Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1402/22 (N. Đ.)

Odluka donesena 07. 09. 2022.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Miješanje u imovinu
  • Ostavina
  • Propisano zakonom
  • Nasljedstvo
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Građanski postupak
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1402/22

Apelacija

Odluka o dopustivosti

07. 09. 2022.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Mirsad Ćeman i sudije Seada Palavrić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 7. septembra 2022. godine, u predmetu broj AP-1402/22, rješavajući apelaciju koju je podnio Nikola Đivić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Nikola Đivić protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH broj 68 0 P 033017 20 Rev od 6. januara 2022. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Nikola Đivić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Tomislavgrada, kojeg zastupa Mile Ivančić advokat iz Livna, podnio je 21. aprila 2022. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 68 0 P 033017 20 Rev od 6. januara 2022. godine.

2. U postupku koji je okončan osporenom presudom Vrhovnog suda, odbijen je tužbeni zahtjev apelanta kojim je tražio utvrđenje da ostavinsku masu iza pokojne A.Lj.Đ. (u daljnjem tekstu: ostaviteljica) ne čine objekti sagrađeni na nekretnini pobliže označenoj u izreci prvostepene odluke, +++ kao i zahtjev da se navedene nekretnine izdvoje iz ostavinske mase i predaju u isključivi posjed apelantu sa dijelom 1/1, te da se dozvoli da se ta činjenica upiše u javne knjige na apelantovo ime.

3. U obrazloženju osporene odluke Vrhovni sud je naveo da iz stanja spisa proizlazi da je pred Općinskim sudom u Livnu Odjeljenje suda u Tomislavgradu vođen ostavinski postupak iza ostaviteljice, da je taj postupak prekinut rješenjem od 9. januara 2013. godine i apelant upućen da u roku od 30 dana kod nadležnog suda pokrene parnični postupak radi utvrđivanja prava na nasljedstvo nad pojedinim dijelovima zaostavištine. Dalje je utvrđeno da su objekti za koje apelant traži izdvajanje iz zaostavštine građeni u periodu 1985. godine, te da su, nakon što je sagrađena kuća, u nju uselila cjelokupna porodica Đivić (ostaviteljica, drugi sin T.Đ, nevjesta M.Đ. i njihova djeca), kao i da je apelant dolazio u porodičnu kuću za vrijeme praznika i godišnjih odmora. Također je utvrđeno da je apelant dokazao da je ulagao svoja sredstva u izgradnju objekata, ali ne isključivo i ne jedino on, jer je i tuženi T.Đ. (koji se u vrijeme izgradnje nalazio u Austriji i novac za izgradnju slao ostaviteljici) ulagao u njihovu izgradnju, te živio u toj kući od kada se oženio, zajedno sa majkom - ostaviteljicom, te su kuću održavali u njenoj redovnoj upotrebi.

4. Vrhovni sud je u vezi s tim ukazao da su redovni sudovi iz navedenog zaključili da je kuća građena kao porodična, te da je izgradnji najviše doprinio apelant, ali ne isključivo on, dakle, da je kuća u vlasništvu porodice Đivić, a ne isključivo apelanta. Nadalje, Vrhovni sud je ukazao na odredbu člana 269. stav (1) Zakona o nasljeđivanju F BiH kojom je propisano da će se prava stranaka u vezi sa nasljeđivanjem cijeniti po zakonu koji se primjenjivao u trenutku otvaranja nasljedstva, u ovom slučaju Zakon o nasljeđivanju SR BiH („Službeni list SR BiH“ br. 7/8 i 15/80). S tim u vezi je obrazloženo da je navedeni zakon u odredbi člana 38. propisivao uslove izdvajanja dijela zaostavštine u korist potomaka koji su privređivali zajedno sa ostaviocem, za što je potrebno kumulativno ispunjenje uslova: da je potomak živio u zajednici sa ostaviocem, da je svojim radom i pomaganjem u privređivanju doprinosio toj zajednici i da je taj rad uticao na povećanje vrijednosti ostaviteljicine imovine, što apelant nije uspio dokazati. Vrhovni sud je također naveo da su nižestepeni sudovi zaključili da je apelant gradio kuću sa pratećim objektima kao porodičnu kuću, u kojoj stanuje i njegov brat, te da na tu kuću ima pravo srazmjerno svom nasljedničkom dijelu, a da je neosnovan njegov zahtjev da se ona izdvoji iz zaostavštine.

Apelacioni navodi

5. Apelant se pozvao na povredu prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant je u suštini ponovio navode koje je iznosio i tokom postupka pred redovnim sudovima, a naročito da je sam finansirao gradnju objekata na osnovu čega je on i njihov isključivi vlasnik, te da činjenica da njegov brat u toj kući stanuje sa porodicom ne utiče na njegovo pravo vlasništva stečeno gradnjom.

6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

7. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Khundunts protiv Azerbejdžana, Odluka od 26. februara 2019. godine, stav 32. te Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02 i Dumlu protiv Turske, Odluka od 20. aprila 2021. godine, stav 27), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

8. U vezi sa navodima o kršenju na prava na imovinu koji se zasnivaju isključivo na tvrdnji o proizvoljno utvrđenom činjeničnom stanju i proizvoljnoj ocjeni dokaza, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01 i Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, stav 23). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02 i Radomilja i drugi protiv Hrvatske, presuda od 20. marta 2018. godine, stav 150). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima.

9. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud u obrazloženju osporene dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Naime, Ustavni sud ukazuje da je Vrhovni sud dao jasne razloge u pogledu primjene relevantnih odredaba Zakona o nasljeđivanju na konkretnu situaciju, tako da Ustavni sud, nasuprot apelantovim navodima, ne može zaključiti da je miješanje u apelantovu imovinu bilo proizvoljno. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" koji pokreće pitanje prava na imovinu iz Ustava Bosne i Hercegovine i Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno razmotriti. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su apelantovi navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II73.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.

10. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

11. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1402/22 (N. Đ.) | Sudska praksa | Aktio