao i nehumanom i nečovječnom ponašanju vlasti ali i nedržavnih aktera zbog ovakvih optužbi. Apelant je podsjetio, da je prema njemu izdata fetva (kojom se poziva na njegovo ubistvo), bez da su vlasti Pakistana poduzeli bilo koju vrstu radnje kako bi zaštitili apelanta od ovakvog progona. Takođe, apelantu prijeti i opasnost od optuživanja za bogohuljenje prema pakistanskom Zakonu za blasfemiju, s obzirom da je propisano da se na osnovu fetve protiv optužene osobe „podiže FIR“, kojim se pokreće postupak pred nadležnim sudom. Zakonom o blasfemiji je, za ovakva djela, predviđena doživotna kazna zatvora ili čak i smrtna kazna. Apelant je ukazao i na slučaj Evropskog suda za ljudska prava „Seoring v. The United Kingdom", iz koje proizlazi da bez obzira na težinu krivičnog djela, kojeg je počinio osuđenik, Evropski sud uzima u obzir prvenstveno uvjete zatvora, kao i ophođenje prema osuđeniku u zatvorskim ćelijama. Pored toga je istakao, da je Sud BiH propustio istražiti pravosuđe Evropskog suda, a koji je već jednom odlučio u sličnoj stvari, gdje je osoba pakistanskog porijekla, takođe bio izložen progonima nedržavnih aktera u zemlji porijekla, a sve zbog konvertovanja sa islama na hrišćanstvo (slučaj „M.A.M. v Switzerland“ ). U ovoj presudi Evropski sud je konstatovao „da švicarske vlasti nisu na adekvatan način procijenile rizik, kojem apelant je izložen u slučaju njegovog deportovanja, te da nisu dobro cijenili situaciju Pakistana, prikazanu na osnovu dostavljenih izvještaja“.

21. Nadalje je apelant opširno istakao šta proizlazi iz dostavljenih međunarodnih izvještaja o stanju u zemlji porijekla apelanta, vezano za slučajeve koji se tiču optužbe za bogohuljenje, kao i ostalih nepravilnosti pakistanskog sistema (u kojima je opisao da skoro sve relevantne organizacije u svojim izvještajima upozoravaju na progon prema vjerskim manjinama koji se odvija na osnovu Zakona o blasfemiji, prema kojem zakonu je dovoljno da dva punoljetna muslimana posvjedoče da je neko izvršio radnju bogohuljenja, da se ta osoba suoči sa jako visokim nehumanim kaznama (evidentirani brojni slučajevi mučenja, nehumanog ili ponižavajućeg postupanja i kažnjavanja osoba optuženih za bogohuljenje u pakistanskim zatvorima)). Nadalje je istakao da su svi detalji stanja u Pakistanu preuzeti iz Izvještaja Europske komisije pravnika iz 2015. godine, te da su pored toga dostavljeni i noviji izvještaji, koji upućuju na to da se situacija u Pakistanu nije promijenjena, kako to tvrde organi BiH, te da su vlasti Pakistana sve više podložne korupciji i neosnovanim i nehumanim optuživanjem vjerskih manjina za blasfemiju. Dakle, Sud BiH i Ministarstvo su trebali ispitati i detaljno obrazložiti zašto odredbe pakistanskog kaznenog zakonodavstva ne predstavljaju prijetnju za život apelanta, koji bi se povratkom u zemlju porijekla suočio i sa optužbama za blasfemiju.

22. Apelant je naglasio da ne može biti siguran ni u drugim dijelovima Pakistana (mimo mjesta gdje je živio), jer je protiv njega donesena fetva, što u islamskoj državi kao što je Pakistan predstavlja posebnu opasnost po život i sigurnost apelanta. S obzirom da se radi o islamskoj državi u kojoj vjerski službenici uživaju najviši autoritet i ugled, izdavanje fetve kojom se poziva na ubistvo nekog pripadnika religijske manjine nije nimalo bezazleno sa aspekta sigurnosti te osobe. Apelant je naglasio, vezano za obrazloženje Suda BiH i Ministarstva da fetva koja se odnosi na apelanta, nije pravno obavezujuća, da Vlada Pakistana nema kontrolu nad izdavanjem fetve, jer ona predstavlja savjetodavno mišljenje koje daje vjerski učenjak, da ovakav argument nije relevantan, imajući u vidu člana „6. EU direktive 2011/95/EU“, koji odgovara „odredbama Ženevske konvencije o statusu izbjeglica“. Naime, sud je cijenio element progona samo u odnosu na državne aktere, dok je u potpunosti propustio cijeniti mogućnost proganjanja od strane nedržavnih aktera. Takođe je istakao da je u osporenim odlukama navedeno i da nema dokaza da bi apelant bio osuđen pred nadležnim sudom zbog fetve, što u ovom slučaju nije ni bitno jer se fetvom ne pozivaju organi vlasti za kažnjavanjem apelanta nego se pozivaju muslimani Pakistana da apelantu presude smrtnom kaznom, što u Pakistanu predstavlja realnu opasnost po život apelanta, pogotovo imajući u vidu da institucije vlasti nisu osudile ovakve pozive na nasilje i ubijanje, niti su pružile zaštitu apelantu.

23. Nadalje je apelant ukazao na povrede prava na pravično suđenje (između ostalog, osporavajući određene zaključke Ministarstva i Suda BiH u osporenim odlukama, da navodi apelanta uopšte nisu uzeti u obzir, da nije dato adekvatno obrazloženje, da su Ministarstvo kao i Sud BiH morali ispitati i detaljno obrazložiti sve okolnosti koje se odnose na konkretan slučaj). Takođe je ukazao da je ocjena da odredbe Ustava Pakistana apelantu garantuju sigurnost apsolutno neutemeljena, odnosno da je krajnje apsurdno da se ovim odredbama daje prednost u odnosu na izvještaje koji imenima i brojem govore o progonu vjerskih manjina u zemlji porijekla apelanta.

24. U zahtjevu za privremenu mjeru, apelant je naveo da mu je osporenim rješenjem Ministarstva određen rok od 15 dana od pravosnažnosti rješenja, da dobrovoljno napusti teritoriju BiH. Nadalje je istakao da se nalazi u jako nepovoljnoj poziciji u odnosu na vlasti Pakistana, ali i nedržavne aktere istoimene države (s obzirom da je izložen progonu, kao i nehumanom i ponižavajućem postupanju), a da odredba člana 33. stav 1. Ženevske konvencije o statusu izbjeglica, zabranjuje bilo koju vrstu protjerivanja ili prisilnog vraćanja izbjeglice u državu porijekla, gdje bi njegov život ili sloboda bili ugroženi zbog njegove nacionalnosti, rase, religije ili pripadnosti nekoj društvenoj grupi. Nadalje je ukazao na činjenicu da je kao ugledni sveštenik, magistar teologije, tokom svog boravka u BiH bio pripadnik raznih hrišćanskih organizacija u Sarajevu i Tuzli, da je učestvovao u raznim humanitarnim radovima i ostalim aktivnostima. Dakle, iz navedenog se jasno vidi da apelant svojim ponašanju ne čini niti jednu vrstu prijetnje za društvo, niti predstavlja opasnost za sigurnost zemlje, niti je osuđivan zbog počinjenja nekog od krivičnih djela. Nadalje je ukazao na proporcionalnosti u pogledu posljedica koje bi nastupile usvajanjem privremen mjere, a da se pri tome apelacija odbije ili odbaci u odnosu na posljedice koje bi nastupile da se privremena mjera odbaci/odbije, a da se apelacija usvoji. Ukoliko bi apelant uspio u predmetnom postupku pred Ustavnim sudom, jasno je da bi zahtjev za privremen mjere u tom slučaju bio potpuno opravdan sa stanovišta sprečavanja nastanka veće i ozbiljnije štete. Takođe se ponovo pozvao na odluku Evropskog suda, u slučaju M.A.M. v Switzerland, te istakao da bi po principu hijerarhije pravnih akata i odluka, trebalo uzeti u obzir ovakvu presudu Evropskog suda, te primijeniti na konkretan slučaj apelanta. Apelant je istakao i da se osporenim odlukama Ministarstva i Suda BiH, narušavaju apsolutna prava apelanta, pa da je zahtjev za privremenu mjeru osnovan. Stoga, apelant smatra da bi urgentno odlučivanje o privremenoj mjeri imalo veliki značaj sa stanovišta očuvanja života, kao i tjelesnog i psihološkog integriteta apelanta. Takođe je istakao da ukoliko se ne bi udovoljilo predmetnom zahtjevu, da prijeti opasnost od nastajanja trajne i nepovratne štete, koja bi nastala ukoliko bi apelant stupio na teritorij Pakistana.

25. Prilikom ispitivanja osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere, Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud može, na vlastitu inicijativu ili na zahtjev podnositelja zahtjeva ili apelanta, odrediti svaku privremenu mjeru za koju smatra da je treba donijeti u interesu stranaka ili pravilnog vođenja postupka.

26. Ustavni sud, prije svega, napominje da prilikom odlučivanja o osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere cijeni isključivo razloge koji su navedeni u članu 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Ustavni sud je, stoga, u svojoj dosadašnjoj praksi usvojio određene principe kojima se rukovodi prilikom odlučivanja o zahtjevu za privremenu mjeru, i ovom prilikom ukazuje na princip prema kojem se razlozi i dokazi koje apelant navodi u pogledu navodnih kršenja ustavnih prava (bez obzira koliko eventualno ozbiljna pitanja pokretali), ne mogu analogno primijeniti prilikom odlučivanja o osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere (vidi Ustavni sud, odluka o privremenoj mjeri, broj AP-1363/05 od 28. juna 2005. godine, dostupna na web stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba).

27. Nadalje, Ustavni sud ukazuje da zahtjev za donošenje privremene mjere mora imati jasne i argumentovane razloge iz kojih bi Ustavni sud nesumnjivo zaključio da je neophodno i opravdano da se usvoji predložena privremena mjera. Takođe, Ustavni sud napominje da osnovanost apelacije ispituje odvojeno od osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere. Dakle, razlozi koje Ustavni sud uvažava pri usvajanju ili neusvajanju zahtjeva za donošenje privremene mjere su različiti od razloga koje Ustavni sud uvažava pri odlučivanju o apelaciji.

28. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da apelant svoj zahtjev za donošenje privremene mjere, pored toga što u suštini zasniva na tvrdnjama na kojima zasniva i svoju apelaciju, da navodi i da ukoliko se ne bi udovoljilo zahtjevu za privremenu mjeru, da prijeti opasnost od nastajanja trajne i nepovratne štete, koja bi nastala ukoliko bi apelant stupio na teritorij Pakistana.

29. Ispitujući apelantov zahtjev za donošenje privremene mjere, Ustavni sud primjećuje da je osporenim odlukama odbijen apelantov zahtjev za međunarodnu zaštitu (azil), te mu je određen rok od 15 dana po pravosnažnosti rješenja za dobrovoljno napuštanje teritorije BiH. Dakle, u konkretnom postupku koji apelant osporava pred Ustavnim sudom nije donesena odluka o prisilnom udaljavanju apelanta sa teritorije Bosne i Hercegovine već mu je samo određen rok za dobrovoljno napusti teritoriju BiH. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da je Zakonom o strancima BiH regulisan način prisilnog udaljenja stranaca iz zemlje. Navedenim zakonom je regulisano u kojim slučajevima se poduzima prisilno udaljenje stranaca iz BiH (član 106.), zatim organ koji sprovodi prisilno udaljenje, kao i to da se udaljenje sprovodi nakon donošenja zaključka o dozvoli izvršenja rješenja o protjerivanju (član 112.). Zaključkom o dozvoli izvršenja utvrđuje se da je rješenje o protjerivanju postalo izvršno te se određuje način, vrijeme i mjesto izvršenja. U konkretnom slučaju apelant nije ničim dokazao da je doneseno rješenje o pretjerivanju, a kamoli zaključak o dozvoli izvršenja rješenja o protjerivanju. Stoga, budući da apelant nije ponudio Ustavnom sudu dovoljne argumente i dokaze koji ukazuju da je donošenje privremene mjere u okolnostima konkretnog slučaja u interesu stranaka ili pravilnog vođenja postupka, kako to zahtijeva član 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud smatra da je zahtjev apelanta za donošenje privremene mjere neosnovan.

30. Na osnovu izloženog, odlučeno je kao u dispozitivu ove odluke.

31. Ustavni sud podsjeća da odluka o privremenoj mjeri, ni u kom slučaju, ne prejudicira odluku o dopustivosti, odnosno o meritumu, predmetne apelacije.

32. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić

Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-2264/22 (P. M.) | Sudska praksa | Aktio